Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-835/2019-59

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

R J E Š E N J E

Općinski sud u Osijeku, po sucu Spomenki Rodić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice UM, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Orešković, odvjetniku u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB 14036333877, zastupan po punomoćniku Domagoju Petrinoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kožul & Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon rasprave zaključene dana 7.ožujka 2025. u nazočnosti punomoćnika tužiteljice odvjetnika Dražena Orešković i zamjenika punomoćnika tuženika Stjepka Medved, odvjetnika u Valpovu, dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472132/2007. sklopljenog dana 16.07.2007.god. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3.st.4. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472132/2007. sklopljenog dana 16.07.2007.god. između tužitelja i tuženika, a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak

III. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju za valutu CHF isplati iznos 49.991,04 EUR (četrdesetdevetisućadevetstodevedesetjedaneurčetiricenta), sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate do 31.prosinca 2007. a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate, a od 01.siječnja 2008. do 31. srpnja 2015.g. sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena te od 01. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, te od 30. prosinca 2023. do konačne isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja kamata teče:

- na iznos od 106,89 EUR, od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 110,42 EUR, od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 106,84 EUR, od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 110,37 EUR, od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 110,05 EUR, od 01.siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 102,94 EUR, od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 109,97 EUR, od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 106,40 EUR, od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 109,97 EUR, od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 106,34 EUR, od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 109,84 EUR, od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 109,82 EUR, od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 106,26 EUR, od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 109,75 EUR, od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 148,31 EUR, od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 217,65 EUR, od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 240,62 EUR, od 01.siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 248,50 EUR, od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 252,52 EUR, od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 242,99 EUR, od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 241,61 EUR, od 07. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 226,66 EUR, od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 217,86 EUR, od 30. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 218,10 EUR, od 02. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 227,86 EUR, od 28. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 222,30 EUR, od 29. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 216,88 EUR, od 04. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 231,75 EUR, od 04. lipnja 2010. godine do isplate,

- na iznos od 41.983,51 EUR, od 30. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 210,48 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,62 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,75 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 15,10 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 15,30 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 17,54 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 17,85 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 3.030,42 EUR, od 15. srpnja 2011. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 11.077,95 EUR, sa zateznim kamatama tekućim od dana 25. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana

r i j e š i o j e

Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je dana 30. svibnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika u kojoj tužbi navodi da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d. Osijek budući je Hypo Alpe Adria Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Tužiteljica je s tuženikom dana 16. srpnja 2007.g. sklopila Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010472132/2007. temeljem kojeg Ugovora tuženik kao kreditor daje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 219.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske na- rodne banke važeće na dan korištenja kredita na rok od 28 godina. Člankom 3.st.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je kako početna kamatna stopa iznosi 4.40% godišnje, odnosno kako efektivna kamatna stopa iznosi 4,60 % godišnje. Člankom 4. Ugovora o kreditu ugovoreno je da će tužitelj tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu te kako se izmjena kamatne stope smatra sastavnim dijelom ugovora bez posebnog zaključivanja aneksa ugovora. Predmetni ugovor o kreditu tužitelj je u cijelosti podmirio. Kako je to ranije navedeno tuženik je s tužiteljem ugovorio promjenjivu kamatnu stopu a koju je tuženik kasnije povećavao jednostranim odlukama. Tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao niti je ugovorom predvidio egzaktne parametre koji utječu na odluku tuženika o promjeni kamatne stope što je izravno oštetilo tužitelja i dovelo do povrede ugovorne ravnoteže između stranaka. Sukladno navedenoj odredbi dana je mogućnost tuženiku kao jačoj ugovornoj strani da jednostrano određuje obvezu tužitelja bez da su tužitelju poznati način izmjene i čimbenici koji utječu na samu izmjenu kamatne stope. Upravo temeljem navedene odredbe čl.4 Ugovora o kreditu tuženik je od dana odobrenja kredita do konačne otplate kredita u više navrata mijenjao kamatnu stopu svojim jednostranim odlukama. Člankom 3.st. 4. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Hrvatske na- rodne banke važeće na dan dospijeća. Međutim, tužitelj nije od strane tuženika nikada bio upoznat s rizikom od mogućeg nakontroliranog rasta CHF, već je štoviše CHF prezentiran kao stabilna valuta s minimalnim rizikom od rasta pa samim time i uvećanja kreditne obveze uslijed promjene tečaja. Istovremeno su za kredite u CHF bile ponuđene niže kamatne stope od kamatnih stopa za kredite u EUR-ima što je kredit u CHF sveobuhvatno činilo povoljnijim te je isti kao takav i prezentiran tužitelju kao potrošaču. Tužitelj je temeljem ugovorene valutne klauzule plaćao mjesečne anuitete sukladno promjeni tečaja HNB za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Tužitelj je s tuženikom dana 22. prosinca 2009.g. zaključio Aneks br.1 Ugovora o kreditu temeljem kojeg je ugovoren moratorij na otplatu glavnice u periodu od 01. prosinca 2009.g. do 01. lipnja 2010.g. Nadalje, tužitelj je s tuženikom dana 23. lipnja 2010.g. zaključio Aneks br.3 Ugovora o kreditu temeljem kojeg je ugovoren moratorij na otplatu glavnice u periodu od 01. lipnja 2010.g. do 01. prosinca 2010.g. Prema presudi Trgovačkog suda u Zagrebu broj 26. P-1401/2012 od 04.srpnja 2013. godi- ne, a koja presuda je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj 43. Pz-7129/13 od 13.lipnja 2014. godine jednostrano određivanje visine kamatne stope od strane tuženika proglašeno je kao nepošteno, te su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrđene ništetnim. Ovakvu odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi broj Rev. 249/14 od 09.travnja 2015. godine. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14.lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. i u dijelu kojim je presuđeno kako je nepošteno ugovaranje valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora potrošači od strane Banke nisu informirani o svim bitnim parametrima te su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula utvrde- ne ništetnim. Kako to navodi Trgovački sud u Zagrebu u citiranoj pravomoćnoj presudi broj P-1401/12 od 04.srpnja 2013.g. drastični porast CHF u kombinaciji s promjenjivom kamatnom stopom koju je Banka mijenjala jednostranom odlukom došlo je do znatne stranačke neravnoteže ugovornih strana uslijed čega je tužitelj kao potrošač bio u znatno nepovoljnijoj situaciji. Sukladno navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Re- publike Hrvatske nedvojbeno je kako je tuženik na štetu tužitelja neosnovano naplatio, odnosno ste- kao bez osnove iznos novca koji će se utvrditi financijskim vještačenjem nakon što tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju a sve na osnovu ništetnosti ugovornih odredbi koje ureduju valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu. Sukladno članku 502. c a u vezi s člankom 502a st. 1. Zakona o parničnom postupku propisano je kako su sudovi vezani utvrđenjima presude iz kolektivnog spora u pojedinačnim parnicama u kojima će se osoba na njih pozivati. Tužitelj ne raspolaže dokumentacijom vezanom za predmetni Ugovor o kreditu i to otplatnim planom po predmetnom Ugovoru o kreditu I otplatne planove po Aneksima Ugovora o kreditu, specifikacijama promjene kamatne stope koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženika tijekom razdoblja vraćanja kredita kao i pregledom pojedinačno i ukupno uplaćenih anuiteta s iskazanom glavnicom, redovnom i zateznom kamatom, te podacima o promjeni tečaja za valutu CHF tijekom razdoblja vraćanja kredita s obzirom da mu tuženik isto nije dostavio a koji dokumenti su potrebni da bi se utvrdila visina iznosa kojeg tuženik mora temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli isplatiti tužitelju. Kako se tuženik oglušio na zahtjev tužitelja za dostavu tražene dokumentacije koju je tuženik dužan dostaviti tužitelju kao korisniku kredita to tužitelj ne može postaviti specificiran tužbeni zahtjev prije nego dođe u posjed potrebnih dokumenata i prije nego li se temeljem tih dokumenata provede vještačenje po vještaku financijsko- knjigovodstvene struke. S obzirom na navedeno, tužitelj od tuženika potražuje dokumentaciju i to: otplatni plan po predmetnom Ugovoru o kreditu I otplatne planove po Aneksima Ugovora o kreditu, specifikaciju promjene kamatne stope koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženika tijekom razdoblja vraćanja kredita kao i pregled pojedinačno i ukupno uplaćenih anuiteta s iskazanom glavnicom, redovnom i zateznom kamatom te podatke o promjeni tečaja vezanog za valutu švicarski franak tijekom vremenskog perioda vraćanja kredita a koja dokumentacija zajednički pripada strankama kao sudionicima istog pravnog odnosa i to sve kako bi vještak financijsko - knjigovodstvene struke izračunao visinu preplaćenih anuiteta po osnovi jednostrano povećane kamatne stope i tečajne razlike CHF Kako tužitelj ne raspolaže svom potrebnom dokumentacijom, a kojom dokumentacijom raspolaže samo tuženik tužitelj nije u mogućnosti postaviti određeni tužbeni zahtjev te stoga temeljem odredbe čl.186 b. st. 1.i 2.Zakona o parničnom postupku predlaže da Sud donese slijedeće rješenje:

