Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Gž-29/2025-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Kate Brajković, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mrklić i partneri javnog trgovačkog društva u Splitu, protiv tuženika UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Toni Vukičević, odvjetnik u Splitu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, posl.br. Pn-8/2024-15 od 27. studenog 2024., u sjednici održanoj 26. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe se djelomično prihvaćaju i to u dijelu u kojem se odnose na troškove postupka dok se u preostalom dijelu odbijaju kao neosnovane i presuda Općinskog suda u Splitu, posl.br. Pn-8/2024-15 od 27. studenog 2024. se:

a) potvrđuje u dijelu pod točkom I. izreke,

b) preinačuje u dijelu pod točkom II. izreke tako da glasi:

" Nalaže se tuženiku UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, parnični trošak u iznosu od 3.492,94 eura s zakonskim zateznim kamata koje na taj iznos teku od 27. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos troška zahtjev tužiteljice odbija".

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Djelomično se prihvaća, a djelomično odbija tužbeni zahtjev tužiteljice te se sudi:

1. Nalaže se tuženiku UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime naknade štete, isplatiti tužiteljici PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana iznos od 372,47 eura na ime nabavke televizora i hladnjaka te iznos od 2.773,78 eura na ime nabavke namještaja s zakonskim zateznim kamata koje na te iznose teku od 27. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za iznos od 1.336,89 eura tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku UČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplatiti tužiteljici PČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, parnični trošak u iznosu od 2.517,02 eura s zakonskim zateznim kamata koje na taj iznos teku od 27. studenog 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok se za više zatraženi iznos troška zahtjev tužiteljice odbija".

2. Ovu presudu, pravovremenim i dopuštenim žalbama, pobijaju i tužiteljica i tuženik, svatko od njih u onom dijelu u kojem nije uspio u sporu. Tužiteljica žalbu podnosi zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u daljnjem tekstu: ZPP), a tuženik ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava. Tužiteljica predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev prihvatiti, podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, dok tuženik predlaže u pobijanom dijelu prvostupanjsku presudu preinačiti na način da se ista ukine te taj dio tužbenog zahtjeva odbije. Oba žalitelja traže i da im se dosude troškovi postupka, a tuženik traži i naknadu troškova žalbe.

3. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalbe su osnovane samo u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

5. Predmet spora zahtjev je za naknadom štete nastale na i u stanu tužiteljice uslijed prodora vode do kojeg je došlo uslijed radova koje je tuženik izvodio na svom stanu i krovištu zgrade u kojem se ti stanovi nalaze.

6. Tijekom postupka u kojem je kao tuženik sudjelovao i brat tuženika već je pravomoćno presuđeno o svoj šteti za koju je tužiteljica tvrdila da joj je nastala, u odnosu na brata tuženika, dok je u odnosu na sada tuženika (žalitelja) djelomično potvrđena prvostupanjska presuda, djelomično preinačena i tužbeni zahtjev odbijen, a djelomično ukinuta zbog bitne povrede parničnog postupka, na temelju članka 369. stavak 1. ZPP-a.

6.1. Ranije donesena prvostupanjska presuda (u odnosu na sada jedinog tuženika) ukinuta je u dijelu u kojem se odnosila na štetu za koju je tužiteljica tvrdila da joj je nastala na namještaju, hladnjaku, televizoru i klimi, i o tome je odlučeno sada pobijanom presudom.

7. Prvostupanjski je sud odbio zahtjev za naknadu štete za klimatizacijski uređaj jer je utvrdio da je isti funkcionirao nakon što je saniran, a nije dokazano da je kasniji njegov kvar u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajima.

8. Da je na televizoru i hladnjaku te namještaju uslijed prodora vode došlo do takve štete da su bili neupotrebljivi, prvostupanjski je sud utvrdio na temelju iskaza tužiteljice, svjedoka i sudskog vještaka i procjenitelja za graditeljstvo, Darka Malenice, angažiranog u postupku koji se vodio među parničnim strankama u postupku osiguranja dokaza.

9. Ispitujući pobijanu presudu na temelju članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni onu iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju posebno ukazuje tuženik, jer se presuda može ispitati, u njoj su dani razlozi o odlučnim činjenicama i nema kontradiktornosti.

10. Neosnovano tužiteljica napada prvostupanjsku presudu glede zahtjeva za naknadom štete na klima uređaju jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nije dokazano kako bi kasniji kvar na klimi bio u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, pa stoga ne postoji ni odgovornost tuženika da naknadi tužiteljici trošak nabavke novog klima uređaja, točnije polovicu troška, budući je o drugoj polovici štete već pravomoćno suđeno u odnosu na tuženikovog brata.

11. Utvrđenje prvostupanjskog suda o tome da je na namještaju, TV-u i hladnjaku nastala šteta zbog koje su isti neupotrebljivi pokušava dovesti u sumnju tuženik ukazujući na to da iz iskaza svjedoka i vještaka ne proizlazi da bi sve to bilo uništeno, čime u stvari ukazuje na bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a. Međutim, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud, valjanom ocjenom dokaza, pravilno utvrdio da je ova šteta nastala, posebno uzimajući u obzir i štetu koja je nastala na samom stanu (već dosuđenu štetu) kao i spisu priloženu fotodokumentaciju.

12. Tuženik pokušava dovesti u sumnju i količinu i vrstu namještaja za koje je prvostupanjski sud pobijanom presudom tužiteljici priznao naknadu, navodeći kako ne stoji konstatacija prvostupanjskog suda kako on nije prigovarao popisu uništenih predmeta kojeg je tužiteljica dostavila uz podnesak od 20.03.2024., jer upravo suprotno proizlazi iz zapisnika s ročišta. Činjenica da je tuženik prigovarao tom popisu ne znači da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio što je sve tužiteljici u stanu uništeno točnije oštećeno u mjeri da više nije uporabljivo, a kako je to prethodno i navedeno. Ne stoji žaliteljeva tvrdnja da je u tom podnesku navedeno više stvari od prvotnog popisa, a popis stvari odgovara onome što bi stan takve veličine, s obzirom na namjenu za koji je korišten – iznajmljivanje turistima, logično i trebao sadržavati.

13. U pogledu visine štete na namještaju u prvom redu za primijetiti je da je tužiteljica u tužbi zahtijevala ukupno 40.450,00 kuna, u koju cifru su bila uključena i dvoja drvena vrata od po 1.800,00 kuna, dakle za sam namještaj i opremu (jastuci, popluni, pokrivači i sl.) 36.850,00 kuna, dok je podneskom od 24.03.2024. cijenila ukupnu štetu sa 7.546,96 eura odnosno 56.862,57 kuna u koju svotu je uključeno i 1.800,00 kuna za sobna vrata i 6.200,00 kuna za protuprovalna vrata, dakle sam namještaj i oprema 48.862,57 kuna/6.485,18 eura.

14. Ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud prihvaćajući zahtjev tužiteljice za isplatu svote od 2.773,78 eura, pravilno obvezao tuženika naknaditi tužiteljici polovicu nastale joj štete na namještaju i opremi o kojoj je samo šteti (uz onu na klima uređaju) trebao još donijeti odluku nakon ranije donesene drugostupanjske presude. To stoga što je tužiteljica u tužbi, podnesenoj 2018., za iste stvari potraživala, kako je navedeno, 36.850,00 kuna (4.890,84 eura), a nakon ukidne odluke 2024. 30% više – 48.862,57 kuna, da je sud ukupnu štetu utvrdio u iznosu od 5.547,57 eura/41.798,66 kuna, da je tužiteljica u tužbi na visinu štete predlagala vještačenje po vještaku za drvodjelstvo i namještaj, a nakon ukidne odluke dostavila određene račune i ponude, te da je riječ o stvarima vrijednost kojih je sudu dostupna i poznata barem jednako dobro kao i svakom prosječnom građaninu, pa vodeći računa o načelu ekonomičnosti nije bilo potrebe provoditi posebno vještačenje, a uzimanje u obzir računa i ponuda koje je tužiteljica predložila i priložila u kasnijoj fazi postupka u tom smislu ne predstavlja povredu postupka na koju ukazuje tuženik. Jednostavno rečeno, sud je mogao do iste svote doći i bez uvida u račune i ponude koje je dostavila tužiteljica i ovaj sud smatra da je svu tu štetu sud mogao utvrditi na temelju članka 223. ZPP-a na koju se odredbu prvostupanjski sud i pozivao.

15. Isto što je navedeno u prethodnoj točki, a tiče se namještaja i opreme, vrijedi i za štetu na televizoru i hladnjaku za što je prvostupanjski sud utvrdio da polovica štete iznosi 372,47 eura, pa su stoga žalbeni navodi i tužiteljice i tuženika u pogledu visine štete neosnovani.

16. U odnosu na žalbene navode tužiteljice o nemogućnosti primjene članka 223. ZPP- a valja reći još i to da sve da tuženik nije osporavao popis stvari za koje je ona tvrdila da su joj uništene, to ne znači da nije osporavao vrijednost tih stvari, a vrijednost tih stvari, a ne popis stvari, se utvrđuje primjenom navedene zakonske odredbe.

17. U odnosu na odluku o troškovima postupka valja reći da je u odnosu na drugog tuženika o troškovima odlučeno ranije donesenom presudom, pa je nakon ukidanja ranije presude samo u odnosu na sada jedinog tuženika UČ valjalo odlučiti o troškovima koje je on dužan platiti. Prvostupanjski je sud u odnosu na drugog tuženika, Nikšinog brata P, donio presudu zbog ogluhe na pripremnom ročištu, a pismeni otpravak te presude nije izradio sve do donošenja meritorne presude kada je istom obuhvatio oba tuženika, obrazlažući da je u odnosu na P na pripremnom ročištu održanom 6. veljače 2019. donesena presuda zbog ogluhe.

17.1. Dakle, cijeli kasniji postupak, nakon pripremnog ročišta, vođen je isključivo zbog protivljenja tužbi tuženika UČ u odnosu na kojeg je tužiteljica, nakon donošenja presude zbog ogluhe u odnosu na P i postavila tužbeni zahtjev, i to u dva navrata, podnescima od 14.03.2019. (list spisa 211.) i 31.03.2021. (list spisa 263) tražeći isplatu samo od ovog tuženika istih onih iznosa koje je tužbom zahtijevala da joj plate oba dvojica tuženika, U i UČ zajedno, dakle svatko od njih po pola. Stoga, kada je ranijom prvostupanjskom presudom prvostupanjski sud pod točkom II. izreke odbio tužbeni zahtjev preko iznosa dosuđenih točkom I. izreke, a što nije bilo ožalbeno, odbio je tužiteljičin zahtjev da joj sam tuženik UČ isplati išta više od onog što mu je dosuđeno platiti točkom I. izreke te prvostupanjske presude, posl.br. Pn- 463/2018, a tom presudom naloženo je tuženiku UČ platiti polovicu ukupno dosuđenih iznosa, točnije 10.990,48 eura (238,90 + 2.903,31 + 1.420,13 + 5.368,64 + 1.425,06 + 1530,19 + 2.311,00 + 2.316,35 + 1.923,69 + 1.007,22 + 265,45 + 1.271,02 = 21.980,96 eura). Ranijom drugostupanjskom odlukom ovog suda preinačena je prvostupanjska presuda i odbijen zahtjev tužiteljice da joj tuženik UČ isplati polovicu iznosa od 238,90 eura i 1.271,02 eura, dakle ukupno 754,96 eura (pola od 1.509,92 eura), dok je ukinuta prvostupanjska presuda kojom je tuženiku UČ naloženo platiti polovicu iznosa od 1.420,13 eura i 5.368,64 eura, dakle za ukupno 3.394,39 eura (pola od 6.788,77 eura), a potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je tuženiku UČ naloženo platiti preostale dosuđene svote, dakle ukupno 6.841,13 eura (10.990,48 – 754,96 – 3.394,39). U nastavku postupka, nakon samo djelomično ukinute presude u odnosu na iznos od 3.394,39 eura, tužiteljica je podneskom od 20. ožujka 2024. od tuženika UČ tražila isplatu 709,66 eura i 3.773,48 eura odnosno ukupno 4.483,14 eura, čime je povećala tužbeni zahtjev za 1.088,75 eura, a ne kako pogrešno navodi prvostupanjski sud za dvostruko veći iznos od navedenog, pa je ukupno tužiteljica od tuženika UČ tražila isplatu 29.392,08 eura (28.303,33 + 1.088,75), a u odnosu na tuženika UČ prihvaćen je zahtjev za isplatom ukupno 9.987,38 eura (ranije pravomoćno dosuđenih 6.841,13 eura i sada dosuđenih 372,47 i 2.773,78 eura) što čini uspjeh od 34% kada je u pitanju visina tužbenog zahtjeva a 100% kada je u pitanju osnov tužbenog zahtjeva, odnosno ukupan uspjeh od 67% (134:2). To znači da je uspjeh tuženika 33% (ostatak do 100%), pa kada se od većeg uspjeha (tužiteljičinog) odbije manji uspjeh (tuženikov) proizlazi da tužiteljica ima pravo na naknadu 34% troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice

17.2. Protivno žalbenim navodima tuženika o tome koje je sve radnje prvostupanjski sud priznao tužiteljici a nije trebao, a odnose se na zastupanje na ročištima, jedino je osnovana tvrdnja da nije trebao biti priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 25. travnja 2019. jer tog dana punomoćnica tužiteljice nije bila na ročištu zbog, kako iz spisa proizlazi, prometnog zastoja. Za ostala ročišta tužiteljici je pravilno priznat trošak zastupanja jer na taj trošak ne utječe pitanje je li se postupak mogao provesti ekonomičnije, s manje ročišta, osim ako nije riječ o ročištima koja su se odgađala krivnjom stranke ili slučajem koji se njoj dogodio (članak 156. ZPP-a), u kojem slučaju nije riječ o nepriznavanju troškova stranci koja je uspjela u parnici već o tome da se trošak dosuđuje protivnoj stranci bez obzira na uspjeh u parnici, o čemu ovdje nije riječ.

17.3. Pazeći po službenoj dužnosti i na pravilnu primjenu materijalnog prava kada je i o odluci o troškovima riječ (postupak je pokrenut prije 1. rujna 2019.) ovaj sud utvrđuje da nije bilo osnove tužiteljici priznati trošak sastava podneska od 31. ožujka 2021. jer isti nije bio potreban za vođenje parnice.

17.4. Dakle tužiteljica ima pravo od tuženika na polovicu troška tužbe (odnosi se na dva tuženika), a za sve ostale radnje koje su vođene samo u odnosu na jednog tuženika, žalitelja UČ, puni iznos, sve razmjerno uspjehu u sporu (34%). Stoga ukupno izračunati trošak od 11.523,34 eura treba umanjiti za 1.250,00 eura (pristup na ročište i sastav podneska, po 500,00 eura svaki, dakle 1.000,00 eura, uvećano za 25% PDV-a), što čini svotu od 10.273,34 eura, a 34% od toga iznosi 3.492,94 eura.

18. Slijedom navedenog u odluci o glavnoj stvari prvostupanjsku je presudu valjalo potvrditi i odlučiti kao pod I. a) izreke ove drugostupanjske presude na temelju članka 368. stavak 1. ZPP-a, a kao pod I. b) izreke ove presude na temelju članka 373. točka 3. ZPP-a.

19. S obzirom da u konačnosti tuženik sa žalbom nije uspio to je odlučeno kao pod točkom II. izreke na temelju članka 166. stavak 1. u vezi članka 154. stavak 1. ZPP-a.

U Dubrovniku 26. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Đorđo Benussi