Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-2573/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Luki Šumbercu, odvjetniku u Puli, Flanatička 16, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Saši Poldanu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Saša Poldan, Goran Gatara, Valentina Vižintin, Marko Komorski, Ana Ilić i Soča Fruk Morina, Rijeka, Jadranski trg 4/II, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1298/2019-49 od 28. svibnja 2021. i o žalbi tužiteljice protiv rješenja o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P-1298/2019-49 od 28. svibnja 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju-Rovigno, poslovni broj P- 1298/2019-49 od 28. svibnja 2021.

a) u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke,

b) u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.402,22 eura / 18.099,50 kuna[1] sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2021. do isplate, c) u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke.

II. Preinačava se presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno, poslovni broj P-1298/2019-49 od 28. svibnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.402,22 eura / 18.099,50 kuna do iznosa 2.609,60 eura / 19.662,00 kuna (za iznos od 207,38 eura / 1.562,50 kuna) sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2021. do isplate, te se u tom dijelu sudi :

Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka za iznos od 207,38 eura sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2021. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu od 319,28 eura.

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tužiteljice, preinačuje se rješenje o troškovima parničnog postupka sadržano u presudi Općinskog suda u Puli-Pola, Stalna služba u Rovinju- Rovigno, poslovni broj P-1298/2019-49 od 28. svibnja 2021. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 82,95 eura / 625,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. do isplate, te se u tom dijelu rješava :

Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 82,95 eura sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se za ostale odnose određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23).

II. Nalaže se tuženiku da tužiteljici u roku od 15 dana nadoknadi troškove žalbenog postupka u iznosu od 27,37 eura.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 39.525,66 kuna (sada 5.245,96 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama (točka I izreke), te iznos od 19.893,60 kuna (sada 2.640,33 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate (točka II. izreke).

Tuženiku je naloženo i da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 19.662,00 kuna (sada 2.609,60 eura) sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2021. do isplate, dok je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 4.586,50 kuna (sada 608,73 eura) sa pripadajućim zateznim kamatama (točka III. izreke). Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka je odbijen u cijelosti (točka IV. izreke).

2. Protiv dosuđujućeg dijela presude žalbu je podnio tuženik iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže presudu u pobijanom dijelu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti, odnosno podredno, istu u pobijanom dijelu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalbu protiv odluke o troškovima parničnog postupka u dijelu u kojem zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen za trošak objave presude podnijela je i tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, dok je žalba tužiteljice u cijelosti osnovana.

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od **.**.2006. kojim je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 58.092,19 CHF uz rok otplate od 360 mjeseci (30 godina). Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena početna kamatna stopa od 3,95 % koja je promjenjiva, te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u anuitetima koji su vezani uz valutu švicarski franak. Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 2. veljače 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj [broj kredita] (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u EUR.

7. Tijekom prvostupanjskog, a i sada žalbenog postupka, sporno je da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika nepoštene i posljedično tome ništetne. Također, sporno je postoji li pravna osnova za isplatom utuženih iznosa s obzirom na sklopljeni Dodatak Ugovora o kreditu koji je sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15).

8. Tuženik naime u žalbi prije svega ističe da je tužiteljica sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita u kredit denominiran u EUR, te da stoga, imajući u vidu odredbe čl. 19.a., čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), valjanost provedene konverzije i okolnost da je sklapanjem Sporazuma o konverziji stvorena nova pravna osnova, tužiteljica nema osnove potraživati utuženi iznos.

9. S obzirom da je predmet spora restiticijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica nepoštenih i posljedično tome ništetnih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog **.**.2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primijenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

13. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

14. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

15. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi, u bitnome, da nakon sklapanja Sporazuma o konverziji tužiteljica, imajući u vidu svrhu konverzije, utvrđeni iznos preplate i novu pravnu osnovu koja je konverzijom nastala, nema pravnu osnovu za potraživanje utuženih iznosa.

