Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-3357/2023-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Željke Rožić Kaleb kao predsjednika vijeća, Andrine Raspor Flis kao suca izvjestitelja i člana vijeća i Ane Gradišek, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OK, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Vera Miloš, odvjetnica u Puli, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, Domagojeva 18, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Pazinu broj P-960/19-52 od 28. srpnja 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja OK kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu broj P-960/19-52 od 28. srpnja 2023. godine, u dijelu pod točkom III, V i VIII izreke.

II Odbija se žalba tuženice Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana i potvrđuje navedena presuda, u dijelu pod točkom I i VII izreke.

III Preinačuje se navedena presuda u dijelu pod točkom II, IV i VI izreke i sudi:

1.Odbija se zahtjev tužitelja OK za isplatu iznosa od 1.622,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

2.Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu kamata koje teku:

– na iznos 1,00 euro (7,55 kuna) od 15. travnja 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 1,00 euro (7,55 kuna) od 15. svibnja 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 242,25 eura (1.825,24 kuna) od 15. srpnja 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 1,00 euro (7,55 kuna) od 15. kolovoza 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 43,47 eura (327,55 kuna) od 15. rujna 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 19,65 eura (148,06 kuna) od 15. listopada 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 69,94 eura (526,94 kuna) od 15. studenog 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 43,47 eura (327,55 kuna) od 15. prosinca 2007. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 43,47 eura (327,55 kuna) od 15. siječnja 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 26,17 eura (197,19 kuna) od 15. veljače 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 31,66 eura (238,56 kuna) od 15. ožujka 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 43,47 eura (327,55 kuna) od 15. travnja 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 149,25 eura (1.124,55 kuna) od 15. svibnja 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 94,57 eura (712,55 kuna) od 15. lipnja 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 282,51 eura (2.128,55 kuna) od 15. srpnja 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 67,27 eura (506,85 kuna) od 15. kolovoza 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 94,57 eura (712,55 kuna) od 15. rujna 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 104,53 eura (787,55 kuna) od 15. listopada 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 94,57 eura (712,55 kuna) od 15. studenog 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 118,54 eura (893,15 kuna) od 15. prosinca 2008. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 131,33 eura (989,47 kuna) od 15. siječnja 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 41,06 eura (309,36 kuna) od 15. veljače 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 86,47 eura (651,54 kuna) od 15.ožujka 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 134,71 euro (1.014,98 kuna) od 15. travnja 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 307,25 eura (2.314,98 kuna) od 15. svibnja 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 65,62 eura (494,40 kuna) od 15. lipnja 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 159,81 eura (1.204,08 kuna) od 15. srpnja 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 134,71 eura (1.014,98 kuna) od 15. kolovoza 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 296,68 eura (2.235,31 kuna) od 15. rujna 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. listopada 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. studenog 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. prosinca 2009. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. siječnja 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. veljače 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. ožujka 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 62,27 eura (469,18 kuna) od 15. travnja 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 18,34 eura (138,20 kuna) od 15. svibnja 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 125,79 eura (947,80 kuna) od 15. lipnja 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. srpnja 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 92,31 eura (695,54 kuna) od 15. kolovoza 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. rujna 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 126,35 eura (951,99 kuna) od 15. listopada 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 162,92 eura (1.227,55 kuna) od 15. studenog 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 162,92 eura (1.227,55 kuna) od 15. prosinca 2010. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 260,03 eura (1.959,16 kuna) od 15. siječnja 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 67,37 eura (507,62 kuna) od 15. veljače 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 174,87 eura (1.317,55 kuna) od 15. svibnja 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 79,54 eura (599,29 kuna) od 15. lipnja 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 174,87 eura (1.317,55 kuna) od 15. srpnja 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 155,22 eura (1.169,53 kuna) od 15. kolovoza 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. rujna 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. listopada 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. studenog 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 593,45 eura (4.471,38 kuna) od 15. prosinca 2011. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. siječnja 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. veljače 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. ožujka 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. travnja 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. svibnja 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. lipnja 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. srpnja 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. kolovoza 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. rujna 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. listopada 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. studenog 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15.prosinca 2012. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. siječnja 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. veljače 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. ožujka 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. travnja 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 209,38 eura (1.577,55 kuna) od 15. svibnja 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 304,02 eura (2.592,02 kuna) od 15. lipnja 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 377,50 eura (2.844,27 kuna) od 15. srpnja 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 377,50 eura (2.844,25 kuna) od 15. kolovoza 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 498,51 eura (3.756,05 kuna) od 15. rujna 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 377,64 eura (2.845,30 kuna) od 15. listopada 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 328,26 eura (2.473,24 kuna) od 15. studenog 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 377,49 eura (2.844,23 kuna) od 15. prosinca 2013. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,38 eura (3.024,23 kuna) od 15. siječnja 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,25 kuna) od 15. veljače 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,24 kuna) od 15. ožujka 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,26 kuna) od 15. travnja 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,24 kuna) od 15. svibnja 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,25 kuna) od 15. lipnja 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,39 eura (3.024,25 kuna) od 15. srpnja 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 401,40 eura (3.024,33 kuna) od 15. kolovoza 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 61,62 eura (464,27 kuna) od 15. rujna 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 36,65 eura (276,14 kuna) od 15. prosinca 2014. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 127,98 eura (964,24 kuna) od 15. siječnja 2015. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 127,98 eura (964,24 kuna) od 15. veljače 2015. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 1.099,00 eura (8.280,39 kuna) od 15. lipnja 2015. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 822,56 eura (6.197,55 kuna) od 15. srpnja 2015. do 30. rujna 2015.,

– na iznos 357,58 eura (2.694,21 kunu) od 15. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015., do 31. prosinca 2007. po stopi 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011. po stopi 14 % godišnje, od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi 12 % godišnje te od 1. kolovoza 2015. do 30. rujna 2015. po stopi 8,14 % godišnje, u roku 15 dana.

3.Odbija se zahtjev tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.349,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama.

IV Svaka stranka snosi svoje troškove.

V Odbijaju se zahtjevi tužitelja OK i tuženice Privredne banke Zagreb d.d. za naknadu troška sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe iz čl. 1., 4. i 7. Ugovora o kreditu broj 9011643039 od 6. srpnja 2006. godine, solemniziranog kod javnog bilježnika 11. srpnja 2006. godine pod brojem OU-952/06, a koje odredbe vezuju iznos kredita za valutu CHF, te određuju redovnu kamatnu stopu na način da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora i da se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća anuiteta, te se nalaže tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.622,05 eura, kao i platiti tužitelju zatezne kamate, pobliže označene u točki IV izreke prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana.

2. S dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 1.622,05 eura, od 15. rujna 2015. godine do 31. prosinca 2017. godine (toč. III), te sa zahtjevom za isplatu zateznih kamata pobliže označenih u toč. IV izreke prvostupanjske presude i sa zahtjevom za isplatu iznosa od 18.926,92 eura, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže označenim u točki V izreke prvostupanjske presude, kao i sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka, tužitelj je odbijen.

3. Ujedno se nalaže tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.349,22 eura sa zakonskim zateznim kamatama, sve u roku od 15 dana, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka, odbijen, dok je zahtjev tužitelja za naknadu troška odbijen u cjelosti.

4. Protiv te presude žali se tužitelj, u dijelu pod točkom III, V, VI i VIII izreke, i tuženica, u dijelu pod točkom I, II, IV VI i VII izreke, iz svih razloga navedenih u čl. 353. st. 1. toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te predlažu da se pobijana presuda preinači, odnosno ukine i traže troškove sastava žalbi.

5. Žalbe tužitelja i tuženice djelomično su osnovane.

6. U provedenom postupku sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP budući da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne da ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude koji nisu nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Sud prvog stupnja nije počinio ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Nisu osnovani navodi u žalbi tuženika, jer je sud prvog stupnja, glede utvrđenja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredba o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz CHF, na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu odnosno odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, te odredba o valutnoj klauzuli kojoj je glavnica vezana uz CHF, a posljedično tome i isplata iznosa plaćenih na temelju tih ništetnih odredbi ugovora, sa zakonskim zateznim kamatama i troškom parničnog postupka.

10. Presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, koje se odnose i na tuženika, utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope i kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja, te u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, a to je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Presudom suda EU broj C-23/13 od 30. travnja 2014. godine, u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ, odlučeno je da se član 4. st. 2. Direktive treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne moraju biti samo gramatički razumljive, što znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja koja se na to odnose, tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

12. Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te narušila načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, jer se radi o odredbi koja je bila sastavni dio ugovora unaprijed sastavljenog od tuženice, te se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj imao utjecaj na sadržaj označene ugovorne odredbe, a tom odredbom je nametnuta obveza koju tužitelj objektivno nije mogao sagledati u cjelini niti razumjeti koje će se promjene događati tijekom otplate kredita u razdoblju trajanja ugovora o kreditu.

13. Budući da je kamata cijena, a cijena je bitni element ugovora o kreditu, odredbe ugovora koje koristi tuženica, a na temelju koje se cijena određuje prema njezinoj jednostranoj odluci bez unaprijed određenog čvrstog kriterija za promjenu, upućuje na ocjenu kako je označena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja.

14. Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilan je zaključak suda prvog stupnja da je odredba ugovora o kreditu kojim se ugovara promjenjiva kamatna stopa ovisna o odluci o kamatnim stopama tuženika, takva da je zavisna samo o odluci banke i stoga nepoštena.

15. Isto tako, sud prvog stupnja pravilno je utvrdio da su povrijeđeni kolektivni interesi potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplata glavnice kredita vezana uz švicarski franak, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i nije se potrošače u cijelosti informiralo o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a to je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. Odredbom čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO) definiran je pojam ugovora o kreditu kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

17. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, što znači da osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, a sve to kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa – načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, međutim, kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava na temelju ugovornog tečaja CHF naspram tadašnje kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora – novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

18. Sukladno navedenom to znači da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti, osobito, ukupnu cijenu svog zajma. To, uz ostalo, uključuje informiranje potrošača o tome da snosi rizik od pada valute od koje ostvaruje dohodak što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, time da se pri tome traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.

19. Pri tome nije dostatno da su odredbe samo gramatički razumljivo nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Potrošač, dakle, mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s tim da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja. Stoga banka kao pružatelj usluge mora iznijeti moguće promjene deviznog tečaja i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, pa potrošač mora imati stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama ugovora, jer pravodobna informacija pružena pri sklapanju ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja za potrošača je od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio.

20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on tri puta bio u banci kod tuženika radi sklapanja ugovora o kreditu, jer je trebao naći sudužnika, a najpovoljniji kredit je bio s valutnom klauzulom u CHF, a u banci mu nisu nudili druge ugovore, te mu je u vezi tečaja CHF u banci objašnjeno da je tečaj CHF dosta stabilan i ako bude varirao da će minimalno varirati i da bi mu zbog toga rata mogla biti veća za 50 ili 100 tadašnjih kuna. U vezi kamatne stope službenica u banci mu ništa nije spomenula da bi se kamatna stopa mijenjala, a on je bio upoznat da mu je kamatna stopa u prvom razdoblju manja nego u drugom, trećem i četvrtom otplatnom razdoblju, međutim već nakon nekoliko mjeseci od sklapanja ugovora kamatna stopa mu je povećana, a nitko mu u banci nije objasnio razlog tog povećanja. Pročitao je ugovor o kreditu, a u vrijeme sklapanja ugovora znao je kolika mu je rata, a nitko u banci mu nije rekao da će se mijenjati tečaj CHF, a on ni ne zna što utječe na promjenu tečaja valute.

21. I svjedokinja BK navodi da je ona sa svojim suprugom bila u banci gdje su im ponudili sklapanje kredita u CHF kao najpovoljniji, a druge vrste kredita im nisu ponuđene, a ne sjeća se je li im službenik objasnio da će kamatna stopa biti promijenjena, jedino im je objasnio da će ugovor biti s valutnom klauzulom u CHF.

22. Iz takvih iskaza jasno proizlazi da se o navedenim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj bio adekvatno informiran o rizicima promjene tečaja, a niti je tuženica dokazala da bi se o predmetnim odredbama ugovora pregovaralo na navedeni način, kao i o posljedicama koje iz njih proizlaze, te je navedenim načinom ugovaranja tuženica maksimalno zaštitila svoje interese, a svoj rizik povećanja mjesečnih anuiteta uslijed tečajnih promjena i jednostrano promjenjive kamatne stope, prebacila je na tužitelja, grubo narušivši time ugovornu ravnotežu.

23. Osim toga, tuženici je kao instituciji koja se bavi kreditiranjem, bila poznata ili joj je barem trebala biti poznata izuzetna riskantnost ugovora s valutnom klauzulom u CHF, ali je unatoč tome plasirao takve kredite potrošačima koji su u pregovorima bili u podređenom položaju, bez stvarne mogućnosti utjecaja na sadržaj ugovora, a još manje svjesni stvarnog rizika u koji se upuštaju uslijed propusta banke da ih valjano informira o svim potencijalnim scenarijima i rizicima koje primjena takvih odredaba može prouzročiti u odnosu na njihovu mogućnost financiranja mjesečnih anuiteta. Stoga postoji kod tuženice odgovornost koja se očituje u ništetnosti takvih ugovornih odredbi.

24. Navedene odredbe ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu, te na odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, suprotne su odredbi čl. 12. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11,78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje: ZOO), kojom je određeno kako su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanja prava i obveza iz tih odnosa dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se procjenjuje ponašanje prosječnog čovjeka ili prosječnog potrošača s jedne strane, te urednog i savjesnog gospodarstvenika s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti.

25. Prema tome, kako je nesporno da se o ugovornim odredbama koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije pojedinačno pregovaralo, te da je ona bila unaprijed formulirana od strane tuženice, to je očito da se radi o nepoštenim ugovornim odredbama u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP).

26. Stoga je pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP

27. Materijalne posljedice nepoštenosti ugovorne odredbe propisane su u čl. 6. st. 1. Direktive 93/13, prema kojem države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače.

28. Naglašavajući važnost ove odredbe i njezin položaj u sustavu zaštite potrošača europski sud je naveo da je riječ o kogentnoj odredbi (odredbi s obvezujućim učinkom) koju, štoviše, valja smatrati normom ekvivalentnom nacionalnim pravnim pravilima kojima se štiti javni poredak (presuda od 30. svibnja 2013., C-488/11).

29. Iz toga proizlazi da čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati, u načelu, kao da nikad nije postojala, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošače, zbog čega su žalbeni navodi tuženice u tom pavcu neosnovani.

30. Neosnovan je i prigovor zastare, jer se u ovom postupku primjenjuje zastarni rok iz čl. 225. ZOO, a zastara počinje teći nakon što je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenje ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržaja istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude u postupku kolektivne zaštite (pravna shvaćanja sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022. godine).

31. Prema tome, kako je ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pravomoćno utvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena presudom istog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, dok je tužba u ovom postupku podnesena 28. studenog 2018. godine, to, sukladno odredbi čl. 225. ZOO, zastara u ovom postupku nije nastupila, što je pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

32. Međutim, nesporno je da su stranke 18. prosinca 2015. godine sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011643039, kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, s kojim su regulirani način i rokovi otplate kredita, i u kojem je detaljno opisana metodologija promjene kamatne stope.

33. Taj Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15 – dalje: ZID ZPK/15), koji je donijet nakon što je ocijenjeno da je u području potrošačkog kreditiranja došlo do znatne neravnoteže u odnosima između korisnika kredita kao potrošača i banaka kao kreditora (trgovca), u odnosu na ugovore o kreditu sklopljene posebno u razdoblju od 2004. do 2008. godine koji su denominirani u kunama s valutnom klauzulom u CHF i to iz razloga što je s vremenom izričito jačao tečaj CHF, te su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, što je potrošača u ispunjavanju kreditnih obveza dovelo u izrazito težak položaj. Tako je ZID ZPK/15 predstavljao jednokratnu, retroaktivnu i vremenski ograničenu zakonodavnu intervenciju po području potrošačkog kreditiranja kako bi se otklonila nepoštena poslovna praksa kreditnih institucija i osigurala otplata kreditnih zaduženja u svotama i pod uvjetima koji potrošače kao dužnike ne dovode u neravnopravan položaj u odnosu na kreditore kao vjerovnike.

34. Glede valjanosti sporazuma o konverziji sklopljenog na temelju ZID ZPK/15 odlučivao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Gos-1/2019 koji je rješenjem od 4. ožujka 2020. godine, odgovarajući na pitanje važno za jedinstvenu primjenu prava koji mu je uputio Općinski sud u Pazinu, odgovorio da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ocjenjujući da je ZID ZPK/15 poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila koja uređuje ZOO, slijedom čega ne mogu opća pravila ZOO o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu kojim su u eventualnoj koliziji s odredbama ZID ZPK/15 o konverziji dovesti do nišetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

35. U konkretnom slučaju između stranaka nije bilo sporno da je predmetni Dodatak Ugovoru o kreditu sačinjen u skladu s odredbama ZID ZPK/15 koji predstavlja kogentnu (prisilnu) pravnu normu, zbog čega se ne primjenjuje odredba čl. 49. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 – dalje: ZZP/14), koji je u vrijeme sklapanja dodatka bio na snazi, pa kako se radi o propisu koji je prošao test ocjene ustavnosti njegovih odredbi, koje je unaprijed odredio zakonodavac a ne tuženik, to njegove odredbe obvezuju stranke jer nemaju elemenata koji bi im davali obilježje nepoštenosti i imali za posljedicu njegovu ništetnost.

36. Pravni učinak konverzije izvršene predmetnim Dodatkom ugovoru o kreditu, sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. ZID ZPK/15, podrazumijeva konverziju radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i da se provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, što je inače načelo konverzije kredita u skladu s odredbom čl. 19.b ZID ZPK/15.

37. To ne znači da je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute, a ne i na otklanjanje posljedice ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njezine zamjene kao nepoštene odredbe novom ugovornom odredbom koja nema elemente nepoštenosti.

38. Tuženica je na temelju kogentnih odredbi čl. 19.c ZID ZPK/15 u izračun konverzije uvrstila sve iznose koje je za vrijeme otplate kredita primila od tužitelja, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema promijenjenoj kamatnoj stopi i anuiteta koji bi bio obračunat da je primijenjena kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi na kredite u valuti EUR, kao i sve iznose koje je primila uz primjenu valutne klauzule u CHF, uključivo i razliku između stvarno naplaćenog anuiteta koji je obračunat prema primijenjenom tečaju i tečaja koji je bio važeći na dan korištenja kredita, te je postignut sporazum o korištenju utvrđene preplate, pa je očito da ta razlika koju tužitelj zahtijeva tužbom, nakon zaključenja Dodatka nije više u imovini tuženika bez pravne osnove, pa nisu ispunjene pretpostavke za povrat propisane čl. 1111. ZOO, s obzirom na to da su na taj način nakon konverzije uplata koje je izvršio tužitelj kao potrošač po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene za otplatu njegovog kredita u EUR i to radi namirenja postojećih i budućih obroka koji su utvrđeni novim otplatnim planom koji je zamijenio prethodni otplatni plan za kredit u CHF.

39. Pri tome je od odlučnog značenja da je tužitelj kao potrošač, u skladu s odredbom čl. 19.d ZID ZPK/15 informiran o posljedicama konverzije i da je, u skladu s odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15, imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije.

40. Stoga je sklapanjem predmetnog Dodatka ugovora o kreditu na način propisan odredbom čl. 19.c ZID ZPK/15 osiguran povrat stečene koristi kreditora kao banke putem korištenja uplata potrošača za namirenje dospjelih i budućih obroka kredita u EUR koji je zamijenio kreditu CHF do čega je došlo na temelju informiranog pristanka potrošača kojemu su bile poznate sve posljedice konverzije i na koju je potrošač kao korisnik kredita slobodno pristao.

41. Slijedom toga je tužitelj kao korisnik kredita (potrošač) prihvatio konverziju na temelju ZID ZPK/15 zaključenjem Dodatka uz ugovor o kreditu s tuženicom kao kreditorom (trgovcem), te nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o načinu i promjeni kamatne stope, ugovorne (redovne) kamate iz kredita denominiranog u kunama u CHF, odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zato što izračun konverzije kredita iz čl. 19.c ZID ZPK/15 st. 1. uključuje i te uplate.

42. Imajući u vidu navedeno sud prvog stupnja je pravilno postupio kada je djelomično odbio tužbeni zahtjev, zbog čega navodi u žalbi tužitelja nisu osnovani, međutim, pogrešno je primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.622,05 eura sa zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata, pa je preinačenjem prvostupanjske presude valjalo odbiti zahtjev tužitelja u cjelosti, čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

43. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP, pri čemu je uzeta u obzir činjenica da je tužitelj u ovom sporu zatražio pravnu zaštitu kao potrošač, a time kao slabija ugovorna stranka protiv tuženice (trgovca) kao jače stranke u njihovom međusobnom pravnom odnosu i to u pravnoj stvari gdje sudska praksa nije ustaljena, pa je sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava (presuda O i B od 6. rujna 2016.), unatoč činjenici da tužitelj nije uspio sa zahtjevom za isplatu predmetnog iznosa, bilo primjereno odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka i to iz razloga što tužitelj nije mogao predvidjeti svoje izglede za uspjeh, jer sudska praksa o spornom pitanju nije ustaljena, pa tužitelj nije mogao biti svjestan da njegov zahtjev nema razumne izglede za uspjeh, a tužbeni zahtjev nije bio lišen bilo kakvog sadržaja ili očigledno nerazuman.

44. Sukladno tome, valjalo je preinačenjem prvostupanjske presude odbiti i zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka čime je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

45. Slijedom navedenog valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe tužitelja i tuženice kao neosnovane i potvrditi presudu suda prvog stupnja, a na temelju odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti navedenu presudu.

46. Tužitelju i tuženiku nisu priznati troškovi sastava žalbi sukladno razlozima navedenim glede odluke o trošku parničnog postupka.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025. godine

Predsjednica vijeća:

Željka Rožić Kaleb