Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-432/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sabine Dugonjić, kao predsjednika vijeća, Josipa Grubišića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Diane Preglej kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĐP, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] ([adresa]), [adresa], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj P-4971/2024-9 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu Poslovni broj P-4971/2024-9 od 19. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za dosuđenjem troškova postupka povodom žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 029-50-3646561, sklopljenog dana 6. rujna 2006. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja ĐP kao korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3.30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita; te se tuženiku pod II nalaže da tužitelju na ime plaćene naknade za obradu kredita, isplati iznos od 245,56 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od 8. rujna 2006. do isplate, a pod III i troškove parničnog postupka od 1.329,64 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 19. prosinca 2024. pa do isplate.

2. Protiv navedene presude žali se tuženik iz svih žalbenih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), sa prijedlogom da se ista odluka preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova postupka povodom žalbe.

3. Žalba nije osnovana.

4. Pobijana odluka sadržava razloge o odlučnim činjenicama i u istoj nema proturječnosti, pa prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu pravila postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, niti bilo koju drugu bitnu povredu pravila postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti iz čl. 365. st. 2. ZPP.

5. Nesporno je kako su stranke dana 06. rujna 2006. zaključile ugovor o kreditu broj:

029-50-3646561 kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit od 12.053,12 CHF u protuvrijednosti domaće valute, te naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita.

6. Tuženik u žalbi osporava utvrđenje prema kojemu se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, te tvrdi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo utvrđujući na taj način činjenično stanje, jer da nije bilo neravnoteže ugovornih strana prilikom zaključenja ugovora.

7. U takvoj situaciji sud pravilno utvrđuje kako radilo o obrascu ugovora unaprijed sročenom i priređenom od strane banke kojeg korisnik kredita može potpisati ili odbiti, pa tužitelj nije mogao birati sadržaj ugovora i sporne odredbe, već samo isti prihvatiti, dok iz sporne odredbe nije vidljivo na što se točno odnosi naknada za obradu kredita i da li je tuženik uopće imao kakve stvarne troškove vezane za navedenu naknadu pa je pravilno sud prvog stupnja utvrdio kako se prema čl. 96. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako je suprotno načelu savjesnosti, poštenja te uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. navedenog čl. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane ovdje tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora ovdje tuženika. Odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za odobrenje kredita sastavni su dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od prednika tuženika te o kojim odredbama se sa tužiteljicom nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj, suprotno načelu savjesnosti, poštenja te je tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza te takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita tužiteljice kao potrošača u odnosu na tuženika.

8. Stoga i ovaj sud u svemu prihvaća utvrđenja suda prvog stupnja o tome kako tuženik nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita jer sporna odredba nije jasna i lako razumljiva, a pogotovo nije jasno za koju svrhu je ugovorena predmetna naknada, niti je tuženik dovoljno vodio računa o tužiteljici kao potrošaču i slabijoj ugovornoj strani. Stoga sud pravilno primjenjuje i odredbu čl. 1111. ZOO-a prema kojoj kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno, druge nadležne vlasti ili zakona stjecatelj je dužan vratiti odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, dok je zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 2. ZOO-a jer kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva pa je sud pravilno utvrdio kako zakonske zatezne kamate teku od dana stjecanja pa do isplate.

9. Konačno, u pogledu prigovora zastare, valja reći kako je Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

10. Stoga je, budući da je i odluka o troškovima pravilna i zakonita u smislu čl. 154. i 155. ZPP (jer je trošak ročišta za objavu istodobno dosuđen i kao trošak ročišta za uručenje moguće ovršne isprave koju tužitelj na taj način dobiva), temeljem čl. 368. st. 1. ZPP budući da je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, a materijalno pravo pravilno primijenjeno, valjalo podnesene žalbe protiv presude odbiti i njima pobijanu presudu potvrditi, te odlučiti kao u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Sabina Dugonjić