REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-1167/2023-23
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
PRESUDA
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Jasmini Božić, kao sucu pojedincu u pravnoj tužitelja NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Valentinu Lovriću, odvjetniku iz Zagreba u OD Borić & Toš d.o.o., protiv tuženika OTP banke d.d., OIB: 52508873833, iz Splita, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćniku Miroslavu Plašćaru i odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 18. veljače 2025., u prisutnosti punomoćnika stranaka, 26. ožujka 2025., donio je, objavio je, i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000, Split, OIB: 52508873833 da tužitelju NČ, [adresa], 21000 SPLIT, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 10.601,38 €, zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:
14,08 € od 18.09.2010
88,33 € od 19.10.2010
96,06 € od 18.11.2010
126,02 € od 18.12.2010
125,57 € od 18.01.2011
114,28 € od 18.02.2011
129,33 € od 18.03.2011
117,46 € od 19.04.2011
143,70 € od 18.05.2011
175,46 € od 18.06.2011
206,61 € od 19.07.2011
227,87 € od 18.08.2011
179,69 € od 20.09.2011
158,76 € od 18.10.2011
160,19 € od 18.11.2011
172,28 € od 20.12.2011
185,20 € od 18.01.2012
188,74 € od 18.02.2012
186,78 € od 20.03.2012
183,88 € od 18.04.2012
191,26 € od 18.05.2012
189,99 € od 19.06.2012
184,00 € od 18.07.2012
180,32 € od 18.08.2012
166,35 € od 18.09.2012
181,68 € od 18.10.2012
185,83 € od 20.11.2012
182,06 € od 18.12.2012
168,39 € od 18.01.2013
173,90 € od 19.02.2013
175,09 € od 19.03.2013
186,12 € od 18.04.2013
166,23 € od 18.05.2013
162,64 € od 18.06.2013
163,84 € od 18.07.2013
167,07 € od 20.08.2013
171,86 € od 18.09.2013
174,33 € od 18.10.2013
176,72 € od 19.11.2013
184,15 € od 18.12.2013
169,27 € od 18.01.2014
158,77 € od 11.02.2014
165,77 € od 18.03.2014
160,50 € od 18.04.2014
156,11 € od 20.05.2014
156,72 € od 18.06.2014
161,42 € od 18.07.2014
163,82 € od 19.08.2014
165,71 € od 18.09.2014
169,77 € od 18.10.2014
172,71 € od 18.11.2014
172,94 € od 18.12.2014
162,75 € od 20.01.2015
162,75 € od 18.02.2015
162,75 € od 19.03.2015
162,75 € od 21.04.2015
162,75 € od 20.05.2015
162,75 € od 19.06.2015
162,75 € od 21.07.2015
162,75 € od 19.08.2015
162,75 € od 19.09.2015
162,75 € od 21.10.2015
162,75 € od 19.11.2015
162,75 € od 19.12.2015
162,75 € od 20.01.2016
pa do isplate, po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine po stopi koju određuje članak 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima i to uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31.07.2015., a od 01.08.2015. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12.2022., a od 01.01.2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., Domovinskog rata 61, 21000, Split, OIB: 52508873833, da tužitelju NČ, [adresa], 21000 SPLIT, OIB: [osobni identifikacijski broj], podmiri troškove ovog postupka u iznosu od 1.900,00 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 26. ožujka 2025. do isplate, a koja se određuju za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od petnaest dana.
III. Odbija se tužitelj s djelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.967,69 € s zateznom kamatom od 05.04.2016. do isplate kao neosnovanim.
IV. Odbija se kao neosnovan prigovor tuženika radi prebijanja u iznosu od 764,23 €, te se utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju s osnove zateznih kamata na ukupan iznos od 764,23€, s zateznom kamatom na iznose kako slijedi:
RAZLIKA (EUR)
"15.07.2005 -6,21
16.08.2005 -2,42
14.10.2005. -1,37
16.02.2006 -7,81
16.02.2006 -7,81
16.03.2006 -7,79
14.04.2006 -11,95
16.05.2006 -8,69
16.06.2006
-7,12
14.07.2006 -13,74
16.08.2006 -17,49
15.09.2006
-8,10
16.10.2006
-12,48
16.11.2006
-18,35
15.12.2006
-17,21
16.01.2007
-21,16
16.02.2007
-25,37
16.03.2007
-21,28
16.04.2007
-25,43
16.05.2007
-34,68
15.06.2007
-35,04
16.07.2007
-39,26
10.08.2007
-31,14
10.09.2007
-31,36
10.10.2007
-38,37
12.11.2007
-32,63
10.12.2007
-34,96
10.01.2008
-27,18
11.02.2008
-20,50
10.03.2008
-10,99
10.04.2008
-19,22
12.05.2008
-25,05
10.06.2008
-25,90
10.07.2008
-27,68
11.08.2008
-30,47
10.09.2008
-28,96
10.10.2008
-13,89
16.12.2008
-15,17
po stopi koja se obračunava na svaki pojedinačni iznos za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31.07.2015. po stopi koju određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a, a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 31. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024. godine, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke".
