Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-5614/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivice Veselića kao predsjednika vijeća, Vlatke Paškvalin Bošković kao člana vijeća i izvjestitelja, te Tihane Marije Miladin, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Mario Žaja odvjetnik u Splitu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: OIB:14036333877 , kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetniku u Zagrebu , radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P- 10731/2015 od 9. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika te se u cijelosti potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-10731/2015 od 9. listopada 2024.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i troškova sudskih pristojbi za žalbu u iznosu 234,38 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 6. stavak 1. i stavak 2. Ugovora o kreditu broj 216-092/2008 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 18. ožujka 2008. sklopljenog između HYPO ALPE ADRIA BANK d.d. Zagreb, kao davatelja kredita i TR iz [adresa], kao korisnika kredita (točka I. izreke), naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici preplaćene anuitete s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu 857,18 EUR sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka II. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka u iznosu 2.742,77 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. listopada 2024. do isplate (točka III. Izreke).

2. Tuženik žalbom u cijelosti pobija navedenu presudu i to iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a budući da su izreka i obrazloženje pobijane presude proturječni u cijelosti kako je to opisano citiranim člankom ZPP-a. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te obvezati tužiteljicu na plaćanje parničnog troška tuženiku prema troškovniku koji se nalazi u spisu, uvećano za trošak sastava žalbe, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Za sastav žalbe i sudske pristojbe za žalbu zahtijeva trošak u iznosu 234,38 EUR.

3.Žalba tuženika nije osnovana.

4. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio odluci, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP- a pazi po službenoj dužnosti. Suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda nije nejasna, već o odlučnim činjenicama sadrži jasne, logične i neproturječne razloge te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Stoga nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP-a koji u žalbi ističe tuženik.

5. Nadalje, sud prvog stupnja ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke te je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi potrošačkog kredita u švicarskim francima jednostranom odlukom banke te zahtjev za isplatu više plaćenog iznosa po osnovu ništetne odredbe.

7. Prvostupanjski sud, a polazeći od činjeničnih utvrđenja da su nesporno prednik tužiteljice kao korisnik kredita i prednik tuženika kao kreditor sklopili 18. ožujka 2008. ugovor o kreditu broj 216-092/2008, kojim je predniku tužiteljice odobren kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 298.700,00 CHF uz rok otplate 20 godina te redovnu kamatu po kamatnoj stopi od 5,9% godišnje promjenjivu sukladno odluci kreditora - tuženika (čl. 6. ugovora o kreditu), te da je prednik tužiteljice u trenutku sklapanja ugovora o kreditu bio potrošač i pozivajući se na utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., na koja se pozvala i tužiteljica u tužbi, nadalje utvrđujući da predniku tužiteljice nisu obrazloženi mehanizmi promjene kamatne stope odnosno rizici sklopljenog ugovora u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke niti mu je dana mogućnost pregovaranja i sudjelovanja u kreiranju ugovora, zaključuje da je ništetna nepošteno ugovorena odredba o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Nadalje, a prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, iz kojeg proizlazi da je tuženiku po predmetnom kreditu s osnova promjene kamatne stope više plaćeno 6.458,52 kn, uzimajući u obzir tu razliku, a što prema fiksnom tečaju konverzije iznosi 857,18 EUR, prvostupanjski sud je utvrđujući da je predmetna ugovorna odredba ništetna primjenom odredbe i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj: 35/2005, 41/2008, 125/2011 i 78/2015 - dalje u tekstu: ZOO) zahtjev tužiteljice, na koju je cedirano potraživanje, ocijenio osnovanim u cijelosti, te joj dosudio u cijelosti zahtijevani iznos s osnova razlike više plaćene kamate sa zateznom kamatom od dana stjecanja svakog pojedinog iznosa.

8. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti, u biti, ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

9.1. Tuženik u žalbi pobija primjenjivost odredbe čl. 502.c ZPP-a i direktni učinak presuda iz kolektivnog spora, tvrdeći da se odredba članka 502.c ZPP-a prema zakonskom tekstu odnosi na parnice radi naknade štete, a ne na parnice radi stjecanja bez osnove kao što je u konkretnom slučaju.

9.2. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora, ali navedenu odredbu je potrebno tumačiti teleološki, a ne strogo gramatički. Naime, uzimajući u obzir svrhu unošenja u ZPP čitave glave 32. (Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) te vodeći računa o tome da su "stjecanje bez osnove" i "naknada štete" kategorije materijalnog prava (obje predstavljaju izvanugovorne obveze i pravne osnove za isplatu), kao i činjenicu da je u glavi 32., zakonskom izmjenom na koju ukazuje žalitelj, izmijenjena samo odredba čl. 502.c ZPP-a dodavanjem iza riječi "naknada štete" riječi "ili isplata", ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje navedene odredbe bilo neprihvatljivo, slijedom čega ne nalazi da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2.toč. 11. ZPP-a (ni u odlukama Vrhovnog suda RH Rev-3142/18, a ni odluci Ustavnog suda RH br. U-III-2233/19, koje se također tiču primjene ove zakonske odredbe, nisu zauzeti stavovi koji bi dovodili u pitanje ovakav stav).

10. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojima je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala.

11. Nije sporno da je ugovaranje promjenjive kamatne stope u bankarskoj praksi uobičajeno, no ono što je u konkretnom slučaju odlučno je to da je utvrđeno da je u konkretnom ugovoru ugovorena redovna kamata koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti su predniku tužiteljice obrazloženi mehanizmi promjene kamatne stope odnosno rizici tako sklopljenog ugovora u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, a što je sasvim jasno utvrđeno saslušanjem svjedoka TR. U ovom postupku tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama ugovora pregovaralo, a na njemu je teret dokaza te činjenice, a što potvrđuje i svjedok AR navodeći da je banka imala tipske ponude i da je ugovor bio tipskog karaktera.

12. Što se tiče žalbenih navoda žalitelja vezano za primjenu prava Europske unije i u tom smislu na pozivanje žalitelja na presudu Suda Europske unije od **.**.2013., I, C-415/11 valja reći kako je Sud u navedenoj presudi (u kojoj je prvi puta tumačio Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima), oslanjajući se na svoja tumačenja iz svojih prijašnjih presuda u kojima je tumačio Direktivu 93/13 EEZ, i njezin Prilog, detaljno tumačio opće pretpostavke nepoštenosti ugovorne odredbe iz čl. 3/1 Direktive 93/13 EEZ, redoslijed utvrđivanja i njihovu međusobnu vezu, ali je konkretno tumačio i posebne kriterije. Tumačenjem pretpostavki nepoštenosti iz čl. 3/1 Direktive 93713 EEZ, Sud je odredio pravila za provođenje testa ravnoteže te testa nesavjesnosti koji se provodi kako bi se utvrdilo je li znatna neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača posljedica nesavjesnog postupanja trgovca, odnosno zlouporabe njegove jače pregovaračke pozicije prilikom sklapanja ugovora. Nadalje, u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado, C 226/12, Sud je, nakon presude I, nastavio razvijati test znatne neravnoteže te je u bitnom protumačio kako se neravnoteža u pravima i obvezama trgovca i potrošača na štetu potrošača treba provesti u svakom slučaju komparativnom analizom pravnog položaja potrošača u odnosu na spornu ugovornu obvezu s pravnim položajem koju bi potrošač imao da ta sporna odredba nije bila ugovorena i da se primjenjuje dispozitivna norma mjerodavnog prava.

13. S navedenim u vezi, valja ukazati kako su sudovi u prethodno navedenim presudama donesenim u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača, proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), i test nesavjesnosti te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, između ostaloga i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.

14. Po stavu ovog suda u konkretnom slučaju je odlučno je li ugovor sklopljen u razdoblju za koje je odlukom iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa utvrđeno (u izreci) razdoblje u kojem su povrijeđeni kolektivni interesi, a što predmetni ugovor jest pa s obzirom na posljedice takvog utvrđenja, potrošač uživa zaštitu.

15. Što se tiče žalbenih tuženika u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka valja reći da su prigovori tuženika pravne prirode i da nije sporan matematički izračun, s time da je izračun pravilno izvršen na temelju kamatne stope i tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, budući da je predmet spora restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO), prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetnih ugovornih odredaba, tako da neosnovano prigovara tuženik da je izračun sačinjen kao da se radi o ugovoru o kreditu u kunama. Dakle, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio visinu na temelju nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke Matije Trogrlić, na koji matematički izračun stranke nisu imale primjedbi. Po stavu ovog suda taj nalaz i mišljenje je u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tražbine tužiteljice. U konkretnom slučaju sud je, a prihvaćajući specifikaciju tužiteljičinog zahtjeva iz podneska od 22. ožujka 2024., njezinu tražbinu umanjio za one iznose za koje je tužiteljica platila manji anuitet, za tzv. negativnu razliku (215,40 EUR dana 31.12.2010.) iako tijekom postupka od strane tuženika nije istaknut prigovor radi prebijanja ili materijalno pravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

16.1. U pogledu istaknutog prigovora zastare ovaj sud ističe da ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku. Stoga je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u navedenom sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, dok je pravomoćnim okončanjem spora u odnosu na kamatu pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž-7129/13 dana 13. lipnja 2014. godine zastara počela teći ispočetka, kod čega se vrijeme prije prekida ne uračunava u tijek zastare.

16.2. Stoga rok zastare u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2014., odnosno od 13. lipnja 2014. Kako je predmetna tužba podnijeta dana 28. listopada 2015. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. ZOO-a, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela, a što je u skladu sa pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela tog suda održanoj 31. siječnja 2022.

17. S obzirom na navedena utvrđenja, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz čl. 322. st. 1. ZOO-a u svezi čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07) da je ništetna odredba predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, visina koje se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, ovdje tuženika.

18. Prema članku 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Prvostupanjski sud je pravilno primjenom članka 323. st. 1. ZOO-a naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 857,18 EUR s osnove ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi.

20. Pravilna je i odluka suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Prema članku 323. st 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

21. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti i plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Budući je u postupku utvrđeno da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, osnovom kojih je prednik tužiteljice preplatio anuitete kredita, proizlazi da je tuženik nesavjestan stjecatelj zbog čega u smislu članka 1115. ZOO-a mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja. Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi tuženika.

22.1. U odnosu na troškove postupka ističe se da ovaj drugostupanjski sud sukladno članku 365. st 2. ZPP-a ispituje odluku prvostupanjskog suda samo u granicama razloga određenih u žalbi.

22.2. U odnosu na odluku o troškovima postupka pravilno je sud prvog stupnja troškove postupka dosudio prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: OT), iako se u obrazloženju odluke nije pozvao na spomenutu Tarifu.

22.3. Osnovani su žalbeni navodi tuženika u pogledu troška za pristup ročištu 17. prosinca 2021. budući doista toga dana nije održano ročište za glavnu raspravu u ovom predmetu. No kako je sud prvog stupnja tužiteljici obrazlažući odluku o troškovima naveo da je priznao trošak za ukupno taksativno navedenih 14 parničnih radnji i to za sastav tužbe, sastav 4 podneska i pristup na 9 ročišta, dakle ukupno 14 parničnih radnji te za svaku radnju po 150 EUR, matematičkom računicom je utvrđeno da je zapravo priznao trošak za ukupno 13 parničnih radnji (13 x 150 =1.950,00), odnosno ukupno 1.950,00 EUR, što uvećano za 25% na ime PDV-a iznosi 2.742,77 EUR.

22.4. Prema tome, iako tuženik osnovano osporava trošak pristupa ročištu 17. prosinca 2021., nije osnovana žalba tuženika, jer je sud pravilno obračunao troškove postupka za ukupno 13 parničnih radnji. Pregledom troškovnika tužiteljice za zaključiti je da se radilo o grešci suda prilikom navođenja parničnih radnji za koje priznaje trošak, jer tužiteljica nije niti potraživala trošak pristupa ročištu 17. prosinca 2021., već trošak sastava podneska sa tim datumom, a koji joj ne pripada obzirom je sud, pravilno, priznao trošak ukupno 4 obrazložena podneska (Tbr. 8.1. Tarife) i to podnesaka od 10. prosinca 2018., 17. prosinca 2022., 8. studenog 2022. i 22. ožujka 2024.

23. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi u cijelosti prvostupanjsku presudu

24. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka, jer nije uspio sa žalbom (čl. 154. st. 1. i čl. 166. st.1. ZPP-a), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. Izreke ove odluke.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Ivica Veselić