Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2960/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marije Šimičić, kao predsjednika vijeća, te Arijane Bolanča kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Sande Crljen Ivančić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Filipu Vukadinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović iz Zagreba, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupane po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Virovitici poslovnog broja P-299/2024-9 od 18. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene kao neosnovana te se potvrđuju presuda i rješenje Općinskog suda u Virovitici poslovnog broja P-299/2024-9 od 18. rujna 2024.

Obrazloženje

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti.

1.2. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnost odredbe članka 3. Ugovora o kreditu koje su stranke zaključile 4. listopada 2006. u dijelu koji glasi: 3,30 % od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (točka I.), naloženo je tuženoj da isplati tužitelju iznos od 206,49 eura sa zakonskom zateznom kamatom od zaključenja kredita do isplate (točka II.), a naloženo je tuženoj da nadoknadi troškove parničnog troška tužitelju u iznosu od 1.151,54 eura (točka III.).

2. Žalbu u zakonskom roku izjavljuje tužena, pobijajući presudu i rješenje iz svih žalbenih razloga predviđenih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da se pobijana odluka preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. ZPP-a sud prvog stupnja žalbu tužene dostavio je na odgovor tužitelju.

Tužitelj nije odgovorio na žalbu tužene.

Žalba tužene nije osnovana.

3. Predmet spora je ništetnost ugovorne odredbe kojom je obračunata naknada za obradu i odobravanje kredita te novčana tražbina s osnova onoga što je tužitelj kao potrošač isplatio tuženiku po sklopljenom ugovoru o kreditu na temelju te ugovorne odredbe.

4. Pravilno je sud prvog stupnja donio pobijanu odluku za što je dao valjane i uvjerljive razloge koje kao takve prihvaća ovaj žalbeni sud i nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika.

Ovaj žalbeni sud ispitujući prvostupanjsku odluku kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju nije pronašao da bi odluka suda prvog stupnja bila opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Nije ostvaren ni žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koje upućuje žalba jer je pobijana odluka razumljiva i jasna i ista se može ispitati.

Nije ostvaren žalbeni razloge pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a te pravilno primijenio materijalno pravo.

5. Iz rezultata provedenog parničnog postupka proizlazi da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao davatelj kredita 24. listopada 2006. zaključili ugovor o kreditu broj 538-50-37-42336 za kupnju motornog vozila, te je navedenim ugovorom tužitelju odobren i isplaćen kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 10.139,93 CHF uz obvezu vraćanja iznosa u 84 mjesečnih rata, te je navedeni kredit i isplaćen. U navedenom ugovoru u članku 3. ugovorena je naknada u iznosu od 3,30 % koju korisnik plaća od iznosa kredita a ista naknada se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, pa ju je tužitelj i platio 27. listopada 2006. u visini od 206,49 eura na ime predmetne naknade, te je utvrđeno da tužitelj nije pregovarao s tuženom o navedenoj ugovorenoj odredbi.

6. U žalbi tuženica osporava pravilnost primjene odredbi čl. 81. st. 1., čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – u daljnjem tekstu ZZP/03), kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koja bi bila protivna načelu savjesnosti i poštenja jer tuženica nije dokazala koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnom naknadom što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

8. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

9. Budući da već iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tuženikom nije pojedinačno pregovaralo o predmetnoj spornoj odredbi, naknadi za obradu i odobravanje kredita, a tužena u postupku nije osporila navedenu činjenicu, pa je pravilno sud prvog stupnja zaključio da stranke nisu pregovarale o toj ugovornoj odredbi.

10. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj s tuženicom sklopio Ugovor o kreditu koja ponuda je sadržavala i odredbu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u visini od 3,3 % od iznosa kredita, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornoj odredbi nije pregovaralo.

11. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

12. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

12.1. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP /03(prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.1. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

13.2. Iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj o obvezi plaćanja predmetne naknade iz promotivnih uvjeta tužene koja je propisala da troškovi obrade i osiguranja kredita ovise o modelu kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj pristupio u poslovnicu tuženice na temelju ponude koja je sadržavala i odredbu o predmetnoj naknadi, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

14. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je već ponudom bilo obuhvaćena i sporna odredba, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

14.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz djelatnice tuženice), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

15. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16. Prema odredbi čl. 83. ZZP/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi, o valutnoj klauzuli, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

19. U odnosu na žalbeni prigovor nenadležnosti suda, potrebno je istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno donio pobijanu odluku, nakon što je ocijenio da bi odredba članka 12. Ugovora bila nepoštena u smislu odredbe članka 49. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15, 14/19; ZZP), ovo jer kao odredba unaprijed formuliranog ugovora uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja, te primjenom odredbe članka 19.l st. 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16; dalje: ZPK) koji je specijalni zakon u odnosu na odredbe ZPP o mjesnoj nadležnosti.

20. Potrebno je navesti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj oduci poslovnog broja Grl-143/2019-2 od dana 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l ZPK-a, mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

20.1. Odredbom članka 20. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19) propisano je kako Vrhovni sud Republike Hrvatske:

1. osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni,

2. odlučuje o redovnim pravnim lijekovima kad je to propisano posebnim zakonom,

3. odlučuje o izvanrednim pravnim lijekovima protiv pravomoćnih odluka sudova u Republici Hrvatskoj,

4. rješava o sukobu nadležnosti kad je to propisano posebnim zakonom,

5. razmatra aktualna pitanja sudske prakse te predlaže područja za stručno usavršavanje sudaca, sudskih savjetnika i sudačkih vježbenika radi podizanja učinkovitosti i kvalitete pravosuđa u cjelini,

6. obavlja druge poslove određene zakonom.

20.2. S obzirom da je jedna od zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a uzimajući u obzir stajalište izneseno u većem broja odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojem nižestupanjski sudovi odluke višestupanjskih sudova moraju akceptirati "in abstracto", a ne samo "in concreto", tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti je valjalo odbiti kao neosnovan.

21. U odnosu na žalbene navode tužene, u kojima u bitnom ističe da se u ovom predmetu ne može primijeniti odredba čl. 19.l ZPK-a, ovo jer je spomenuti Zakon stupio na snagu nakon sklapanja predmetnog Ugovora, potrebno je navesti kako se u konkretnom slučaju radi o čisto procesnoj odredbi koja se primjenjuje na sporove koji nastanu nakon stupanja zakona na snagu radi čega se ne može govoriti o povratnom djelovanju, a pogotovo ne o nedopuštenom povratnom djelovanju u smislu odredbi Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14).

22. Nadalje, za istaknuti je da s obzirom da je sjedište kreditora-tužene u Zagrebu a tužitelja u [adresa], očito je da postoji i opravdanost za nadležnost Općinskog suda u Virovitici kada se gleda i razdaljina između navedenih mjesta gdje je prebivalište tužitelja kao potrošača i tužitelja kao kreditora, pogotovo jer drugačija odluka bi stvarala dodatne troškove tužitelju i dovela bi ga u nepovoljniji položaj, a cijela obrada kredita je obavljena u poslovnoj jedinici tuženika a ne u [adresa] a ne u sjedištu u [adresa]. Pa se stoga i ovaj žalbeni prigovor ukazuje neosnovanim.

23. U odnosu na žalbeni prigovor tužene na zastaru potraživanja, potrebno je istaknuti da je navedeni prigovor neosnovan, jer kako to sud prvog stupnja pravilno utvrđuje u ovom predmetu a imajući u vidu sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. na kojoj sjednici je zauzet pravni stav da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

24. U odnosu na odluku suda prvog stupnja kojom je obvezana tužena isplatiti na dosuđeni iznos zakonske zatezne kamate od dana zaključenja ugovora o kreditu, potrebno je istaknuti da je sud prvog stupnja pravilno primijenio odredbu članka 1115. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) kada je obvezana tužena na plaćanje zakonske zatezne kamate od dospijeća naplaćenog iznosa obrade i odobrenja kredita. To iz razloga jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem naplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi članka 3. kojom je reguliran zahtjev za naknadu obrade i osiguranje kredita zbog povrede načela savjesnosti i poštenja što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate navedenog iznosa od dana kada je tužena stekla preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja, a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene nesavjesnost kreditne institucije se podrazumijeva.

25. Zbog iznijetog ukazuje se da je žalbeni prigovor tužene i u spomenutom dijelu neosnovan.

26. Neosnovan je i žalbeni prigovor tužene kojim pobija odluku suda prvog stupnja u pogledu troškova parničnog postupka jer je sud prvog stupnja pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a i 155. ZPP-a kao i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje u tekstu: Tarifa) dosudio trošak tužitelju. Mišljenje tužene da tužitelju ne pripada pravo na trošak pristupa objave presude je pogrešno jer prema stavu ovog suda navedeni trošak sukladno članku 155. ZPP-a je bio nužan i temeljem istog tužitelj ima pravo potraživati navedeni trošak.

27. Slijedom iznesenog valjalo je odlučiti kao u izreci odluke ovog žalbenog suda pozivom na odredbu članka 368. stavak 1. ZPP-a i 380. točka 2. ZPP-a.

U Splitu 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Marija Šimičić