16. Međutim, pravna shvaćanja i žalbeni navodi tuženika su neosnovani. Naime, sve odredbe Glave IV.a ZPK, pa tako i odredbe čl. 19.a., 19.b i čl. 19c ZPK na koje ukazuje tuženik, reguliraju ugovorni odnos koji je između potrošača i vjerovnika (banke) nastao temeljem ugovora o kreditu. Navedeno jasno proizlazi iz odredbe čl. 19.a ZPK kao i ostalih odredaba Glave IV.a ZPK. S druge strane, obveza restitucije nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03). Dakle, ZPK regulira u potpunosti drugačiji obvezni odnos tj. ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu, dok tužiteljica tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se osnažiti nešto što je od početka ništavo i nema pravni učinak. Stoga je neosnovano ukazivanje tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji tužiteljica izgubila pravo i pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu. Uz navedeno, potrebno je i navesti da je odredbom čl. 328. ZOO propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok je odredbom čl. 326. st. 1. ZOO propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Dakle, sklapanjem Sporazuma o konverziji ne mogu se osnažiti od početka nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu, pa kako je posljedica ništetnosti nastanak obveze restitucije, to tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

17. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

18. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15, što bi onda posljedično potrošačima omogućavalo da takvu eventualnu odredbu zakona ispituju u postupku ocjene ustavnosti ili postupku kojim bi se ispitivala usklađenost takve odredbe sa pravom Europske unije. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. Dakle, restitucija odnosno otklanjanje posljedica nepoštenih odredaba u ugovorima o kreditu koji su vezani uz valutu švicarski franak uopće nije predmet reguliranja ZID ZPK/15. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita i nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

19. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koja je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljnog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

20. Tuženik u žalbi ističe i da je konverzija provedena zakonito sklopljenim Sporazumom o konverziji koji je valjan i ima pravni učinak, te da je sklapanjem istog stvorena nova pravna osnova za zadržavanje plaćanja učinjenih s možebitno ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu. Međutim, i ti žalbeni navod tuženika su neosnovani. Naime, Sporazum o konverziji nedvojbeno sadrži odredbe koje su prisilne naravi koje se temelje na odredbama ZID ZPK/15. Međutim, u ovom konkretnom slučaju, predmet spora nije ništetnost i nepoštenost odredbi Sporazuma o konverziji, već ništetnost i nepoštenost osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što je Sporazum o konverziji valjan ne znači i da su valjane odnosno da nisu nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu. Što se tiče stava tuženika da je sklapanjem Sporazuma o konverziji stvorena nova pravna osnova za zadržavanje plaćanja učinjenih s možebitno ništetnih odredaba osnovnog ugovora o kreditu takvo tumačenje dosega konverzije i Sporazuma o konverziji ne proizlazi niti iz odredbi ZID ZPK/15, a pogotovo ne iz odredbi ZZP/03 ili odredbi samog sporazuma o konverziji. Osim toga, u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji (2. veljače 2016.) bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 41/14, 110/15 – dalje: ZZP/14) koji je stupio na snagu 8. travnja 2014. Odredbom čl. 41. st. 1. ZZP/14 propisano je da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da su ništetne ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača. Dakle, sukladno čl. 41. st. 1. i 2. ZZP/14, potrošaču se ne mogu ograničiti potrošačka prava (što se odnosi i na pravo na potpunu restituciju), a niti se istih može odreći, a ugovorne odredbe kojima bi to bilo ugovoreno su ništetne. Stoga ne postoji ikakva pravna osnova da se odredbe Sporazuma o konverziji tumače na način kao ih tumači tuženik.

21. Neosnovano je i tuženikovo ukazivanje na načelo konverzije iz čl. 19.b. ZPK prema kojem se konverzija kredita provodi na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Naime, navedeno načelo ne znači da tužiteljica nema osnove isticati restitucijski zahtjev zbog nepoštenosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim toga, predmetno načelo izjednačenosti položaja potrošača, ni na koji način ne može utjecati na potrošačevo pravo na potpunu restituciju, te se, po logici stvari, može se primjenjivati pod pretpostavkom da osnovni ugovor o kreditu nema nepoštenih i ništetnih odredbi. Konverzija uostalom i nije provedena pod pretpostavkom da je bilo koja odredba bilo osnovnog ugovora o kreditu, bilo simuliranog euro kredita u koji je osnovni kredit konvertiran, nepoštena i ništetna.

22. U svezi tuženikovog ukazivanja na tekst prijedloga ZID ZPK/15 potrebno je navesti da je odredbom čl. 115. st. 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14) propisano je da sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava. Sadržajno u bitnome identičnu odredbu sadrži i Zakon o sudovima ("Narodne novine", br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23, 36/24) koji u odredbi čl. 5. propisuje da sudovi sude na temelju Ustava, pravne stečevine Europske unije, međunarodnih ugovora, zakona i drugih važećih izvora prava.

23. Dakle, sukladno načelu zakonitosti sadržajno propisanom gore citiranim odredbama Ustava i Zakona o sudovima, propisano je da sud sudi na temelju zakona, a ne prijedloga zakona. Prijedlog zakona može služiti sudu kao pomoćno sredstvo kako bi se utvrdila svrha donošenja određenog zakona. Međutim, prijedlog zakona nije zakon, pa stoga ako je u prijedlogu zakona naveden cilj koji nije međutim, nije oživotvoren kroz odredbe samog zakona, sud je dužan primijeniti zakon, a ne njegov prijedlog. Uz navedeno, potrebno je i navesti da tužiteljica, osim ništetnosti dijela ugovora o promjenjivosti kamatne stope, u postupku tvrdi i da je ništetna odredba ugovora o kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak u odnosu na koji dio tužbenog zahtjeva postupak kolektivne pravne zaštite i nije bio pravomoćno okončan, pa je nejasno kako tekst prijedloga zakona na bilo koji način može utjecati na osnovanost ili neosnovanost tog dijela tužiteljičinog tužbenog zahtjeva. Stoga odredbe ZID ZPK/15 nikako ne treba tumačiti na način da je tužiteljici prestalo njegovo pravo na potpunu restituciju odnosno pravo da se potpunom restitucijom uspostavi pravna situacija kao da ništetnih odredbi nije bilo. Uz navedeno, potrebno je i istaknuti da kada se analiziraju zakonske odredbe ZID ZPK/15, pa i cjeloviti tekst prijedloga toga zakona, proizlazi da svrha donošenja toga zahtjeva uopće nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi i saniranje ništavosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već primarno zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, tekst odredbi Glave IV.a ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju.

24. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika kojima ističe da tužiteljica nema pravnog interesa za podnošenje tužbe. Naime, tužiteljica je u postupku istaknula kondemnatorni restitucijski zahtjev za isplatu temeljem nepoštenosti i ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu. Kod kondemnatornog tužbenog zahtjeva postojanje pravnog interesa se pretpostavlja, pa je nejasno iz kojih razloga tužiteljica ne bi imala pravni interes zahtijevati isplatu utuženih iznosa, kako to u postupku i u žalbi tvrdi tuženik.

25. U odnosu na tuženikovo ukazivanje na utvrđeni iznos preplate kojim je tužiteljica, prema stavu tuženika, dovedena u jednak položaj s korisnikom kredita koji je podigao kredit s valutnom klauzulom u EUR, potrebno je navesti da iznos preplate utvrđen sporazumom o konverziji nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

26. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedne valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl.323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

27. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji izgubila pravo na potpunu restituciju. Stoga je sud prvog stupnja u tom dijelu pravilno primijenio materijalno pravo tako da su žalbeni navodi tuženika koji se tiču tog spornog pravnog pitanja neosnovani. U tom smislu nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da o spornom pravnom pitanju konverzije presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Naime, presuda o spornom pitanju sadrži jasne, dostane i razumljive razloge (točka 65. obrazloženja), tako da tuženik neosnovano ističe da je u tom dijelu počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

28. Pravilna je i odluka sud prvog stupnja u dijelu u kojem je sud prvog stupnja utvrdio da su odredbe Ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope jednostranom odlukom tuženika. Naime, sud prvog stupnja je imajući u vidu dokaze koji su izvedeni tijekom postupka i vezanost presudama koje su donijete u postupku kolektivne pravne zaštite, pravilno ocijenio sporne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je na temelju istih pravilno utvrdio da su ugovorne odredbe o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i odredbe o valutnoj klauzuli značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Tuženik, s druge strane, u postupku nije dokazao niti da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo, a niti da je potrošač bio informiran o posljedicama ugovaranja promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i posljedicama ugovaranja valutne klauzule. Sud prvog stupnja je dakle, rješavajući prethodno pitanje djelomične ništetnosti ugovora pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te pravilno ocijenio izvedene dokaze. Stoga u tom dijelu nije ostvaren žalbeni razlog pogrešnog ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP koju u žalbi sadržajno ističe tuženik.

29. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika da koji se odnose na nevezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravna utvrđenja iz kolektivnog spora. Međutim, navedenu odredbu ne treba tumačiti strogo gramatički, već teleološki imajući u vidu svrhu postupka povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa. Stoga imajući u vidu svrhu podnošenja tužbe u postupku kolektivne pravne zaštite, kao i odredbe cjelokupne Glave XXXII-a ovaj sud smatra da bi strogo formalističko tumačenje prema kojem bi se vezanost presudom iz kolektivne pravne zaštite odnosila samo na postupke naknade štete bilo neprihvatljivo. To pogotovo kada se ima u vidu činjenica da je odredbom čl. 107. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/19) predmetna odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena na način da je i izričito propisano da se vezanost presudom donijetom u postupku kolektivne pravne zaštite odnosi i na posebne parnice koje su pokrenute radi isplate.

30. Tuženik osporava pobijanu presudu ističući u žalbi i da je sud prvog stupnja dopuštanjem preinake tužbe počinio relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 190. ZPP. Međutim, takvi žalbeni navodi tuženika su također neosnovani. Tužiteljica je naime, nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 2. veljače 2021. konačno postavila tužbeni zahtjev koju preinaku je sud prvog stupnja dopustio raspravnim rješenjem od 25. veljače 2021. Takva odluka suda prvog stupnja je pravilna jer tužiteljica prije provođenja dokaza financijskim vještačenjem nije mogla postaviti tužbeni zahtjev pa se takva odluka sud prvog stupnja temelji na pravilnoj primjeni odredbe čl. 190. st. 2. ZPP. Također, dopuštenje preinake svrsishodno je za konačno rješenje odnosa između stranaka tako da je odluka sud prvog stupnja, sukladna i odredbi čl. 190. st. 3. ZPP. Okolnost na koju ukazuje tuženik odnosno da je tužiteljica i prije sporne preinake i izvođenja dokaza vještačenjem raspolagala dokumentacijom na osnovi koje je mogla postaviti tužbeni zahtjev ne znači i da u konkretnom slučaju nije bilo osnove da se preinaka tužbe dopusti.

31. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je tužiteljica nakon zaključenja prethodnog postupka isticala činjenice i predlagala dokaze (dopunu financijskog vještačenja) čime je, prema stavu tuženika, počinjena i relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 299. ZPP. Naime, tužiteljica je već u tužbi (točka 5. tužbe) jasno navela da od tuženika potražuje povrat svih koristi koje je tuženik stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, te je prije zaključenja prethodnog postupka predložila izvođenje dokaza financijskim vještačenjem na osnovi kojeg je i utvrđena visina tužiteljičine restitucijske tražbine. Tužiteljica dakle, tijekom cijelog postupka nije mijenjala činjeničnu osnovu tužbe niti je nakon zaključenja prethodnog postupka predlagala nove dokaze. Okolnost što je tužiteljica predlagala dopunu vještačenja, u konkretnom slučaju, kada se činjenična i pravna osnova tužiteljičinog tužbenog zahtjeva tijekom cijelog postupka nije mijenjala, ne znači i da je povrijeđena odredba 299. ZPP kako to neosnovano u žalbi ističe tuženik.

32. Nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika kojima osporava visinu tužiteljičine restitucijske tražbine koju je sud prvog stupnja pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Dinka Brajnovića. Naime, nalaz i mišljenje vještaka izrađen je sukladno zadatku određenom od strane suda prvog stupnja koji je prigovore na nalaz i mišljenje otklonio jasnim i logičnim razlozima koje prihvaća i ovaj sud. Stoga je nalaz i mišljenje vještaka i prema stavu ovog suda u potpunosti podoban da se na temelju istog utvrdi visina tužiteljičine tražbine. Pritom je u istome iznos preplate koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule pravilno umanjen iznosom preplate koji je utvrđen u postupku konverzije.

33. Neosnovano tuženik u žalbi osporava i tužiteljičin restitucijski zahtjev koji se odnosi na isplatu iznosa od 19.893,60 kuna (točka II. izreke pobijane presude). Tuženik naime u žalbi ističe je prilikom provedbe konverzije uračunao sve uplate koje je tužiteljica izvršila u ispunjenju osnovnog ugovora o kreditu, te da je postupao sukladno kogentnim odredbama pri čemu se poziva na odredbu čl. 19. st. 1 toč. 4. ZPK. Međutim, kako je već ranije obrazloženo, predmet spora nije zakonitost provedenog postupka konverzije, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu koja posljedično dovodi o nastanka obveze restitucije i stvaranje izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove. Stoga okolnost što je tuženik zakonito proveo postupka konverzije i prilikom provedbe iste uračunao sve tužiteljičine uplate ne znači da je zbog toga automatski tužiteljičin restitucijski tužbeni zahtjev neosnovan.

34. Kako je ranije navedeno i obrazloženo, potpunom restitucijom tužiteljica treba biti dovedena u onu pravnu i činjeničnu situaciju kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje u svakom konkretnom slučaju vještačenjem. U ovom slučaju na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da bi, kada bi se uzela u obzir djelomična ništetnost osnovnog ugovora o kreditu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preostala neotplaćena glavnica konvertiranog kredita bila bi manja i to za iznos od 19.893,60 kuna. Točno je da tuženik konverziju nije bio dužan provoditi uzimajući u obzir da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa) ništetne, što uostalom u trenutku provođenja konverzije i nije bilo moguće, a niti utvrđeno u pojedinačno vođenom sudskom postupku, te da je prilikom provođenja iste uzeo u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila. Međutim, to ne znači i da tužiteljica nema pravo zahtijevati da se uspostavi stanje kao da ništetnih dijelova ugovornih odredbi nije bilo, što se utvrđuje vještačenjem u svakom pojedinom slučaju. U ovom konkretnom slučaju, vještačenjem je jasno utvrđeno da bi u slučaju da se konverzija provodila na način da su prilikom iste uzeta u obzir djelomična ništetnosti pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, glavnica neotplaćenog konvertiranog EUR kredita bila manja i to za iznos od 19.893,60 kuna. S obzirom da je, sukladno čl. 323. st. 1. ZOO, osnovna posljedica ništetnosti uspostava stanja kao da ništetnih odredbi nije bilo, to tužiteljica osnovano zahtijeva i isplatu iznos od 19.893,60 kuna, jer pojednostavljeno rečeno, da su se uzele u obzir ništetne odredbe osnovnog ugovora o kredita o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, njena glavnica konvertiranog euro kredita bi bila manja za navedeni iznos. Stoga su neosnovani i žalbeni navodi tuženika koji se odnose na točku II. pobijane presude kojom je tužiteljici dosuđen iznos od 19.893,60 kuna.

35. Neosnovano tuženik osporava i odluku suda prvog stupnja o zateznim kamatama. Naime u konkretnom slučaju, utvrđeno je da su iznosi koje je tuženik u obvezi vratit tužiteljici posljedica nepoštenosti ugovornih odredbi potrošačkog ugovora. Tuženik je nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO jer je kao banka i financijska institucija morao znati da ugovaranje odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja njegovom jednostranom odlukom predstavlja postupanje koje je protivno načelu savjesnosti i poštenja i koje uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužiteljice kao potrošača (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužiteljici dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, odnosno u odnosu na isplatu iznosa od 19.893,60 kn od 1. listopada 2015., pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

