REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Posl. br. P-727/2021-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Puli-Pola, po sucu toga suda Saši Javoranu kao sucu pojedincu u građanskoj pravnoj stvari tužiteljice MP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Radivoju Mačešiću Biscuoliju odvjetniku iz Pule, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćnicima iz OD Poldan i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon zaključene glavne i javne rasprave dana 13. ožujka 2025. godine održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja te punomoćnika tuženika, na temelju čl. 335 Zakona o parničnom postupku, dana 25. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovora o kreditu broj ugovora 112-50-4018303 kojeg su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili dana 04.04.2007 .god., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, i to u odredbi čl.1. koja glasi:

« … kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.. »,

u odredbi čl.7.1. koja glasi:

« … u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan dospijeća…. »

pa stoga navedena odredba ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana.

II Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 2.646,46 eur/19.939,58 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

-na iznos od 0,34 eur/2,54 kn od 06.03.2008.g. do isplate,

-na iznos od 2,76 eur/20,81 kn od 04.04.2008.g. do isplate,

-na iznos od 10,38 eur/78,20 kn od 07.11.2008.g. do isplate,

-na iznos od 2,42 eur/18,22 kn od 10.12.2008.g. do isplate,

-na iznos od 12,54 eur/94,47 kn od 08.01.2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,09 eur/106,19 kn od 10.02.2009.g. do isplate,

-na iznos od 14,80 eur/111,48 kn od 10.03.2009.g. do isplate,

-na iznos od 13,18 eur/99,29 kn od 10.04.2009.g. do isplate,

-na iznos od 13,56 eur/102,15 kn od 07.05.2009.g. do isplate,

-na iznos od 10,52 eur/79,27 kn od 05.06.2009.g. do isplate,

-na iznos od 8,29 eur/62,43 kn od 09.07.2009.g. do isplate,

-na iznos od 8,88 eur/66,91 kn od 10.08.2009.g. do isplate,

-na iznos od 10,06 eur/75,79 kn od 07.09.2009.g. do isplate,

-na iznos od 9,96 eur/75,01 kn od 07.10.2009.g. do isplate,

-na iznos od 8,77 eur/66,04 kn od 10.11.2009.g. do isplate,

-na iznos od 11,00 eur/82,88 kn od 07.12.2009.g. do isplate,

-na iznos od 12,79 eur/96,38 kn od 08.01.2010.g. do isplate,

-na iznos od 15,34 eur/115,59 kn od 05.02.2010.g. do isplate,

-na iznos od 14,76 eur/111,18 kn od 05.03.2010.g. do isplate,

-na iznos od 18,21 eur/137,24 kn od 07.04.2010.g. do isplate,

-na iznos od 17,56 eur/132,30 kn od 07.05.2010.g. do isplate,

-na iznos od 18,84 eur/141,94 kn od 07.06.2010.g. do isplate,

-na iznos od 29,91 eur/225,35 kn od 08.07.2010.g. do isplate,

-na iznos od 27,63 eur/208,18 kn od 06.08.2010.g. do isplate,

-na iznos od 34,59 eur/260,64 kn od 07.09.2010.g. do isplate,

-na iznos od 32,19 eur/242,51 kn od 06.10.2010.g. do isplate,

-na iznos od 28,32 eur/213,36 kn od 08.11.2010.g. do isplate,

-na iznos od 36,48 eur/274,87 kn od 10.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 46,87 eur/353,12 kn od 31.12.2010.g. do isplate,

-na iznos od 39,51 eur/297,71 kn od 31.01.2011.g. do isplate,

-na iznos od 42,09 eur/317,14 kn od 28.02.2011.g. do isplate,

-na iznos od 38,81 eur/292,43 kn od 31.03.2011.g. do isplate,

-na iznos od 39,40 eur/296,87 kn od 30.04.2011.g. do isplate,

-na iznos od 53,32 eur/401,77 kn od 31.05.2011.g. do isplate,

-na iznos od 54,68 eur/411,99 kn od 30.06.2011.g. do isplate,

-na iznos od 66,08 eur/497,89 kn od 31.07.2011.g. do isplate,

-na iznos od 60,13 eur/453,03 kn od 31.08.2011.g. do isplate,

-na iznos od 53,61 eur/403,92 kn od 30.09.2011.g. do isplate,

-na iznos od 52,40 eur/394,82 kn od 31.10.2011.g. do isplate,

-na iznos od 51,90 eur/391,07 kn od 30.11.2011.g. do isplate,

-na iznos od 54,98 eur/414,27 kn od 31.12.2011.g. do isplate,

-na iznos od 57,67 eur/434,49 kn od 31.01.2012.g. do isplate,

-na iznos od 58,03 eur/437,20 kn od 29.02.2012.g. do isplate,

-na iznos od 56,17 eur/423,21 kn od 31.03.2012.g. do isplate,

-na iznos od 57,42 eur/432,66 kn od 30.04.2012.g. do isplate,

-na iznos od 58,28 eur/439,12 kn od 31.05.2012.g. do isplate,

-na iznos od 56,84 eur/428,25 kn od 30.06.2012.g. do isplate,

-na iznos od 57,22 eur/431,11 kn od 31.07.2012.g. do isplate,

-na iznos od 56,14 eur/422,96 kn od 31.08.2012.g. do isplate,

-na iznos od 53,80 eur/405,34 kn od 30.09.2012.g. do isplate,

-na iznos od 56,29 eur/424,12 kn od 31.10.2012.g. do isplate,

-na iznos od 57,49 eur/433,13 kn od 30.11.2012.g. do isplate,

-na iznos od 56,65 eur/426,81 kn od 31.12.2012.g. do isplate,

-na iznos od 51,95 eur/391,39 kn od 31.01.2013.g. do isplate,

-na iznos od 55,94 eur/421,48 kn od 28.02.2013.g. do isplate,

-na iznos od 56,29 eur/424,11 kn od 31.03.2013.g. do isplate,

-na iznos od 54,72 eur/412,32 kn od 30.04.2013.g. do isplate,

-na iznos od 49,85 eur/375,63 kn od 31.05.2013.g. do isplate,

-na iznos od 49,73 eur/374,70 kn od 30.06.2013.g. do isplate,

-na iznos od 50,93 eur/383,71 kn od 31.07.2013.g. do isplate,

-na iznos od 52,84 eur/398,15 kn od 31.08.2013.g. do isplate,

-na iznos od 55,50 eur/418,16 kn od 30.09.2013.g. do isplate,

-na iznos od 54,13 eur/407,84 kn od 31.10.2013.g. do isplate,

-na iznos od 55,10 eur/415,15 kn od 30.11.2013.g. do isplate,

-na iznos od 56,20 eur/423,44 kn od 31.12.2013.g. do isplate,

-na iznos od 56,88 eur/428,59 kn od 31.01.2014.g. do isplate,

-na iznos od 58,33 eur/439,48 kn od 28.02.2014.g. do isplate,

-na iznos od 57,86 eur/435,92 kn od 01.04.2014.g. do isplate,

-na iznos od 56,26 eur/423,86 kn od 30.04.2014.g. do isplate,

do 31.07.2015.god. po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena (NN 35/05), za period od 1.8.2015.godine pa do 31.12.2022. po kamatnoj stopi primjenom uvećanja prosječne kamatne stope HNB-a na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, za period od 01. 01. 2023. pa do 29.12.2023.godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena, a za period od 30.12.2023.godine pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 1.676,72 eura zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st.1 ZOO-a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 25.3.2025.godine pa do isplate, a sve u roku od 15 dana.

IV Odbijaju se, tužiteljica prema tuženiku preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tužena prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovani. r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica povukla dio tužbenog zahtjeva prema tuženiku glede isplate iznosa glavnice od 1.071,68 eura sa zakonskom zateznom kamatom na isti.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je dana 04.04.2007. god. kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili su Ugovor o kreditu broj ugovora 112-50-4018303, kojim ugovorom je tuženik odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.471,65 CHF, da je temeljem ugovora o kreditu banka odobrila korisniku (tužiteljici) kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.471,65 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, da je ugovorom ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu. U vrijeme zaključenja ugovora, prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima, tuženik je propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i informiranosti, kao i o mogućim posljedicama uslijed promjene tečaja valute za koju je ugovor o kreditu vezan, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je navela da se od početka otplate kredita pa nadalje tečaj švicarskog franka stalno mijenjao i to na način da se povećavao, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta tužiteljice. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana a sve na štetu potrošača, pa su takve odredbe ugovora ništetne. Dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, obzirom banke nisu informirale potrošače o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka. Obzirom se predmetnim ugovorom o kreditu glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio informiran o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka, shodno pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, tužitelj predlaže da se u predmetnom ugovoru o kreditu utvrde ništetnim odredbe ugovora o kreditu kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za tečaj valute švicarskog franka. Nadalje je navela da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012, koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.god. te posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.god., koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača a kojom se utvrđuje: ništetnost odredbe ugovora o kreditu o jednostranoj promjeni kamatne stope, ništetnost odredbe ugovora o kreditu kojom se glavnica i anuiteti kredita veže za valutu švicarskog franka, obvezujuća je u pojedinačnim sudskim postupcima koje svaki korisnik kredita pokrene protiv banke. Sve opisane odredbe ugovora o valutnoj klauzuli protivni su kogentnim odredbama čl.81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, s time da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (čl.87. Zakona o zaštiti potrošača). Sukladno odredbi čl.323. Zakona o obveznim odnosima ništetnost ugovornih odredbi ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takvih ništetnih odredbi primila. Prema mišljenju tužitelja u konkretnom slučaju radi utvrđenja visine preplaćenog iznosa treba se primijeniti početno ugovoreni tečaj švicarskog franka obzirom su jedino navedeni parametri tužitelju bili poznati prilikom sklapanja ugovora. Obzirom je zbog nepoštenog ugovaranja ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita, te mjesečni anuiteti vežu za valutu švicarskog franka tužitelj smatra da je predmetni kredit znatno preplatio za određeni novčani iznos, Nadalje, na svaki pojedino utvrđeni iznos dugovanja tužitelju pripada i zatezna kamata tekuća od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate. Na temelju svega navedenog tužitelj je pretplatio predmetni kredit u iznosu od 28.014,33 HRK kuna. Tužitelj uz glavnicu ima pravo i na zakonske kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do konačne isplate, a počevši od 07.01.2008. te stoga predlaže da sud donese odluku u kojoj će prihvatiti tužbu i tužbeni zahtjev te je isti glede kondemnacije specificirao u podnesku od od 7.7.2023.godine, listovi 89 do 92 spisa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan te sve činjenične navode tužbe osim izričito priznatih. Navodi da je nesporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu s namjenom kupnje motornog vozila, iznosa kredita od 16.471,65 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz rok otplate 84 mjeseci. S obzirom na tvrdnje tužitelja da su nepoštene i ništetne odredbe Ugovora prema kojoj je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (dalje u tekstu: valutna klauzula) tuženik navodi da takav pogrešan zaključak tužitelj izvodi na temelju tvrdnji da je pravomoćnom i ovršnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu u kojem je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. godine utvrđeno da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, da tužitelj u bitnom ponavlja navode sudova iz gore navedenih presuda koje predstavlja kao osnovu tužbenog zahtjeva, ali je prvenstveno potrebno naglasiti da se postupak u kojem su donesene gore citirane presude vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U tom postupku, a što je razvidno iz same naravi postupka kao i obrazloženja citiranih presuda, sudovi nisu utvrđivali činjenice o kojima ovisi eventualno utvrđenje ništetnosti u odnosu na pojedine potrošače odnosno pojedinačne ugovore o kreditu već su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutne klauzule i klauzule o promjenjivim kamatnim stopama nepoštene te posljedično tome ništetne. Tuženik je nadalje naveo da iz u odgovoru na tužbu citiranih odredbi notorno proizlazi da je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Naime, iz članka 1. Ugovora nesporno proizlazi da će se tužitelju isplatiti iznos od 16.471,65 CHF u kunskoj protuvrijednosti dok je u članku 7. Ugovora ugovoreno i jasno te razumljivo obrazloženo da će tužitelj kredit vraćati u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za Kreditora za CHF, da je tužitelju na taj način već u samoj odredbi ugovora obrazloženo te mu je moralo biti jasno da visina anuiteta ovisi o srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća budući je tako izričito ugovoreno te da je tužitelju svakako već temeljem jasne, uočljive i razumljive odredbe o valutnoj klauzuli, kako je gore obrazloženo, bio jasan značaj valutne klauzule i posljedice povećanja istoga. Međutim, tužitelju su prije zaključenja ugovora obrazložene posljedice i rizike vezanja kredita uz valutu CHF. Naglašava se da u trenutku zaključenja predmetnog Ugovora, postojanje valutne klauzule nije bila nikakva novina, pa su rizici vezanja kredita uz bilo koju valutu pa tako i CHF bili općepoznati. Tuženik je naveo da je u konkretnom slučaju, tužitelj imao utjecaja na sadržaj samog Ugovora odnosno sporne odredbe o valutnoj klauzuli te su stranke pregovarale o navedenom. Tuženik uvijek nudi više opcija glede valutne klauzule, a potom se prema kreditnoj sposobnosti i zahtjevima korisnika kredita odabere jedna od mogućih opcija. Nadalje navodi da valutna klauzula ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a nije niti suprotna načelu savjesnosti i poštenja, da je prvenstveno potrebno imati na umu važnu činjenicu da je valutna klauzula ugovorena kao dvostrana klauzula koja prati kretanje valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu. Dakle, u slučaju da je vrijednost valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu padala, to bi tužitelj morao vratiti manji iznos kredita. Već iz toga jasno proizlazi da sama ugovorna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa da shodno tome nije nepoštena. Tužitelj je zbog povećanja vrijednosti valute CHF u odnosu na hrvatsku kunu bio dužan vratiti povećane iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan, no isto tako, u slučaju smanjenja vrijednosti valute bi bila dužna vratiti smanjene iznose anuiteta u odnosu na početno utvrđen otplatni plan. Navedeno je ključno za ocjenu postojanja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana. Nadalje je naveo da je tužitelj svjesno preuzeo rizik promjene tečaja koji je kasnije mogao biti manji ili veći, da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom Ugovoru o kreditu, zaključenog u svrhu kupnje osobnog automobila, da je navedeno svakako bitno kada se ima na umu obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine, a koji na str. 60. navodi: „Iz obrazloženja pobijane presude vidljivo je da je prvostupanjski sud sukladno citiranim odredbama Zakona o zaštiti potrošača na temelju iskaza niza svjedoka u smislu odredbe članka 83. ZZP-a 03 i članka 98. ZZP-a 09 utvrdio da su ugovori o kreditu koji - 60 - 43. Pž-7129/13-4 sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača zaključeni radi kupnje stana, koji je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kad su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije.“ Definicija potrošača kao iscrpljenog, nestrpljivog i očajnog je protivna definicijama suda Europske Unije koje su obvezujuće za nacionalne sudove. Pored toga, vrlo bitno je da je od utjecaja na donošenje presuda u kolektivnom sporu bila i narav odnosno namjena ugovora o kreditu te je cijenjeno bitnim da su potrošači navodni bili prisiljeni zaključivati ugovore o kreditu kao jedini način rješavanja svojeg stambenog pitanja. Navedeno također dopunski ukazuje da se granice pravomoćnosti tih presuda ne protežu na ovdje predmet spora. Tuženik je naveo da tužitelj sasvim sigurno nije bio iscrpljen i nestrpljiv, te nije podizao kredit u svrhu kupnje stana kao nekakve osnovne životne potrebe već je kreditom financirao kupnju automobila koji mu notorno nije bio neophodan. Tužitelj nije morao uopće kupiti automobil, mogao je izabrati drugi izvor financiranja i slično. Tužitelj je ovim kreditom financirao svoj luksuz, a nije rješavao neko egzistencijalno pitanje, a zbog čega nije bio u ovisnom položaju u odnosu na tuženika. Sijedom navedenog predložio je odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva.

3. U dokaznom postupku proveden je dokaz čitanjem dokumentacije na listovima: 7-31 spisa, 46-48 spisa, 50-51 spisa-zapisnika, 66-88 spisa-nalaza i dokumentacije, listova 90-92 spisa-specificirani tužbeni zahtjev te iskaza tužiteljice s ročišta od 13.03.2025. godine.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice prema tuženoj, koji je specificiran glede kondemnacije u podnesku od 07.07.2023. godine listovi 89-92 spisa kao i u tužbi glede deklaracije osnovan je u cijelosti.

5. U ovoj pravnoj stvari temeljem postojećih dokaza u spisu nije sporna činjenica da su parnične stranke zaključile Ugovor o kreditu broj ugovora 112-50-4018303 koji prileži na listovima 7-11 spisa a koji nosi datum 04.04.2007.g., koji je ovjeren od strane javnog bilježnika Alide Crljenice dana 06.04.2007. godine, list 11 spisa, u daljnjem dijelu teksta predmetni ugovor, kojim ugovorom je tužena kao davatelj kredita odobrila tužitelju kao korisniku kredita iznos od 16.471,65 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja čl. 1 ugovora.

6. Nesporna je činjenica da na listu 12 spisa prileži izvadak o stanju o kreditu dok na listu 13 spisa prileži podatak o prijevremenoj otplati kredita na dan 05.10.2012. godine.

7. Nije sporna činjenica da je temeljem članka 2. predmetnog ugovorena redovna kamata od 5,20%-godišnje te da je tim člankom određeno da je ta godišnja kamatna stopa "promjenjiva" u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora". Nije sporna činjenica da je čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu određen rok otplate u trajanju od 84 mjeseca (7 godina).

8. Nije sporna činjenica da je sama tužiteljica iskazala da joj novac trebao za vozilo jer je prije imala stari Renault 11 koji se raspadao na cesti te da nikad prije ovog ugovora nije imala nikakve druge ugovore o kreditu te da je predmetni kredit imenovana otplatila 2014. godine (iskaz sa ročišta od 13.03.2025.godine).

9. Nije nadalje sporna činjenica da na listovima 8-88 spisa prileži otplatni plan te da na listovima 14-15 spisa također prileži otplatni plan dok na listovima 16-20 spisa prileži prijepis knjigovodstvene kartice vezano za predmetni kredit.

10. Sve navedene činjenice proizlaze iz postojećih dokaza u spisu.

11. Ono što je sporno u ovoj pravnoj stvari cijeneći sadržaj odgovora na tužbu jest osnovanost osnove i visina tužbenog zahtjeva. Sporno je nadalje pitanje da li tužiteljica traži kroz ovu parnicu da joj se prizna da je ugovorena fiksna kamatna stopa, da li je nepoštena ugovorna odredba predmetnog ugovora u dijelu koji se odnosi na utvrđenje da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća te odredba da je redovna kamata promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora. U svezi s tim sporno je dakle pitanje da li je dio predmetnog ugovora - dio ugovorne odredbe iz članaka 7 ništetne te da li se Odluke iz predmeta Pž-7129/13 i Pž-6632/17 mogu odnositi na ovaj slučaj vezano za granice pravomoćnosti. U svezi s tim sporan je i prigovor zastare. Sporno je i pitanje da li predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor. Sporno je i pitanje da li je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te da li je valutna klauzula uočljiva i lako razumljiva kako to tvrdi tužena.

12. Vezano za istaknuti prigovor zastare isti je bio neosnovan u cijelosti.

13.Naime, vezano za to pravno pitanje kronološki gledano i u revizijskog odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev -2245/17 od 20.3.2018. zauzeto je između ostalog i pravno stajalište da prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba je podnesena 4.4.2012.godine u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH PŽ- 7129/13 od 13.6.2014.godine) dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a radi se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava koja je podnesena 4.4.2012. godine, da je presuda prvostupanjska Trgovačkog suda Zagreb P-1401/2012 donesena 4.7.2013. , da je presuda Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13 donesena 13.6.2014. pa je ista u tom dijelu postala pravomoćna upravo 13.6.2014. (a ista je prošla i kontrolu Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14 od 9.4.2015. godine). Na isti način i odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 koja je potvrđena odlukom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14.6.2018.godine utvrđeno je da su utužene banke (dakle i tužena) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača , korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama važećeg ZZP, slijedom čega su takve ugovorne odredbe ništetne. Stoga budući je vezano za valutnu klauzulu navedena odluka postala pravomoćna 14.6.2018.godine a tužba je u ovom predmetu zaprimljena dana 29.9.2021.godine čime dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa kako nije istekao opći zastarni rok od 5 godina (radi se o kondikcijskom zahtjevu a ne rok od 3 godine kako to pogrešno smatra tužena) to je valjalo odbiti prigovor zastare kao neosnovan primjenom čl. 225 ZOO-a (petogodišnji zastarni rok, u tom smislu ide i recentna sudska praksa primjerice presuda Županijskog suda u Zagrebu Gž- 858/2021-2 od 27.10.2021.godine itd.). Isto tako i u revizijskoj odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud. Stoga je valjalo odbiti istaknuti prigovor zastare kao neosnovan.

14. Dakle i u revizijskog odluci Rev-2245/17-2 od 20.3.2018. jasno se navodi da vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241 ZOO-a, a isto tako se radi o restitucijskom zahtjevu iz ništetnih ugovora na koje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske u istoj odluci list 8 obrazloženja jasno zaključuje da u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izrazito uređivale prekid zastare zbog pokretanje postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprečava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava revizijski sud nalazi da je vođenje kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO/05 jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske predstavljaju supsidijarni izvor prava kojeg prihvaća u cijelosti i ovaj sud.

15. Isto tako tužiteljica ima pravni interes za podnošenjem deklaratorne tužbe.

16. Naime tužiteljica je u ovoj pravno stvari podnijela ne samo deklaratornu nego i kondemnatornu tužbu zbog čega nema mjesta primjeni članka 187 ZPP-a. No i neovisno o navedenom ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, članka 326 st. 1 ZOO-a osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326 st. 1 ZOO-a. Postojanje pravnog interesa za deklaraciju izraženo je i u odluci Vrhovnog suda

Rh u predmetu Rev-809/2021-2 od 21.12.2022.godine

17. U odnosu na meritum spora tužiteljica je sukladno nalazu i mišljenju vještaka u konačnici specificirala svoj kondemnatoran tužbeni zahtjev u podnesku od 7.7.2023.godine, listovi 89 do 92 spisa. Budući je tužiteljica djelomično povukla dio tužbenog zahtjeva (smanjila je isti) za iznos glavnice od 10.071,68 eura (prvotno je tražila glede kondemnacije isplatu iznosa glavnice od 3.718,14 eura a u konačnici 2.646,46 eura) , budući se tuženik suglasio list 102 spisa sa djelomičnim povlačenjem to je valjalo odlučiti kao u izreci ovog rješenja i u tom dijelu tužbu utvrditi povučenom za iznos glavnice od 1.071,68 eura sa kamatom na isti (ili 3.718,14 eura – 2.646,46 eura = 1.071,68 eura).

18. Sukladno recentnoj sudskoj praksi primjerice presude Županijskog suda Pula Gž-520/2018 od 10.6.2019., a takvo pravno stajalište je u suglasju i s pravnim stajalištem većine Županijskih sudova te pravnim stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012 od 4.7.2013. i presudom Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Revt-249/14 od 9.4.2015. u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pokrenutom tužbom u smislu čl. 502.a ZPP-a utvrđena je povreda propisana Zakonom o zaštititi potrošača i ništetnost odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i u odnosu na tuženika za ugovore sklopljene u razdoblju od 10.9.2013. do 31.12.2013. godine. I prema čl. 138.a ZZP-a propisano je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštita potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

19. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 57/11, 25/13, 89/14, 70/19) dalje u tekstu ZPP, propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st 1. ovog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Opisano se navodi u kontekstu brojnih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske a vezano za istu činjeničnu i pravnu problematiku kao i u ovom sporu.

20. Tako je primjerice u rješenju Revt-575/16 od 3.10.2017. kojim je bila ukinuta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. ali samo u dijelu u kojem je bilo odlučeno o zahtjevu tužitelja upravljenom na utvrđenje povrede kolektivnih prava i interesa potrošača-korisnika kredita od strane svih tuženika banaka time što su banke u potrošačkim ugovorima o kreditu koristile nepoštene ugovorne odredbe u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu CHF čemu se nije pojedinačno pregovaralo.

21. Vrhovni sud Republike Hrvatske je polazeći od ranije ukidne odluke Ustavnog suda RH od 13.12.2016. određeno ukazao drugostupanjskom sudu i na daljnja sporna pitanja vezano za primjenu čl. 81. i 84. ZZP/03 odnosno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP/07 (test poštenosti ugovornih odredbi) i njihovom tumačenju u duhu prava Europske unije ocijeniti osnovanost ili ne tog zahtjeva tužitelja. Drugostupanjski sud je postupajući po tom ukidnom rješenju utvrdio da vezano za pregovaranju odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu o kojima je glavnica kredita bila vezana u valuti CHF vezano za sklapanje tih ugovora o kredita s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banaka da su te ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kredita svih tuženik banaka bile nerazumljive za klijente jer im nisu na valjani način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošača. Štoviše navedeni drugostupanjski sud je utvrdio i da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF te da su te bake svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Utvrđeno je da su tužene kao banke imale sva saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju CHF prema kuni na štetu potrošača te su ih unatoč tome poticale na sklapanju ugovora o kredita s valutnom klauzulom u CHF ste da su time banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Sve opisano je ponovljeno i u revizijskoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske Rev -2221/2018 od 3.9.2019. godine, list 25 obrazloženja iste.

22. Isto tako i odlukom VSRH Rev 3142/18 od 19.03.2019. koja je potvrđena odlukom Ustavnog sud U-III-2233/2019 potvrđeno je pravno stajalište izraženo u navedenoj odluci VSRH citira se: "Prema navedenom citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinka tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drukčije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a", završen citat. Stoga je valjalo odbiti i prigovor tužene da se granice pravomoćnosti navedenih presuda ne protežu i na predmet ovog spora kao neosnovan.

23. Vezano za navode tužene kako iz odgovora na tužbu tako i tijekom postupka koji su se u bitnom svodili na tvrdnju da nije točno da nisu postojali egzaktni parametri prilikom promjena kamatne stope, tvrdnji da je tužitelj svjesno odabrao kredit u valuti CHF, da je u konkretnom slučaju bilo više nepredvidivih faktora na koje tuženik nije mogao utjecati vezano za rast CHF u odnosu na kunu jer da se radilo o neočekivanim faktorima, zatim tvrdnji da se radi o odredbama o valutnoj klauzuli koje su jasne, uočljive i razumljive te da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je također bila tužitelju jasno uočljiva te da nije postojala neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strna na štetu potrošača te da su postojala odluka banke te drugi opći akti temeljem kojih je mijenjana visina kamatne stope što je određeno sukladno tekućim tržišnim prilikama, cijeni novca i kapitala na domaćem i inozemnom tržištu proveden je dokaz i saslušanjem tužiteljice kao parnične stranke.

24. Iz životnih i objektivnog iskaza tužiteljice saslušane kao parnične stranke na ročištu od 13.03.2025. a vezano i za primjedbu tužene da predmetni ugovor o kreditu je zaključen u svrhu kupnje automobila te da zbog toga ne potpada pod potrošački ugovor odnosno definiciju potrošača tužiteljica je objektivno iskazala da da se radi o tom predmetnom ugovoru o kreditu. Na upit zašto je baš kod banke tuženika zaključila ugovor odgovorila je da ih je autokuća već dočekala s ugovorom kod ove banke, da joj je novac trebao za vozilo jer je prije imala stari Renault 11 koji se raspadao na cesti. Na upit zašto joj je trebalo vozilo odgovorila je da ima troje djece pa joj je trebalo za osobne potrebe. Nadalje je navela da nikad prije ovog ugovora nije imala nikakve druge ugovore. Na upit zašto nije ugovorila ugovor u valuti u kunama ili u eurima odgovorila je da je to pitanje postavila u banci te joj je bankarski službenik rekao da joj je najpovoljniji i da će joj rata biti najmanja u chf. Navela je da je otplatila ovaj kredit. Na upit da li joj je objašnjena karakteristika valute chf odgovorila je da joj nije objašnjena te da je to tek kasnije saznala kad je vidjela kako te rate idu gore. Navela je i da nije očekivala ovakav porast. Nadalje je iskazala da joj je u početku rata iznosila 900,00 kuna a na kraju je bila već oko 1.700,00 kuna te da je banka pripremila ovaj ugovor a na upit da li je mogla pregovarati s bankom promjene nekih odredbi iz tog ugovora odgovorila je da nije. Na upit punomoćnika tuženika nikad prije ovog ugovora nije imala nikakav drugi ugovor. Prije ovog ugovora nije imala nikakav ugovor o kreditu koji nije sadržavao ovu kamatnu stopu. Na upit da li je upoznata izvan ovog ugovora da se tečaj može mijenjati odgovorila je da su sa time svi upoznati ali da nije očekivala da će se tečaj ovoliko mijenjati. Iskazala je da pročitala prije zaključenja ugovora o kreditu isti u cijelosti. na upit da li su joj neke odredbe govora o kreditu u trenutku zaključenja bile nejasne odgovorila je da se sjeća. Na upit da li zna što je promjenjiva kamatna stopa odgovorila je da zna što znači promjenjiva kamatna stopa. Da li je prilikom zaključenja ugovora o kreditu pročitala opće uvjete banke na koje se u samom ugovoru upućuje odgovorila je da se sjeća. Da li se raspitivala o čemu ovisi promjena kamatne stope odgovorila je da se nije raspitivala te kao što je rekla kredit je otplatila 2014. godine.

25. Sud prihvaća iskaz tužiteljice u cijelosti jer je isti bio životan, spontan i iskren, te u suglasju s postojećim dokazima u spisu kojima sud pridaje vjeru , a tužena suprotno nije dokazala.

26. Sukladno postojećim dokazima u spisu potvrđeno je da je predmetni ugovor na listovima 7 -11 spisa sastavila banka (tužena) te da je tužiteljici kredit trebao za kupnju osobnog vozila jer je imala staro vozilo koje se "raspadalo na cesti". Navodi tužene iz odgovora na tužbu koji su bili usmjereni da tužiteljica ne spada pod odredbe Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud ne prihvaća budući je razvidno da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu iskoristila u namjenske svrhe radi kupnje osobnog vozila s obzirom da je imala nepouzdano vozilo te je isto koristila za osobne potrebe (teret suprotnog dokaza ležao je na strani tužene). Stoga po ocjeni ovog suda osobno vozilo danas više ne predstavlja nikakav luksuz već neizostavnu ljudsku potrebu, kao i stan, kojom se od strane tužiteljice konzumirala potreba za komunikacijom primjerice vezano za uobičajeni dolazak na posao kao i potrebe koje su se odnosile na zadovoljavanje svih drugih životnih potreba cijeneći da je sa raniji nepouzdanim vozilom koje se raspadalo na cesti to očito nije mogla. Stoga je valjalo odbiti i taj prigovor tužene kao neosnovan.

27. Na temelju analize iskaza tužiteljice kao i postojećih pisanih dokaza u spisu ocjena je ovog suda da su ispunjene pretpostavke iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača NN 96/03 koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu od 04.04.2007. godine. Naime prema tom članku propisano je u stavku 1. da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Stavkom 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Nadalje, člankom 87. st 1. ZZP propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

28. Tužiteljica svoj tužbeni zahtjev zasniva, a što je predmet ovog spora, u bitnom na tvrdnji da je tužena kao banka njoj kao potrošaču nametnula sporne ugovorne odredbeo valutnoj klauzuli vezanoj za CHF na način koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je tužiteljica kao potrošač stavljena u neravnopravan položaj, a njezina je ugovorna obveza zbog ovisnosti o dva bitna promjenjiva elementa postala rizična, nejasna i neodrediva. Tužiteljica stoga smatra da je opisano ponašanje tužene banke dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Tužiteljica je stoga u postavljenom tužbenom zahtjevu kojeg je specificirla sukladno nalazu i mišljenju vještaka zatražila između ostalog da se utvrde i ništetnim dijelovi ugovora o predmetnom kreditu gdje se glavnica i anuiteti vežu za valutu švicarskog franka i to odredbe čl. 7.1 a vezano za prethodno iznesenu problematiku.

29. Postojeći dokazi u spisu ukazuju da je tužena "servirala" tužiteljici putem predmetni ugovor o kreditu u valuti CHF (sama tužiteljica je objektivno iskazala da ju je autokuća dočekala sa takvim ugovorom list 2 zap. od 13.3.2025.godine) kroz ponudu i to na unaprijed pripremljenom sadržaju ugovora formuliranom od strane banke te da tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i to (niti op.a.) odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF te se o istima nije pojedinačno pregovaralo.

30. Vezano za ugovorne odredbe u kojima su stranke ugovorile valutne klauzulu vezano za CHF naglašava se da je ovdje odlučno ponašanje tužene kao banke koja je financijska ustanova i koja je, što je bitno naglasiti, znala odnosno po redovom tijeku stvari mogla znati da u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne izmjene i u kretanju tečaja CHF s obzirom na vrijeme sklapanja ugovora i okolnosti kako u gospodarstvu Republike Hrvatske tako i globalno a što će izvjesno i izgledno utjecati na tečaj CHF prema kuni u tom budućem razdoblju. Tužena kao financijska institucija je takve informacije uskratila tužiteljici prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora o kredita (kojeg u konkretnom slučaju čak nije niti bilo) zbog čega je tužiteljica bila i onemogućena procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za nju proizaći sklapanjem takvog ugovora o kredita s navedenim odredbama a vezano za obim njezinih obveza i što je bitno naglasiti i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Nadalje, ukazuje se da prilikom ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi (o promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke, što nije predmet ove parnice) i o valutnoj klauzuli koja je vezano za CHF potrebno je imati u vidu da su obje ugovorne odredbe sastavni dio standardnog ugovora o kreditu na unaprijed sastavljenom obrascu od strane tužene što je potvrđeno iskazom tužiteljice. Razvidno je da se o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, te da se tužiteljica kao potrošač nije mogla imati utjecaja na njihov sadržaj (što je uostalom vidljivo i iz obrasca predmetnog ugovora), te da je potrebito sagledati da je tim ugovornim odredbama tužiteljici nametnuta obveza suprotno načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima kao temeljnim načelima obveznog prava koje tužiteljica objektivno gledano u vrijeme zaključenja tog ugovora nije mogla sagledati kao cjelinu. Osim toga iz objektivnog iskaza tužiteljice razvidno je da imenovana uopće nije očekivala da će se rata kredita toliko mijenjati te da će anuitet od prvotnih 900,00 kuna doći do iznosa od 1.700,00 kuna.

33. U pravnom smislu učinak nepoštenih ugovornih odredbi djeluje ex tunc, unatrag od trenutka sklapanja ugovor pa se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača (imenovana je jasno iskazala da je predmetni ugovor da joj je trebao za kupnju vozila koje joj je bilo nužno) ona nikad nije ni bila ugovorena i ne može imati učinak (u tom smislio ide i presuda Europskog suda za ljudska prava MPR i M Pacios Martinez protiv Cjasaur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria Say spojenim predmetima C 154/15, C 307/15 i C 308/15 u kojima je Europski sud definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite o nepoštenoj odredbi.

34. Proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za tužiteljicu je kao potrošača nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takvih ugovornih odredbi i pozivom na čl. 1111. u svezi s čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, ZOO-a (NN 35/05).

35. Povratno predmetni ugovor kreditu neovisno o navedenim ugovornim odredbama koje su ništetne te uzrokuju samo djelomičnu ništetnost tog ugovora sadrži sve druge bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost zbog čega te ugovorne odredbe ne dovode do ništetnosti cijelog ugovora.

36. Sukladno svemu prethodno obrazloženom valjao je utvrditi osnovanost osnove tužbenog zahtjeva tužiteljice prema tuženoj.

37. Sukladno obrazloženom i temeljem čl. 324. ZOO-a u svezi s čl. 87. st 1. ZZP/03 valjalo je prihvatiti deklaratoran tužbeni zahtjev odnosno utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka navedene ugovorne odredbe iz predmetnog ugovora o kreditu od 4.4.2007. godine a sve na način kako je to sadržajno navedeno u stavku I izreke ove presude u tom dijelu da se sve ne ponavlja.

38. Poradi utvrđivanja visine tražbine proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijske struke Goranki Šmer Maraš. Iz pisanog nalaza i mišljenja na listovima 65 do 81 spisa vještakinja je uzimajući u obzir sve dostupne dokaze u spisu utvrdila da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do konačne otplate kredita, tečajne razlike anuiteta s pozitivnim i negativnim razlikama ukupno iznose 19.643,12 HRK kako je specificirano u stupcu 16, odnosno *2.607,13 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 4. Nadalje je utvrdila da za razdoblje od zaključenja Ugovora o kreditu pa do konačne otplate kredita, ukupna preplata po kreditu po osnovi preplaćenog tečaja s uključenim samo pozitivnim tečajnim razlikama iznosi 19.939,58 HRK kako je specificirano u stupcu 16, odnosno *2.646,46 EUR kako je specificirano u stupcu 17 Tabele br. 5. list 81 spisa.

39. Na zaprimljeni nalaz i mišljenje stranke nisu imale primjedbi a tuženik se na ročištu od 13.3.2025.godine suglasio da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu navodeći da nema potrebe usmeno saslušavati vještaka, list 2 tog zapisnika.

40. Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje vještakinje budući je isti sačinjen sukladno pravilima struke, te detaljno i analitički.

41.Sukladno svemu obrazloženom valjalo je u kondemnatornom dijelu tužbe obvezati tuženika na isplatu iznosa glavnice od 2.646,46 eur/19.939,58 kn a sve prema pojedinačno zbrojenim iznosima iz tabele broj 4 listovi 77 do 79 spisa zadnja kolona.

42. Tužiteljici sukladno čl. 29. st 2. ZOO-a pripada i propisana zakonska zatezna kamata koja na sve pojedinačno navedene iznose pretplata kako je to utvrđeno nalazom vještakinje financijske struke na listovima 77 od 79 spisa sukladno članku 29 st. 2 ZOO-a od dospijeća pa do isplate a sve na način kako je to sadržajno i navedeno u stavku II izreke ove presude da se sve ne ponavlja, sukladno specifikaciji vještakinje listovi 77 do 79 spisa prema pojedinačnim datumima kolona 12. Tužena je smatrala (podnesak od17.2.2025. godine, list 99 spisa) da je od iznosa tzv. pozitivnih razlika trebalo odbiti i iznose negativnih razlika u onim razdobljima kad je tužitelj plaćao manje anuitete. Vezano za navedeno postoji proturječna sudska praksa Županijskih sudova. Tako primjerice u presudi Gž-1043/2021-1 od 16.9.2021.godine (kojom je zbog toga i preinačena prvostupanjska presuda) se doista ukazuje iz obrazloženja u bitnom da je prema pravilima o stjecanju bez osnove predmetni ugovor o kreditu potrebno razmatrati kao jedinstveni pravni odnos prava i obveza ugovornih strana, pa ukoliko jedna ugovorna strana zbog ništetne ugovorne odredbe nešto primi dužna je to vratiti drugoj ugovornoj strani ali je i druga ugovorna strana dužna vratiti ostvarenu korist stečenu na temelju takve ništetne ugovorne odredbe. Međutim vezano za isto pitanje Županijski sud u Puli u primjerice u presude Gž-299/2020-2 od 6.4.2020.godine iznosi drugačije pravno shvaćanje navodeći u bitnom da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi u ugovoru o kreditu koja je ostala neizmijenjena, te nije bila nedopuštena niti nepoštena, tako da se na ugovor primjenjuje odredba članka 11. a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 85/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 52/16 dalje ZPK) jer samim tim što sklopljeni Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa nije zbog toga postao ugovor sa ugovorenom fiksnom kamatnom stopom. Naime sama ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna (u tom smislu ide i presuda Županijskog suda u Puli Gž-311/2018-2 od 3.9.2018.godine), što prihvaća u cijelosti i ovaj sud , već je ništetan onaj dio odredbi kojeg sadržajno ispravno navodi i sam tužitelj. Konačno ne može se tužitelju dosuditi ništa više od onoga što je od stvarno i preplatio a to su po ocjeni ovog suda upravo oni iznosi koje je utvrdila i vještakinja na listu 113 spisa. Isto tako i Županijski sud u Splitu Gž-755/2021-2 u presudi od 13.10.2021.godine zauzeo je istovjetno pravno stajalište kao i Županijski sud u Puli citira se: "21. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i na niže), a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja, cijeneći sve naprijed navedeno, nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan i prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa 2. 5. 2006. (kamata), odnosno 2. 2. 2014. (valuta), do zaključno 23. 12. 2014. i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice" završen citat. Isto tako istovjetno pravno stajalište izraženo je i u Odluci Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi Gž-1429/2021-3 od 24.2.2022.godine itd. Osim toga vezano za pravno stajalište Županijskog suda u Bjelovaru Gž-1043/2021-3 od 16.9.2021. potrebito je ukazati da stavovi različitih drugostupanjskih sudova nisu pravno obvezujući za druge sudove (u tom smislu ide i primjerice presuda Županijskog suda u Osijeku Gž-1616/2019-2 od 18.6.2020.godine. Konačno sud ukazuje na to da čl. 1. Protokola 1 uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima navedeno da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svog vlasništva te je nitko ne smije lišiti svog vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Pritom pojam vlasništva obuhvaća "postojeće vlasništvo" i imovinu, uključujući i zahtjeve, a u odnosu na koje podnositelj može tvrditi da ima barem "legitimno očekivanje". U situaciji kad za istovjetni pravni i činjenični osnov postoje dvije odluke koje su međusobno oprečne uvažavanje i tzv. negativnih razlika unatoč prethodno obrazloženom opisano bi predstavljalo povredu čl. 1. Protokola broj 1 uz EKLJP dakle, povredu tužiteljevog prava na mirno uživanje svog vlasništva – imovine. Stoga je i iz tog razloga valjalo odbiti prigovor tužene da su se morali uzeti u obzir i iznosi tzv. negativnih razlika. Stoga je tužiteljici valjalo priznati ukupan iznos od 2.646,46 Eura list 81 spisa uz navođenje pojedinačnih iznosa kako je i navedeno u stavku II izreke ove presude vezano za tijek zakonske zatezne kamate na pojedine iznose a sve kako je to pojedinačno i navedeno.

49. U odnosu na postupovni dio ove parnice, kako je već navedeno, na izričit upit suca u skladu otvorenog pravosuđenja i na ročištu od 13.3.2025.godine punomoćnici stranaka su se izričito suglasili (ponovivši to 2 puta) da sud sudi temeljem provedenih dokaza u spisu list 2 istog zapisnika te da nema potreba provoditi daljnje dokaze. Na tom ročištu zakazano je ročište za objavu presude za dan 17.4.2025.godine ali je rješenje prezakazano za dan 25.3.2025.godine.

50. Odluka parničnom trošku temelji se na čl. 154. st 1. I st. 5 ZPP-a. Omjer uspjeha tužiteljice ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

51. Tužiteljica je u ovoj pravnoj stari bila zastupana po punomoćniku odvjetniku pa joj je sukladno troškovniku na listu 111 spisa valjalo priznati nagradu za: sastav tužbe od 100 bodova tbr. 7/1, za sastav obrazloženih podnesaka od 10.3.2022., 24.8.2022., po 100 bodova za svaki taj podnesak tbr. 8/1, a za podnesak od 4.2.2022. (list 49 spisa) 25 bodova tbr. 8/3, za zastupanje na ročištima od 1.3.2022. i 13.3.2025. godine po 100 bodova za svako ročište tbr. 9/1 ili po tom osnovu 500 bodova ili 1.000,00 eura ( 1 bod = 2,00 eura tbr. 48 st.3 u svezi s tbr. 50 Tarife) uz PDV od daljnjih 25% ili 250,00 eura zbrojeno po tom osnovu 1.250,00 eura.

52. Tužiteljici nadalje pripada i trošak za plaćeno vještvo od 384,90 eura , kao i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu od 41,82 eura (list 32 spisa) po Tbr 1 stav 1.

53. Tužiteljici je stoga valjalo priznati ukupan iznos parničnog troška od 1.676,72 eura (ili 1.250,00 eura + 41,82 eura + 384,90 eura) koji iznos parničnog troška je tuženik dužan isplatiti tužiteljici, stav III izreke ove presude zajedno sa propisanom zakonskom zateznom kamatom iz članka 29 st.1 ZOO-a po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja na navedeni iznos teče počev od 25.3.2025.godine (dan objave presude) pa do isplate, stav III izreke ove presude.

54. Sukladno prethodno obrazloženom valjalo je odbiti, tužiteljicu prema tuženiku preko iznosa parničnog troška priznatog u stavku III izreke ove presude sa kamatom na isti, te tuženu prema tužiteljici u cijelosti sa zahtjevom za naknadom parničnog troška, kao neosnovane, stav IV izreke ove presude. Sukladno članku 155 ZPP-a tužiteljici ne pripada nagrada za sastav podneska od 5.10.2021.godine (kojeg nema jer je samo dostavljen dokaz o plaćenoj sudskom pristojbi na tužbu), niti na podnesak od 16.8.2023.godine kojeg također nema. Isto tako tužiteljica je oslobođena od plaćanja sudske pristojbe za presudu sukladno izmjenama ZOSP-a NN 51/23 (članak 6 izmjena).

U Puli, 25. ožujka 2025. godine

S u d a c :

Saša Javoran

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovom sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud (tri primjerka) i ostale stranke u postupku, u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka ove odluke. O žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

Dna:

− Tužitelju po pun.

− Tuženiku po pun.