Posl. broj: P-1195/2023-37.
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
Zlatar, Trg slobode 14A
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinku Brajko, odvjetniku iz Đakova, protiv tuženika Porsche leasing d.o.o., Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Zagreba, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. veljače 2025. u prisutnosti z.z. punomoćnika tužitelja Nine Šuka, odvjetnika iz Oroslavja i z.z. punomoćnika tuženika LM, odvjetničkog vježbenika, 26. ožujka 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da ništetnom odredba toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu broj: 23081, sklopljenog 28.prosinca 2006. između parničnih stranka, a koja odredba glasi: "sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanje u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF na dan plaćanje" te ista odredba ne proizvodi pravne učinke.
II. N a l a ž e s e tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici BM na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od 2.059,28 EUR (dvijetisućepedesetdevet eura i dvadesetosam centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena; od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena; od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućem polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke to na iznos od:
0,06 EUR
od 1. ožujka 2007. pa do isplate,
0,01 EUR
od 1. svibnja 2007. pa do isplate,
1,56 EUR
od 1. travnja 2008. pa do isplate,
1,41 EUR
od 1. svibnja 2008. pa do isplate,
6,59 EUR
od 1. siječnja 2009. pa do isplate,
4,15 EUR
od 1. lipnja 2008. pa do isplate
10,99 EUR
od 1. veljače 2009. pa do isplate,
12,76 EUR
od 1. ožujka 2009. pa do isplate,
13,56 EUR
od 1. travnja 2009. pa do isplate,
11,54 EUR
od 1. svibnja 2009. pa do isplate,
10,51 EUR
od 1. lipnja 2009. pa do isplate,
8,70 EUR
od 1. srpnja 2009. pa do isplate,
7,28 EUR
od 1. kolovoza 2009. pa do isplate,
7,27 EUR
od 1. rujna 2009. pa do isplate,
8,80 EUR
od 1. studenoga 2009. pa do isplate,
7,89 EUR
od 1. prosinca 2009. pa do isplate,
7,84 EUR
od 1. prosinca 2009. pa do isplate,
8,66 EUR
od 1. veljače 2010. pa do isplate,
10,56 EUR
od 1. travnja 2010. pa do isplate,
11,94 EUR
od 1. travnja 2010. pa do isplate,
12,06 EUR
od 1. svibnja 2010. pa do isplate,
16,42 EUR
od 1. lipnja 2010. pa do isplate,
14,51 EUR
od 1. srpnja 2010. pa do isplate,
16,36 EUR
od 1. kolovoza 2010. pa do isplate,
23,38 EUR
od 1. rujna 2010. pa do isplate,
20,93 EUR
od 1. listopada 2010. pa do isplate,
28,85 EUR
od 1. studenoga 2010. pa do isplate,
25,36 EUR
od 1. prosinca 2010. pa do isplate,
22,52 EUR
od 1. siječnja 2011. pa do isplate,
30,90 EUR
od 1. veljače 2011. pa do isplate,
38,81 EUR
od 1. ožujka 2011. pa do isplate,
33,27 EUR
od 1. travnja 2011. pa do isplate,
35,40 EUR
od 1. svibnja 2011. pa do isplate,
30,17 EUR
od 1. lipnja 2011. pa do isplate,
33,21 EUR
od 1. srpnja 2011. pa do isplate,
44,42 EUR
od 1. kolovoza 2011. pa do isplate,
40,85 EUR
od 1. listopada 2011. pa do isplate,
57,40 EUR
od 1. listopada 2011. pa do isplate,
65,58 EUR
od 1. siječnja 2012. pa do isplate,
44,20 EUR
od 1. siječnja 2012. pa do isplate,
45,97 EUR
od 1. siječnja 2012. pa do isplate,
45,12 EUR
od 1. ožujka 2012. pa do isplate,
47,29 EUR
od 1. svibnja 2012. pa do isplate,
49,79 EUR
od 1. lipnja 2012. pa do isplate,
49,12 EUR
od 1. lipnja 2012. pa do isplate,
48,98 EUR
od 1. lipnja 2012. pa do isplate,
48,45 EUR
od 1. srpnja 2012. pa do isplate,
49,63 EUR
od 1. srpnja 2012. pa do isplate,
48,70 EUR
od 1. kolovoza 2012. pa do isplate,
49,14 EUR
od 1. listopada 2012. pa do isplate,
47,74 EUR
od 1. studenoga 2012. pa do isplate,
46,45 EUR
od 1. siječnja 2013. pa do isplate,
48,26 EUR
od 1. siječnja 2013. pa do isplate,
47,26 EUR
od 1. siječnja 2013. pa do isplate,
48,58 EUR
od 1. veljače 2013. pa do isplate,
45,56 EUR
od 1. ožujka 2013. pa do isplate,
46,86EUR
od 1. svibnja 2013. pa do isplate,
47,77 EUR
od 1. srpnja 2013. pa do isplate,
46,89 EUR
od 1. srpnja 2013. pa do isplate,
44,04 EUR
od 1. kolovoza 2013. pa do isplate,
42,59 EUR
od 1. listopada 2013. pa do isplate,
44,55 EUR
od 1. studenoga 2013. pa do isplate,
45,73 EUR
od 1. prosinca 2013. pa do isplate,
47,48 EUR
od 1. veljače 2014. pa do isplate,
46,42 EUR
od 1. ožujka 2014. pa do isplate,
47,36 EUR
od 1. ožujka 2014. pa do isplate,
47,87 EUR
od 1. ožujka 2014. pa do isplate,
sve to u roku od 15 dana.
III. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 860,62 EUR (osamstošezdesetdva eura i šezdesetdva centa).
IV. N a l a ž e s e tuženiku Porsche leasing d.o.o. da tužiteljici BM naknadi troškove postupka u iznosu od 1.381,12 EUR (tisućutristoosamdesetjedan euri i dvanaeset centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. ožujka 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana, a o d b i j a se preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 523,67,00 EUR (petstodvadesettri eura i šezdesetsedam centi).
V. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 20. lipnja 2023. protiv tuženika podnijela tužbu mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da je 28. prosinca 2006. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 23081 na iznos od 14.464,41 CHF sa svrhom kupovine osobnog automobila s rokom otplate na 7 godina (84 mjeseci), a koji kredit je otplaćen 2013. godine u roku. Parnične stranke su u toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu ugovorili odredbu prema kojoj sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. za CHF vrijedećem na dan plaćanja. Tuženik je na taj način u toč. 5.1. Uvjeta Ugovora o kreditu inkorporirao valutnu klauzulu kojom je glavnicu, koja čini predmet Ugovora o kreditu, vezao za tečaj švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu, a čijim nekontroliranim rastom je tužitelj oštećen za razliku između tečaja švicarskog franka koji je iznosio na dan isplate kredita tužitelju i tečaja koji se naknadno tijekom postojanja ugovorne obveze povećavao. Naime, ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak bile su nerazumljive tužitelju, kao prosječnom potrošaču, nepoštene i prema tome ništetne, jer je tuženik kao kreditor u vrijeme zaključivanja ugovora propustio informirati tužitelja o četiri činjenice: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, prema članku 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača iz 2003.g. ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje propisano je da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, a što je ovdje upravo slučaj. Nadalje, usporedbe radi, u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa koji je pokrenut od strane Udruge Potrošač 2012.g. radi utvrđenja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF ništetnom Ustavni sud RH u odluci br. U-III-2521/2015 od dana 13. prosinca 2016. godine jasno navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, isto kao i ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, podliježe testu poštenosti te da nema razloga različito se pristupiti u tumačenju istog pravnog standarda, budući da su banke trebale potrošače informirati i upoznati s ekonomskim posljedicama ugovaranja valutne klauzule. U takvom smjeru je išla i daljnja sudska praksa o čemu govori presuda Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-2221/18-11 kojom se odbijaju revizije tuženih osam poslovnih banaka i potvrđuje presuda Visokog trgovačkog suda posl. br. Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine, donesena u ponovljenom postupku povodom odluke Ustavnog suda br. U-III2521/2015, kojom se potvrđuje prvostupanjska presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P1401/12 u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, a žalbe tuženika (banaka) na okolnost ništetnosti valutne klauzule odbijene su kao neosnovane. Iako su u navedenom postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa tuženici bili osam poslovnih banaka, ali ne i Porsche Leasing d.o.o., ovdje tuženik, tužitelj se ne može direktno pozivati na pravne učinke presuda iz tog postupka, međutim meritum spora je itekako jednak ovom predmetu te može poslužiti kao pravna podloga za presuđenje u korist tužitelja, jer ista odredba o valutnoj klauzuli CHF je sadržana i u ovom ugovoru o kreditu, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i prouzrokovala je značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana, a usto se također radi i o potrošačkom kreditu, slijedom čega tužitelja štite propisi o zaštiti potrošača. Naime, u kolektivnom postupku protiv osam tuženih banaka pravomoćno je utvrđeno da su iste postupile suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača kad su propustile dati potpunu obavijest i informaciju o financijskim rizicima ugovaranja valutne klauzule CHF slijedom čega je ugovorna odredba u njihovim kreditima utvrđena ništetnom. Obzirom da ne postoji direktna primjena „kolektivnih presuda“ na ovaj postupak, sud će ništetnost predmetne ugovorne odredbe utvrditi provođenjem zasebnog tzv. testa poštenja s time da je na tuženiku kao trgovcu teret dokaza da se o utuženoj ugovornoj odredbi pregovaralo, odnosno da je pojasnio i upozorio tužitelja na potencijalne financijske rizike ugovaranja kredita u valuti CHF. Također, tuženik je pravna osoba čiji je jedan od predmeta poslovanja kreditiranje potrošača, dakle kreditor je, te je tuženik itekako trebao znati i korisnike kredita upozoriti i dati potpunu obavijest o financijskim rizicima ugovaranja valute CHF, što on nije učinio. Uzimajući u obzir odredbe članka 81. ZZP/03 te povrh svega odredbu članka 3 i 4. ZOO-a i tumačeći iste u duhu prava Europske unije, njene sveopće pravne stečevine i prakse suda Europske Unije te u skladu s Direktivom 93/13 EEZ, te sukladno stavu Ustavnog suda RH i Vrhovnog suda RH, jasno se da zaključiti da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF postupao nepošteno i time tužitelja, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj na način da je u ugovoru o kreditu ponudio nisku kamatnu stopu i inkorporirao valutnu klauzulu CHF, a istodobno prešutivši u potpunosti ekonomski rizik tečajnih razlika i rizik povećanja kamatne stope. Uvažavajući stav sudske prakse Vrhovnog suda RH, Ustavnog suda RH i VTSRH-a kao relevantnih i u ovom predmetu, a posebice novo pravno shvaćanje doneseno na sjednici Građanskog odjela VSRH dana 30. siječnja 2020.g. o zastarijevanju restitucijskih zahtjeva temeljem ništetnog ugovora, odnosno odredbi, tužitelj smatra kako je odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu CHF ništetna, te da je tuženik dužan vratiti tužitelju sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove. Tužiteljica navodi kako je prethodno od tuženika pribavio ugovor o kreditu, otplatni plan i specifikaciju uplata po kreditu, no tužitelj niti njegov punomoćnik nemaju stručna znanja za postavljanje točno određenog tužbenog zahtjeva sa tijekom zatezne kamate na svaki pojedini dospjeli preplaćeni iznos. Stoga tužitelj postavlja određeni tužbeni zahtjev u ukupnom iznosu i pridržava pravo konačnog uređenja visine tužbenog zahtjeva po provođenju financijskog vještačenja na okolnost koliko je tužitelj platio više svakomjesečne anuitete tuženiku zbog rasta tečaja CHF naspram tečaja CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita tužitelju na korištenje i to sve za period od početka otplate kredita do dana njegove konačne otplate, iskazano dvojno u kunama i eurima. Tužiteljica napominje kako u ovom postupku nije utužena ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i po tom osnovu tužitelj ovdje ništa ne potražuje. Slijedom navedenoga, tužiteljica je postavila tužbene zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe toč. 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu broj 23081, sklopljen dana 28. prosinca 2006.g. između parničnih stranaka, a koja odredba glasi: „sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju se plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb za CHF vrijedećem na dan plaćanja“ te za isplatu iznosa od 2.919,90 eura/ 22.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća prvog pojedinog dospjelog iznosa pa do isplate.
2. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023., za postupanje u ovom predmet određen je Općinski sud u Zlataru.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor aktivne legitimacije tužitelja; osporava primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača na predmetni ugovorni odnos i ističe da tužitelj nije pretrpio nikakvu štetu. Nadalje, ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, što znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još 2014. godine, a tužba je podnesena 2023. godine, sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Usprkos istaknutim prigovorima, tuženik se opreza radi očituje na tužbu te u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. Tužitelj se u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, koju primjenu na konkretan slučaj tuženik u cijelosti osporava te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Dodatno, kad bi se ZZP i primjenjivao, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 53. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali korisnici kredita tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je tužitelj u potpunosti imao mogućnost sklopiti ugovor s valutnom klauzulom u eurima – što nije učinio. Opreza radi, tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako su odredbe predmetnog Ugovora sklopljene isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao korisnik ugovora o kreditu u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od korisnika kredita koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. SM u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora: „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tuženik u cijelosti osporava visinu isplate koju tužitelj potražuje u točki II. petita, navodeći da je uopće je nejasno na koji je točno način tužitelj došao do tog izračuna i zašto uopće smatra da bi mu tuženik trebao navedeni iznos isplatiti. U odnosu na povrede Zakona o obveznim odnosima, tuženik ističe da tužitelj samo paušalno navodi povrede Zakona o obveznim odnosima, a pritom niti jednom nije naveo kakvim je to postupanjem učinjena povreda bilo kojeg članka istog. Tužitelj samo paušalno ističe kako se oko valutne klauzule nije pregovaralo te kako je tuženik zatajio informacije tužitelju, bez da mu je ponuđena mogućnost pregovaranja. Štoviše, iz tužiteljevih tvrdnji bi se praktički moglo zaključiti da ga je tuženik prisilio na potpisivanje predmetnog ugovora i da nije imao drugog izbora. Tuženik je učestalo održavao konzultacije sa svim svojim predstavnicima, koji su svim zainteresiranim klijentima nudili i valutu u EUR-u i valutu u CHF-u, s time da niti odabir pojedine valute, a koji je u cijelosti ovisio o volji i želji tužitelja, nije ovisio ni o kakvim posebnim pogodnostima, već su u svim valutama pogodnosti bile jednake. Nadalje, prilikom davanja ponude, prodajni predstavnici tuženika su obavezno napravili paralelnu kalkulaciju ugovora o kreditu u EUR i ugovora o kreditu u CHF te je dali korisniku ugovora o kreditu kako bi isti mogao odlučiti koju opciju smatra povoljnijom za sebe. Štoviše, prodajni predstavnici su sve zainteresirane stranke obavijestili kako u slučaju bilo kakvih nejasnoća i/ili mogućih upita mogu uvijek kontaktirati i organizirati sastanak s posebno određenom osobom od strane tuženika koja bi im dodatno pojasnila i razjasnila moguće nedoumice. Tuženik nije dioničko društvo te nema vlastiti kapital. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala upravo u valuti CHF. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema aktualnom tečaju CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Tužitelj se u tužbi poziva na utvrđenja i odluke iz postupka temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač i isto navodi kao dokaz da je tuženik postupao nepošteno pri sklapanju predmetnog ugovora. Tužitelj navodi da je tuženik na potpuno identičan način kao i banke koje su bile obuhvaćene predmetnim postupkom plasirao sporni ugovor o kreditu tužitelja. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze s ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih banaka. Slijedom navedenog, suprotno tvrdnjama tužitelja, meritum presude iz kolektivnog postupka nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.
4. Tužiteljica je, nakon provedenog vještačenja, podneskom od 19. rujna 2024. precizirala tužbeni zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tako da potražuje isplatu iznosa od 2.059,28 eura sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose.
5. Tuženik podneskom od 25. rujna 2024. navodi da "nije suglasan s djelomičnim povlačenjem tužbenog zahtjeva odnosno protivi se istome".
6. Prema odredbi čl. 193. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. – proč. tekst, 25/2013, 89/2014., 70/2019., 80/2022. i 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP), tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženika prije nego što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a prema stavku 2. tog članka, tužba se može povući i kasnije, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženik na to pristane.
7. Budući da je tužiteljica u tužbi postavila tužbeni zahtjev za isplatu u iznosu od 2.919,90 eura, a smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja djelomično povlačenje tužbe, te kako se tuženik djelomičnom povlačenju tužbe izričito protivi, sud je obvezan odlučiti o tužbenom zahtjevu za isplatu u granicama kako je postavljen u tužbi.
8. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 23081 od 28. prosinca 2006., plan otplate uz navedeni ugovor o kreditu, specifikacija uplata po navedenom ugovoru o kreditu i pisana izjava ĐM; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. ŽM iz društva Ručević vještačenja d.o.o. iz Zagreba te je, zamolbenim putem po Općinskom sudu u Đakovu, saslušana tužiteljica.
9. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.
10. Tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF je osnovan, a tužbeni zahtjev za isplatu po osnovni ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli je osnovan u granicama zahtjeva postavljenog podneskom od 19. rujna 2024. kojim je tužiteljica zahtjev uskladila s nalazom i mišljenjem vještaka.
11. Iz isprava u spisu je vidljivo, a nije ni sporno:
- da je tužiteljica (tada s prezimenom B) **.**.2006., kao korisnik kredita, s tuženikom kao davateljem kredita sklopio ugovor o kreditu broj: 23081, za kupnju novog vozila od trgovca Porsche inter auto d.o.o., na iznos kredita od 14.464,41 CHF, koji uključuje i troškove zaključenja ugovora i trajanjem ugovora od 84 mjeseca;
- da je točkom 5.1. Uvjeta ugovora o kreditu, a koji su sastavni dio ugovore, određeno da se sve novčane obveze koje proizlaze iz ugovora, ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, vrijedećem na dan plaćanja;
- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti;
- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.
12. Sporno je:
- ima li tužiteljica svojstvo potrošača po navedenom ugovoru o kreditu;
- je li citirane ugovorna odredbe o valutnoj klauzuli nepoštena i ništetna;
- visina tužbenog zahtjeva za isplatu;
- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama.
13. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbene zahtjeve u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.
14. Budući da tuženik nije bio stranka u parnici za zaštitu kolektivnih interesa Udruge Potrošač, on nije veza utvrđenjima iz te parnice te se pravna shvaćanja ih ove parnice u konkretnom slučaju ne mogu izravno primjenjivati, a što navodi i sama tužiteljica.
15. Sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli temeljem se na odredbi čl. 22. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja ugovora, prema kojoj je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorene obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Prema stavku 2. tog članka, u tom slučaju, ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji obavi devizna burza odnosno Hrvatska narodna banka i koji vrijedi na dan dospjelosti odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja.
16. Iako tužitelj u ovom postupku, naravno, ne osporava ustavnost navedenih zakonskih odredbi već njihovu primjenu u konkretnom slučaju i pri tome se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora.
17. Prema čl. 3. ZZP-a, u smislu ovog Zakona: potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, a trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja ili svoje djelatnosti.
18. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 4., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
19. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.
20. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništav, a prema stavku 2. tog članka, ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
21. Tužiteljica u svom iskazu pred Općinskim sudom u Đakovu navodi da je ugovor o kreditu sam zaključila sa tuženikom, odnosno u auto-kući tuženika u Rijeci, sa svrhom da kupi u njihovoj auto-kući osobni automobil marke Seat Leon, jer je u to vrijeme radila u Opatiji, a stanovala je u Kastvu pa joj je isti automobil trebao za odlazak na posao. Prilikom dogovaranja oko kredita znala je da može mjesečno podnositi ratu kredita do 1.000,00 kn i tako su se i dogovorili da za tu ratu kredita s rokom otplate od 7 godina može kupiti upravo ovaj osobni automobil Seat Leon. Što se tiče samog ugovora o kreditu, nju su iz ove auto-kuće uputili kod određenog javnog bilježnika u Rijeci gdje ju je čekao sačinjen ugovor kojeg je samo potpisala. Što se tiče samog informiranja o kreditu, u ovoj auto-kući su joj rekli da će joj visina kamatne stope iznositi, ako se dobro sjeća, oko 5% godišnje i objasnili su joj da je najpovoljnije i najsigurnije zaključiti ugovor o kreditu u valuti CHF jer je ta valuta najstabilnija, a ništa joj drugo nisu objašnjavali, niti je ona išta pitala. U to vrijeme radila je u Opatiji u Kasinu kao blagajnik, nikakvom drugom aktivnošću pa ni poduzetničkom nije se u to vrijeme bavila; mjesečna plaća iznosila joj je 3.700,00 kn, a rata kredita joj je bila 1.000,00 kn u početku, da bi nakraju dosegla i iznos od 1.500,00 kn mjesečno. Imala je problema ako koji mjesec nije uspjela platiti ratu kredita, što se događalo, pa kako joj je mama bila jamac i njoj su znali blokirati mirovinu zbog neplaćene rate kredita, ali je na kraju ipak sve otplatila. S obzirom da je ugovor o kreditu zaključen na njeno djevojačko prezime B u tome je razlika s obzirom na današnje prezime jer se u međuvremenu udala. Na pitanje punomoćnika tužitelja odgovara da joj nitko u auto- kući nije dao informaciju da bi kredit u valuti CHF bio rizičan, odnosno da je ova valuta rizična, već naprotiv informirali su ju da je to najstabilnija valuta. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika odgovara da je ugovor prije potpisivanja pročita, ali da više od pola nije razumjela. Na potpisivanju ugovora bile su samo majka i ona, a ispred tuženika nije bio nitko, dakle nije mogla ni tražiti neko pojašnjenje od tuženika što se tiče ugovornih odredbi. Prodavač automobila kod tuženika joj je rekao da ako kod njih kupi automobil kojeg su dogovorili jer tu ratu mjesečno može podnositi, da sve oko ugovora o kreditu odradi auto-kuća i da ga samo trebam potpisati kod javnog bilježnika, kako je i učinila i to je bio cijeli postupak zaključenja ovog ugovora o kreditu. Nije pitala za kredit eventualno u drugoj valuti npr. u euro kada joj je taj prodavač rekao da je kredit u CHF najstabilniji, a poznato joj je da se tečaji stranih valuta mijenjaju.
22. Tužiteljev iskaz sud ocjenjuje uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost.
23. Iz tužiteljičinog iskaza, kao i iz samog teksta ugovora o kreditu u kojem je tužiteljica navedene isključivo kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja kakve njezine poslovne aktivnosti ili poduzetničke djelatnosti, sud kao prvo utvrđuje da je tužiteljica po tom ugovoru imala svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. ZZP-a te su za zaštitu njegovih prava mjerodavne upravo odredbe tog Zakona.
24. Nadalje, iz tužiteljičinog iskaza jasno proizlazi da se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru tuženika kojeg je ona potpisala kod javnog bilježnika te da tužiteljica nije imala nikakvih mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama tog ugovora (osim samog iznosa dogovorenog u auto-kući) pa tako ni o odredbi o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Eventualna mogućnost da tužiteljica sklopi ugovor s valutom u eurima ne predstavlja pregovaranje o pojedinim odredbama konkretnog ugovora, naročito imajuću i vidu da joj je tuženik upravo preporučio ugovor s protuvrijednosti u švicarskim francima kao najpovoljniji i najsigurniji.
25. Imajući u vidu da tužitelj na sadržaj tih odredbi nije mogao nikako utjecati te da je uslijed velikog porasta tečaja švicarskog franka došlo do značajnog povećanja obroka i ukupne tužiteljičine obveze po tom ugovoru, a čime je nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužiteljice kao potrošača, sud utvrđuje da je su navedena odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a te odredbi čl. 322. st. 1. ZOO-a, i ništetne, pa je stoga presuđeno kao u I. točki izreke, pri čemu nije isključevno ocjenjivanje nepoštenosti te odredbe prema čl. 84. ZZP-a, budući da tužiteljica nije mogla predvidjeti konačne negativne posljedice navedene odredbe, a nije odlučno niti da tuženik nije dioničko društvo te nam vlastiti kapital i da se za svaki pojedini ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF zaduživao kod banke sa sjedištem u [adresa], budući da tužiteljice na može utjecati na poslovanje tuženika niti zbog toga može snositi štetne posljedice ništene ugovorne odredbe.
26. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
27. Dakle, u konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih obroka kredita prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na obroke obračunate prema početnom tečaju; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.
28. Sukladno tome, tužiteljica je činjenično i obrazložila svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.
29. Prema nalazu vještaka, kredit je isplaćen 18. siječnja 2007., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisenbank Austria d.d. za valutu CHF iznosio 4,605078 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 14.464,41 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 66.609,74 kn. Iz otplatnog plana tuženika proizlazi da je visina anuiteta (bruto obroka) od 207,61 CHF, proizišla iz kamatne stope od 5,60% iskazane u ugovoru o kreditu, ali iz stupca 'g' Tabele 1 nalaza razvidno je, da uz primjenu navedene kamatne stope, kamata na odgovarajuću visinu glavnice, iskazane primjerice na dan 16. ožujka 2007., iznosila bi 66,60 CHF, a ne 54,59 CHF, kako je u otplatnom planu prikazao davatelj kredita. Neovisno o tome da li se otplatni plan uz predmetni ugovor o kreditu može analizirati prema obrascu otplatnih planova uz ugovore o financijskom leasingu, budući da je davatelj kredita leasing kuća, sukladno Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost koji je prethodio Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", br. 149/2009.), koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i kojim davatelj leasinga više ne obračunava PDV na kamatu u mjesečnoj rati za financijski leasing, do tog dana je davatelj leasinga obračunavao PDV na kamatu, na isti način kako su to bili obvezni svi davatelji zajma iz ugovora o zajmu (samo banke, odnosno kreditne institucije nisu bile obvezne obračunavati porez na kamatu). U svakom slučaju, iznos kamata od 54,59 CHF, dobiven je primjenom kamatne stope od 4,60% godišnje na zadanu glavnicu (razvidno iz stupca 'k' Tabele 1 nalaza), dok iznos kamata od 66,60 CHF, prema prikazu danom u Tabeli 1 nalaza, zapravo predstavlja zbroj kamate od 54,59 CHF i PDV od 22% na kamate (12,01 CHF). Tek od 36. anuiteta s datumom dospijeća 16. siječnja 2010., kada se ukida porez na kamatu, visina kamatne stope koju je iskazao davatelj kredita, odgovara visini kamatne stope iskazane u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza. U nastavku, vještak je promjenu kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita iskazao na način prikazan u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza, a polazeći od početne stope prema ugovoru o kreditu u visini od 5,60% godišnje, kako slijedi: 5,60% godišnje od dospijeća 1. anuiteta, do zaključno anuiteta s dospijećem 16. lipnja 2007.; 6,32% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2007., do zaključno anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2009.; 6,39% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. kolovoza 2009., do zaključno anuiteta s dospijećem 16. prosinca 2009. (uvećanje je prouzročeno porastom stope PDV-a na kamate s 22% na 23%) te 5,24% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. siječnja 2010., do konačne otplate kredita (16. siječnja 2014.). U konačnici, u nastavku, iskazao je promjena neto kamatne stope (bez efekta PDV stopa), kako slijedi: 4,60% godišnje od dospijeća 1. anuiteta, do zaključno anuiteta s dospijećem 16. lipnja 2007.; 5,18% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2007., do zaključno anuiteta s dospijećem 16. srpnja 2009.; 5,20% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. kolovoza 2009., do zaključno anuiteta s dospijećem 16. prosinca 2009. te 5,24% godišnje od anuiteta s dospijećem 16. siječnja 2010., do konačne otplate kredita (16. siječnja 2014.). Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza vještak je dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'o' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'e' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog tečaja na dan izdavanja računa za svaku pojedinu obvezu i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).
30. U svom mišljenju vještak, a u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, zaključuje kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (16. veljače 2007.) do konačne otplate kredita (16. siječnja 2014.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan izdavanja računa) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi: ukupno 2.059,28 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se u obzir uzimaju samo pozitivne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'o1 ' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR, samo pozitivni iznosi), odnosno ukupno 2.013,92 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa), ako se u obzir uzimaju i pozitivne i negativne tečajne razlike; pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'o1 ' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR, svi iznosi), sve to uz napomenu da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).
31. Tuženik se u danom, pa ni u produljenom roku nije očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, a tužiteljica mu je prigovorila podneskom od 29. travnja 2024., navodeći da, ukoliko se izuzme rast tečaja CHF, prema stvarnom planu otplate priloženom uz tužbu tužiteljica je tuženiku trebala platiti ukupno 17.589,29 CHF (zbroj svih bruto obroka) pomnoženo s tečajem CHF u odnosu na HRK koji je na dan isplate kredita tužiteljici 18. srpnja 2007.g. iznosio 4,605078 HRK što je i sam vještak utvrdio na str. 2 nalaza, a što ukupno iznosi 80.998,68 HRK. Dakle, toliko je tužiteljica trebala platiti tuženiku da tečaj CHF nije rastao s time da tu uračunate i promjene kamatnih stopa. S druge strane, iz priložene specifikacije svih uplata po kreditu vidljivo je da je tužiteljica ukupno uplatila 101.205,29 HRK. Prema tome, kad se od zbroja svih uplata oduzme ono što je tužiteljica stvarno trebala platiti izuzećem valutne klauzule CHF dobije se iznos 101.205,29 HRK – 80.998,68 HRK – troškovi zaključenja ugovora o kreditu 2.259,64 HRK = 17.946,96 HRK, dok je vještak dobio iznos od 2.059,28 EUR, odnosno 15.515,64 HRK prema fiksnom tečaju konverzije. Stoga, po mišljenju tužiteljice vještak je izračunao ukupan iznos preplate koji je manji za 2.431,32 HRK nego što bi trebao biti.
32.U očitovanju na prigovore tužiteljice vještak navodi da se u načelu slaže sa sljedećom tvrdnjom tužiteljice: (+) ukupne uplate tužiteljice: 101.205,29 HRK, (-) zbroj svih bruto obroka: 17.589,29 CHF x 4,605078: 81.000,05 HRK, (-) troškovi zaključenja ugovora o kreditu: 2.259,64 HRK – razlika: 17.945,60 HRK. Međutim, vještak se ne slaže s tvrdnjom tužiteljice da ovaj iznos u cijelosti predstavlja visinu preplate po osnovi porasta tečaja CHF koji se odnosi na bruto obroke leasinga. Naime, prema prikazu danom u stupcu 'd' Tabele 2 dodatnog nalaza, razvidno je da je tužiteljica osim bruto obroka i troškova obrade kredita, prema podacima iskazanim u konto kartici po kreditu, uplatila i 2.492,57 kn (odnosno 330,83 EUR, zbroj pojedinačno konvertiranih iznosa), a koje uplate su se u svom većinskom dijelu odnosile na podmirenje zateznih kamata i troškova opomena. Dakle, ako ovaj iznos oduzmemo od gore iskazane razlike, dobit ćemo sljedeći iznos preplate: (+) ukupne uplate tužiteljice 17.945,60 HRK/ 2.381,89 EUR; (-) uplate na ime zateznih kamata i troškova opomene 2.492,57 HRK/ 330,82 EUR = preplata: 15.453,03 HRK/ 2050, 97 EUR. Budući da gornji iznos gotovo u potpunosti odgovara visini preplate (samo pozitivni iznosi) iskazane u osnovnom nalazu i mišljenju, vještak u cijelosti ostaje kod metodologije, utvrđenja i izračuna danih u osnovnom nalazu i mišljenu. U tablici je vještak prikazao i popis uplata koje se ne odnose na podmirenje obroka leasinga.
33. Tužiteljica se podneskom od 19. rujna 2024. suglasila s očitovanjem vještaka te je tužbeni zahtjev precizirala prema nalazu i mišljenju vještaka, i to prema varijanti kada se u obzir uzimaju samo pozitivne tečajne razlike.
34. Tuženik se nije očitovao niti na pisano očitovanje vještaka na prigovore tužiteljice, a na ročištu 24. veljače 2025. je izričito izjavio da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka.
35. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim te ih prihvaća u cijelosti.
36. U pogledu tzv. negativnih razlika treba reći da prema pravnom shvaćanju izraženom u presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-549/2023-4. od 18. prosinca 2023.: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita". Tuženik u ovoj parnici u pogledu tzv. negativnih razlika nije istaknuo niti prigovor radi prebijanja, niti materijalnopravni prigovor prijeboja niti protutužbenog zahtjeva pa je sukladno tome osnovan zahtjev tužitelja postavljen upravo prema varijanti kada se promatraju samo više plaćeni iznosi.
37. Prema odredbi čl. 1115. ZOO, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tuženik je nepošten te tužiteljica ima prava na zakonsku zateznu kamatu od tuženikova stjecanja pojedinih mjesečnih iznosa.
38. Tuženikov prigovor zastare nije osnovan.
39. Naime, prema odredbi čl. 245. st. 3. ZOO-a, kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe … zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
40. Prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Prethodno navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i objedinjenim pravnim shvaćanjem donesenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. pod točkom 4. na način: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.". Budući da se na ovaj slučaj, kao što navedeno, ne primjenjuju utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa, ništetnost navedene ugovorne odredbi utvrđena je (nepravomoćno) tek ovom presudom pa zastara za restitucijski zahtjev nije niti počela teći.
41. Sukladno navedenom, točkom II. izreke usvojen je tužbeni zahtjev preciziran podneskom od 19. rujna 2024. prema nalazu i mišljenju vještaka, a točkom III. izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 860,62 eura (za koji iznos je tužiteljica povukla tužbu (smanjila tužbeni zahtjev), a tuženik nije pristao na povlačenje tužbe) budući da, s obzirom na nalaz i mišljenje vještaka, za taj dio nije utvrđena razlika koju bi tužiteljica preplatio po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli.
42. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, budući da su obje stranke djelomično uspjele u postupku.
43. Pri ocjeni uspjeha u sporu sud je imao u vidu da je u odnosu na osnovu, odnosno deklaratorni zahtjev tužitelja uspjela u cijelosti, a sa zahtjevom za isplatu u omjeru od 71 %, pa prosječni uspjeh tužiteljice iznosi 85,5 %, a tuženika 14,5 %. Sukladno navedenome, tuženik je dužan tužitelju naknaditi 71 % (85,5 – 14,5) troškova postupka.
44. Troškovi zastupanja tužiteljici su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.
45. Od troškova određeno zatraženih troškovnikom, tužiteljici su kao potrebni priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1. Tarife u visini od 100 bodova; sastava podneska od 19. rujna 2024. po tbr. 8/1. u visini od po 100 bodova; sastava podneska od 29. travnja 2024. po tbr. 8/3 u visini od 50 bodova zastupanja na ročištima 22. veljače 2024., 6. veljače 2025. (pred Općinskim sudom u Đakovu) i 24. veljače 2025. po tbr. 9/1. u visinama od po 100 bodova, a što zajedno iznosi 550 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54, 1.100,00 eura.
46. Tužiteljici nisu priznati troškovi pristupa na ročište za objavu presude jer nisu potrebni za vođenje parnice budući da presudu može preuzeti s e-oglasne ploče sudova.
47. Ukupni troškovi zastupanja tužiteljici su priznati razmjerno uspjehu od 71 %, odnosno u iznosu od 781,00 euro, s pripadajućim PDV-om u iznosu od 195,25 eura.
48. Osim troškova zastupanja, tužiteljici su priznati troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 eura i to u cijelosti, kao nužni neovisno o omjeru uspjeha, a priznati su joj i troškovi sudskih pristojbi na tužbu (37,83 eura) i presudu (67,04 eura).
49. Sukladno navedenom, tuženiku je naloženo da tužiteljici na ime naknade troškova ukupno plati 1.381,12 eura, a odbijen je preostali dio tužiteljičinog zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 523,67 eura te tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti.
50. Na naknadu troškova dosuđena je i zakonska zatezne kamate od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.
U Zlataru 26. ožujka 2025.
S u d a c:
Damir Čižmek
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude i rješenja je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.
DNA:
1. punomoćniku tužiteljice Marinku Brajko, odvjetniku iz Đakova,
2. punomoćniku tuženika Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Zagreba
