Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj: Kž-28/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Lidije Vidjak kao predsjednika vijeća te Siniše Pleše i Jasne Smiljanić kao članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Kristine Šušilović, u kaznenom predmetu protiv 1. optuženog HC i drugih, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevara – iz članka 236. stavak 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/11 i 144/12 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama koje su protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu, broj K-1427/2018-93 od 12. listopada 2023. podnijeli 1. optuženi CC i 2. optužena BC, u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025., u nazočnosti 1. optuženog HC i 2. optužene BC i braniteljice 1. optuženog HC, odvjetnice Lee Kalde
p r e s u d i o j e
Odbijaju se žalbe 1. optuženog HC i 2. optužene BC kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu 1. optuženi CC proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine - prijevara – iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11, a 2. optužena BC zbog počinjenja kaznenog djela protiv imovine – prijevara u pomaganju – iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11 u svezi članka 38. KZ/11 te je 1. optuženi CC, na temelju članka 236. stavak 2. KZ/11, osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a 2. optužena BC, na temelju članka 236. stavak 2. KZ/11 u svezi članka 38. KZ/11, osuđena je na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i primjenom članka 56. KZ/11 izrečena joj je uvjetna osuda na način da kazna zatvora na koju je osuđena neće biti izvršena ako optuženica u roku 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.
1.1. Na temelju članka 148. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22 – u daljnjem tekstu: ZKP) svaki od optuženika dužan je naknaditi trošak kaznenog postupka iz članka 145. stavak 1. točka 6. ZKP u iznosu 1.000,00 eura odnosno 7.534,50 kuna, u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude.
1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. ZKP oboje optuženika dužni su naknaditi trošak zastupanja oštećenice po opunomoćeniku iz članka 145. stavak 2. točka 8. ZKP u iznosu koji će biti određen posebnim rješenjem po pravomoćnosti presude.
2. Protiv navedene presude žalbu je podnio 1. optuženi CC, po branitelju Miji Golubu, odvjetniku iz Zagreba, a žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. i stavak 2. ZKP i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.1. Žalbu je podnijela i 2. optužena BC po branitelju Robertu Šoštariću, odvjetniku iz Zagreba, a žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
2.2. Zajedničku žalbu su osobno podnijeli 1. optuženi CC i 2. optužena BC, a žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1 točka 9. i 11. ZKP i sadržajno zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja bez prijedloga u smislu članka 466. stavak 1. točka 4. ZKP.
2.3. Odgovor na žalbe nije podnesen.
2.4. Na temelju članka 474. stavak 1. ZKP spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.
2.5. O sjednici vijeća, na temelju članka 475. stavak 1. ZKP, na njihov zahtjev, izvješteni su 1. optuženi CC i 2. optužena BC, njihovi branitelji odvjetnici Mijo Golub i Robert Šoštarić te državni odvjetnik. Na sjednicu nije pristupio, uredno obaviješten branitelj Robert Šoštarić i državni odvjetnik, dok su pristupili 1. optuženi CC i 2. optužena BC te u zamjenu za branitelja 1. optuženog HC, odvjetnika Miju Goluba, odvjetnica Lea Kalda, koji su na sjednici iznijeli razloge žalbi.
3. Žalbe 1. optuženog HC i 2. optužene BC nisu osnovane.