36. Nisu osnovani niti tuženikovi žalbeni navodi kojima ističe da je tužiteljeva tražbina zastarjela. Naime, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Stoga rok zastare u odnosu na ništetnost valutne klauzule u konkretnom slučaju počinje teći od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., odnosno od 13. lipnja 2014. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost promjenjive kamatne stope, te od 14. lipnja 2018. u odnosu na dio zahtjeva koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope. S obzirom da je tužba podnijeta 12. lipnja 2019. ista je podnijeta unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. ZOO, tako da tražbina tužiteljice nije zastarjela, kako to pravilo utvrđuje sud prvog stupnja. Pritom je pravno shvaćanje prvostupanjskog suda u skladu i sa pravnim shvaćanjem broj Su IV-33/2022 prihvaćenim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022.

37. Sud prvog stupnja je dakle, u prvostupanjskom postupku pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje tako da nije ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP. Na takvo, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 323. st. 1. u svezi s čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. ZOO kada je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvatio. Nije stoga ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP kojeg u žalbi također ističe tuženik.

38. Tuženik u žalbi ističe i da je sud prvog stupnja počinio i bitnu povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Međutim, suprotno žalbenim navodima tuženika, presuda o odlučnim činjenicama sadrži jasne, razumljive i neproturječne razloge, te nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati tako da nije ostvaren žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Također, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

39. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 368. st. 1. ZPP, žalbu tuženika u odnosu na glavnu stvar odbiti kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

40. Međutim, iako je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o glavnoj stvari, isto je djelomično pogrešno primijenio prilikom odlučivanja o troškovima parničnog postupka, te je u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka žalba tuženika djelomično osnovana.

41. Naime, osnovano tuženik u žalbi ističe da nije bilo osnove da se tužiteljici dosudi trošak sastava podneska od 24. lipnja 2020. i 24. kolovoza 2020 u iznosu od po 312,50 kuna (250,00 kuna uvećano za porez na dodanu vrijednost) za svaki podnesak. Naime, podneskom od 24. lipnja 2020. tužiteljica je po drugi puta predlagala dopunu zadatka vještaku što je mogla učiniti ranije tijekom postupka tako da predmetni podnesak nije bio nužan za vođenje parnice. Isto se odnosi i na podnesak od 24. kolovoza 2020. kojim je tužiteljica dostavljala uplatnicu za doplatu predujma za izvođenje dokaza financijskim vještačenjem.

42. Nadalje, osnovano tuženik u žalbi ističe da je sud prvog stupnja tužiteljici pogrešno dosudio trošak sa za sastav podneska od 12. listopada 2020. Naime predmetni podnesak, kojim se tužiteljica očitovala na podnesak tuženika od 8. listopada 2020., ne predstavlja podnesak iz Tbr. 8.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 - dalje: OT), već podnesak iz Tbr. 8.3. OT. Stoga je za sastav tog podnesaka tužiteljici trebalo dosudio trošak u iznosu od 312,50 kuna (250,00 kuna uvećano za porez na dodanu vrijednost), a ne u iznosu od 1.250,00 kuna (1.000,00 kuna uvećano za porez na dodanu vrijednost).

43. S druge strane, neosnovani su žalbeni navodi tuženika koji se odnose na trošak sastava podneska od 6. ožujka 2020., 31. kolovoza 2020., 6. listopada 2020., 3. prosinca 2020., 8. prosinca 2020., 2. veljače 2021. i 23. ožujka 2021. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, predmetni podnesci bili su nužni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, isti predstavljaju podneske iz Tbr. 8.3. OT, te je sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužiteljici dosudio trošak sastava predmetnih podnesaka. Što se tiče podneska od 31. kolovoza 2020. istim se tužiteljica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka tako da je isti tužiteljici pravilno dosuđen primjenom Tbr. 8.1. OT.

44. Neosnovano tuženik ističe i da je sud prvog stupnja trebao tuženiku dosuditi razmjerni dio troškova postupka. Naime, uspjeh stranaka u sporu, sukladno odredbi čl. 154. st. 2. ZPP, ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu. U konkretnom slučaju, konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen je u cijelosti, tako da nije bilo osnove da se tuženiku dosuđuju troškovi parničnog postupka.

45. Dakle, kada se uzmu u obzir djelomično osnovani žalbeni navodi tuženika, proizlazi da troškovi tužiteljice iznose 2.402,22 eura / 18.099,50 kuna, a ne 2.609,60 eura / 19.662,00 kuna kako je to dosudio sud prvog stupnja dosuđujućim dijelom točke III. izreke pobijane presude. Stoga je odluka suda o troškovima postupka pravilna u dijelu u kojem je tuženiku, temeljem čl. 154. st. 1. u svezi s i čl. 155. st. 1. ZPP, naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.402,22 eura, te u dijelu u kojem zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka nije prihvaćen. Stoga je u tom dijelu temeljem čl. 368. st. 1. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i pobijanu presudu u tom dijelu odluke o troškovima potvrditi.

46. S druge strane, temeljem čl. 373. toč. 3. ZPP, valjalo je preinačiti presudu u dijelu u kojem je tuženiku naloženo da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa od 2.402,22 eura / 18.099,50 kuna do iznosa 2.609,60 eura / 19.662,00 kuna (za iznos od 207,38 eura / 1.562,50 kuna), te u tom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbiti.

47. Osnovani su i žalbeni navodi tužiteljice koji se odnose na nedosuđivanje troška pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje. Naime, trošak pristupa na ročište na kojem se presuda objavljuje predstavlja trošak koji potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. To iz razloga što je pravo na naknadu tog troška izravno povezano sa pravom na pristup sudu zbog saznanja o razlozima presude u smislu usmenog obrazloženja, dostave presude za koju je pravilo da se izvršava upravo na ročištu za objavu od kada stranci počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka, kao i u odnosu na početak tijeka paricijskog roka. Dakle, navedeni trošak je nužan za vođenje parničnog postupka tako da je tuženik dužan i taj trošak nadoknaditi tužiteljici (identično pravno shvaćanje zauzeto je i u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-580/2005 od 14. prosinca 2007., Rev-832/2022 od 22. ožujka 2023. i Rev-1121/2022 od 12. rujna 2023.) i to, sukladno Tbr. 9.3. OT, u iznosu od 625,00 kuna (500,00 kuna uvećano za porez na dodanu vrijednost).

48. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 380. toč. 3. ZPP, uvažiti žalbu tužiteljice i preinačiti rješenje o troškovima postupka sadržano u presudi u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke u dijelu u kojem je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka odbijen za iznos od 82,95 eura / 625,00 kuna, te zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka prihvatiti za daljnji iznos od 82,95 eura.

49. Tužiteljici su, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, na dosuđene troškove prvostupanjskog postupka dosuđene i zatezne kamate tekuće od dana donošenja drugostupanjske odluke, kao odluke kojom je tuženiku naloženo plaćanje daljnjih troškova postupka, pa do isplate.

50. Tuženiku nisu dosuđeni troškovi nastali izjavljivanjem pravnog lijeka jer je sa žalbom uspio samo djelomično u odnosu na troškove postupka čime je u žalbenom postupku uspio u razmjerno neznatnom dijelu žalbe (čl. 154. st. 5. ZPP u svezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

51. S druge strane, imajući u vidu da je tužiteljica u cijelosti uspjela sa žalbom, tužiteljici su, temeljem čl. 166. st. 2. u svezi s čl. 154. st. 1. ZPP, a sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18 – dalje: ZSP), Tarife sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 53/19 – dalje: TSP) i odredbama OT, dosuđeni troškovi žalbenog postupka s osnove troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 50,00 kuna (Tbr. 3. st. 2. TSP u svezi s čl. 24. st. 4. ZSP), troška sastava žalbe u iznosu od 125,00 kuna (Tbr. 10.5. OT), što uvećano za porez na dodanu vrijednost od 25 % koji iznosi 31,25 kn, sveukupno iznosi 27,37 eura / 206,25 kuna.

52. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj