Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-332/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Tanje Novak – Premec kao predsjednice vijeća, Dijane Hofer kao sutkinje izvjestiteljice i Ivane Čačić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IČ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. (OIB:53056966535) iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1836/2023-11 od 2. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 26. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-1836/2023-11 od 2. siječnja 2025. u toč.I.izreke.

r i j e š i o  j e

I/Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u toč.III. izreke za iznos od 1.000,00 Eur (tisuću eura) sa pripadajućom zateznom kamatom, a djelomično se njegova žalba uvažava i preinačuje odluka o troškovima u toč.III. izreke pa se tužitelj odbija sa zatraženim troškom u iznosu od 250,00 Eur.

II/Tuženik se odbija sa zahtjevom radi naknade mu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom u toč.I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju (s osnova ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli) isplati iznos od 1.741,84 Eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine, u toj točki izreke mjesečno specificirane novčane iznose od tamo navedenog dospijeća (koji obuhvaća period od 31.8.2005. do posljednjeg mjesečnog dospijeća određenog sa 7.4.2011.) te da mu naknadi prouzročeni trošak postupka u iznosu od 1.250,00 Eur sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate (toč. III. izreke iako bi pravilnom numeracijom trebalo pisati "II").

2. Pravovremenom žalbom tuženik pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl.353.stav.1.toč.1. do 3. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22) i s prijedlogom ovom sudu da pobijanu presudu preinači u smislu žalbenih navoda.

3.Na žalbu nije odgovoreno.

4.Žalba tuženika je osnovana tek u manjem dijelu u odnosu na odluku o troškovima postupka.

5.Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od nesporne činjenice da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor dana 13. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu na iznos 37.306,70 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja (čl.1.), u svrhu kupnje osobnog vozila, na rok otplate od 84 mjeseci (čl.4.), da je čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te da je predmetna kreditna obveza otplaćena.

5.1.Analizirajući iskaz tužitelja te sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj isti sklopio za kupnju osobnog vozila, da se u konkretnom slučaju radi o standardiziranom obrascu ugovora, da je bila isključena mogućnost pregovaranja o odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF te da tužitelju prethodno nije objašnjeno niti je informiran ili upozoren na eventualne rizike intervalutarnih promjena u odnosu na mogućnost rasta tečaja valute CHF za koju je kredit bio vezan i da je promjena tečaja CHF/kn tijekom trajanja ugovornog razdoblja u odnosu na tečaj u trenutku plasmana kredita dovela do znatne neravnoteže u obvezama ugovornih stranaka – na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega da tužitelju pripada zaštita temeljem Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP/03 – „Narodne novine“ broj 96/03) koji je bio na snazi u času sklapanja predmetnog ugovora. Nastavno tome, prvostupanjski sud - pozivom na odredbu čl. 81.stav.1. ZZP/03 kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, na stav.2.istog prema kojemu se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca i čl.84. ZZP/03 – zaključuje da predmetna odredba o valutnoj klauzuli u konkretnom slučaju nije bila ni jasna ni lako razumljiva obzirom da zahtjev za jasnoćom i razumljivošću ugovornih odredaba podrazumijeva zahtjev prema kojemu ugovorene odredbe moraju biti takve da potrošaču omogućuju ne samo gramatičku i jezičnu razumljivost određenog pojma, već i razumijevanje njegove strukture i funkcioniranja onog ekonomskog instituta na koji upućuju.

5.2. Nastavno prvostupanjski sud iznosi sadržaj utvrđenja iz pravomoćne presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4.srpnja 2013. u dijelu utvrđenja da su banke (pa i tuženik) u određeno navedenim razdobljima (koja obuhvaćaju i vrijeme sklapanja konkretnog ugovora između parničnih stranaka) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute (CHF) uz koju je vezana glavnica kredita, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja istih ugovora tužena banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a čime da je (i) tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 i odredbama Zakona o obveznim odnosima. Obzirom da tuženik nije dokazao da bi sa tužiteljem pregovarao o spornim ugovornim odredbama niti da bi mu prezentirao eventualne iz tih odredbi moguće rizike, prvostupanjski sud zaključuje da se pravni učinci presude donesene u kolektivnom sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača mogu primijeniti na predmetni spor u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača a u smislu odredbe čl.502.c Zakona o parničnom postupku to više što se tužitelj na iste i pozvao.

5.3. Imajući u vidu da visina tužbenog zahtjeva nije sporna i da odražava razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme plasmana kredita, prvostupanjski sud nalazi da je tužitelj temelj ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana visina anuiteta prilikom otplate kredita, uplatio ukupno 1.741,84 Eur, pa je obvezao tuženika pozivom na odredbe čl.323.stav.1. i čl.1111. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO/05 – "Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18) na povrat tužitelju preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i to sukladno nastavnoj odredbi čl.1115. ZOO-a sa zateznom kamatom tekućom od dana stjecanja utvrdivši tuženika nepoštenim stjecateljem.

5.4. Tuženikov prigovor zastare prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovanog obzirom da je tužitelj tužbu podnio 16.3.2023. slijedom čega je podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina (čl. 225.ZOO/05) obzirom da je pravomoćnim okončanjem spora (14.6.2018.) pred Visokim trgovačkim sudom RH zastara počela teći iznova. Pri tom se pozvao na Objedinjeno pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022.

6. Pobijajući prvostupanjsku odluku, tuženik uvodno u žalbi tvrdi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a i pravo na procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud zanemario njegove tijekom postupka iznošene navode i dokazne prijedloge, ne dajući za to nikakve razloge. U tom kontekstu je posebno naglasio da se u konkretnom predmetu ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ponavljajući navode svog odgovora na tužbu ističući – da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajuću u vidu sve okolnosti i ostale odredbe ugovora, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je već u odgovoru na tužbu istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva.

6.1. S druge strane da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je pitanje osnovanosti predmetnog tužbenog zahtjeva već utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Posredno ukazuje na relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.502.c. ZPP-a.

6.2. Nastavno tome pledira na žalbenom razlogu bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.2.toč.11. ZPP-a navodeći da pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama – ponajprije činjenicama na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu obzirom da se obrazloženje pobijane presude svodi isključivo na pozivanje prvostupanjskog suda na utvrđenja proizašlih iz okončane parnice radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

6.3. Pledirajući na relativno bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl.354.stav.1. u vezi sa čl.338.stav.4. ZPP-a tuženik iznosi tek zakonski opis citirane odredbe bez konkretizacije u odnosu na prvostupanjsku presudu.

6.4. U žalbi tuženik ponavlja tijekom postupka isticani materijalno-pravni prigovor utemeljen na odredbi čl.326.stav.2. ZOO-a koja propisuje da se ništetnost ne može isticati ukoliko je ugovor izvršen, a uzrok ništetnosti je bila zabrana manjeg značaja.

6.5. Pored toga da pobijanoj presudi nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud tuženika odredio nesavjesnim stjecateljem i primijenio u odnosu na početak tijeka kamate odredbu čl.1115. ZOO-a.

7.Razmatranjem sadržaja pobijane presude i stanja prvostupanjskog spisa iz aspekta iznesenih žalbenih razloga i navoda tuženika, odgovarajući na žalbene navode od odlučnog značaja u smislu odredbe čl.375.stav.1. ZPP-a, valja ponajprije navesti da je ovaj sud, suprotno žalbenom stajalištu tuženika utvrdio da pobijana presuda ne sadrži nikakve nedostatke zbog kojih se navodno ne bi mogla ispitati njezina pravilnost i zakonitost, naprotiv – ista sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, izneseni razlozi su potpuno jasni i određeni i bez ikakvog proturječja slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. stav. 2. toč. 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik, a niti i jedna druga bitna povreda iz čl. 354. stav. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 13 i 14 ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. stav. 2 ZPP- a.

7.1.Nadalje su potpuno neutemeljeni opširni žalbeni navodi kojima tuženik osporava ocjenu dokaza izvršenu po prvostupanjskom sudu jer isti ne sadrže ni argumentirane niti vjerodostojne tvrdnje koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogle dovesti u sumnju. Naprotiv, tuženikova tvrdnja - o pojašnjenju tužitelju svih potrebnih parametra za razumijevanje značaja i učinaka valutne klauzule kao i tuženikovi osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica i njihove dokazne snage ne mogu prihvatiti utemeljenim, jer nemaju uporišta u provedenim dokazima na koje se sam žalitelj poziva.

7.2. Stoga valja tek kratko navesti – a polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, da su banke u pojedinačnim potrošačkim sporovima ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora – no da tuženik u konkretnom slučaju takvu obaviještenosti konkretnog tužitelja kao potrošača nije dokazao. Stoga je upravo ranije iznesenim utvrđenjima proizašlim iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, vezan sud i u predmetnoj parnici, jer se tužitelj na njih i pozvao u smislu ranije citirane odredbe čl. 502.c ZPP-a, a tuženik nije dokazao da su uvjeti i okolnosti konkretnog, pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem bile drugačije.

8. U odnosu na žalbene navode vezane uz primjenu odredbe čl.1115. ZOO-a valja tek kratko navesti da je pravilno prvostupanjski sud dosudio tužitelju zateznu kamatu na pojedine, mjesečno specificirane preplaćene novčane iznose, sukladno njegovom zahtjevu i pozivom na odredbu čl.1115. ZOO-a jer, polazeći od pravne prirode samog spora - stjecanja bez osnove - te obzirom na to da je tuženik stekao određenu korist na temelju ništetnih odredbi koje je sam inicirao stavljanjem istih u tipski ugovor, bez mogućnosti utjecaja protivne ugovorne stranke na sadržaj istih to takvom postupanju tuženika evidentno nedostaje pretpostavka savjesnosti koja bi ga potom i oslobodila obveze na platež zatezne kamate od dana stjecanja, a što jasno proizlazi iz cjelovitog iščitavanja obrazloženja pobijane presude.

9. U odnosu na žalbom ponovljeno stajalište tuženika o osnovanosti prigovora zastare utužene tražbine valja navesti da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. (a koje obuhvaća pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u presudi broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. i njegovo pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020.) – ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Dakle, u konkretnom slučaju zastara je počela teći od trenutka pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 16. ožujka 2023. evidentno petogodišnji zastarni rok nije protekao.

10. Stajalište tuženika o isključenju prava na isticanje ništetnosti obzirom da je ugovor u cijelosti ispunjen, također je neosnovano. No iako je točno da odredba čl. 326. stav. 2. ZOO propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravu i obvezi tužitelja kao korisnika kredita u odnosu na tuženika, ne može podvesti pod tezu tuženika – da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja

– pa je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

11. Obzirom da tuženik iznesenim žalbenim navodima nije doveo u sumnju zakonitost i pravilnost meritornog dijela prvostupanjske presude sadržanom u toč.I. izreke, valjalo je njegovu žalbu odbiti kao neosnovanu i pozivom na odredbu čl.368.stav.1. ZPP-a potvrditi toč.I. izreke u odnosu na tužitelju dosuđeni iznos od 1.741,84 Eur sa pripadajućom zateznom kamatom.

12. Žalba tuženika osnovana je u dijelu kojim osporava nužnost sadržaja podneska od 5. travnja 2024. kojeg je prvostupanjski sud honorirao po Tbr. 8/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika jer sadržaj istog ni po ocjeni ovoga suda nije bio nužan ni za tijek niti ishod predmetne parnice obzirom da u istome tužitelj ponavlja navode ranijeg podneska od 30.8.2023. (kojim je odgovorio na tuženikov odgovor na tužbu) te se ponovno referira na tuženikove do tada isticane prigovore.

12.1. Imajući u vidu da podnesak tužitelja od 5.4.2024. u smislu odredbe čl.155.stav.1. ZPP-a nije bio nužan ni za tijek niti ishod predmetne parnice valjalo je djelomičnim uvažavanjem tuženikove žalbe preinačiti odluku o troškovima postupka sadržanu u toč.III. izreke i odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 250,00 Eur (pozivom na odredbu čl.380.toč.3. ZPP-a) a u preostalom dijelu žalbu odbiti i potvrditi odluku o troškovima sadržanu u toč.III. izreke sukladno čl.380.toč.2. ZPP-a za dosuđeni iznos od 1.000,00 Eur.

13. Tuženiku nije dosuđen zatraženi trošak žalbenog postupka obzirom da je uspio u razmjerno neznatnom opsegu i to tek u odnosu na manji dio sporednog zahtjeva.

U Varaždinu, 26. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Tanja Novak-Premec