4. U žalbi koju su 1. optuženi CC i 2. optužena BC osobno podnijeli optuženici se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 9. i 11. ZKP tvrdeći da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu time što je utvrđivao njihovu krivnju za događaj koji im se podnesenom optužnicom ne inkriminira i u odnosu na koji se nisu mogli očitovati o krivnji, nisu imali mogućnost predlagati dokaze, a konkretno se radi o kupoprodaji nekretnine (zemljišta) u Šibeniku. Treba istaknuti da je žalba optuženika, u dijelu kada tvrde da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu jer je utvrđivao njihovu krivnju i za događaj za koji nisu optuženi, u suprotnosti sa žalbom branitelja 1. optuženog HC koji u žalbi citira dio obrazloženja prvostupanjske presude u kojoj sud navodi da odnos između optuženika i oštećenice treba sagledati u cjelini jer uz kupoprodaju inkriminirane nekretnine u [adresa] nedjeljiv i sastavni dio predstavlja i kupoprodaja zemljišta u Šibeniku, a s kojim zaključkom suda je branitelj suglasan. Nadalje, treba istaknuti da iz činjeničnog opisa koji se optuženicima inkriminira podnesenom optužnicom i za koji su proglašeni krivima proizlazi da se u odnosu na kriminalnu količinu radi o istom činjeničnom opisu, odnosno da se oba činjenična opisa odnose samo na nekretninu u [adresa], tako da u tom dijelu optužba nije prekoračena. U odnosu na tvrdnju optuženika da im nije omogućeno da se brane, odnosno izvode dokaze i u svezi poslovnog događaja, nekretnine u Šibeniku, iz čega bi proizlazilo da se u tom dijelu žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 2. ZKP, treba istaknuti da iz provedenog dokaznog postupka jasno proizlazi da je sud izvodio i dokaze koji se odnose i na nekretninu u Šibeniku, o čemu su iskazivali i oštećenica i 1. optuženi CC, dok 2. optužena BC nije okolnosno iskazivala i odbila je odgovarati na pitanja, a ispitani su i svjedoci PC, JC, NC, DC, SC, ŠC i ŽC iz čega jasno proizlazi da je optuženicima omogućeno da se brane i predlažu dokaze i u odnosu na taj poslovni događaj, međutim, druga je stvar što su optuženici očito nezadovoljni činjenicom koju ističe i branitelj 1. optuženog HC u žalbi, a to je da je sud odbio njihov dokazni prijedlog da se provede vještačenje po vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina kako bi se utvrdila vrijednost zemljišta u Šibeniku. Suštinski u tom dijelu žalba optuženika i branitelja predstavlja žalbu iz žalbene osnove nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na što će se ovaj drugostupanjski sud osvrnuti kada će iznijeti razloge vezane uz tu žalbenu osnovu. U odnosu na tvrdnju optuženika da im prvostupanjska presuda nije osobno dostavljena, čime je sud postupio protivno odredbi članka 458. stavak 2. ZKP, treba istaknuti da iz dostavnica u spisu proizlazi da je pokušana dostava presude optuženicima na njihovu adresu prebivališta u [adresa]., vraćena s napomenom da su obaviješteni o prispijeću pismena, međutim, pismeno/presudu nisu preuzeli i presuda im je potom dostavljena putem oglasne ploče suda. Slijedom svega navedenog žalba optuženika nije osnovana kada se žale zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.
4.1. Iz ostalog dijela sadržaja žalbe koju su zajednički podnijeli 1. optuženi CC i 2. optužena BC te koju je podnio branitelj 1. optuženog HC proizlazi da se žalbe međusobno podudaraju i nadopunjuju, a odnose se na žalbenu osnovu nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, pa će biti razmatrane kao jedna žalba. 1. optuženi CC navodi, u bitnome, da je u odnosu na nekretninu u Šibeniku sud nepotpuno, a time posljedično i pogrešno utvrdio okolnosti koje su od utjecaja za utvrđivanje međusobnih poslovnih odnosa između optuženika i oštećenice. Naime, sud je odbio njegov prijedlog da se provede vještačenje na okolnost utvrđivanja stvarne vrijednosti kupljene nekretnine u Šibeniku, iako je takvo vještačenje, samo u drugom predmetu u kojem je odbačena kaznena prijava, a predmet kaznenog djela prijevare je bila ta ista nekretnina, već provedeno po vještaku ing. Davorinu Štenglu i nije utvrđen nesrazmjer stvarne vrijednosti zemljišta i isplaćene kupoprodajne cijene. Smatra da je sud pogrešno utvrdio vrijednost te nekretnine na temelju podataka dobivenih od porezne uprave. Nadalje, 1. optuženi CC u žalbi ističe da iz razloga presude nije jasno kada su donijeli prijevarnu namjeru jer je nekretnina u [adresa] stečena/kupljena nakon nekretnine u Šibeniku koja im se podnesenom optužnicom ne inkriminira. Navodi da sud nije prihvatio kao istinitu cijenu nekretnine u Šibeniku navedenu u ugovorima o kupoprodaji između ŽC i ŠC i oštećenice, iako je porezna uprava obračunala porez na promet po toj ugovorenoj cijeni jer da nije priznala tu cijenu porezna uprava bi pokrenula postupak zbog „pranja novca“. Ističe kontradiktornosti u iskazu oštećenice u pogledu iznosa koji je platila za nekretninu u Šibeniku, a koji iskaz sud prihvaća, iako navodi da u situacijama gdje se iskaz oštećenice razlikuje od pročitanih isprava sud prihvaća utvrđenja koja proizlaze iz isprava. Smatra da je pogrešan zaključak suda kada je kao nevjerodostojne ocijenio iskaze svjedoka JC, NC, DC, ŠC i ŽC ŠC vezano uz kupoprodaju nekretnine u Šibeniku, odnosno iznosa koji je za tu nekretninu plaćen ŠC i ŽC te novca koji je u tu nekretninu „uložio“ JC. 2. optužena BC navodi da su sporni zaključci suda oko postojanja njezine svijesti da joj suprug, 1. optuženi CC, radi nešto nezakonito te ističe da nema saznanja o cjelokupnim događanjima između 1. optuženog HC i oštećenice jer u kupoprodaji nekretnine u Šibeniku nije sudjelovala.
4.2. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud je iznio jasne, iscrpne i potpune razloge za svoja utvrđenja na temelju kojih je izveo pravilan zaključak o kaznenoj odgovornosti optuženika. Optuženici ispuštaju iz vida sve dokaze u svojoj ukupnosti, a kada se isti analiziraju u međusobnoj povezanosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud, proizlazi zaključak da su počinili inkriminirana im kaznena djela. Prije svega treba istaknuti da optuženici ne osporavaju da je inkriminirana nekretnina u [adresa], što se tiče dinamike kupnje, „izvora“ sredstava te isplate kupoprodajne cijene kupljena na način kako im se to činjenično inkriminira, a što u bitnome proizlazi iz iskaza 1. optuženog HC, iskaza oštećenice i isprava u spisu. Oštećenica i 1. optuženi CC različito opisuju kakav je bio njihov dogovor u svezi predmetne nekretnine pa tako 1. optuženi CC navodi da oštećenicu poznaje kao obiteljsku prijateljicu koja je po povratku u Republiku Hrvatsku rekla da želi uložiti dio sredstava u nekretnine i dogovor je bio da će oštećenica uložiti veći dio novca, a on koliko će biti u mogućnosti i nakon eventualne prodaje nekretnine zaradu dijele po pola, s time što je dogovor bio da prva nekretnina koja je predmet kupnje bude upisana na njega i 2. optuženu BC. Oštećenica tvrdi da joj je po povratku u Republiku Hrvatsku iz Australije gdje je radila s tetkom optuženika, 1. optuženi CC, kao obiteljski prijatelj, rekao da se prodaje nekretnina u [adresa] koja je pod ovrhom i ponudio joj je da tu nekretninu zajedno kupe, odnosno da nekretninu ona plati, da ju urede i prodaju, a od ostvarene dobiti određeni iznos, o kojem su se tek trebali dogovoriti, trebao je pripasti 1. optuženom HC. S 2. optuženom BC u svezi kupnje predmetne nekretnine uopće nije razgovarala, a kada je saznala da je inkriminirana nekretnina u vlasništvu optuženika strašno se uzrujala. Što se tiče daljnje dinamike događaja iz suglasnih iskaza 1. optuženog HC i ošećenice proizlazi da predmetna nekretnina, koja je trebala biti kupljena putem javne dražbe u svibnju mjesecu, nije kupljena jer je netko dao bolju ponudu i ta nekretnina je kupljena tek u rujnu mjesecu 2014. godine jer prethodni ponuditelj nije isplatio kupoprodajnu cijenu. U međuvremenu, kako to proizlazi iz suglasnih iskaza 1. optuženog HC i ošećenice, 1. optuženi CC je oštećenici ponudio kupnju zemljišta u Šibeniku. U odnosu na to zemljište 1. optuženi CC ističe da je dogovor bio da to zemljište glasi na oštećenicu i da mu je ona zato izdala punomoć. 1. optuženi CC tvrdi da je cijena zemljišta bila 300.000 eura i da mu je oštećenica rekla da može sudjelovati u kupnji s iznosom 180.000 eura, a on se obvezao pribaviti razliku u iznosu 120.000 eura koji iznos je, bez potpisivanja bilo kakve isprave, pozajmio od svjedoka JC, kojeg poznaje 15 do 20 godina, a koji svjedok to u svom iskazu potvrđuje i navodi da se radilo o dobrom ulaganju te da je „novac bio na hrpi“ tako da je od njegovog novca dijelom plaćena i inkriminirana kuća u [adresa]. Iz zaključenih kupoprodajnih ugovora, oba od 27. svibnja 2014., između AC i oštećenice i SC i ošećenice proizlazi da je od svakog prodavatelja oštećenica kupila 3/24 dijela nekretnine u Šibeniku zemljišnoknjižne oznake 410/5 i 413/5 k. o. [katastarska općina] za iznos 20.300 eura, dok iz zaključenih kupoprodajnih ugovora između ŠC i oštećenice i ŽC i oštećenice, oba od 27. svibnja 2014., proizlazi da je od svakog prodavatelja oštećenica kupila 6/24 dijela nekretnine u Šibeniku zemljišnoknjižne oznake 410/5 i 413/5 k. o. [katastarska općina] za iznos 129.700 eura. Prije svega treba navesti da je po mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud pravilno ocijenio iskaze optuženika, oštećenice te ispitanih svjedoka. Što se tiče iskaza oštećenice iz njezinog postupanja, kada 1. optuženom HC dio na njegov tekući račun, a dio u gotovini, „na ruke“, predaje ukupno oko 361.000 eura u periodu pet mjeseci za kupnju inkriminirane kuće u [adresa] te zemljišta u Šibeniku, bez potpisivanja potvrde o primitku novca te sastavljanja ugovora kojim bi definirali međusobni poslovni odnos i bez da se prethodno konzultirala ili angažirala odvjetnika, proizlazi s jedne strane da je oštećenica u njega kao obiteljskog prijatelja imala potpuno povjerenje da će zastupati njezine poslovne interese na prethodno dogovoreni način, a s druge strane apsolutno upućuje na njezinu lakomislenost u postupanju i očito neupućenost u trgovanje nekretninama kada oštećenica navodi da ne bi kupovala inkriminiranu nekretninu u [adresa] da je znala što to znači da je nekretnina pod ovrhom ili da zemljište u Šibeniku nije niti vidjela već joj je 1. optuženi CC rekao da se radi o vrijednom zemljištu, a ne zna koliko je koštao kvadratni metar zemljišta, niti koju kvadraturu je kupila. Takvu njezinu lakomislenost, neupućenost i povjerenje je očito iskoristio 1. optuženi CC da se uz pomoć 2. optužene BC protupravno okoriste. Naime, osim što iz iskaza oštećenice jasno proizlazi da je poslove dogovarala isključivo s 1. optuženim HC, a ne i s 2. optuženom BC