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da u spis Općinskom sudu u Osijeku po kreditnoj partiji Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472132/2007. od 16.07.2007.god. dostavi otplatni plan po predmetnom Ugovoru o kreditu. otplatne planove po zaključenim Aneksima Ugovora o kreditu, specifikaciju promjene kamatne stope koja je mijenjana jednostranom odlukom tuženika tijekom razdoblja vraćanja kredita kao i gled pojedinačno i ukupno uplaćenih anuiteta s iskazanom glavnicom, redovnom i zateznom kama- tom te podatke o promjeni tečaja vezanog za valutu švicarski franak tijekom vremenskog perioda vraćanja kredita, sve u roku od 15 dana.

Tužiteljica navodi da će sukladno čl. 186.b. Stavak 3. a u vezi sa stavkom 4. i 5. istoga članka Zakona o parničnom postupku nakon pribave potrebne dokumentacije i nakon provedenog vještačenja a u roku koji mu odredi sud odrediti iznos novčane tražbine koju potražuje od tuženika zajedno s pripadajućim zateznim kamatama. S obzirom da je tužitelj naznačio moguću vrijednost predmeta spora istu će sukladno članku 186. b.st.5. Zakona o parničnom postupku iznova naznačiti nakon pribave potrebne dokumentacije od tuženika i provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Tužitelj predlaže da se nakon što tuženik dostavi predmetnu dokumentaciju provede vještačenje po vještaku financijsko-knjigovodstvene struke na okolnost razlike između plaćene kamate unutar svakog anuiteta po stopi koju je tuženik jednostranom odlukom primjenjivao prilikom plaćanja svakog anuiteta u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i na okolnost razlike tečaja za valutu CHF kojeg je tuženik primjenjivao u trenutku dospijeća svakog anuiteta u odnosu na tečaj za valutu CHF na dan korištenja kredita.

Tužiteljica navodi da će sukladno odredbi čl. 186 b. st.4. Zakona o parničnom pos tupku nakon pribave navedene dokumentacije od tuženika i provedbe financijsko - knjigovodstvenog vještačenja predložiti da Naslovni sud temeljem čl.1111. a u vezi s čl.1115. Zakona o obveznim odnosima, te čl.502. c Zakona o parničnom postupku donese slijedeću presudu:

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472132/2007. sklopljenog dana 16.07.2007.god. između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika.

II Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3.st.4. Ugovora o kreditu broj 5140030250- 60010472132/2007. sklopljenog dana 16.07.2007.god. između tužitelj i tuženika, a kojom odredbom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužiteljici UM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnova stečenog bez osnove. isplati iznos koji bude utvrđen financijsko knjigovodstvenim vještačenjem po dostavljenoj dokumentaciji sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. a od 01.siječnja 2008.sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne sto- pe HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31.srpnja 2015. a od 01.kolovoza.2015. do konačne isplate po stopi koja se odredu- je za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju prouzročene troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznima kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženiku odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, iz razloga kako je objašnjeno u nastavku. Tuženik uvodno ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tuženik navodi da su sudovi u citiranim kolektivnim sporovima ocijenili ništetnima odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, odnosno o valutnoj klauzuli, iz razloga što takve odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Međutim, bez sagledavanja svih okolnosti svakog konkretnog slučaja, ne može se obrazloženo tvrditi da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne). U skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007, 79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo (a o čemu tuženik predlaže dokaze u konkretnom postupku), zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne. Podredno, tuženik ukazuje i predlaže dokaze da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Dodatno, citirane zakonske odredbe članka 138.a. Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku predviđaju da se potrošači mogu pozvati na pravna utvrđenje iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete. Međutim, u konkretnom slučaju tužitelj traži isplatu na temelju stjecanja bez osnove, a ne naknadu štete. Slijedom navedenog, pozivanje na obvezatnost navedene presude u ovom slučaju potpuno je bespredmetno. Tuženik ističe kako je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, kao i za vrijeme trajanja ugovorne obveze, u potpunosti postupao sukladno svim važećim kogentnim propisima. Navodi da je postupao sukladno važećem Zakonu o bankama. Naime, člankom 172. stavkom 2. navedenog zakona propisana je obveza banaka učiniti dostupnim sve bitne uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana. Također, člankom 173. propisana je obveza banaka učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, a bankama je ostavljena i mogućnost drugačijeg obavještavanja potrošača o svim relevantnim informacijama. Konačno, člankom 175. stavkom 2. određena je obveza banaka obavijestiti potrošača o promjeni kamatne stope putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način, ukoliko je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Svih navedenih zakonskih obveza tuženik se u potpunosti pridržavao. Tuženik navodi da je postupao i sukladno Zakonu o kreditnim institucijama, te je od stupanja na snagu istog zakona, potrošače obavještavao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene kamatne stope te im uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, a sve sukladno članku 308. stavku 1. navedenog zakona. Ujedno, tuženik je sukladno čl. 307. gore navedenog zakona izradio i javno, na svojim internetskim stranicama, 1. siječnja 2011. godine objavio „Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.". Navedenom metodologijom jasno su definirani parametri koji utječu na promjenjivost kamatnih stopa na kreditne proizvode tuženika. Parametri se poimence odnose na referentnu kamatnu stopu, kreditni rizik države i fiksnu maržu. Metodologijom je također jasno navedeno pojašnjenje svakog pojedinog parametra, datumi na koje tuženik utvrđuje promjene istih kao i informacija o načinu provjere vrijednosti svakog pojedinog parametra od strane potrošača, tužitelja. Tuženik navodi da se u cijelosti pridržavao i odredaba Zakona o zaštiti potrošača. Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine određuje u članku 59. obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati i cit. „odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti". Zakon o zaštiti potrošača iz 2007. godine mijenja gore navedenu odredbu, i to u članku 74. utoliko što pored gore navedenog sadržaja, ugovor mora sadržavati i cit.: „U slučaju kada nije moguće izraziti efektivnu kamatnu stopu, pisani ugovor mora sadržavati odgovarajuću obavijest potrošaču koja mora sadržavati najmanje obavijest o nominalnoj godišnjoj kamatnoj stopi i troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se oni mogu izmijeniti.“ Predmetni Ugovor o kreditu sadržava pretpostavke pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti. Tuženik je u potpunosti poštovao sve odredbe prava zaštite potrošača, te iste nikako ne mogu imati za svrhu opravdavanje tužiteljevog nesavjesnog postupanja na štetu tuženika. Niti stari niti novi Zakon o zaštiti potrošača ne propisuje da je tuženik kao banka trebao imati egzaktne parametre, već pretpostavke, odnosno sukladno Zakonu o kreditnim institucijama uvjete, a što je tuženik i ispunio (kako je gore obrazloženo). Tuženik, dakle, sve do stupanja na snagu izmjena Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. godine, a koje su izmjene stupile na snagu 1. siječnja 2014. godine, nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredbi o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da uvede egzaktne parametre promjenjivosti kamatne stope. S tim u vezi tuženik ukazuje na mišljenje dr. sc. KM, dipl. iur., redovitog profesora Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kako cit. „Zakon o potrošačkom kreditiranju tek relativno odnedavno precizno uređuje materiju promjenjivih kamata u potrošačkim kreditima. Pitanje je što je s onim dogovorima koji su vrijedili i prije nego je stupio na snagu Zakon o potrošačkom kreditiranju. Postavlja se, dakle, pitanje kako je trebalo tumačiti te dogovore i što je trebalo i još uvijek treba primijeniti glede tih dogovora. Odgovor na to pitanje često se lakonski shvaća sa sadašnjih pozicija, sa pozicija sada je to tako pa je uvijek trebalo biti tako. Iskustvo nama poredbenih prava pa i našeg prava pokazuje da je pravo u velikoj mjeri više razvoj iskustva nego neke mehaničke logike. Dakle, ono što je u određenom vremenskom periodu nepošteno konkretno danas sa stajališta Zakona o potrošačkom kreditiranju! - ne mora biti nepošteno i sa stajališta vremena kad je bilo dogovoreno." (,,Promjenjive kamate, devizna klauzula i klizna skala" iz: zbornika Tradicionalno XXIX. savjetovanje - aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Zagreb, 2014.g.). Konačno, ugovorna odredba o kamatnoj stopi u potpunosti je u skladu i s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, ugovorena kamatna stopa iz predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja dopuštenu i odredivu kamatnu stopu, sukladno članku 269. stavak 2. i članku 272. Zakona o obveznim odnosima. Odredivost kamatne stope ogleda se u tome da su postojale pretpostavke za određivanje iste, a da ni u kojem slučaju kamatna stopa nije mogla prijeći najvišu dopuštenu kamatnu stopu. Dakle, ugovaranjem promjenjive kamatne stope, tužitelj je nesumnjivo pristao na promjenjivost iste za koju je jasno određeno da se mijenja odlukom tuženika kao banke, a što je istome pojašnjeno, te koja će se kretati u granicama zakonom dopuštene kamatne stope. Stoga je ista i u skladu s kogentnim odredbama Zakona o obveznim odnosima. Slijedom navedenog, tuženik je očigledno imao samo gore navedene zakonske obveze, a koje je sve poštovao, stoga mu se ne može na teret stavljati navodno ugovaranje ništetnih odredbi u Ugovoru o kreditu. Tuženik dalje ističe kako se odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe kako se o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Podredno, tuženik ističe kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi u Ugovoru o kreditu jasna, uočljiva i lako razumljiva, te stoga sukladno članku 84. ZZP 2003. odnosno članku 99. ZZP 2007., nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Naime, niti sam tužitelj ne čini spornim da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ne bi bila jasno naznačena ili uočljiva, dok o razumljivosti iste u konkretnom slučaju evidentno svjedoči činjenica da je tužitelj Ugovor o kreditu potpisao, te da mu je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila pojašnjena od strane radnika tuženika, kreditnog referenta prilikom odobravanja Ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je radnik banke maksimalno odgovorno pristupio tužitelju te je tužitelja ozbiljno i potpuno informirao o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i o parametrima koji utječu na visinu kamatne stope. Također, poslovna praksa tuženika je prije sklapanja ugovora o kreditu s korisnikom kredita temeljito pročitati sve ugovorne odredbe i pojasniti smisao i posljedice ugovora. U svrhu dokazivanja navedenog, tuženik predlaže saslušanje radnika tuženika koji je s tužiteljem pregovarao o uvjetima kredita i istome objasnio smisao i posljedice odredbi Ugovora o kreditu, a kako bi dokazao da se u konkretnom slučaju o predmetnoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pregovaralo, odnosno da je ista bila pojašnjena tužitelju. Osim samim potpisivanjem Ugovora, tužitelju je još jednom, prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu, javni bilježnik potvrdio da odredbe Ugovora o kreditu, pa tako i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, predstavljaju njegovu pravu volju i da prihvaća pravne posljedice koje iz takve odredbe proizlaze. Dakle, javni bilježnik je provjerio ima li tužitelj potrebnu poslovnu sposobnost da sklopi ovakav Ugovor o kreditu i može li razumjeti značenje njegovih pojedinih odredbi. Pored toga, tuženik ističe i kako je javni bilježnik prilikom solemnizacije sukladno članku 57. Zakona o javnom bilježništvu ugovornim stranama protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio im pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njih proizlaze, utvrdio kako su im iste jasne i razumljive te se uvjerio o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Također, javni bilježnik je prilikom solemnizacije na potvrdi naveo kako je sudionicima VI. ovog pravnog posla ispravu pročitao i upozorio ih da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Sukladno članku 3. Zakona o javnom bilježništvu i članku 230. Zakona o parničnom postupku, javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javnih isprava, što znači da je sadržaj javne isprave istinit, odnosno da je istinito ono što se u njoj potvrđuje ili određuje. S obzirom na navedeno, sud uzima da sadržaj javne isprave odgovora pravoj volji stranaka sve dok onaj tko osporava istinitost javne isprave ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona. Predmetni Ugovor o kreditu ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, stoga je protivno samom smislu solemnizacije utvrđivati ništetnost istog. Tako i Vrhovni sud RH, u odluci poslovni broj Rev 895/2003 od dana 9. veljače 2005. godine, prema kojoj je osoba cit. (...) potpisala kako sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njezine stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma niti za pobojnost ovoga (...)“. Navodi tužitelja posve dovode u pitanje pravnu sigurnost pri sklapanju ugovora, ako niti solemnizacija ne bi proizvodila učinak u pravnom prometu, odnosno kada bi ista izgubila osnovni smisao. Također, Vrhovni sud RH i u presudi Revt-249/14-2 od dana 9. travnja 2015. godine navodi da: „(...) korisnici kredita očito javnim bilježnicima nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora." Pri tome tuženik ponovno jasno ukazuje na činjenicu da tužitelj nije iskazao svoje dvojbe pri potpisivanju akta o solemnizaciji, dok tužitelj naknadno navodi da istome odredbe Ugovora ipak nisu određene, a sve na štetu tuženika. Nadalje, i Hrvatska narodna banka kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, pa tako i tuženika, u svojem očitovanju navodi da banke potrošačima uobičajeno svoje kredite i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu - kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke. Tuženik ističe da bi posljedica utvrđenja ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na način kako zahtijeva tužitelj dovela do posljedica kao da je među ugovornim stranama ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila volja ugovornih strana. Naime, prava volja ugovornih strana je bila ugovaranje promjenjive kamatne stope, što je razvidno iz ugovorne odredbe u kojoj je na jasan, precizan i nedvosmislen način utvrđeno i ugovoreno da je tuženik ovlašten promijeniti kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj je očito dobrovoljno pristao na zasnivanje navedenog ugovornog odnosa, odnosno na sklapanje Ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom, te ni u jednom trenutku nije zatražio izmjenu niti jedne ugovorne odredbe, raskid ugovora ili refinanciranje kredita, a niti je prigovarao obavijestima o promjeni kamatne stope koje je tuženik slao tužitelju u skladu sa zakonskim obvezama. Štoviše, tužitelj je konkludentno prihvaćao izmjene kamatne stope tijekom ugovornog razdoblja i to plaćanjem mjesečnih anuiteta bez ikakvih prigovora. Iz takvog postupanja tužitelja proizlazi zaključak da mu je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila prihvatljiva i da je želio ostati u takvom ugovornom odnosu. U skladu sa svime iznesenim, tuženik u cijelosti osporava da bi odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora o kreditu bila ništetna, s obzirom na to da je ugovaranje promjenjive kamatne stope nesumnjivo odgovaralo stvarnoj volji ugovornih strana te je, suprotno tužiteljevim navodima, predmetni Ugovor o kreditu sadržavao sve pretpostavke pod kojima se kamatna stopa mogla izmijeniti, odnosno tuženik je pri sklapanju istoga postupao sukladno svim važećim prisilnim propisima, a posljedično čemu činidba iz predmetnog Ugovora o kreditu zadovoljava sve kriterije poštenosti, dopuštenosti i odredivosti. U odnosu na navod tužitelja da bi bila ništetna ugovorna odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF, tuženik se očituje kako slijedi. Test poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli: Sukladno odredbi iz članka 81. Zakona o zaštiti potrošača na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik uvodno ističe kako se o odredbi o valutnoj klauzuli pojedinačno pregovaralo, zbog čega se ne može raditi o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik ističe kako je kreditni referent (radnik tuženika) prilikom sklapanja Ugovora o kreditu tužitelju objasnio značenje ugovaranja valutne klauzule, kao i ekonomske posljedice koje valutna klauzula može imati za tužitelja te mu je i javni bilježnik prilikom solemnizacije protumačio značenje svih ugovornih odredbi, objasnio mu pravne posljedice koje iz Ugovora o kreditu za njega proizlaze, utvrdio kako su mu iste jasne i razumljive te se uvjerio o njegovoj pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu navedenog sadržaja. Osim navedenog, sklapanje upravo Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF je bio upravo izbor tužitelja, jer je tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nudio i druge kreditne proizvode, npr. ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u EUR ili kunske kredite. Međutim, tužitelj se odlučio upravo za sklapanje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. U slučaju da bi se utvrdilo da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo, a što se osporava, tuženik ističe kako je za utvrđenje poštenosti/nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF potrebno provesti test poštenja sporne ugovorne odredbe. Test poštenja sastoji se od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenom. Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test, koji logički slijedi tek ako je prvi pozitivan, sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovora odredba znatnu neravnotežu „suprotno načelu savjesnosti i poštenja“ (koje mora biti shvaćeno u smislu „uvjeta dobre vjere" iz čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ koji se nužno ne poklapa u cijelosti sa sadržajem načela savjesnosti i poštenja iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima). Tek ako su oba pod- testa testa poštenja zadovoljena, određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom. U odnosu na prvi dio testa, tuženik ističe kako ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer tuženik u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije imao kontrolu nad kretanjem tečaja CHF niti je mogao predvidjeti kretanje tečaja CHF. Nije životno niti pravno uvjerljivo tvrditi da odredba o valutnoj klauzuli sama po sebi može prouzročiti neravnotežu između ugovornih stranaka na štetu potrošača. Odredba o valutnoj klauzuli može dovesti do toga da novčana obveza u hrvatskoj kuni bude veća ili manja za dužnika, ovisno o kretanju tečaja hrvatske kune u odnosu na stranu valutu. Podjednako je moguće da tečaj kune u odnosu na CHF poraste ili padne, što znači da je postojala jednaka mogućnost da ukupna obveza tužitelja u hrvatskim kunama bude veća ili manje od inicijalno predviđene obveze u kunama. Također je potrebno uzeti u obzir da nije bilo značajnijih fluktuacija CHF sve do 2009. godine, iz čega proizlazi da tuženik, jednako kao ni tužitelj, nije imao razumnog osnova predvidjeti značajniji porast CHF-a. S obzirom na navedeno, očito je kako niti tuženik, niti Hrvatska narodna banka, niti bilo tko drugi nisu mogli predvidjeti kretanje tečaja CHF, iz čega proizlazi kako je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Na okolnost da tuženik nije mogao pouzdano procijeniti kretanje CHF tečaja tuženik dostavlja projekcije kretanja tečaja i kamatnih stopa koje su pripremljene na temelju istraživanja trećih strana (ING, Deutsche Bank, UBS, Morgan Stanley itd.). Također, na okolnost da tuženik nije mogao procijeniti kretanje CHF tečaja predlaže se saslušanje svjedoka LM, izvršnog direktora Ekonomskih istraživanja, te UMA i IM. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu. Procjena uzrokuje li odredba o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača je objektivna analiza koja se mora dogoditi obzirom na stanje kakvo je bilo u trenutku sklapanja ugovora o kreditu. Ovaj stav potvrdio je i Sud Europske Unije u Presudi od 20.9.2017.g., Ruxandra Paula DM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16, u t. 3. odluke gdje navodi da cit. se „nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora.". Iz navedenog razloga ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne može biti nepoštena budući da nije razumno očekivati od tuženika da predvidi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu niti je razumno zahtijevati od tuženika da isključivo on snosi valutni rizik. Ovo shvaćanje je potvrdio i nezavisni odvjetnik Wahl u točki 69. svog mišljenja od 27.4.2017.g. u predmetu Ruxandra DM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 u kojem navodi cit.: „U ovom slučaju, u nedostatku elemenata kojima se dokazuje da je banka bila u mogućnosti predvidjeti promjenu, i to povijesnu promjenu, deviznog tečaja između rumunjskog leva i švicarskog franka u opsegu poput onoga koji je zabilježen godine 2007. i da ona o tome namjerno nije obavijestila korisnike kredita, čini mi se posve nerazumno da se od prodavatelja robe ili pružatelja usluga zahtijeva da on sam snosi tečajni rizik." Jasnoća, razumljivost i uočljivost odredbe o valutnoj klauzuli: Sukladno odredbi iz članka 84. ZZP/2003 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva odredba o predmetu ugovora, slijedom čega nije niti dopušteno ocjenjivati je li ista poštena. Tuženik ističe kako je odredbom iz članka 22. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima propisano cit. „Dopuštena je odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.“ .Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, Zakonom o obveznim odnosima. Navedeni stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi posl br. Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. godine cit. „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive, da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te

- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama.“

Također, Sud Europske unije u Presudi C-186/16 od 20.9.2017.g., točka 41. zauzima stav: uzimajući u obzir sva ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti da članak 4. 28 Swak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da pojam ,,glavni predmet ugovora” smislu te odredbe obuhvaća ugovornu odredbu, poput one o kojoj je riječ u glavnom postupku, sadržanu u ugovoru o zajmu u stranoj valuti, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo iu skladu s kojom se zajam mora vratiti u istoj stranoj valuti kao u onoj u kojoj je ugovor o zajmu sklopljen s obzirom na to da se tom odredbom utvrđuje bitna obveza koja određuje taj ugovor. Slijedom toga, ta odredba ne može se smatrati nepoštenom ako je jasno i razumljivo sastavljena.". Radi se stoga o primjeni u pravnom prometu općeprihvaćenog pravnog instituta koji se u često koristi u drugim ugovornim odnosima. Primjerice, 81,7% ukupnih depozita kućanstva (stanovništva) u hrvatskim bankama je ili u devizama ili je zaštićeno valutnom klauzulom. Navedena ugovorna odredba je i razumljiva jer je tužitelju bilo potpuno jasno da će se tijekom otplate kredita glavnica obračunavati primjenom tečaja CHF u odnosu na kunu. Slijedom navedenog, predmetni Ugovor o kreditu ne sadržava odredbu o valutnoj klauzuli koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a time ista odredba nije niti nepoštena niti ništetna. Tuženik ističe kako Naslovni sud prethodno navedeni zaključak mora uzeti u obzir i kako nije dopušteno beziznimno primjenjivati utvrđenja iz presuda iz kolektivnog spora, a pri tome ne ispitujući njihovu primjenu na konkretna činjenična utvrđenja u svakom posebnom postupku. Takav zaključak proizlazi i iz same presude VTSRH u kojoj sud navodi da su „,pojedini potrošači od banaka mogli dobiti, a neki su možda i dobili sve potrebne informacije za donošenje informirane odluke o sklapanju ponuđenog ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe, pa su mogli donijeti informiranu odluku hoće li ugovor s tim odredbama sklopiti ili neće..." .Prema tome, VTSRH ističe da je on utvrđivao samo činjenice relevantne za kolektivni interes te priznaje mogućnost da se ne radi u svim pojedinačnim sporovima o jednakom činjeničnom utvrđenju, a time i da se ne može automatizmom zaključiti o nepoštenosti a time i ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, već da je test poštenosti potrebno primjenjivati u svakom konkretnom slučaju. Uostalom, navedeno proizlazi i iz prakse Suda Europske Unije, primjerice recentne presude C-51/17 OTP Bank od 20. rujna 2018., u kojoj je Sud Europske Unije naveo cit. U ovom slučaju, s obzirom na prethodno navedeno, nacionalni sud mora uzeti u obzir, među ostalim, točku 10. predmetnog ugovora o kreditu naslovljenu „Izjava o upoznatosti s rizicima", čiji je tekst bio iznesen u točki 19. ove presude, u vezi s mogućim dodatnim informacijama pruženima prije sklapanja tog ugovora. U vezi s potonjim, iz elemenata podnesenih Sudu proizlazi da su korisnici kredita meeti ostalim primili obrazac s dopunskim podacima o riziku promjene tečaja, ka sadržava konkretne primjere izračuna rizika u slučaju deprecijacije mađarske forinte u odnosu na švicarski franak, što je međutim dužan provjeriti sud koji je uputio zahtjev. Slijedom navedenog, standarde nepoštenosti pojedine odredbe, pa tako i odredbi za koje tužitelj u predmetnom postupku tvrdi da su ništetne, treba procjenjivati u vezi s konkretnim činjeničnim utvrđenjima u ovom postupku. Tuženik ističe i kako je razumljivost odredbe o valutnoj klauzuli potrebno promatrati u kontekstu povijesnog monetarnog naslijeđa svake pojedine države Naime, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli razumljiva je potrošačima u Republici Hrvatskoj i zbog toga što je njezino korištenje bilo uvriježeno u hrvatskoj povijesti (primjerice, štednje u bankama su se u pravilu ugovarale uz valutnu klauzulu, jednako kao i krediti; kupoprodajne cijene i cijene najma stambenih prostora u pravilu se ugovaraju uz valutnu klauzulu, i slično). Iracionalno je stoga očekivati da tužitelj, koji je bio punoljetna i poslovno sposobna osoba u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, nije bio svjestan značenja odredbe o valutnoj klauzuli. Također, notorna je činjenica da su devalvacije i hiperinflacije bile česte u Republici Hrvatskoj prije uvođenja stabilizacijskog programa 1993. godine. Primjerice, devalvacija jugoslavenskog dinara 1951. godine za 600 %, devalvacija jugoslavenskog dinara 1989. godine premašila je 2600% godišnje. Time što je naslijedio jugoslavenski dinar, hrvatski dinar je naslijedio i njegovu inflaciju. 1992. godine godišnja inflacija hrvatskog dinara je iznosila 938,2 %, a 1993. godine je iznosila 1149,3 %. Tuženik ističe kako je u svojim oglasima upućenim potencijalnim klijentima upozoravao na rizike koji proizlaze iz sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik je u svom glasilu pod nazivom „HYPO Times" iz 2005. godine upozoravao potrošače na rizik rasta tečaja, a koje glasilo je bilo javno dostupno potrošačima u poslovnicama tuženika i putem interneta te slano klijentima tuženika poštom na njihove adrese. Iz navedenog jasno proizlazi da je tuženik aktivno radio na informiranju i edukaciji potrošača još u 2005. godini, odnosno i prije rasta tečaja CHF. Tako je tuženik u glasilu pod nazivom „,HYPO Times" broj 8 iz prosinca 2005. godine (XII/05),,Kretanje tečaja u CHF i EUR" cit. „Od proljeća prošle godine, kada se po prvi put u Hrvatskoj u bankarskoj ponudi našli stambeni krediti vezani uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, traje i diskusija o prednostima i nedostacima vezanja dugoročnog kredita uz tu valutu. Prošli put smo vidjeli da pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit treba razmotriti ne samo kamatnu stopu po kojoj nam se kredit nudi, nego i mogućnost promjene tečaja valute uz koju smo kredit odlučili vezati. [...] Dakle, u posljednjih dvadesetak mjeseci kroz koje zajednički pratimo kretanje tečaja eura i švicarskog franka možemo reći da nije bilo većih, odnosno neočekivanih promjena u vrijednosti tečaja. No, što možemo očekivati? Pitanje je donekle nezahvalno, no možemo ga, pojednostavljeno, promatrati s dva aspekta. S jedne strane, zbog političkih previranja i recesije u eurozoni euru pozicija na tržištu slabi, a potražnja se seli k »starim« valutama s dugom tradicijom koje se percipiraju kao »sigurno utočište«< (safe-haven) - kao što je švicarski franak. Time švicarski franak jača prema euru, što znači da jača i prema kuni (s obzirom na to da se vrijednost kune formira prema vrijednosti eura). Dugoročno gledano, to znači viši iznos koji treba izdvojiti u kunama za kredite čija je rata vezana uz švicarski franak. [...] Klijentima će uskoro na internetskoj stranici www.hypo-alpe-adria.hr biti dostupan kalkulator za ocjenu isplativosti financiranja putem kredita u švicarskom franku u odnosu na kredite u drugoj valuti." ,dok je u glasilu pod nazivom „HYPO Times“ broj 7. iz lipnja 2005. godine (VI/05) ,,Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF" cit. „Kredit odobren uz valutnu klauzulu znači da je anuitet koji korisnik kredita plaća banci kunska protuvrijednost određenog iznosa valute uz koju je vezan njegov kredit. Za korisnika kredita ovdje postoji tečajni rizik, što znači da zbog promjene visine tečaja može doći do promjene u visini anuiteta koji mora platiti. Korisnik kredita mora donijeti odluku je li tijekom otplate kredita rizik rasta tečaja švicarskog franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na isti rizik koji preuzima vežući svoj kredit prema euru. Dakle, pri donošenju odluke o tome uz koju valutu vezati svoj kredit (EUR ili CHF) mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate, nego i mogućnost rasta tečaja" . Također, tuženik je u plaćenom oglasu u dnevnim novinama 24 sata od dana 6. rujna 2005. godine izričito naveo sljedeće cit. Korisnik kredita mora sam donijeti odluku je li rizik rasta tečaja franka prema kuni veći od pogodnosti niže kamate u odnosu na rizik koji preuzima vežući svoj kredit uz EUR-o. Prije nego što odlučite uz koju ćete valutu vezati kredit mora se uzeti u obzir ne samo pogodnosti niže kamate već i mogućnosti nestabilnog tečaja.“ Osim navedenog, guverneri Hrvatske narodne banke su u više navrata u svojim javnim nastupima upozoravali javnost o rizicima vezanim za kredite vezane za valutnu klauzulu u CHF. Tuženik ističe kako je Ustavni sud Republike Hrvatske Rješenjem posl. br. U-I- 392/2011, i dr. od 13. prosinca 2016. godine odbio pokrenuti postupak za ocjenu suglasnosti s Ustavom Republike Hrvatske članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Ustavni sud Republike Hrvatske je zauzeo pravni stav da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla cit.: „U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da je ZOO-om dopušteno ugovaranje različitih zaštitnih klauzula. Jedna od njih propisana je i osporenim člankom 22. ZOOa (prema kojoj je dopušteno vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunavati na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti).. Slijedom navedenoga, osporeni članak 22. ZOO-a (valuta obveza) zajedno s člancima 23. (indeksna klauzula) i 24. (klizna skala) ZOO-a čine cjelinu odredaba kojima se subjektima obveznopravnih odnosa dopušta ugovaranje tzv. zaštitnih klauzula, s ciljem ostvarenja načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja u slučajevima kada je ispunjenje obveze jedne strane odgođeno. ... Prema tome, osporeni članak 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule, predstavlja jedan od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja odnosno činidaba. Iz svega naprijed navedenog proizlazi da cilj članka 22. ZOO-a nije eventualnim porastom vrijednosti zlata ili ugovorene strane valute omogućiti vjerovniku da po dospijeću obveze ostvari uvećanu vrijednost u odnosu na vrijednost činidbe koju je sam ispunio dužniku. Svrha valutne klauzule je očuvati realnu vrijednost ispunjenja činidbe kako bi protučinidba o dospijeću imala istu vrijednost koju je činidba imala u vrijeme njezina ispunjenja. ... Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja je, kako je već navedeno, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata. Na taj način ugovorne strane otklanjaju mogućnost da bi zbog moguće značajnije promjene vrijednosti domaće valute, njezinom deprecijacijom ili aprecijacijom, o dospijeću bila narušena jednakost uzajamnih davanja.“ Polazeći od svega navedenog, Ustavni sud utvrđuje da članak 22. ZOO-a ima legitiman cilj: dopuštanjem ugovaranja valutne klauzule štiti se jednaka vrijednost činidaba sudionika ugovornog ili drugog obveznopravnog odnosa zbog moguće promjene vrijednosti novca u razdoblju između nastanka novčane obveze i njezina ispunjenja (dospijeća)." Tuženik ističe kako je nezavisni odvjetnik Wahl u točki 72. mišljenja od 27. travnja 2017. godine u predmetu Ruxandra DM i dr. protiv Banca Românească SA, C-186/16 iznio mišljenje: „...prodavatelju robe ili pružatelju usluga se ne može nametnuti da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama, kao što su one kojima su obilježene fluktuacije deviznih tečaja o kojima je riječ u glavnom postupku, i da taj prodavatelj robe ili pružatelj usluga za njih snosi odgovornost.". U slučaju da sud nađe osnovanim zahtjev tužitelja, tuženik ističe i prigovor zastare za potraživanja tužitelja na isplatu utuženog iznosa po osnovi sporne ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u Ugovoru o kreditu, a s obzirom da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Budući da bi se u tom slučaju radilo o stjecanju bez osnove, tužitelj ističe kako se u tom slučaju primjenjuje opći zastarni rok od 5 godine za povrat tako plaćenih iznosa. Tuženik ističe i kako podnošenjem kolektivne tužbe nije mogla biti prekinuta zastara za povrat pojedinih preplaćenih iznosa, budući da je takvo tumačenje u suprotnosti s člankom 241. ZOO, budući da se podnošenje tužbe u kolektivnom sporu ne može smatrati radnjom vjerovnika usmjerenom na ostvarivanje, utvrđivanje ili osiguranje tražbine prema dužniku. Slijedom navedenoga, predlaže se sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan, odbiti tužitelja sa zahtjevom za naknadom troškova postupka i naknaditi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od dana donošenja presude do isplate u roku od 15 dana od dana donošenja presude.

3. U pisanom podnesku od 11. prosinca 2021. (stranica 235 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da sukladno zaprimljenom nalazu i mišljenju vještaka tužitelj specificira tužbeni zahtjev na način da AD I, AD II i AD IV tužbenog zahtjeva ostaju nepromijenjeni, dok AD III tužbenog zahtjeva specificira kako slijedi:

III Nalaže se tuženiku ADDIKO BANKA d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju za valutu CHF isplati iznos od 376.657,49 kn sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1.siječnja 2008. godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do konačne isplate, a koja kamata teče:

- na iznos od 805,38 kn, od 01. rujna 2007. godine do isplate,

- na iznos od 831,93 kn, od 01. listopada 2007. godine do isplate,

- na iznos od 805,02 kn, od 01. studenog 2007. godine do isplate,

- na iznos od 831,56 kn, od 01. prosinca 2007. godine do isplate,

- na iznos od 829,20 kn, od 01.siječnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 775,58 kn, od 01. veljače 2008. godine do isplate,

- na iznos od 828,56 kn, od 01. ožujka 2008. godine do isplate,

- na iznos od 801,68 kn, od 01. travnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 828,06 kn, od 01. svibnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 801,21 kn, od 01. lipnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 827,60 kn, od 01. srpnja 2008. godine do isplate,

- na iznos od 827,45 kn, od 01. kolovoza 2008. godine do isplate,

- na iznos od 800,61 kn, od 01. rujna 2008. godine do isplate

- na iznos od 826,89 kn, od 01. listopada 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.117,41 kn, od 01. studenog 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.639,87 kn, od 01. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 1.812,97 kn, od 01.siječnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.872,36 kn, od 01. veljače 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.902,60 kn, od 01. ožujka 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.830,79 kn, od 01. travnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.820,39 kn, od 01. svibnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.707,77 kn, od 01. lipnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.641,47 kn, od 01. srpnja 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.643,31 kn, od 01. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.716,80 kn, od 01. rujna 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.674,88 kn, od 01. listopada 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.634,07 kn, od 01. studenog 2009. godine do isplate,

- na iznos od 1.746,16 kn, od 01. prosinca 2009. godine do isplate,

- na iznos od 316.324,76 kn, od 30. prosinca 2010. godine do isplate,

- na iznos od 1.585,85 kn, od 01. siječnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 117,70 kn, od 01. veljače 2011. godine do isplate

- na iznos od 118,71 kn, od 01. ožujka 2011. godine do isplate,

- na iznos od 113,75 kn, od 01. travnja 2011. godine do isplate

- na iznos od 115,28 kn, od 01. svibnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 132,15 kn, od 01. lipnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 134,52 kn, od 01. srpnja 2011. godine do isplate,

- na iznos od 22.833,79 kn, od 15. srpnja 2011. godine do isplate, sve u roku 15 dana.

4. U pisanom podnesku od 16.listopada 2022. (stranica 272 spisa) tužiteljica po punomoćniku navodi da na ime ukupne pretplate po osnovi povećanja kamatne stope kao i po osnovi tečajne razlike potražuje iznos od 376.657,49 Kn što uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7.53450 kn za 1,00 EUR iznosi 49.991,04 EUR te uređuje tužbeni zahtjev na način da točke AD I, AD II i AD IV tužbenog zahtjeva ostaju nepromijenjene, dok AD III tužbenog zahtjeva sada glasi:

Nalaže se tuženiku ADDIKO BANKA d.d. [adresa], OIB: 14036333877 da tužitelju UM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s osnova stečenog bez osnove na temelju više plaćenog zbog promjenjive kamatne stope i razlike u tečaju za valutu CHF isplati iznos od 376.657,49 kn/49.991,04 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom koja kamata teče na iznos svakomjesečno više uplaćenog anuiteta od dana uplate a koju kamatnu stopu određuje Zakon o kamatama i Uredba o visini zakonske zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 1. siječnja 2008. godine sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do konačne isplate, a koja kamata teče: