REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

49000 Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj P-548/2023-43.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji toga suda Nataši Večković Jurman, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GCZ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Boris Smoljanović, odvjetnik u Zagrebu protiv tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, koju zastupaju Odvjetnici iz OD Šavorić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 13. veljače 2025. u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Borisa Smoljanovića, odvjetnika iz Zagreba i zz tuženika Tomislava Krleže, odvjetnika iz Krapine, 26. ožujka 2025., donio je, objavio je,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim i bez pravnog učinka dijelovi odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 od 21. rujna 2006. godine te Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. svibnja 2009. godine i Aneksu broj 2. uz Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. studenog 2009. godine, sklopljenog između GC iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnika kredita i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da isplati tužitelju NCZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 3.269,21 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 4,01 eur s kamatom od dana 05.11.2008. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 1,23 eur s kamatom od dana 05.12.2008. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 8,10 eur s kamatom od dana 05.01.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 3,91 eur s kamatom od dana 04.02.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 4,05 eur s kamatom od dana 04.03.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 3,31 eur s kamatom od dana 06.04.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 3,19 eur s kamatom od dana 04.05.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 28,81 eur s kamatom od dana 27.05.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 5,77 eur s kamatom od dana 04.08.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 7,50 eur s kamatom od dana 08.09.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 6,77 eur s kamatom od dana 05.10.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 6,73 eur s kamatom od dana 03.11.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 9,01 eur s kamatom od dana 07.12.2009. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 10,83 eur s kamatom od dana 08.01.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 13,00 eur s kamatom od dana 07.02.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 12,48 eur s kamatom od dana 08.03.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 16,28 eur s kamatom od dana 06.04.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 18,04 eur s kamatom od dana 07.05.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 20,36 eur s kamatom od dana 07.06.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 28,61 eur s kamatom od dana 06.07.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 23,60 eur s kamatom od dana 04.08.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 35,35 eur s kamatom od dana 05.09.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 32,04 eur s kamatom od dana 05.10.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 26,29 eur s kamatom od dana 05.11.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 37,56 eur s kamatom od dana 06.12.2010. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 44,42 eur s kamatom od dana 05.01.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 39,77 eur s kamatom od dana 07.02.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 41,56 eur s kamatom od dana 04.03.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 35,52 eur s kamatom od dana 07.04.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 40,52 eur s kamatom od dana 05.05.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,61 eur s kamatom od dana 06.06.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 50,57 eur s kamatom od dana 06.07.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 72,72 eur s kamatom od dana 02.08.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 76,67 eur s kamatom od dana 06.09.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,06 eur s kamatom od dana 06.10.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 50,62 eur s kamatom od dana 07.11.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,46 eur s kamatom od dana 06.12.2011. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 55,86 eur s kamatom od dana 07.01.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 55,09 eur s kamatom od dana 06.02.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,71 eur s kamatom od dana 08.03.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 54,32 eur s kamatom od dana 06.04.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 56,39 eur s kamatom od dana 07.05.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,97 eur s kamatom od dana 08.06.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 54,51 eur s kamatom od dana 06.07.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,45 eur s kamatom od dana 03.08.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 51,47 eur s kamatom od dana 06.09.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,89 eur s kamatom od dana 09.10.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,99 eur s kamatom od dana 06.11.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 54,55 eur s kamatom od dana 11.12.2012. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 51,05 eur s kamatom od dana 05.01.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 51,21 eur s kamatom od dana 05.02.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,61 eur s kamatom od dana 08.03.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,80 eur s kamatom od dana 04.04.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 49,17 eur s kamatom od dana 04.05.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 48,13 eur s kamatom od dana 05.06.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 49,05 eur s kamatom od dana 08.07.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 50,96 eur s kamatom od dana 02.08.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 53,46 eur s kamatom od dana 03.09.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,95 eur s kamatom od dana 07.10.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,89 eur s kamatom od dana 22.11.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 52,12 eur s kamatom od dana 03.12.2013. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 44,11 eur s kamatom od dana 11.01.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 44,69 eur s kamatom od dana 07.02.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 43,99 eur s kamatom od dana 07.03.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 43,55 eur s kamatom od dana 08.04.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 42,64 eur s kamatom od dana 05.05.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 43,48 eur s kamatom od dana 06.06.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 44,60 eur s kamatom od dana 07.07.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 45,45 eur s kamatom od dana 04.08.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 45,75 eur s kamatom od dana 05.09.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 46,62 eur s kamatom od dana 06.10.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,29 eur s kamatom od dana 03.11.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,28 eur s kamatom od dana 05.12.2014. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 07.01.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 05.02.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 03.03.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 07.04.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 07.05.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 08.06.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 02.07.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 03.08.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 47,50 eur s kamatom od dana 02.09.2015. godine pa sve do isplate,

- na iznos od 3.269,21 eur s kamatom od dana 30.09.2015. godine pa sve do isplate, sve po stopi koja se do 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da isplati tužitelju NCZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.572,84 eur po osnovi razlike neotplaćene glavnice kredita, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužitelju NCZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove parničnog postupka, u iznosu od 3.562,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 26. ožujka 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadnom parničnih troškova kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je njegov prednik, GC sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sada Addiko Bank d.d., zaključila dana 21. rujna 2006. Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen dana 21. rujna 2006. kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod posl br. OV-2172/2006.

Navedenim ugovorom njegovom pravnom predniku odobren je stambeni kredit u iznosu od 48.400,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, s kamatnom stopom od 2,50%, koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Vraćanje kredita ugovoreno je u roku od 35 godina. Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. svibnja 2009. godine, potvrđenog dana 29. svibnja 2009. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod posl br. OV-7731/2009., u čl. 2. izvršena je promjena kreditnog proizvoda iz Stambenog kredita uz ulaganje u investicijske fondove s jednokratnim povratom glavnice u Stambeni kredit uz primanja u CHF s anuitetnom otplatom.

Navedenim aneksom u čl. 3. promijenjena je kamatna stopa na 6,40% te je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d i kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno i uključene su u anuitete. Vraćanje kredita ugovoreno je do 31.10.2041. godine. Kredit se vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate kredita, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

Aneksom broj 2. uz Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. studenog 2009. godine, potvrđenog dana 27. studenog 2009. godine kod javnog bilježnika Ilinka Lisonek iz Zagreba, Trg hrvatskih velikana 4, pod posl br. OV-17242/2009., u čl. 2. provedena je promjena osoba Dužnika i Sudužnika na način da isti zamjenjuju mjesto. Na mjesto dosadašnjeg korisnika kredita GC stupio je on, a na mjesto njega dosadašnjeg sudužnika stupila je GC. Navedenim aneksom u čl. 3. promijenjena je kamatna stopa na 6,00% od 30. studenog 2009. godine te je kamatna stopa promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d i kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno i uključene su u anuitete. Vraćanje kredita ugovoreno je do 31.10.2041. godine. Kredit se vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje Banka planom otplate kredita, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria- Bank d.d. na dan plaćanja.

Stranke su sklopile Aneks broj 3. uz Ugovoru o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. travnja 2016. potvrđenog dana 13. travnja 2016. godine kod javnog bilježnika kojim je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR.

Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu, ugovoreno je da banka odobrava korisniku kredita kredit u iznosu od 48.400,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 35,73 CHF po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja te odredbom čl. 3. ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

Tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita te Aneksa uz Ugovor o kreditu nije njega odnosno GC kao potrošača informirao i nije upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji.

Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na njegov teret. Ne može se razumno očekivati da bi on sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da anuitet toliko naraste.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno da je petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time petotužena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. S obzirom da se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu CHF, a on kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom ugovoru o kreditu ništetne su odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF . Nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje: ZIDZPK), sklopljen je Aneks Ugovoru o kreditu broj: 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6. travnja 2016. godine kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u kredit sa valutnom klauzulom u EUR. Obračunato je da na dan 30.9.2015. preostala nedospjela glavnica kredita iznosi 27.817,16 EUR te da preplata iznosi 7.708,19 kn. Provedenom konverzijom on nije ni približno obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije, iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Preplata kao posljedica ništetnosti odredbi o načinu promjene kamatne stope i odredbi kojima se glavnica kredita veže za valutnu klauzulu CHF, iznosi puno više od navedenog iznosa, a preostali dio glavnice je puno manji.

Prema čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati. Svi iznosi plaćeni više od iznosa iz početnog otplatnog plana predstavljaju stjecanje bez osnove, te ih je tuženik kao nepošteni stjecatelj mu dužan vratiti zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

Prema preciziranom tužbenom zahtjevu od 11.10.2024. (list 431 do 434 spisa), tužitelj predlaže da sud donese Presudu koju je specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka, te da sud utvrdi ništetnim i bez pravnog učinka dijelove odredaba kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak (valutna klauzula) sadržani u Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 od 21. rujna 2006. godine te Aneksu uz Ugovor o kreditu br. 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28. svibnja 2009. godine i Aneksu broj 2. uz Ugovor o kreditu br. 016- 2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. studenog 2009. godine, sklopljenog između GC iz [adresa], MBG: [jedinstveni matični broj građana], kao korisnika kredita i tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, kao kreditora. Također predlaže da sud naloži tuženiku da mu isplati preplaćeni iznos s osnova valutne klauzule u iznosu od 3.269,21 eur, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu isplati iznos od 2.572,84 eur po osnovi razlike neotplaćene glavnice kredita zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 30. rujna 2015. godine kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka.

2. U opsežnom Odgovoru na tužbu (list 113 do 144 spisa) tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani u cijelosti.

Prije svega ističe kako tužitelj u tužbi navodi kako je G kredita pravni prednik tužitelja no ne dostavlja rješenje o nasljeđivanju iz kojega bi proizlazilo da je tužitelj nasljednik, odnosno da bi isti eventualno imao potraživanje prema njemu. Nastavno navedenome, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Slijedom navedenog, tužitelj nije ovlašten tražiti povrat naprijed navedenih iznosa jer je u trenutku podnošenja tužbe nastupila zastara sukladno navedenom trogodišnjem zastarnom roku za sve iznose koje tužitelj potražuje u tužbi.

Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zbog nastupjele zastare. Tužitelj se ne može pozivati niti na učinak koji po mišljenju VSRH tužba u kolektivnom sporu „Potrošač“ ima na tijek i prekid zastare. VSRH je presudom i rješenjem broj Rev 2245/17-2 (pogrešno) zaključio da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl br. 1401/2012, odnosno od 13. lipnja 2014. godine. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj parnični postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“. Odnosno, smatra da pokretanje postupka iz tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ kao i odluke donesene povodom takve tužbe nemaju nikakvog utjecaja niti na tijek zastare u ovom konkretnom predmetu.

Navedeno je Ustavni sud potvrdio i odlukom pos. br.: USRH U-III-2233/2019 od dana 10. lipnja 2020. godine.

Ističe kako je svako pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, odnosno na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“) u ovom predmetu pravno neosnovano budući da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu čija namjena je kupovina nekretnine u kojoj Korisnik kredita obavlja svoju poslovnu djelatnost, odnosno predmetna nekretnina je sjedište društva CORTEX MEDIA d.o.o. za promidžbu i savjetovanje, MBS: [matični broj subjekta], OIB: 54252741999 (dalje u tekstu: „CORTEX MEDIA“). Dakle, tužitelj i tuženik nisu sklopili potrošački ugovor te se na navedeni ne primjenjuje potrošačko zakonodavstvo, odnosno na predmetni Ugovor o kreditu se ne odnose presude donesene u okviru postupka za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača u tzv. slučaju Franak na koji se tužitelj poziva.

Nastavno navedenome, u Zakonu o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu ZZP 03) implementirana je definicija potrošača iz Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine (dalje u tekstu: „Direktiva 93/13“) i to na način kako slijedi:

„Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.“

Dakle, potrošač je fizička osoba koja sklapa pravni posao u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti. Dakle, odlučna činjenica za ovaj postupak jest svrha, odnosno namjena kredita i je li isti sklopljen u svezi s djelatnosti fizičke osobe ili izvan nje.

Nastavno navedenome, imajući u vidu kako je namjena predmetnog Ugovora o kreditu bila kupovina stana, odnosno evidentno poslovnog prostora, razvidno je kako nije u pitanju potrošački ugovor. U prilog navedenim tvrdnjama, u sudski spis dostavlja recentnu presudu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj Gž-1860/2023, od 6. lipnja 2022. godine kojom je županijski sud preinačio prvostupanjsku presudu na način da je u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

Tužitelj pogrešno smatra da bi se na tijek i prekid zastare, te na druga pravna pitanja ili činjenična utvrđenja u ovoj parnici morala primijeniti pravna i činjenična utvrđenja iz parnice „Potrošač“.

Tužitelj se u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (dalje u tekstu: ZPP), čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07), i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14). Odredbe spomenutih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Dakle, nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Međutim, u ovoj parnici, tužitelj traži isplatu radi (navodno) stečenog bez osnove, a u svakom slučaju tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu.

Dakle, sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete.

Ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s njim s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR (dalje u tekstu: „Aneks“). Ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana, te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, on se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK.

Tužiteljev tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije prema odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje u tekstu: „ZID ZPK NN 102/15“) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno.

Tužitelj nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po CHF kreditu, budući da su svi navedeni iznosi iskorišteni za namirenje EUR kredita.

Ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF, i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu.

Zbog činjenice da je u konkretnom slučaju provedena konverzija ne postoje niti pretpostavki za primjenu odredbi ZOO o stjecanju bez osnove. Sukladno članku 1111., stavku 1. ZOO-a, isti dolazi u obzir isključivo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu.

Uostalom, članak 19.e, stavak 6. Zakona o potrošačkom kreditiranju propisuje da potrošač koji ne prihvati izračun konverzije i ne sklopi s bankom aneks ugovora nastavlja otplaćivati kredit prema važećim ugovorenim uvjetima. Iz citirane odredbe ne proizlazi zaključak da bi tzv. osnovni ugovor o kreditu bio ništetan. Naprotiv spomenuti Zakon propisuje da taj ugovor nastavlja proizvoditi pravne učinke između ugovornih strana.

Prethodno obrazložena njegova pravna shvaćanja o učincima provedene konverzije temeljem odredbi ZID ZPK NN 102/15 se podudaraju s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj: Gos 1/2019-36, od 4. ožujka 2020. godine. U ovom rješenju iz oglednog postupka VSRH na postavljeno pitanje odgovara da sporazum o konverziji koji je bio sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ipak, VSRH je dao vrlo važne odgovore i na pitanje o tome je li uopće ništetan i zbog čega bi mogao biti ništetan osnovni ugovor o kreditu. Nije i ne može biti sporno da je valjan dodatak ugovora o konverziji kad je taj dodatak bio sklopljen upravo uz obvezu na sklapanje (banci) i prema sadržaju propisanom ZID ZPK NN 102/15. Međutim, za predmet sporova u kojima korisnici kredita – potrošači traže utvrđenje ništetnosti i/ili isplatu iz osnovnog ugovora o kreditu važniji su odgovori i shvaćanja koje je VSRH dao u obrazloženju ovog rješenja. Tužitelj tužbu temelji na navodima kako je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu u CHF ništetna budući prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu on kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, te da je posljedica toga neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj navodi kako je stoga predmetna odredba nepoštena ne navodeći niti jednu odredbu koja utvrđuje isto.

Ističe kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102.. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da on odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

Dakle, kao što je vidljivo iz naprijed navedenog odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

Osporava navode tužitelja kako istom od njegove strane nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF-u. Naime, on je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, pažljivo je educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Također, i njihov zaposlenik koji je sudjelovao na obradi kredita je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu priopćio moguće rizike ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom švicarski franak.

Također, i guverneri Hrvatske narodne banke (dalje u tekstu: „HNB“) su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost pa i tužitelja o rizicima vezanim za ugovaranje kredita s valutnom klauzulom u švicarskom franku i to zbog činjenice što HNB ne može utjecati na kretanje strane valute na svjetskim burzama te da valuta švicarskog franka, za razliku od EUR valute, nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike.

Pritom, ističe kako su naprijed navedena upozorenja dana s obzirom na općeniti rizik koji nosi ugovaranje klauzule u valuti švicarskog franka odnosno da postoji mogućnost da tečaj švicarskog franka u budućnosti raste, ali nitko nije mogao predvidjeti kretanje tečaja švicarskog franka u budućnosti pogotovo u dužem razdoblju u kojemu je sklopljen Ugovor o kreditu. Naprijed navedeno je potvrdio i HNB u biltenu iz kolovoza 2006. godine na sljedeći način:

„Potrebno je napomenuti da nije moguće procijeniti kretanja anuiteta za razdoblje dulje od godinu dana na temelju historijskih kretanja, što je bitno ograničenje ove analize.“ Dokaz: - Bilten o bankama iz kolovoza 2006. godine (str. 7-12.);

- Osvrt na kredite stanovništva uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak od 25. travnja 2013. godine;

Nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu na što aludira tužitelj u tužbi odnosno on je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka.

S tim u vezi ističe kako čak i da je on kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika.

Protivi se provođenju financijskog vještačenja, a osobito na način da se kao početna kamatna stopa primjeni početna kamatna stopa iz Ugovora o kreditu, kao i da se svi anuiteti kredita preračunaju u kune po početnom tečaju za CHF, te predlaže, odredi li se ipak vještačenje, da se kao početna kamatna stopa odredi ona koja je u vrijeme sklapanja ugovora vrijedila za kunske kredite.

Predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

Tužitelj se poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi on bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim on nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.

Članak 1115. ZOO-a glasi: „Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.“

S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi on bio nepošten. On nije nepošten. Prvenstveno, ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. On kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je o sam kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora.

Iz historijata tužbe proizlazi stav tužitelja da je ugovaranjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule tužitelj doveden u neravnopravan položaj, te se o toj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj na nju imao utjecaja.

Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud bi morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju.

Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje:

„1. Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“

U cijelosti osporava visinu tužbenog zahtjeva, te se protivi provođenju financijsko knjigovodstvenog vještačenja na okolnost utvrđenja visine, budući je Ugovor o kreditu konvertiran te su sve uplate na temelju glavnice i redovne kamate po CHF Ugovoru o kreditu iskorištene za namirenje EUR kredita sukladno Aneksu kojim je izvršena konverzija kredita.

S obzirom da je očigledno kako tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak, predlaže naslovnom sudu odbiti sve dokazne prijedloge tužitelja, te sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a odbaciti tužbu i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

Podredno, predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja da mu naknadi troškove parničnog postupka.

3. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 016- 2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 21.09.2006. (list 11 do 18 spisa), Aneks broj 2 uz Ugovor o Dodatku broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24.11.2009. (list 25 do 29 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 28.05.2009. (list 32 do 35 spisa), Otplatni plan (list 42 spisa), Obavijest o promjenama kamatnih stopa po kreditu od 24.7.2023.(list 43 i 44 spisa), Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 6.4.2016. (list 63 do 67 spisa), Popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30.9.2015. (list 69 do 71 spisa), Specifikaciju uplata(list 72 spisa), Obavijest o provedenoj konverziji od 15.4.2016.(list 73 do 75 spisa), Otplatni plan (list 76 do 80 spisa), Prihvaćanje izračuna konverzije (list 81 spisa), Pregled prometa za klijenta (list 82 do 94 spisa), Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, Tt- 17/229-4 od 17. siječnja 2017. (list 311 spisa), Odobrenje Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. za promjenu vrste kreditnog proizvoda od 25.5.2009. (list 315 i 316 spisa), Potvrdu Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. sa podacima za Aneks uz odobrenje za promjenu vrste kreditnog proizvoda od 27.5.2009. (list 317 spisa), Odobrenje br. HBZG1-001785- 2006 sa 46. sjednice Kreditnog odbora Kreditnog odjela za fizičke osobe Zagreb održane 10.11.2009. (list 319 do 324 spisa).

Provedeno je knjigovodstveno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomisti NC iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 15.07.2024. (list 369 do 416 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka GC (list 449 i 450 spisa), te tužitelja GCZ (list 450 spisa).

Neposredno je saslušan stalni sudski vještak za financije, računovodstvo i vrijednosne papire, dipl. ekonomista NC iz društva Darfin d.o.o. iz Zagreba na glavnoj raspravi 5. prosinca 2024. (list 468 i 469 spisa).

Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka DC (list 589 spisa).

4. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

5. Tuženik je na pripremnom ročištu ostao kod dokaznog prijedloga da se izračunaju i tzv. negativne razlike, međutim sud je Rješenje od 13. lipnja 2024. godine odbio dokazni prijedlog, jer da se radi o prijedlogu koji tužitelj nije utužio, a tuženik nije istaknuo protutužbeni zahtjev niti prigovor radi prebijanja, kao što nije istaknuo i koji iznos tražbine bi stavio u prijeboj.

6. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nije aktivno legitimiran u ovom postupku, međutim sud je na ročištu održanom dana 5. prosinca 2024. godine donio rješenje u svezi aktivne legitimacije tužitelja tj. da je tužitelj aktivno legitimiran u ovome postupku, a temeljem čl. 2. Aneksa br. 2. uz Ugovor o kreditu broj: 016-2206/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 24. studenog 2009. godine.

7. Među strankama bila je sporna osnovanost i visina tužbenog zahtjeva. Nadalje je bilo sporno da li tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, a s obzirom da je sa tuženikom sklopio Aneks Ugovoru o kreditu, kao i da li je nastupila zastara potraživanja, kao i što je bilo sporno da li je tužitelj imao svojstvo potrošača i da li je o svemu dovoljno informiran od strane djelatnika tuženika.

8. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

9. Tijekom postupka nije bilo sporno, a također i proizlazi iz isprava koje prileže spisu i koje sud smatra vjerodostojnima kao što proizlazi i iz iskaza tužitelja kojeg je sud u cijelosti prihvatio smatrajući ga životnim, objektivnim i vjerodostojnim, kao i iz iskaza svjedoka GC koja je iskazivala u suglasju sa materijalnim dokazima te u suglasju s iskazom tužitelja, i koji iskaz sud također smatra vjerodotojnim i životnim:

- da je prednik tužitelja tj. supruga tužitelja GC kao korisnik kredita sklopila sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine 21.09.2006. godine kojim je korisniku kredita odobren stambeni kredit uz ulaganje u Investicijski fond u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 48.400 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe - Adria Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita,

- da je tužitelj kod sklapanja Ugovora o kreditu broj o16-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, 21.9.2016. godine bio sudužnik i založni dužnik,

- da je člankom 3. predmetnog Ugovora ugovoreno da na iznos kredita obračunavaju se kamate, a visina kamatne stope je vezana za tromjesečni Libor CHF, s dodatkom marže 2.50% dekurzivno godišnje. Tromjesečni Libor CHF se uvećava za ugovorenu maržu i zaokružuje na slijedeću četvrtinu, Za prvo obračunsko razdoblje visina kamatne stope utvrđuje se na dan puštanja kredita u tečaj, a dalje se utvrđuje četiri puta godišnje, svakog 31.12., 31.3., 30.9. i 30.6. u godini. Kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno od dana stavljanja kredita u otplatu, kamate dospijevaju na naplatu svakog zadnjeg dana u mjesecu i podmiruju se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe -Adria Bank d.d. na dan plaćanja, a o njihovom iznosu da će banka pismeno obavijestiti korisnika kredita,

- da je člankom 4. ugovoren rok otplate kredita koji iznosi 35 godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Glavnica kredita se u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se u kunama obračunatim po srednjem tečaju Hypo-Alpe -Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Korisnik kredita je suglasan da se izvršenim uplatama najprije podmiruju iznosi dospjelih troškova i naknada, zatim iznosi redovne i zatezne kamate, a nakon toga se podmiruje dospjela glavnica,

- da se korisnik kredita obvezuje za cijelo vrijeme otplate kredita svakog prvog u mjesecu za tekući, počevši prvog dana slijedećeg mjeseca od mjeseca u kojem je iskorišten kredit uplaćivati na račun 2500009-1301131455 otvorenog Investicijskog fonda HT-BALANCED iznos od 35,73 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF HNB-a važećem na dan uplate, za kupovinu udjela u Fondu, u njegovo ime i za njegov skrbnički račun broj 016-2206/2006,

- da je GC kao korisnik kredita i založni dužnik te tužitelj kao sudužnik i založni dužnik sa Hypo-Alpe -Adria Bank d.d. zaključili dana 28.5.2009. godine Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine,

- da je člankom 2. Aneksa uz Ugovor kreditu , ugovorne strane suglasno konstatirale da se na Zahtjev korisnika kredita vrši promjena kreditnog proizvoda iz stambenog kredita uz ulaganje u Investicijske fondove s jednokratnim povratom glavnice u stambeni kredit uz primanja u CHF s anuitetskom otplatom,

- da je člankom 3. ugovoreno da ugovorne strane Aneksom sporazumno mijenjaju članak 3., 4., 6. 17. i 19 Osnovnog Ugovora tako da sada isti glase: Članak 3. kamatna stopa: na iznos kredita obračunavaju se od 30.4.2009. godine kamate od 6,40% dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenljiva. Kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno i uključene su u anuitete. Članak 4. otplata kredita: rok vraćanja kredita je do 31.10.2041. godine. Kredit se počevši od 30.4.2009. vraća u mjesečnim anuitetima čiju visinu utvrđuje banka Planom otplate kredita. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva 31.5.2009., a plaćaju se u kunskoj protuvrijednosti obračunati po srednjem tečaju za CHF Hypo-Alpe -Adria Bank d.d. na dan plaćanja. Banka će o visini anuiteta i svakoj promjeni visine anuiteta pismeno obavijestiti korisnika kredita koji svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest banke o visini i dospijeću anuiteta,

- da je člankom 4. Aneksa ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da sve odredbe Osnovnog Ugovora koje se odnose na zalog na skrbničkom računu broj 016- 2206/2006 i zalogodavatelja prestaju važiti, te da je banka izvršila brisanje založnog prava udjela na skrbničkom računu i da su svi udjeli prodani, te da su sredstva od prodaje istih uplaćeni na kreditnu partiju vezanu uz Osnovni Ugovor, kojim sredstvima će se po dospijeću anuiteta 31.5.2009. godine izvršiti prijevremena djelomična otplata kredita,

- da je Aneks broj 2 uz Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i založnog dužnika te tuženika kao banke dana 24.11.2009. godine,

- da je člankom 1. ugovoreno da su stranke suglasne da glavnica kredita na dan 31.10.2009. godine iznosi 47.312,36 CHF prema srednjem tečaju Hypo-Alpe -Adria Bank d.d.,

- da je člankom 2. Aneksa 2 uz Ugovor o kreditu ugovoreno da ugovorne strane suglasno utvrđuju da se ovim Aneksom provodi promjena osoba dužnika i sudužnika na način da isti zamjenjuju mjesta,

- da je člankom 3. Aneksa 2 ugovoreno da ugovorne strane ovim Aneksom sporazumno mijenjaju članak 3., 4., 6., 17. i 19. Osnovnog Ugovora , tako da isti sada glase: Članak 3. na iznos kredita obračunavaju se kamate od 6,40%, a od 30.11.2009. godine kamata od 6% dekurzivno godišnje. Kamatna stopa je promjenljiva. Kamate se obračunavaju i plaćaju mjesečno i uključene su u anuitete,

- da je Aneks uz Ugovor o kreditu broj 016-2206/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao banke dana 6.4.2016. godine, a kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je Aneksom od 6.4.2016. godine ugovoreno da sukladno izračunu konverzije stanje glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan 30.9.2015. godine iznosi 27.817,16 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hypo-Alpe -Adria Bank d.d. za EUR,

- da je predmetnim Aneksom od 6.4.2016. ugovoreno da preplata na dan 30.9.2015. godine iznosi 7.708,19 HRK i da se koristi za namirenje budućih anuiteta i to najviše do 50% dospjelog anuiteta sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

- da je provedena konverzija i izračun iste bio nesporan, tj. ni tužitelj ni tuženik nisu osporavali da je izračun konverzije izvršen sukladno ZID ZPK, tj. sukladno članku 19. Zakona o potrošačkom kreditiranju.

- tužitelj je u cijelosti isplatio predmetni ugovor o kreditu s danom 20. travnja 2016. godine.

- da je iz Rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu, br. Tt-17/2029-4 od 17. siječnja 2017. godine, utvrđeno da je u Sudski registar upisano osnivanje društva s ograničenom odgovornošću pod nazivom Cortex Media d.o.o. za promidžbu i savjetovanje, sa sjedištem u [adresa]. Prema tome razvidno je da je tvrtka Cortex Media d.o.o. osnovana i upisana u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu dana 17. siječnja 2017. godine, tj. nakon zatvaranja predmetnog Ugovora o kreditu.

10.U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. godine donio Presudu poslovni broj P-1401/2012. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u švicarskim francima te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom Odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika sklapajući Ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007.pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009., 133/2009.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1.Ista je Presuda djelomično potvrđena Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013-4. od 13. lipnja 2014.

11. Presudom i Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su Revizija tužitelja (točka 1.), te Revizije 1-7 tuženika (točka 2.).

12. Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015., U-III- 2536/2015., U-III-2547/2015., U-III-2565/2015., U-III-2603/2015., U-III-2604/2015. i U- III-2605/2015. od 13. prosinca 2016. djelomično je usvojena Ustavna tužba Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedena Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili" kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, te u dijelu kojim je odbijena Revizija tužitelja protiv Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmo tuženicu S.d.d. i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene Ustavne tužbe podnositelja.

13. Ponovno odlučujući o Reviziji Vrhovni sud Republike Hrvatske je Rješenjem Revt-575/2016. od 3. listopada 2017. godine ukinuo Presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013. od 14. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmo tužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF.

14.Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. godine donio Presudu poslovni broj Pž-6632/2017. kojom je odbijena, između ostalog i žalba ovdje tuženika protiv Presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak(valutna klauzula).Dakle, Visoki Trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

14.1. Kako je odredbama Ugovora o kreditu broj 016-2206/2006 od 21.9.2006. godine valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. godine u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnost, dok je člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoren način ispunjenja obveze uz primjenu ugovorenog (ništetnog) načina promjene kamatne stope i valutnu klauzulu koja je sadržana u izraženom nominalnom iznosu anuiteta u CHF pa se i na tu ugovornu odredbu objektivno reflektira utvrđenje ništetnosti iz postupka kolektivne zaštite, a iz kojeg razloga su predmetne ugovorne odredbe i u ovome predmetu ništetne i na tu okolnost nije potrebno provoditi nikakve dokaze, jer je takvo pravno stajalište izrazio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi broj Rev-3142/2018-2. od 19. ožujka 2019.

14.2.Potrebno je naglasiti da je zakonska ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (član 20. stav 1. Zakona o sudovima i član 116. stav 1. Ustava Republike Hrvatske) te da prema članku 3. stav 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost pred Zakonom.

15.Iz iskaza svjedoka GC (list 449 i 450 spisa), utvrđeno je, da prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nikakvih pregovaranja u svezi bilo koje odredbe Ugovora o kreditu nije bilo. Sredstva su utrošena na kupovinu stana koji je služio za stanovanje njoj i njezinom bivšem suprugu, sada tužitelju. Ona kao založni dužnik nije baš pročitala Ugovor o kreditu jer je znala da ne može utjecati na odredbe Ugovora. Kredit je uzela u švicarcima jer je bila tada djelatnik banke i ni jedan drugi kredit u nekoj drugoj valuti nije mogla dići kao djelatnik banke. Poznato joj je da je sklopljen Aneks Ugovoru o kreditu, a sklopljen je iz razloga što je ona otišla iz banke i tada su bili drugi uvjeti, a i kamata je bila najgora moguća na tržištu, a suprug ovdje tužitelj u ono vrijeme mogao je dobiti bolju tj. povoljniju kamatnu stopu. Kada su bili kod javnog bilježnika misli da su potpisali samo Ugovor bez da im je išta objašnjavao, jedino im je možda objašnjavao da je nekretnina zalog. Također nitko im nije objašnjavao rizike švicarskog franka. Firma Korteks Media osnovana je tek 2017. godine. Nije imala saznanja o rizicima švicarskog franka.

16.Iz iskaza tužitelja GCZ (list 450 spisa) utvrđeno je da je sklopio Ugovor o kreditu i prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao pregovarati ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu. Sredstva koja je dobio od kredita uložio je za kupnju nekretnine koja mu je služila za stanovanje. Nije pročitao Ugovor prije potpisivanja. Nitko ga nije u banci upozorio na bilo kakav rizik kredita u švicarcima. Kredit je uzeo u švicarcima iz razloga jer je to bila jedina opcija, a s obzirom na suprugu koja je tada radila u banci, i drugi kredit osim u švicarskim francima nije mogao dobiti. Kredit je otplatio. Aneks Ugovora o kreditu sklopio je iz razloga što je supruga u tom trenutku odlazila iz banke, te je on tada mogao dobiti kredit uz puno povoljnije uvjete.

Kredit je otplatio 2016. godine.

17.Iz iskaza svjedoka DC (list 589 spisa), utvrđeno je da se ne sjeća da bi sudjelovala kod zaključenja Ugovora o kreditu između Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. i tužitelja dana 21.9.2006. godine.

18.Prigovor zastare nije osnovan. Tražbine zbog povrata stečenog bez osnove zastarijevaju u općem zastarnom roku od 5 godina a što je propisano člankom 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015. i 29/2018.). Prema odredbi članka 241. Zakona o obveznim odnosima zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nadalje prema odredbi članka 140. Zakona o parničnom postupku pokretanje ili vođenje postupka pokrenutom temeljem članka 131. ovoga Zakona ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovog Zakona ili drugim propisima koji su navedeni u članku 131. ovog Zakona prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe kojoj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti Ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarivanje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Takvu odredbu sadrži i član 120. ZPP/13 važećeg u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu. O učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesene u skladu s člankom 131. ZPP-a u svezi prekida zastarnog roka izjasnio se Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi i Rešenju broj Rev-2245/2017-2. od 20. ožujka 2018. godine u kojem je između ostalog navedeno da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti Odluke donijete u povodu te tužbe.

18.1.Povodom Ustavne tužbe podnijete protiv navedene Presude Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III-2922/2018. od 20.2.2020. zaključuje da "ovdje spornom pitanju prekida roka zastare Vrhovni sud je pristupio imajući u vidu svrhu instituta zastare s jedne strane, te svrhu sustava kolektivne zaštite potrošača s druge strane, uravnotežujući suprotstavljene interese s jedne strane potrošača kao vjerovnika, te s druge strane podnositelja kao dužnika. IZ toga Ustavni sud ne nalazi ništa očito nerazumno ili proizvoljno u pravnom shvaćanju Vrhovnog suda iznesenom u ovdje navedenoj Presudi".

Prema odredbi članka 245. stav 3. ZOO-a kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju zastara se glede zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ponovno je počela teći 14. lipnja 2014. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-7129/2013., međutim glede zahtjeva zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara je ponovno počela teći 15. lipnja 2018. zbog Presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017. i zastarni rok istječe 15. lipnja 2023. godine. Tužba je u konkretnom predmetu podnijeta dana 13.6.2023. godine, te je jasno da tražbina nije zastarjela.

18.2. Tijekom postupka tj. nakon preciziranja tužbenog zahtjeva od strane tužitelja, tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja iznosa na povišeni dio tužbenog zahtjeva. Međutim ovaj sud smatra da je takav prigovor zastare neosnovan, a sukladno pravnom stavu koji je Građanski odjel VS RH zauzeo na drugoj sjednici održanoj 27. svibnja 2024. godine u kojoj je zauzeo stav da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena, zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. Kako se u konkretnom slučaju radi o nepravoj preinaci, nije ni nastupila zastara potraživanja preinačenog tužbenog zahtjeva.

19.Tužitelj je sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, i ima status potrošača u smislu članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003.). Naime radi se o stambenom kreditu i ni jednom činjenicom tužena nije dovela u sumnju zaključak suda da je tužitelj sklopio Ugovor nevezan uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Prema tome, Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio i u smislu odredbe članka 2. stav 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015., 78/2015., 102/2015., 56/2015., 128/2022., 156/2023.) odnosno kao osoba koja u transakcijama obuhvaćenim ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja. Da je tome tako, jasno proizlazi iz samog teksta predmetnog Ugovora o kreditu u kojem je tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja njegove poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, a namjena kredita također je određena navedenim Ugovorom, a to je stambeni kredit. Također i iz iskaza samog tužitelj, a također i svjedoka GC, proizlazi da je kredit uzet za kupnju stana u kojem je živio tužitelj sa svojom bivšom suprugom GC.Također i sama tužena imala je mogućnost kontroliranja u što će tužitelj uložiti sredstva dobivena kreditom.

19.1. U svijetlu pravnog shvaćanja navodi se da je i u Presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/2017. Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019., a koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku, u istoj zauzeto pravno shvaćanje da okolnost dok su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Naime, u toj Presudi koja je donijeta povodom Zahtjeva za prethodnu Odluku a koju je uputio Središnji sud gradskih četvrti u Budimu, Mađarska , a vezano uz zaštitu potrošača konkretno postojanje nepoštenih odredbi u potrošačkim Ugovorima i tumačenje Direktive 93/13 EEZ (u daljnjem tekstu Direktiva), posebice članka 6. stavka 1. Direktive koji glasi: "Države članice utvrđuju da u Ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da Ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba. Sud EU Presudom N izražava svoj stav i u točci 41 koji glasi:" Međutim, kada je riječ o tom članku 6. stavku 1. sud je također presudio da ga se mora tumačiti na način da se ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom mora smatrati načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala."

U točci 43. je decidirano navedeno: "Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem Zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima, te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni Ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točci 40. ove Presude". Nadalje je sud u točci 44. naveo "u ovom slučaju, iako tužba N potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u Ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio Zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se N nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu na temelju navedene nepoštene odredbe.

Jedino ispravno je za zaključiti da se mora smatrati da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nikad nisu postojale i posljedica mora biti uspostava tužiteljevog prava na povrat koristi što ga je tuženik neopravdano stekao na njegovu štetu. U konkretnom slučaju tužitelj i traži da mu tuženik vrati sve ono što je isti neopravdano stekao radi enormnog povećanja tečaja u odnosu na tečaj u trenutku isplate kredita. Kako zakonodavnom intervencijom nije izvršena potpuna restitucija, a što je utvrđeno nakon provedenog vještačenja, tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Prema tome, valja navesti da provedenim vještačenjem je utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka. Kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Sve navedeno proistječe iz Presude Europske unije i Direktive, a kao što je naprijed obrazloženo.

19.2. Valja samo navesti da je i u predmetima C-154/15., C-307/15. i C-308/15. Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepošteno u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u praksu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja Ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja Ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Tuženik je tijekom postupka isticao da tužitelj nema pravo potraživati isplatu bilo kakvih iznosa iz osnovnog CHF Ugovora jer da je sklapanjem tzv. konverzije isti u cijelosti obeštećen, te da nema pravni interes za vođenje ovog postupka.

20.1.Ovaj sud smatra da je takav prigovor tuženika neosnovan. Predmetni Aneks uz Ugovor o kreditu od 6.4.2016. godine je samo izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti EURO, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 143/2013.) na temelju kojih je i zaključen Aneks uz Ugovor o kreditu od 6.4.2016. godine nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u Ugovorima o kreditima koje su izražene u valuti CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti je propisano na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost takvih odredaba koja bi nastupila zbog toga što bi banke bez prethodnog dogovaranja sa korisnicima kredita same tj. nepošteno mijenjale prvobitno ugovorene kamatne stope, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Aneksu uz Ugovor o kreditu od 6.4.2016. godine (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog neosnovanost povećanja prvobitno ugovorene kamatne stope i ugovorene valutne klauzule ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Aneksu uz Ugovor o kreditu od 6.4.2016. godine, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena.

20.2. U tom kontekstu pogrešno je pozivanje tuženika na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 04. ožujka 2020. godine. U odnosu na Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019. od 4. ožujka 2020. godine valja navesti da je sud na postavljeno pitanje odgovorio da Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Također u obrazloženju Vrhovnog suda je decidirano navedeno: "Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. je su li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog Sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove Odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva. Prema tome, Vrhovni sud spornim Rješenjem, a što iz naprijed navedenog proizlazi, nije ulazio u osnovanost kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita koji je sklopio Aneks uz Ugovor o kreditu a kao što je slučaj u ovome predmetu, već je jasno kazao da tužitelj u ovom postupku ima pravni interes za postavljanje tog zahtjeva.

20.3.U odredbama ZID ZPK/15. nigdje nije vidljivo da bi taj Zakon predviđao i propisao da se sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog Aneksa. Također iz samog Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog Ugovora o kreditu. Prema pravnom shvaćanju ZID ZPK/15., imao je osnovni cilj otkloniti dužniku krizu zbog rasta tečaja CHF te je u tom smislu Zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje Dodatka Osnovnom Ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u Eur na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u Eur i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u Eur (čl. 19a. do 19e.ZID ZPK/15). Sklapanjem Sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu za razdoblje važenja Ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja Ugovora o konverziji.

20.4. Naime, sklapanjem Aneksa Osnovnom Ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o Aneksu Osnovnom Ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog Ugovora, pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni Ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog Ugovora o kreditu 2006. godine pa do sklapanja Dodatka osnovnom Ugovoru o kreditu vrijedio punih 10 godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom Ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenih i ništetnim odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

24. U konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Aneksu uz Ugovor o kreditu se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da su nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz Osnovnog Ugovora o kreditu od 21.9.2006. godine, a koji Ugovor je sastavljen od strane tužene bez pojedinačnog pregovaranja tužitelja, a što je suprotno odredbi članka 96. stav 1. ZZP-a kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 87. stav 1. ZZP nepoštena ugovorna odredba je ništava.

24.1. Tuženik nije dokazao da je tužitelja informirao o svim mogućim posljedicama kredita što nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja, a i svjedoka GC, koji je digao kredit u CHF, jer ni jedan drugi kredit nije mogao dobiti i to mu je bila jedina opcija, a u banci ga nitko nije informirao na bilo kakav rizik kredita u švicarcima.

Logično je i životno da se odluči za kredit u CHF ako ni jedan drugi kredit ne možeš dobiti, nitko te ne upozori na bilo kakve rizike u svezi kredita koji je u ponudi i kojega si jednostavno prisiljen uzeti, jer drugih mogućnosti nemaš.

Nadalje uzimajući u obzir činjenicu da ako nisi upozoren na nikakve rizike u odnosu na valutnu klauzulu i kako pojedini kriteriji utječu na otplatu kredita kao i ako ti ne objasne da bi se mogla mijenjati kamatna stopa, dokazuje da tuženik nije informirao tužitelja ni o jednoj odredbi Ugovora o kreditu, a pogotovo se napominje da se radi o tzv. tipskim Ugovorima koji su unaprijed pripremljeni i gdje se ne može utjecati na izmjenu takvog unaprijed pripremljenog Ugovora. Prema tome, ništa ne ukazuje da je tužitelj mogao predvidjeti sve posljedice koje sa sobom nosi kredit u CHF pogotovo kada se uzme u obzir činjenica da nema potrebnih saznanja.

24.2. Razumljivost ugovorne odredbe podrazumijeva njihovu suštinsku razumljivost, kako to tumači i sud Europske unije u predmetu C-186/16. Prema navedenom tumačenju razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane Odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze. Objašnjenje što znači valutna klauzula kao i pružanje mogućnosti tužitelju drugačijeg izbora valute obveze, nema značaj pregovaranja kojim bi sporne odredbe bile suštinski razumljive tužitelju. Odredba o valutnoj klauzuli bila bi razumljiva tužitelju da je o izglednoj promjeni tečaja švicarskog franka na njegovu štetu imao saznanja u mjeri u kojoj ih je imao tuženik, s tim da je neravnoteža u pravima i obvezama uslijed ugovorene valutne klauzule ostvarena uslijed povećanja obveze tužitelja tijekom otplate kredita.

25. Kako je tužitelj sklopio predmetni Ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena Ugovora bila potrošačka na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. u daljnjem tekstu ZZP/03.) te utvrđenjem pravomoćnih Presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno članku 502c. ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak i u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostrano Odluci banke. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne Presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502a. stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova je utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog Ugovora o kreditu u pogledu promjenjivosti kamatne stope prema jednostranoj Odluci banke i valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

26.Sukladno odredbi članka 323. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti Ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske Odluke ako Zakon što drugo ne određuje. S obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule i promjenjive kamatne stope na temelju jednostrane Odluke banke, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom, a što u konkretnom slučaju nije, Naime, kao što je već i navedeno sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi.

27. Prema odredbi članka 324. stav 1. Zakona o obveznim odnosima ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen, pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužitelj nije tražio raskid Ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

27.1.Posljedica ništetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe članka 1111. stav 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, Odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi.

27.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti. Kako je tuženik jednostranim promjenama kamatnih stopa mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe Ugovora kojima su ugovorene promjenjive kamatne stope utvrđene su ništetnima, to je za tužitelja jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja mu je bila razumljiva i određena ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja Ugovora i koja je iznosila 4,95% godišnje. Naime, iz dokaza koji prileže ovome spisu, doista se radi o odredbama koje prosječnom potrošaču, koji nema potrebnih stručnih ekonomskih znanja, nisu jasne u tom smislu da bi on već prilikom sklapanja Ugovora znao kako i pod kojim uvjetima će dolaziti do promjene (povećanja) stope ugovorne kamate te da bi mu bili jasni i svi povećani rizici kojima su zbog promjene tečaja bili izloženi ugovaratelji kredita u CHF.

28. Tužiteljev Zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja Ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

29. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. ekonomisti NC iz Darfin d.o.o. a koji je dostavio svoj nalaz i mišljenje 15.07.2024. (list 369 do 416 spisa). U nalazu i mišljenju na stranici 17 i 18 vještak je u Tabeli prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 24.631,77 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 3.269,21 EUR.

Nadalje je vještak u Tabeli na strani 18 i 19 svojeg nalaza i mišljenja prikazao razliku između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos.

Ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za koje je Nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 626,50 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 83,18 EUR.

Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije, izrađena je na temelju dokumentacije i u Tabeli na stranici 19 prikazan je Izračun konverzije (dodatno dostavljena dokumentacija) .

Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom (simuliranom) otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 12.459,05 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.653,60 EUR.

Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. prema izračunu konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u švicarskom franku iznosi 27.817,16 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju Banke na dan konverzije iznosi 212.490,61 HRK.

Iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom ugovorene kamatne stope i tečaja na dan isplate kredita iznosi 43.203,36 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan isplate kredita iznosi 200.031,56 HRK. Razlika između iznosa 212.490,61 HRK i iznosa 200.031,56 HRK je 12.459,05 HRK. Prema Aneksu Ugovora o kreditu (list 63-66 spisa) utvrđena je preplata tužitelja po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 30.09.2015. iznosi 7.708,19 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.023,05 EUR.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita.

Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF. Konverzijom kredita iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu u EUR su u izračun konverzije uzete sve uplate tužitelja. Iznos preplate koju tužitelj potražuje u ovom postupku također polazi od tih istih stvarnih uplata tužitelja za podmirenje obveze za anuitete u CHF.

Obveza tužitelja na dan 30.09.2015.g. prema početnom otplatnom planu iznosila je 325.577,14 kn. (dospjeli anuiteti po početnom otplatnom planu i nedospjela glavnica na dan 30.09.2015. po tečaju na dan isplate kredita), i isto je prikazano u Tabeli na strani 21 nalaza i mišljenja.

Obveza tužitelja na dan 30.09.2015. g. po obračunu Banke iznosi 344.961,24 kn s time da ukupne uplate tužitelj iznose 140.178,95 kn, preostala glavnica prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije denominiran u kunama iznosi 212.490,61 kn i preplata tužitelja po konverziji iznosi 7.708,14 kn.

Razlika između obveza i plaćanja prema izračunu Banke i koje je trebao platiti po početno ugovorenim uvjetima iznosi 19.384,28 kn, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 2.572,84 EUR.

30.Tuženik u svojem podnesku od 11.10.2024. (list 435 do 447 spisa) prigovarai je nalazu i mišljenju vještaka.

31. Vještak je neposredno saslušan na glavnoj raspravi 5. prosinca 2024. (list 468 i 469 spisa) gdje je naveo da u cijelosti ostaje kod svog pisanog nalaza i mišljenja.

U odnosu na podnesak tuženika se očitovao, da prilikom izračuna dijela nalaza pod točkom 5. i Zaključka pod točkom 5. su uzete u obzir samo uplate sa zaključno 2.9.2015. godine.

U odnosu na izračun razlike valutne klauzule i razlike izračuna konverzije po početnom tečaju je uzeto podmirenje anuiteta koji dospijeva 30.9.2015. godine s obzirom da je i banka prilikom pregleda prometa po partiji CHF kredita isti korigirala za navedeni iznos, a s obzirom da je Aneks Ugovora o kreditu sa provedenom konverzijom potpisan dana 6.4.2016. godine.

Nadalje vještak naveo da u odnosu na dio zadatka, da se utvrdi kolike bi obveze tužitelj trebao plaćati da se primjenjivala početna kamatna stopa i tečaj, navodi da je prema početnom simuliranom otplatnom planu tužitelj promjenu kamatnih stopa trebao izvršiti plaćanjem iznosa od 325.577,14 kn, a da su ukupne uplate tužitelja i preostala glavnica prema konvertiranom kreditu umanjene za pretplatu tužitelja za konverziju, iznosile 344.000,00 kn, te da bi tako dolazili do razlike od 2.572,84 eur, ako se uzme u obzir da se anuiteti obračunavaju prema srednjem tečaju banke važeće na dan plaćanja, a primjenjujući kamatne stope kako je primjenjivala banka.

U odnosu na izračun pod točkama 1. do 4. primjenjivala bi se razlika valutne klauzule i razlika preostale glavnice.

U odnosu na primjenu valutne klauzule pod točkama 1. i 2. Zaključka je primijenjen anuitet u CHF prema obračunu banke, te kamatne stope u anuitetu su kamatne stope koje je primjenjivala banka.

Prilikom izračuna konverzije je uzeta u obzir kamatna stopa prema simuliranom otplatnom planu koji prikazuje da su primjenom tromjesečnog libora, kamatna stopa bi bila veća od kamatne stope koje je primjenjivala banka, a s obzirom da je u jednom periodu Ugovora o kreditu u razdoblju od 1.10.2006. do 31.3.2009. bila ugovorena kamata u visini tromjesečnog libora dodatkom marže od 2,5% kako je navedeno u članku 2. Ugovora.

Navedene iznose zateznih kamata, troškova nisu uzeti u obzir prilikom izračuna.

32. Nakon neposrednog saslušanja stranke nisu imale nikakvih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

33. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, jer je izrađen temeljem dokumentacije koja prileži spisu i koju je pribavio vještak, stručno, objektivno, detaljno i u skladu sa znanošću i strukom

34. Po članku 323. Zakona o obveznim odnosima tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

35. Kako se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetnih odredbi, to je tuženik dužan vratiti tužitelju zajedno s kamatom više uplaćene iznose, a kao što su navedeni u tužbenom zahtjevu, koja u skladu s člankom 1111. Zakona o obveznim odnosima teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti do isplate, a kako je to navedeno u tužbenom zahtjevu. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi koje su utvrđene ništavim.

36. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je na pojedinačne mjesečne iznose dosuđene po stopi iz članka 29. Zakona o obveznim odnosima s tijekom od dana kada je tužena primila uplata po osnovu anuiteta, a sve sukladno članku 1115. Zakona o obveznim odnosima koja se primjenjuje kod vraćanja stečenog bez osnove, te nepošteni posjednik mora platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Budući da su navedene odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima, tuženik je nepošten te je obvezan platiti kamatu, a kao što je navedeno od dana stjecanja.

37. Sukladno svemu naprijed navedenom, valjalo je usvojiti tužbeni zahtjev kao što je to navedeno u izreci ove Presude.

38. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. stav 1. Zakona o parničnom postupku, a u svezi s čl. 155. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011. 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 88/2022. ZPP-a), te u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (u daljnjem tekstu : OT-a, Narodne novine broj 138/2023.).

39.Tužitelju su priznati potrebni troškovi i to za sastav tužbe prema Tbr. 7. točka 1. OT-a u iznosu od 200,00 eur, za sastav podnesaka od 3.2.2024., 28.5.2024., 11.10.2024., 27.11.2024. i 30.1.2025. za svaki iznos od 200,00 eur, a sve prema Tbr. 8. točka 1. OT-a. također, priznat je i trošak za sastav podnesaka od 24.11.2023., 13.6.2024., 27.8.2024., za svaki iznos od 50,00 eur, a u skladu sa Tbr.8. t. 3. OT-a. Za zastupanje na ročištu dana 1.3.2024., 13.6.2024., 16.10.2024., 5.12.,2024. i 13.2.2025. za svako iznos od 200,00 eur (Tbr. 9. točka 1. OT-a.). Također priznat je u skladu s Tbr. 9.t.3. OT-a trošak ročišta za objavu presude u iznosu od 100,00 eur. Na navedene iznose u skladu s Tbr. 46. priznat je i pripadajući porez na dodanu vrijednost u iznosu od 612,50 eur.

Tužitelju su priznati troškovi financijskog vještačenja u cijelosti i to u iznosu od 500,00 eur.

Sveukupno su dakle priznati troškovi tužitelju u ukupnom iznosu od 3.562,50 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja Presude pa do isplate.

40. Tuženika je valjalo odbiti sa zahtjevom za naknadom parničnih troškova kao neosnovanim, jer nije uspio u parnici.

41. O troškovima delegacije, Sud će odlučiti posebnim rješenjem.

U Krapini, 26. ožujka 2025.

S U T K I N J A:

Nataša Večković Jurman

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste.

Žalba se podnosi ovome sudu pisano u 3 primjerka, a o njoj odlučuje nadležni Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvj. Boris Smoljanović, Zagreb, Nikole Jurišića 26

2. OD Šavorić & Partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1/A