niti je njihov međusobni dogovor na bilo koji način uključivao 2. optuženu BC, iz njezinog iskaza proizlazi da je njihov dogovor u svezi inkriminirane nekretnine u [adresa] bio da će ona platiti tu nekretninu i da će nekretninu zajednički urediti i prodati, a dio dobiti, o čemu su se tek trebali dogovoriti, dobiti će 1. optuženi CC. Promatrajući takav njezin iskaz i s poslovne strane, a i sa strane životnosti i logičnosti, osoba koja ulaže cjelokupni iznos vrijednosti nekretnine sigurno nije dogovorila/pristala, kako to tvrdi 1. optuženi CC, da „prva nekretnina“ glasi na njega i suprugu. Navedeno treba sagledati i sa strane 1. optuženog HC koji očito, kako to proizlazi iz izvatka iz sudskog registra prema kojem su on i svjedok JC bili dugogodišnji poslovni partneri i osnivači i odgovorne osobe u TD „Stellae Errantes“ d.o.o, ima iskustva u poslovanju pa bi onda u takvoj, za optuženike više nego povoljnoj poslovnoj situaciji, kada stječu u vlasništvo nekretninu vrijednu oko 151.000 eura u čiju kupnju uopće ne ulažu novac niti 2. optužena BC sudjeluje u međusobnim dogovorima s oštećenicom oko kupnje i vlasništva nad nekretninom, sigurno sa oštećenicom zaključio/li ugovor u kojem bi definirao/li međusobne poslovne odnose, odnosno sve okolnosti oko kupnje i stjecanja u vlasništvo navedene nekretnine u [adresa]. Uz navedeno treba navesti da 1. optuženi CC tvrdi da je dogovor između njega i oštećenice bio da će prva nekretnina biti upisana na njega i suprugu, međutim, prva kupljena nekretnina nije bila kuća u [adresa] jer je ta kupnja realizirana tek u rujnu mjesecu 2014., a prethodno je u svibnju mjesecu 2014. kupljena nekretnina u Šibeniku pa je onda prema njihovom dogovoru ta nekretnina/zemljište trebalo glasiti na njega i suprugu, što bi i s poslovne strane bilo logično ako je 1. optuženi CC u kupnju tog zemljišta, kako tvrdi on i svjedok JC, uložio 120.000 eura, što sve očito nije točno jer su optuženici, na inkriminirani način, pribavili vlasništvo nad nekretninom koja je skuplje plaćena. U odnosu na tvrdnju 1. optuženog HC i svjedoka JC da su uložili 120.000 eura, s time što 1. optuženi CC tvrdi da je taj iznos novca bio dio kupoprodajne cijene za nekretninu u Šibeniku, dok svjedok JC navodi da je cjelokupni iznos novca bio „na hrpi“ i da je od njegovog novca dijelom plaćena i kuća u [adresa] što da je eventualno točno, ne odgovara istini, odnosno stvarnom stanju stvari i novčanim transakcijama. Naime, da je stvarna cijena kupljene nekretnine u Šibeniku bila, kako to 1. optuženi CC i svjedok JC tvrde i proizlazi iz zaključenih kupoprodajnih ugovora, 300.000 eura, onda oštećenica nije imala razloga 1. optuženom HC od 26. do 28. svibnja 2014. za navedenu nekretninu predati 180.000 eura, koji novac 1. optuženi HC ne osporava da ga je „na ruke“ primio, jer je od ranije za nekretninu u [adresa] od oštećenice preuzeo oko 45.000 eura, koji novac mu je sud, kako sam tvrdi, nakon sudjelovanja na javnoj dražbi za inkriminiranu nekretninu u [adresa], vratio na njegov račun. Nadalje, da navedena nekretnina u Šibeniku nije plaćena 300.000 eura proizlazi iz činjenice da osim tvrdnje 1. optuženog HC i svjedoka JC ne postoji niti jedan drugi dokaz, primjerice zaključeni ugovor o primopredaji novca, potvrda banke o isplati ili bilo koja druga isprava iz koje će jasno proizlaziti da je JC 1. optuženom HC predao 120.000 eura za navedenu kupnju. Radi se o velikom novčanom iznosu za koji bi navedeni svjedok da ga je doista imao kod kuće, s jedne strane predočio neku ispravu iz koje bi proizlazilo kako ga je stekao, a također bi s 1. optuženim HC, s obzirom da obojica imaju iskustva u poslovanju, prilikom predaje novca zaključio ugovor kojim bi definirao njihove međusobne odnose i primopredaju novca. Naime, iz isplata koje je oštećenica predala 1. optuženom HC jasno se vidi da je oštećenica ili uplaćivala sa svog računa novac na račun 1. optuženog HC ili je podizala novac sa svog računa pa se vidi „trag novca“. Nadalje, kako to pravilno tvrdi prvostupanjski sud 1. optuženi CC i svjedok JC različito prikazuju svrhu predaje 120.000 eura pa tako 1. optuženi HC navodi da mu je navedeni iznos svjedok JC pozajmio u svrhu kupnje nekretnine u Šibeniku, dok navedeni svjedok navodi da je tim iznosom on sudjelovao u kupnji navedene nekretnine, a potom i tvrdi da je od dijela tog iznosa kupljena i inkriminirana nekretnina u [adresa]. Naime, da je JC na bilo koji način sudjelovao u poslovnom odnosu između optuženika i oštećenice onda bi to i definirao zaključivanjem odgovarajućih ugovora bilo sa oštećenicom bilo sa bilo kojim od optuženika neovisno o tome radi li se o pozajmici, a u svakom slučaju ako se radi, kako to on tvrdi, o njegovom ulaganju u nekretninu koja nije u vlasništvu optuženika već oštećenice pa se postavlja pitanje na temelju čega bi zaštitio to svoje ulaganje i koje koristi on od tog ulaganja u nekretninu u Šibeniku ima. Činjenica upisa hipoteke na nekretnini u [adresa] ne upućuje na zaključak da je svjedok Vlado Marijan 1 optuženom HC predao navedeni iznos novca jer treba imati na umu da su tu nekretninu optuženici stekli bez bilo kakvom ulaganja vlastitih sredstava, protupravno, pa niti ne trpe štetu. Također treba imati na umu da iz Izvatka iz zemljišnih knjiga ne proizlazi da je teret na inkriminiranoj nekretnini u [adresa] upisan u svezi navedene pozajmice jer se radi o upisu iz 2020. godine u svezi ustupanja založnog prava po ugovoru o prijenosu tražbine vezano uz KC. Što se tiče izdane bjanko zadužnice od strane 1. optuženog HC niti ta zadužnica koja je izdana 22. prosinca 2016. ne upućuje da je izdana za navedenu pozajmicu novca koja je bila više od dvije godine prije izdavanja zadužnice iz čega bi sve proizlazilo, kako je to već navedeno, da je svjedok Vlado Marijan 1. optuženom HC predao 120.000 eura bez bilo kakvog „traga“ predaje novca i bez bilo kakvog osiguranja u trenutku predaje novca, što je bez obzira u kakvim su oni odnosima, nelogično i neživotno, a posebice poslovno neprihvatljivo ako se radilo o ulaganju svjedoka JC. Nadalje, uz sve navedeno treba navesti da je prvostupanjski sud pravilno analizirao i podatke dobivene od porezne uprave i kupoprodajne cijene koje su navedene u ugovorima o kupoprodaji nekretnine (zemljišta) u Šibeniku. Iz podataka dobivenih od porezne uprave o cijeni m2 zemljišta izvan građevinskog područja utvrđene su na tri različite katastarske općine ispostave Šibenik i to K. O. [katastarska općina], K. O. [katastarska općina] i K. O. [katastarska općina] cijene od oko 1,07 eur/m2 te 4,50 eur/m2 (8,00 kn/m2, 8,13 kn/m2 i 8,14 kn/m2 te 33,94 kn/m2 u zoni prirodnog pejzaža). Dakle, ako se ima na umu, a kako je to pravilno naveo prvostupanjski sud, da 1. optuženi HC u korist oštećenice kupio od AC i SC istu vrstu zemljišta, dakle koje nije u građevinskoj zoni, po oko 10,00 eur/m2 (oko 75,00 kn/m2), a od ŠC i ŽC po oko 32,00 eur/m2 (oko 240,00 kn/m2) onda iz navedenog više nego jasno proizlazi da ne može isto zemljište (zemljišnoknjižne oznake 410/5 i 413/5 k. o. [katastarska općina]), prodano u isto vrijeme, biti više od tri puta skuplje (10,00 eur/m2-32,00 eur/m2) niti može, prema podacima porezne uprave, biti još i veća razlika između drugog zemljišta koje u to vrijeme prodano na istoj ili sličnoj lokaciji, a sve se radi o zemljištu izvan građevinske zone koje je i do danas u istoj zoni bez obzira na podneseni zahtjev za prenamjenu zemljišta pa je neprihvatljiv navod 1. optuženog HC da se radi o potencijalno i vrednijem zemljištu te je također neprihvatljiv i potpuno promašen navod 1. optuženog HC da je razlika u cijeni istog zemljišta između AC i SC te ŠC i ŽC zbog pristupnog puta iz razloga jer se radi o suvlasništvu u idealnim dijelovima, dakle svakom suvlasniku pripada pravo vlasništva na cijeloj nekretnini ovisno o veličini njegovog suvlasničkog dijela. Nije prihvatljiv navod 1. optuženog HC da se radi o adekvatnim iznosima koji su plaćeni za navedenu nekretninu u Šibeniku jer bi porezna uprava u protivnom pokrenula postupak radi „pranja novca“. Naime, navedeno je samo pretpostavka savjesnog i zakonitog obavljanja posla službenika porezne uprave, pa tako primjerice porezna uprava nije provjeravala niti porijeklo novca koji se kao kupoprodajna cijena navodi u kupoprodajnim ugovorima da je plaćen za navedenu nekretninu, a proizlazi da se radilo o isplati gotovine, „na ruke“ pa je očito da je za poreznu upravu od značaja je li na navedenu transakciju plaćen porez. Iz svega navedenog u svojoj ukupnosti proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno analizirao i ocijenio iskaz 1. optuženog HC te iskaze svjedoka JC, DC, NC te ŠC i ŽC koje nije prihvatio jer su u suprotnosti s provedenim dokazima te su nelogični i neživotni te je također pravilno i odbio dokazni prijedlog 1. optuženog HC da se provede vještačenje tržišne vrijednosti nekretnine u Šibeniku jer za odluku o kaznenoj odgovornosti optuženika nije od značaja vrijednost navedene nekretnine već činjenica jesu li za navedenu nekretninu, kao kupoprodajna cijena, plaćeni iznosi navedeni u kupoprodajnim ugovorima i kako to tvrde naprijed navedeni svjedoci te 1. optuženi HC, a iz naprijed navedenih, analiziranih te ocijenjenih dokaza proizlazi da navedena ukupna kupoprodajna cijena nije plaćena. Što se tiče žalbenog navoda 1. optuženog HC da iz razloga presude nije jasno kada je u odnosu na inkriminiranu nekretninu u [adresa] stvorio prijevarnu namjeru jer je prvo kupljena nekretnina u Šibeniku, a potom inkriminirana nekretnina u [adresa], treba istaknuti da je 1. optuženi HC prijevarnu namjeru stvorio prilikom dogovora s oštećenicom oko ulaganja njezinih novčanih sredstava jer je njegovo postupanje usmjereno na protupravno stjecanje koristi, a to čini na način da od oštećenice preuzima novac neistino joj predočavajući da taj novac ulaže u njezinu korist, međutim, iz svih radnji koje je u svezi navedene nekretnine naknadno poduzima (stjecanje vlasništva) jasno proizlazi njegova prijevarna namjera kao i održavanje u zabludi oštećenice kada joj 1. optuženi HC, kako to proizlazi iz njezinog iskaza, na njezina povremena pitanja zašto ne dobiva odluku iz koje će proizlaziti da je ona vlasnik kuće i što se događa, govori i uvjerava je da je sve u redu. Iz svih ovako analiziranih i ocijenjenih dokaza proizlazi da žalba 1. optuženog HC kada se žali iz žalbene osnove nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana i da je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon, odnosno izveo je pravilan zaključak da je 1. optuženi CC počinio činjenično opisane radnje kojima je sebi i 2. optuženoj BC pribavio protupravnu imovinsku korist, a time i kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11.
4.3. Kao što je navedeno 2. optužena BC u žalbi navodi da su sporni zaključci suda oko postojanja njezine svijesti da joj suprug, 1. optuženi CC, radi eventualno nešto nezakonito te ističe da nema saznanja o cjelokupnim događanjima između 1. optuženog HC i oštećenice jer u kupoprodaji nekretnine u Šibeniku nije sudjelovala. 2. optužena BC u iskazu je navela, bez pojašnjavanja, da je bila upoznata s nekim okolnostima vezano uz dogovor s oštećenicom o čemu ju je obavještavao suprug. Kada se ima na umu da 2. optužena BC s oštećenicom nije sudjelovala u dogovorima u svezi njihovih poslovnih odnosa, a da je 1. optuženi HC u to uključuje na način da ga 2. optužena BC opunomoćuje da u njezino ime sudjeluje na ročištu javne draže za kupnju inkriminirane nekretnine, onda 2. optužena BC, s obzirom na činjenicu da je svjesna da ne raspolažu sredstvima za kupnju i stjecanje te nekretnine, a što proizlazi i iz podatka porezne uprave o njihovim prihodima u inkriminirano vrijeme, pomaže 1. optuženom HC da on sebi i drugome (2. optuženoj BC) pribavi nepripadnu materijalnu dobit i time čini kazneno djelo iz članka 236. stavak 1. i 2. KZ/11 u svezi članka 38. KZ/11. Nelogično je i neživotno da 2. optužena BC sudjeluje u inkriminiranom poslu, a da o tome, kao supruga 1. optuženog HC s njim ne razgovara i to upravo iz razloga jer se zajedno pojavljuju kao kupci vrlo vrijedne nekretnine, a kao što je navedeno ne raspolažu sredstvima za tu kupnju.
4.4. S obzirom na činjenicu da se optuženici nisu žalili zbog odluke o kazni, međutim, žalili su se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ovaj drugostupanjski sud je, imajući na umu odredbu članka 478. ZKP, razmotrio i odluku o kazni. Prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je ispravno utvrdio i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne te im je kao olakotno cijenio da se radi o obiteljskim osobama i njihovu neosuđivanost, dok je kao otegotno cijenio visinu pribavljene imovinske koristi te 1. optuženom HC činjenicu da je zlouporabio prijateljski odnos s oštećenicom i njezinu naivnost i neupućenost kao i činjenicu da se radi o pomno osmišljenom i planiranom kaznenom djelu, a prilikom odluke o kazni 2. optužene BC sud je imao na umu da je kazneno djelo počinila u pomaganju. Imajući na umu sve navedeno, što se tiče vrste i mjere kazne prvostupanjski sud je, ispravno, 1. optuženog HC osudio na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine, a 2 optuženoj BC izrekao je uvjetnu osudu na način da ju je osudo na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine s rokom provjeravanja u trajanju 4 (četiri) godine. Tako izrečene kazne po svojoj vrsti i mjeri primjerene su svim utvrđenim okolnostima i tim kaznama ispuniti će se svi zahtjevi specijalne i generalne prevencije, odnosno te kazne će u dovoljnoj mjeri utjecati kako na optuženike tako i na sve druge da shvate štetnost i pogibeljnost činjenja kaznenih djela.
5. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnova iz kojih se pobija (članak 476. stavak 1. ZKP u svezi članka 467. ZKP).
6. Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.
7. S obzirom na navedeno trebalo je primjenom članka 482. ZKP odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 25. ožujka 2025.
PREDSJEDNK VIJEĆA:
Lidija Vidjak