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je s prednikom tuženika HVB Splitskom bankom d.d. zaključio dana 09.06.2005. Ugovor o kreditu broj 80282/05 (dalje u tekstu – Ugovor). Predmetnim Ugovorom odobren je kredit u iznosu od 125.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora za CHF. Odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne su, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka povrata iznosa kredita uz navedenu valutnu klauzulu. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pos.br.: P- 1401/2012 od 04.07.2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pos.br.: Pž-6632/2017 od 14.06.2018. u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno je da su tužena i prednica tužene, u razdoblju od 01.09.2004 do 31.12.2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica - švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01.01.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN 79/07, 125/07, 75/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedene presude potvrđene su i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske pos.br. Rev-2221/2018 od dana 03.09.2019. Ugovor o kreditu 80282/05 od 09.06.2005. ispunjava uvjete iz gore navedenih presuda i to: sklopljen je 09.06.2005., sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima N **.**.2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru (dalje u tekstu – Dodatak), odnosno tzv. konverziju (dalje u tekstu – konverzija) glavnog ugovora od 09.06.2005. kojim su izmijenile odredbe vezane za valutu kredita, kamatnu stopu i iznos preostalog neotplaćenog kredita i sporazum o raspolaganju preplatom. Navedenom konverzijom glavnog ugovora tužena tuženiku nije priznala preplatu temeljem ništetnih odredbi vezanja glavnice za valutu CHF, nego je izvršenom konvezijom dodatno zadužila tužitelja za iznos od 3.116,76 €, čime je neosnovana uvećala početno ugovoreni kunski iznos koji je bio predmet ugovora o kreditu. Zaključenjem Dodatka tužitelj se ni na koji način nije odrekao svojih prava i potraživanja temeljem utvrđenja ništetnosti gore navedenih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu do dana izvršene konverzije, a niti sklapanje istog predstavlja bilo kakvu konvalidaciju učinaka ništetnosti do dana konverzije, odnosno sklapanja Dodatka. O tome je stav zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev 2868/2018 od 12. veljače 2019. Do dana konverzije tužitelj je preplatio iznos od 86.604,61 kn zbog promjena tečaja valute CHF, odnosno temeljem ništetne klauzule o vezanju glavnice za valutu CHF. (Zadatak 1. vještaku). Također, tužena je na dan 30.09.2015. kao ostatak vrijednosti neotplaćene glavnice po novom EUR kreditu tužiteljici obračunala iznos od 55.387,98 EUR odnosno 424.460,25 kn, što nije točno iz razloga što iz inicijalnog otplatnog plana po inicijalnom tečaju na dan isplate kredita proizlazi da je na taj dan ostatak glavnice 75.347,64 CHF, odnosno 360.983,01 kn. Dakle, tužena je obračunala 63.477,24 kn više neotplaćene glavnice nego što je bilo potrebno. (Zadatak 2. vještaku). Tužena je na dan konverzije tužitelju obračunala 3.166,76 € više duga nego je to prema inicijalnom otplatnom planu i inicijalno ugovorenom iznosu, a koji iznos je tužena također neosnovano stekla i dužna ga je tužitelju vratiti (Zadatak 3. vještaku): Preplata temeljem promjene tečaja do dana konverzije (PdoK) = 86.604,61 kn. Razlika ostatka glavnice zaduženog u EUR i ostatka glavnice prema inicijalnom otplatnom planu na dan konverzije (RazGL) = 63.477,24 kn. Manjak koji banka priznaje sukladno izračunu konverzije (PB) = 23.696,29 kn. Tužbeni zahtjev = 86.604,61 kn + 63.477,24 kn + 23.696,29 kn = 173.778,14 kn. Kako bi se svi činjenični navodi tužitelja temeljem dostavljene dokumentacije utvrdili na potpuno relevantan način, kao i iznos preplate, predlaže se provođenje financijskog vještačenja na slijedeće okolnosti: Kolike je iznose, izražene u kunama po mjesecima, tužitelj preplatio na ime dužnih kunskih iznosa anuiteta do dana konverzije 30. rujna 2015. u odnosu na kunske iznose koje bi bio dužan platiti po ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita? Koliki je iznos preostale glavnice u kunama na dan konverzije 30. rujna 2015. godine tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na kunski iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita. Koliki je ukupan iznos koji je tuženik dužan isplatiti tužitelju kada se ukupno preplaćenom iznosu pridoda i iznos za koji je banka neosnovano dodatno zadužila tužitelja prilikom konverzije. U svrhu provođenja vještačenja i dokazivanja svih svojih navoda, tužitelj predlaže dokaze i dostavlja slijedeću dokumentaciju: Zakonom o parničnom postupku NN 70/2019, u članku 502.c propisano je slijedeće: “Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a.st.1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaj sud će biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.” Konačno, tužitelj predlaže sudu po provedenom postupku da donese presudu sukladno preciziranom tužbenom zahtjevu od 31. listopada 2024., uz naknadu parničnog troška.
2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da je zaprimio tužbu tužitelja, te smatra kako je ista u cijelosti neosnovana zbog čega ju tuženik osporava u cijelosti. U bitnome, tužba i tužbeni zahtjev neosnovani su zbog sljedećih razloga. Potraživanje tužitelja je u zastari, utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet Tužbe, sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a. Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač. Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Prije upuštanja u raspravljanje o osnovi i visini tužbenog zahtjeva, tuženik stavlja prigovor zastare. Tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 13.06.2023. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 29/18, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu 80282/05 od 09.06.2005. (dalje: „Ugovor o kreditu“ ii „Ugovor“) za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih anuiteta protekao. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik ističe i da se kod predmetnog ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su tuženiku plaćani kao anuiteti. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se pak radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371 ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1 ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen pred više od deset godina, određeni dio potraživanja iz Tužbe bio bi pod zastarom budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ugovora o kreditu. Zaključno, o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za većinu pojedinačnih potraživanja tužitelja. Unatoč tome, tuženik će se u nastavku opreza radi očitovati i na ostale navode tužitelja. Utvrđenja iz Parnice Potrošač ne mogu se primijeniti na konkretan predmet U ovom sporu nema mjestu preslikavanju utvrđenja iz parnice Potrošač jer je u toj parnici utvrđivana tek apstraktna pravna zaštita, čiji učinci se ne mogu neposredno primijeniti na pojedini ugovorni odnos, nego se u tom odnosu tek treba izvesti dokazivanje jesu li utvrđenja iz parnice „Potrošač“ i na koji način primjenjiva u pojedinačnom slučaju. Kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na „prosječnog potrošača“, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom, s obzirom da se u pojedinačnim parnicama ispituju i ocjenjuju pravni učinci pojedinačnog potrošačkog ugovora u odnosu na konkretnog potrošača. Stoga, u individualnom sporu zadatak je suda utvrditi da li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, primjenjuje i na konkretnog potrošača u pojedinačnoj parnici. Drugim riječima, presuda u kolektivnom sporu nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor pokrenut pojedinačnom tužbom, slijedom čega je neosnovano pozivanje tužitelja na mogućnost automatske primjene utvrđenja iz Parnice Potrošač i Presude VTS-a. Nije pravno osnovano niti životno logično da se, primjera radi, osoba sa visokom stručnom, npr. diplomirani ekonomist ili pravnik, odnosno pojedinac koji je prethodno koristio usluge i proizvode iz bankarskog ili financijskog sektora kao što su štednja, drugi krediti, ulaganja i slično, a koji bi bili korisnici kredita koji po svojim osnovnim obilježjima odgovaraju kreditima koji su bili predmet Parnice Potrošač (CHF valutna klauzula i jednostrano promjenjiva kamatna stopa), poziva na utvrđenja iz Presude VTSa tvrdeći da mu odredbe o valutnoj klauzuli ili promjenjivoj kamatnoj stopi nisu bile razumljive. Takav hipotetski potrošač, iako sklapa ugovor za svrhu koja je izvan njegove profesionalne djelatnosti (potrošački ugovor), nije zato lišen životnog znanja i iskustva, kao ni cjelokupnog znanja i iskustva koje je on stekao radeći u svojoj struci. Načelo zaštite potrošača i njenih dosega potrebno je promotriti kritički, dakle, u svakom pojedinom sporu je potrebno dokazati postojanje svih onih pretpostavki na kojima je zasnovana Presuda VTS-a. Takav stav zauzeo je i Županijski sud u Puli, u presudi Gž- 311/2018 od 3. rujna 2018., u kojoj je našao relevantnom okolnost da je tamo tužitelj "… osoba koja ima visoku ekonomsku naobrazbu i bavi se financijskim poslovanjem,…", odnosno utvrđivao je da li u konkretnom slučaju ima mjesta primjeni utvrđenjima iz Parnice Potrošač. Drugostupanjski sud praktično u cijeloj presudi problematizira činjenicu da je tužitelju bilo jasno što je ugovarao te da se ne može tretirati kao prosječni potrošač obzirom da je ekonomske naobrazbe. Takvom praksom sud je dao do znanja da u svakom pojedinačnom sporu ima mjesta utvrđivanju primjenjivosti načela zaštite apstraktnog (prosječnog) potrošača na konkretnog potrošača. Nesporno je da su tužitelj i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu u iznosu od 53.250,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Nesporno je i da je temeljem odredbe 5. Ugovora kamatna stopa promjenjiva, sukladno odluci o kamatama i naknadama kreditora te da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu ona iznosila 4,20 % godišnje, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora kao i to da je člankom 7. uređen način otplate na način da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća. No, sve i kada bi presuda iz kolektivnog spora bila primjenjiva (a nije!), niti tada nema mjesta izravnoj i analognoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a već je sud dužan u svakom pojedinom slučaju ocijeniti sve relevantne okolnosti ugovornog odnosa. Od ključne je važnosti razlikovati (i) pravni odnos podnositelja kolektivne tužbe i tuženika (banke) u toj parnici; od (ii) pravnog odnosa tuženika (banke) iz tog kolektivnog spora i svake pojedinačne, fizičke ili pravne osobe koja se s tuženikom nalazi u određenom ugovornom odnosu. Dok se u prvom slučaju radi o apstraktnoj pravnoj zaštiti koja, u konkretnom slučaju Parnice Potrošač, se ocjenjuje kroz apstraktnu osobu „prosječnog potrošača“, u drugom se slučaju radi o konkretnom pravnom odnosu sa konkretnom osobom te konkretnim i specifičnim okolnostima koje variraju od slučaja do slučaja. Slijedom navedenog, neosnovano je i neobrazloženo pozivanje tužitelja na vezanost ovog suda utvrđenjima iz parnice Potrošač. Tužbeni zahtjev je postavljen na isplatu, a utemeljen na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula i promjenjivost kamatne stope. Osnovanost svojeg zahtjeva tužitelj opravdava utvrđenjima iz Parnice Potrošač, a svoje tvrdnje nije potkrijepio niti jednim dokazom. Prilikom iznošenja tvrdnji o ništetnosti spornih odredbi Ugovora o kreditu tužitelj se uzgredno pozvao na odredbe materijalnog prava čiju primjenjivost na konkretan spor nije obrazložio, a kamoli dokazao, pri čemu tuženik smatra kako to nije niti mogao učiniti s obzirom na tužiteljevo evidentno zanemarivanje relevantnih činjeničnih okolnosti ovog ugovornog odnosa na koje se pravo ima primijeniti. S druge strane, tužitelj uopće ne obrazlaže zbog čega bi odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, već svoj stav u cijelosti temelji na utvrđenjima koja proizlaze iz Parnice Potrošač zanemarujući pritom pravnu prirodu kolektivnog spora u Parnici Potrošač. Naime, kako je obrazloženo pod točkom c. ovog odgovora na tužbu, u kolektivnom sporu u pitanju je pružanje apstraktne pravne zaštite potrošačima, koja se tek treba konkretizirati u individualnim slučajevima. Tužitelj je vrlo slobodno i olako proširio učinke pravomoćnosti Presude VTS-a. Nema nikakvog zakonskog uporišta, a niti uporišta u sudskoj praksi, da ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo promijeniti visinu kamatne stope ovisno o npr. promjeni tržišnih uvjeta i/ili boniteta korisnika kredita i/ili uslijed nepoštivanja odredaba ugovora o kreditu, bude ništetna. Ovo osobito imajući u vidu da promjena visine kamatne stope može značiti i sniženje kamatne stope što tužitelj niti ne problematizira budući da mu taj „aspekt“ promjenjive kamatne stope u skladu sa odlukom tuženika ide u korist. Nadalje, tužitelj je neosnovano proširio opseg utvrđenja Presude VTS-a i na odredbe o promjenjivosti kamatne stope, iako to uopće nije bilo predmetom utvrđenja u Parnici Potrošač. U kolektivnom sporu bila je ispitivana metoda promjenjivosti kamatne stope (a ne i sama promjenjivost) u skladu sa jednostranom odlukom banke bez egzaktno utvrđenih parametara i metode izračuna parametara promjenjivosti. To znači, da kada bi i utvrđenja iz presude u Parnici Potrošač bila primjenjiva na ovaj spor (a nisu!), njima nije utvrđena ništetnost promjenjivosti kamatne stope niti promjenjivosti kamatne stope jednostranom odlukom banke. Člankom 26. ZOO-a (NN 35/2005, dalje kao: „ZOO“) predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u kojem slučaju stopa takve promjenjive ugovorne kamate ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora, odnosno na dan promjene ugovorne kamatne stope. Isto tako, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi, izrijekom je predviđalo tek mogućnosti ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. To se odnosi kako na Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, 79/2007, dalje kao „ZZP“), tako i na naknadno doneseni Zakon o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, dalje kao „ZPK“) Dakle, ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske. Tužitelj je dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva. Da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva; te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). Niti jedna od ove tri pretpostavke nije ispunjena, niti je tužitelj ponudio bilo koji dokaz kako bi potvrdio svoje navode, iako je teret dokaza na tužitelju. Tuženik smatra da niti jedna od gore navedenih pretpostavki nije ispunjena. Prema tome, osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala pa nema mjesta primjeni odredbe članka 1111. stavka 3. ZOO-a. Za početak, pogrešno je stajalište tužitelja o ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu. Kao što je već ranije istaknuto, materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, kao i materijalno pravo koje je do danas ostalo na snazi u Republici Hrvatskoj, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, netočno je tvrditi da je tuženik donosio proizvoljne odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat. Tužitelju je prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke, što je interni akt tuženika i dostupan je svima. Očito je stoga da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika (koja je odluka bila dostupna svima) te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje, odredba o promjenjivosti kamatne stope iz Ugovora je jasna, uočljiva i lako razumljiva. Da je odredba jasna i uočljiva nije i ne može biti dvojbeno, budući da je ista sastavni dio ugovora i u njemu je izričito navedena. Promjenjivost kamatne stope je uvriježena u pozitivnim propisima i u praksi u Republici Hrvatskoj, pa eventualno nepoznavanje prava nikoga ne ispričava. S druge strane, da je odredba tužitelju bila razumljiva u prvom redu proizlazi iz uvida u formu samog Ugovora. Uostalom, i sam tužitelj je dao svoj pristanak, izjavom iz članka 9.19. u kojoj stoji da: „Ugovorne strane su suglasne da se na sve što nije regulirano odredbama ovog Ugovora, primjenjuje Odluka o kamatama i naknadama kreditora, Opći uvjeti poslovanja Kreditora i ostali važeći akti Kreditora,....“ S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna, i uočljiva i razumljiva, njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati, a u skladu s prethodnim obrazloženjem tzv. testa razumljivosti u prethodnim paragrafima ovog odgovora Opreza radi, tuženik u odnosu na načelo savjesnosti i poštenja i nepostojanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana tuženik napominje da je iz samog pogleda na to na koji način se kamatna stopa mijenjala vidljivo da nema govora o neravnoteži između ugovornih strana niti nepoštenom postupanju tuženika u ugovornom odnosu njega i tužitelja. Tuženik će pojednostavljeno i skraćeno objasniti metodologiju promjene kamatnih stopa. Naime, način na koji je kamatna stopa mijenjana ovisi o tržišnim uvjetima. Pod tržišnim uvjetima se priznaju troškovi kapitala, odnosno sredstva koja služe za odobravanja kredita, regulatorni uvjeti te rizik na tržištu, a pri tome posebno treba obratiti pažnju na troškove kapitala tj. Izvora sredstava te trošak rizika. Tuženik je odluku o promjeni kamatnih stopa donosio u pravilu jednom godišnje i to u trenutku kada je promjena uvjeta na tržištu bitno odstupala od tekućih kamatnih stopa u portfelju tuženika, a pri tome se rukovodio kombinacijom sljedećih parametara. U razdoblju prije globalne financijske krize (jesen 2008.) ulaganja u cjelokupnu regiju srednje i jugoistočne Europe percipirala kao sigurna, a investitori su ulaganjima u promatranu regiji bili dodatno skloni uslijed relativno visokih stopa rasta BDP-a i domaće potrošnje. Međutim, globalna financijska kriza potvrdila je da gospodarski rast u regiji, pogotovo na jugoistoku Europe, nije temeljen na održivim temeljima. Uz pad gospodarske aktivnosti zemlje u regiji zabilježile su i probleme s javnim financijama te pritiske na stabilnost financijskog sustava. Istovremeno, središnje banke najrazvijenijih zemalja svijeta fokusirale su se na konvencionalne i nekonvencionalne mjere ekspanzivne monetarne politike, što je dovelo do polaganog pada referentnih kamatnih stopa na međunarodnim tržištima. Međutim, premija rizika za zemlje u regiji je ipak ostvarila znatno snažniji rast te je njena razina od početka 2009. godine postala ključni čimbenik u određivanju cijene zaduživanja svih domaćih sektora, pa tako i banaka. Većina izvora financiranja kreditne aktivnosti vezane uz CHF odnosila se na zaduživanje u inozemstvu, što je i očekivano obzirom na dominantnu sklonost građana Hrvatske da štede u stranoj valuti. Prema gore navedenom jasno proizlazi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog ugovorom predviđenog razloga. Potpuno je pogrešno jednoznačno i doslovno tumačenje odredbi Zakona o zaštiti potrošača od strane tužitelja kada zaključuje kako je sama činjenica da bi tuženik mijenjao kamatnu stopu iz predmetnom ugovora o kreditu temeljem jednostrane odluke – nezakonita, odnosno nepoštena. Da bi takva odluka bila nepoštena trebaju biti zadovoljeni ostali kriteriji koje izrijekom propisuje zakon, a u odnosu na koje (kriterije) je tuženik već gore dokazao da nije postupao niti suprotno načelu savjesnosti i poštenja, niti da bi svoje odluke donosio bez valjanog razloga. Predmetni spor uključuje puno širu problematiku od one koju je tužitelj ogolio na doslovno tumačenje propisa i ugovornih odredbi, te se stoga odredbe Ugovora o kreditu za koje tužitelj tvrdi da su nepoštene, treba sagledati u kontekstu razdoblja u kojem se predmetni ugovor ispunjava. Obzirom da je načelo savjesnosti i poštenja, kao opće načelo obveznog prava, svoju afirmaciju doživjelo u sudskoj praksi, na ovom mjestu tuženik opet citira recentnu presudu Županijskog suda u Puli Gž- 2658/12 od 11. studenog 2013. godine: „Sud prvog stupnja je pravilno zaključio da ugovor o kreditu nije protivan općim načelima Zakona o obveznim odnosima (ZOO, „Narodne novine“ 35/05 i 41/08) iz članaka 4.,6. i 7. tog Zakona. Naime, spornim ugovorom nisu ugovorene kamate koje bi bile više od zakonom dopuštene najviše stope ugovornih kamata, te ugovor ne sadrži elemente zelenaškog ugovora, pa nije narušio načelo jednake vrijednosti činidbi.“ Isti stav podržao je i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi Pž-2462/03: „Dodatkom ugovora o kreditu koji se odnosi na kratkoročni kredit od 28. prosinca 1993.godine ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, time da je u oba ugovora utanačeno da će se promjenljiva kamatna stopa obračunavati sa odlukama Banke. Nadalje prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl.399.st.2. Zakona o obveznim odnosima, a s obzirom da je u konkretnom slučaju kamata dana na kredite, te je bila ugovorena sukladno važećim poslovnim uvjetima i odlukama banke, kreditor je imao ovlaštenje kamatu obračunavati na način kako je to postavljeno tužbenim zahtjevom, jer je to bilo sukladno sa važećim propisima. Navedeno ujedno otklanja prigovor tuženika da bi kamatna stopa upućivala na elemente zelenaškog ugovora.“ Slijedom toga, tuženik opravdano tvrdi da odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu protivne načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da nisu ni uzrokovale znatnu neravnotežu ugovornih strana. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP) Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba. Člankom 1. Ugovora jasno je propisano da se kredit odobrava u valuti CHF te da će isti biti plasiran tužitelju u kunskoj protuvrijednosti vezan uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu Kreditora, a člankom 8. predviđeno je da će se mjesečni anuiteti plaćati uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti, prema prodajnom tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća pojedinog anuiteta. Navedene odredbe jasno su koncipirane Ugovorom te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule, tuženik ukazuje da je tužitelj prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Činjenicu da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora bio informiran, odnosno upoznat s promjenjivošću tečaja CHF i rizicima nevoljnog tečaja, izričito je potvrdio i sam tuženik, temeljem izjave iz članka 9.12., 9.13. i 9.14. Ugovora, koje glase: „Sve tečajne razlike, te svi troškovi vezani uz preračunavanje i konvertiranje idu isključivo na teret Korisnika kredita. „Korisnik kredita izričito izjavljuje da je spreman platiti sve iznose, koji bi eventualno mogli nastati uslijed fluktuacija u tečaju i to posredstvom dodatnih uplata ili kratkoročnim osiguranjem odgovarajućih instrumenata osiguranja Kreditoru." „Korisnik kredita svojim potpisom potvrđuje da su mu izričito objašnjeni posebni rizici koji su vezani uz navedeno financiranje u stranoj valuti, a što se prije svega odnosi na otvoreni tečajni rizik i to u pogledu njegove obveze vraćanja kredita.“ Nadalje, odredbama 9.15. i 9.16. Ugovora o kreditu regulirana je mogućnost tužitelja da postavi zahtjev za konverzijom iz valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR. Također, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu i njen učinak na odnos ugovornih strana. VTS je presudom obuhvatio samo jednu fazu predugovornog stadija u kojem je pojedina banka komunicirala sa svim potencijalnim potrošačima, odnosno fazu reklamiranja i oglašavanja. Međutim, izreka presude kao relevantno navodi i vrijeme pregovora i vrijeme zaključenja, ali bez obrazloženja na kojim činjenicama se potonje temelji. Informacije koje je tuženik objavljivao u marketinške svrhe prije ili prilikom sklapanja ugovora (reklamni katalozi, oglasi u tiskanim medijima, radio i televizijsko oglašavanje), a koje nisu sadržane u ugovoru, ne mogu utjecati na jasnoću ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, već eventualno mogu za posljedicu imati mane volje. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010. godine, tečaj CHF-a u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. godine - 2008. godine tečaj CHF-a u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010. godini, dakle, znatno nakon predmetnog razdoblja do 31.12.2008. godine, na koje se tužitelj poziva u tužbi, kada se poziva na utvrđenja iz u Parnice Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. godine, i to aprecijaciju bez presedana, kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa niti tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovornih odredaba nije postojao niti jedan zakonski i podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom, odnosno da nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik detaljnije očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu / u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja - potrošača) uslijed nepredvidivih i naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju. Uz navedeno, bitno je napomenuti da u vrijeme sklapanja osporavanih ugovora o kreditu nije postojao niti jedan zakonski ili podzakonski propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora o kreditu, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu bez raspravljanja o visini tužbenog zahtjeva. Tužitelj mora ponuditi obrazloženja zašto bi utužene odredbe bile ništetne, a u protivnom se tužba mora odbiti. Slijedom navedenog, neosnovano je pozivanje tužitelja na neravnotežu u pravima i obvezama, kada su mu svi relevantni akti i pravni okviri kojima se njegov ugovorni odnos s tuženikom uređivao bili dostupni, te mu je uvijek na raspolaganju stajala i mogućnost neposrednog informiranja u poslovnicama tuženika, a navedena odredba nikako ne može biti ništetna u cijelosti – što potvrđuje praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“): Glede valutne klauzule, na stranici 30. Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž 6632/2017 od 14.6.2018., stoji cit.: „Isto tako, u slučaju pravomoćnog utvrđenja da su ništetne i ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, to ne bi značilo da su ništetne čitave odredbe o predmetu ugovora. Potrošači su od banke dobili određeni iznos novca u kunama na ime kredita, kojeg su dužni vratiti, sukladno onim odredbama ugovora koje su i dalje na snazi, kao što je na snazi i sam ugovor o kreditu.“ Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje u tekstu: „VSRH“) je na sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020. donio rješenje, poslovni broj: Gos-1/19 (dalje u tekstu: „Rješenje“) kojim daje odgovor na pitanje jesu li sporazumi o konverziji ništetni, ako bi se eventualno utvrdila ništetnost odredaba ugovora o kreditu koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Rješenjem se demistificira postupak konverzije te se daje konačna potvrda Sporazumima o konverziji na način da im se priznaju pravni učinci i valjanost čak i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. U prvom redu treba naglasiti kako Rješenje predstavlja obvezujuće pravno shvaćanje koje svi sudovi u Hrvatskoj, sukladno članku 502.n Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/2019, dalje u tekstu: „ZPP“), moraju slijediti. VSRH u obrazloženju Rješenja više puta naglašava kogentnost zakonskih odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK“), koji na vrlo detaljan i specifičan način određuje postupak provođenja te izračuna same konverzije. Posljedično, kroz zakonit i izrazito transparentan postupak s jasnim reperkusijama za sve strane postupka, potrošačima je ostavljena mogućnost izbora žele li prihvatiti navedeni sporazum ili ne, a bankama nametnuta obveza bez mogućnosti odbijanja. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Pojednostavljeno rečeno – primjenjuje se pravna fikcija kao da je ugovorni odnos od početka bio odnos u valuti EUR. Dakle, među strankama koje su prihvatile konverziju nastala je potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora. Dodatno, VSRH daje posebno obrazloženje glede postojanja odnosno nepostojanja pravnog interesa za zahtjeve kojima se traži utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji. Naime, VSRH ističe kako opća pravila ZPP-a, a i sama priroda kondemnatorne tužbe u pravilu ne zahtijevaju dokazivanje pravnog interesa te da se postojanje pravnog interesa kod takvih zahtjeva ne može načelno isključiti. Tako VSRH ističe da se ne bi moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog zakona. Argumentum a contrario, u slučajevima kada su konverzije provedene sukladno odredbama ZID ZPK, potrošači nemaju pravni interes jer su prihvatili da se osnovni pravni odnos zamijeni novim trajnim i potpunim odnosom. U tom smislu, uredno provedena konverzija isključuje i pravni interes potrošača za podnošenje tužbe sa zahtjevom za isplatu bilo kakve razlike (obeštećenja) po osnovi ranijeg pravnog posla - Ugovora o kreditu uslijed provedene konverzije. Budući da se obvezujućim Rješenjem VSRH nedvojbeno razriješilo ovo pravno pitanje, tuženik ukazuje na recentnu odluku Županijskog suda u Puli – Pola, donesenu u pojedinačnom parničnom postupku koji se pod posl. brojem Gž-925/2017 vodio pred spomenutim sudom po žalbi tužiteljice čiji je tužbeni zahtjev, suštinski analogan svim ostalim pojedinačnim tužbenim zahtjevima koji izviru iz utvrđenja zauzetih u Parnici Potrošač, prvostupanjskom presudom bio odbijen. Tako je Županijski sud utvrdio slijedeće (cit.): „Obzirom da tužiteljica više nema osnove za zahtjev za isplatu na ime više uplaćenih kamata u dotadašnjoj otplati kredita, kako je otplaćivan do konverzije, obzirom je izvršena konverzija, time je i sklopljenim Sporazumom postignuta izvansudska nagodba o iznosu preplate. Sporazum o konverziji sklopljen je uz pravilnu primjenu odredaba ZPK i prvostupanjski sud je stoga u svemu pravilno primijenio materijalno pravo kada je kao neosnovan odbio taj zahtjev.“ Nadalje, recentna sudska praksa također ukazuje na postupanje drugostupanjskih sudova u kojima su odbijeni istovrsni tužbeni zahtjevi tužitelja koji su pristali na konverziju ugovora o kreditu, stoga tuženi predlaže izvršiti uvid u sljedeće presude. Tuženik ukazuje na općepoznatu činjenicu da je 30.9.2015. godine stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015; dalje u tekstu: „ZPK“) kojim je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. Svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U tom smislu, člankom 19.c ZID ZPK/15 propisan je način izračuna konverzije prema kojem je banka bila dužna: na iznos početno odobrene glavnice CHF kredita izračunati iznos glavnice EUR kredita po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita; umjesto početno ugovorene kamatne stope CHF kredita primijeniti kamatnu stopu jednaku kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u CHF; - početno utvrđen otplatni plan CHF kredita uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati CHF anuiteti zamijeniti novim EUR otplatnim planom, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; - iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvoriti u EUR anuitete prema tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na EUR kredite iste vrste i trajanja Takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljaju osnovu za namirenje EUR anuiteta po novom EUR otplatnom planu; - utvrditi preplatu / manju uplatu između ukupno uplaćenih iznosa utvrđenih u EUR i ukupnog iznosa EUR anuiteta prema novom EUR otplatnom planu. Tuženik je postupio sukladno gore citiranoj zakonskoj obvezi te je tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije zajedno s prijedlogom Aneks br. 1. Ugovora o kreditu. Prema Zakonu o izmjenama i dopunama ZPK potrošač je imao 30 dana da obavijesti banku o prihvatu konverzije i u navedenom razdoblju, sve do isteka zakonom propisanog roka za prihvaćanje konverzije, imao mogućnost provjeriti točnost izračuna konverzije, obratiti se tuženiku u slučaju bilo kakvih pitanja ili nejasnoća te eventualno izjaviti prigovor na izračun konverzije u slučaju da bi takvih prigovora imao. Navedenim Aneksom stranke su sporazumno izmijenili kreditnu obvezu tužitelja čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa također je i promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR, te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Tako, navedenim Aneksom Ugovora o kreditu tuženik je pristao: na promjenu valute uz koju se veže njegova kreditna obveza i novoutvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja Ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužitelja s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom za EUR, da se iznos eventualne preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Slijedom navedenog, Aneksom Ugovora o kreditu tužitelj i tuženik s retroaktivnim učinkom izmijenili su svoj osnovni CHF ugovorni odnos, na način da su izmijenjeni bitni sastojci Ugovora o kreditu i to: kamatna stopa iz osnovnog CHF ugovora i valutna klauzula vezana uz CHF, i to s učincima od dana sklapanja osnovnog Ugovora. Također, prilikom konverzije svi iznosi koje je tužitelj plaćao po CHF kreditu (uključujući iznose za koje tužitelj smatra da ih je više platio zbog promjene kamatne stope i tečaja HRK u odnosu na CHF) tužitelj je odlučio koristiti za namirenje anuiteta po EUR kreditu. Stoga, stav je tuženika kako tužitelj nema pravo u posebnoj parnici, pozivom na pravna utvrđenja iz kolektivne parnice radi zaštite kolektivnih interesa i prava pokrenute od strane Udruge Potrošač (dalje: Parnica Potrošač), zahtijevati utvrđenje ništetnima odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom tuženika iz osnovnog CHF Ugovora o kreditu niti potraživati isplatu bilo kakvih iznosa po ugovornoj ili izvan ugovornoj odgovornosti tuženika. Sklapanje Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu ima značenje novog pravnog posla kojim su regulirana prava i obveze u pravnom odnosu tužitelja i tuženika, i to na način da se: -pravni položaj tužitelja izjednači s pravnim položajem potrošača korisnikom kredita s valutnom klauzulom u EUR (ugovorom o kreditu koji nije bio predmetnom ispitivanja i odlučivanja u Parnici Potrošač), kao svojevrsnom pravnom fikcijom predviđenom odredbama članka 19.c ZPK-a; i to -s učinkom od dana sklapanja osnovnog CHF Ugovora o kredit, odnosno retroaktivnim djelovanjem na ugovorni odnos tužitelja i tuženika; uz -pravo tužitelja na povrat tako nastale preplate po osnovi mjesečnih anuiteta plaćenih od strane tužitelja po osnovi odredaba osnovnog CHF Ugovora o kreditu. Unatoč tome što je tuženik imao zakonsku obvezu ponuditi tužitelju konverziju kredita te izračun konverzije izvršiti prema strogim (i za tuženika kogentnim) zakonskim pravilima iz odredbe čl. 19.c ZID ZPK/15, novi pravni posao sklopljen između tužitelja i tuženika u vidu Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu potpisana je od strane tužitelja njegovom samostalnom i stvarnom voljom, te se kao takav ima i mora tumačiti svojevrsnim rješavanjem pravne neizvjesnosti u osnovnom CHF ugovornom odnosu tužitelja i tuženika, uz odstupanje stranka od njihovih daljnjih zahtjeva po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Uostalom, mogućnost potrošača samostalno odlučiti hoće li ili neće pristati na konverziju svojeg CHF kredita, već dovoljno ukazuje na volju potrošača (ovdje tužitelja) da Aneksom br. 1. Ugovora o kreditu i provedbom konverzije konačno urediti svoja prava i obveze u osnovnom ugovornom odnosu s bankom (ovdje tuženikom). Opisano teleološko tumačenje odredaba Glave IV.a ZPK-a bili su dužni primijeniti prvostupanjski i drugostupanjski sud pri donošenju svojih presuda u konkretnom postupku. Međutim, takvo tumačenje je u potpunosti izostalo u osporavanim sudskim odlukama te se isto svelo na obično gramatičko tumačenje zakonskih odredaba. Da je smisao postupka konverzije kredita vezanih za valutnu klauzulu u CHF bilo konačno uređenje ugovornog odnosa između potrošača i njegove banke s učinkom od početka osnovnog ugovornog odnosa proizlazi i iz Konačnog prijedloga zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju podnesenom Predsjedniku Hrvatskog sabora 10.9.2015. Prijedlog broj 899 (dalje: Konačni prijedlog) na osnovu kojeg su donesene izmjene i dopune ZPK-a i dodana Glava IV.a ZPK-a o postupku konverzije. Tako se, između ostalog, u Konačnom prijedlogu navodi kako je svrha donošenja izmjena i dopuna ZPKa: „S obzirom da vjerovnici i dužnici u CHF do sada nikako nisu uspjeli iznaći obostrano prihvatljivo rješenje, niti su pregovori vođeni u Ministarstvu financija urodili plodom, sve naprijed navedeno navelo je zakonodavca da ovim Zakonom postavi temelj za trajno rješenje problema u CHF…“ (stranica 4. Konačnog prijedloga) „…Za primjenu povratnog djelovanja pojedinih odredbi postoje posebno opravdani razlozi, odnosno procjenjivo je kako je cilj zaštite korisnika kredita u CHF i s valutnom klauzulom u CHF veći od značaja pravne nesigurnosti vjerovnika u tom ugovornom odnosu…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) „…postići se još jedan važan cilj, a to je rasterećenje sudova…Konverzijom kredita smanjit će se opterećenost općinskih sudova brojem tužbi, a s druge strane potrošači neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima…“ (stranica 6. Konačnog prijedloga) Upravo iz navedenih razloga, prvostupanjski i drugostupanjski sud u svojim presudama bili su dužni odbiti zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti osporavane i retroaktivno izmijenjene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i zahtjev za isplatu preplaćene razlike po osnovnom CHF Ugovoru o kreditu. Pravilnost prethodno iznesenog stajališta tuženika potvrdili su i drugostupanjski sudovi u svojoj praksi, točnije Županijski sud u Osijeku, Županijski sud u Slavonskom Brodu, ali i drugi sudovi u svojim recentnim odlukama. Tuženik smatra potrebnim naglasiti kako stav Suda Europske unije u predmetu Dunai c/a ERSTE Bank Hungary Zrt (C-118/17) nije mjerodavan u konkretnom slučaju s obzirom da je sporazum o konverziji (Dodatak 1. Ugovora) sklapan ovisno o volji potrošača, ovdje tužitelja, koji ih je mogao prihvatiti ili odbiti i to s učinkom ex tunc (kao da je kredit od početka bio vezan za valutnu klauzulu u EUR). Naime, u spomenutom se predmetu radilo o situaciji u kojoj je zakonodavac direktno intervenirao u ugovorne odnose na način da je ex lege zamijenio ugovorne odredbe o tečaju stranih valuta i time onemogućio potrošače da traže utvrđenje ništetnosti ugovora o zajmu, a da je tužitelj (S) tražio da se ništetnim utvrdi cijeli ugovor o zajmu jer je ustanovio da takva ex lege intervencija u ugovorni odnos nije ostvarila svrhu zaštite zajamčene potrošačima. Nasuprot tome, u hrvatskom slučaju do izmjene ugovornog odnosa nije došlo ex lege, nego sklapanjem Sporazuma o konverziji koji su potrošači mogli prihvatiti, ali i odbiti. Dakle, poštivano je načelo slobode ugovaranja i to čak na štetu trgovca, a u korist potrošača. Stoga, kako su u hrvatskom slučaju sporazumi o konverziji sklapani prema slobodnoj volji potrošača, a u skladu sa sadržajem propisanim ZID ZPK-om, tuženik opravdano smatra da takvi sporazumi, pa u konkretnom slučaju niti Aneks br. 1. Ugovora o kreditu, uopće ne bi trebali biti razmatrani u svjetlu Direktive 93/13 jer njezin čl. 1. st. 2. izričito propisuje: „Ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.“ Slijedom navedenoga, stav Suda Europske unije izražen u odluci C-118/17 je neprimjenjiv na okolnosti ovog postupka, te je eventualno pozivanje tužitelja na stajališta iznesena u navedenoj odluci potpuno neosnovano. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da tužbu u cijelosti odbije kao neosnovanu te dosudi troškove postupka u korist tuženika. Podredno i isključivo u slučaju da sud usvoji tužbeni zahtjev tužitelja (unatoč provedenoj konverziji dugovanja tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu i očitoj neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja), tuženik ovim podneskom ističe prigovor radi prijeboja tužiteljeva potraživanja koje je predmetom ove parnice i preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita, a po osnovi Aneksa br. 1. Ugovora o kreditu Odredbama članka 1113. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018; dalje: „ZOO“) predviđeno je pravo osobe koja je isti dug platila dva puta zahtijevati povrat po pravilima povrata stečenog bez osnove. Dodatkom Ugovora o kreditu utvrđena je preplata tužitelja po osnovi Ugovora o kreditu u iznosu od 55.387,98 kn. Tuženik je tijekom daljnjeg razdoblja otplate kredita iznos utvrđene preplate koristio za podmirenje 50% dospjelih anuiteta i na taj način tužitelju isplatio utvrđeni iznos preplate. S obzirom da je tuženik u korist tužitelja već isplatio iznos preplate po Ugovoru o kreditu utvrđene u postupku konverzije, te da bi usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom preplate po Ugovoru o kreditu tužitelj dva puta bio namiren za isti navodni dug po istoj pravnoj osnovi, podredno i isključivo ako sud utvrdi tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom osnovanim, tuženik ovime ističe prigovor radi prijeboja te predlaže sudu: utvrditi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 55.387,98 kn uvećane za zatezne kamate tekuće od dana 1.10.2015. po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, donijeti konstitutivnu odluku o prijeboju tužiteljeva i tuženikova uzajamnih potraživanja, te odbiti tužbeni zahtjev tužitelja. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa na temelju samostalnog izračuna visine navodnog potraživanja, budući da spornu visinu tužbenog zahtjev može utvrditi samo vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, kao načinom dokazivanja spornih činjenica, a koje može odrediti isključivo neovisni i nepristrani sud u okviru parničnog postupka. Tuženik predlaže sudu da uzme u obzir i tzv. negativne razlike, odnosno razlike između stvarno plaćenih anuiteta i anuiteta prema otplatnom planu iz Ugovora o kreditu, a koji su tijekom određenih razdoblja otplate kredita bili u nižem iznosu od anuiteta predviđenih otplatnim planom. Naime, tijekom otplate kredita u određenim razdobljima tečaj CHF prema kuni bio je niži od onog koji je vrijedio na dan isplate ugovorenog iznos kredita. Također, u određenim razdobljima plaćena kamatna bila je ništa niža od kamate prvotno ugovorene. U prilogu shvaćanja tuženika o relevantnosti negativnih razlika u donošenju odluke suda o sporu, Županijski sud u Bjelovaru Rješenjem poslovni broj Gž-911/2021 navodi, cit.: „Osim toga, prilikom donošenja pobijane prvostupanjske presude sud prvog stupnja nije potpuno utvrdio činjenično stanje koje se odnosi na tzv. negativnu razliku tečaje valute CHF prema valuti kune, odnosno da je od 10. kolovoza 2006. do 6. listopada 2008. anuitet otplate kredita vezan uz valutnu klauzulu za tečaj CHF, bio niži nego u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, a koja činjenica predstavlja bitnu činjenicu u ovom parničnom postupku jer prava i obveze ugovornih stranaka iz predmetnog Ugovora o kreditu, vezanih za valutnu klauzulu otplate kredita valja prosuđivati kao jednu cjelinu proizašli iz određenog pravnog odnosa (ugovorni odnos s osnova ugovora o kreditu s valutnom klauzulom), pa prema ocjeni ovoga drugostupanjskog suda kada se jedna ugovorna strana poziva i zahtjeva ostvarenje svojih povrijeđenih prava zbog nedopuštene pravne osnove, valja imati u vidu i korist koju je stekla zbog takve nedopuštene pravne osnovne, konkretno valutne klauzule, što znači da je prvostupanjski sud morao umanjiti dosuđeni iznos razlike anuiteta zbog porasta (aprecijacija) tečaja CHF prema kuni za iznos manje plaćenih anuitete otplate kredita zbog pada tečaja CHF prema kuni. Tako i Općinski sud u Vinkovcima u pravomoćnoj presudi i rješenju poslovni broj P-145/2020 od 21.3.2022. navodi, cit.: „Naime, cjelokupan odnos između stranaka mora se sagledati kroz načelo savjesnosti i poštenja, te utvrditi koji su to iznosi koje je tužitelj manje platio za vrijeme kada je kamatna stopa bila manja od početno ugovorene, odnosno kada je tečaj bio manji od tečaja na dan isplate. Utvrđivanjem tih iznosa i njihovim odbijanjem od utvrđenih iznosa koji su plaćeni kada je kamata bila veća od početno ugovorene, odnosno tečaj bio veći od tečaja na dan isplate je savjestan i pošten način da se utvrdi ukupan iznos kojega je jedna od strana više platila. Načelo savjesnosti i poštenja ne može se tumačiti i primjenjivati jednostrano, odnosno kada to odgovara samo tužitelju, već njegova primjena mora biti sveobuhvatna u odnosu na konkretan obvezno pravni tj. ugovorni odnos između stranaka.“ Također, u prilog shvaćanja tuženika ide i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojim je prihvaćena revizija tuženice u CHF sporu u odnosu na negativne razlike i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U točki 16. spomenutog rješenja stoji: „Zbog, pogrešnog pravnog pristupa sudovi nisu utvrđivali, kada je tečaj CHF bio niži od početno utvrđenog, u kojem iznosu su anuiteti kredita u tom vremenu bili niži od početnog, i slijedom toga koji iznos predstavlja razliku između anuiteta kredita obračunatog u kunama prema tečaju CHF u vrijeme sklapanja ugovora i stvarno plaćenih anuiteta u periodu kada je tečaj CHF bio povoljniji za tužitelja jer je zbog nižeg tečaja CHF plaćao manje iznose na ime anuiteta kredita“ Rješenjem se naglašava da je sud potvrdio neophodnost uzimanja u obzir negativnih razlika te dodatno ističe da tuženik u tu svrhu nije bio obvezan iznijeti prigovor radi prijeboja ili podnijeti protutužbeni zahtjev. Dovoljno je bilo da iznese prigovor usmjeren na samu visinu tužbenog zahtjeva. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže Naslovu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. U tijeku postupka sud je izvršio uvid u presliku ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 80282/05 (list 10-20 spisa), dodatak br. 1 ugovora o kreditu br. 80282/05 (list 21-24 spisa), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 262643 (list 25-27 spisa), Preslika zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] ( list 28 spisa), pregled povijesnih vrijednosti EURIBOR-a i ogledni primjer kredita s indeksiranom kamatnom stopom (list 29 spisa), sporazum o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanim za CHF valutnu klauzulu (list 30 spisa), potvrda o stanju duga (list 31 spisa), potvrda o plaćenim kamatama po namjenskom stambenom kreditu za razdoblje od 1.1.2005. do 31.12.2005. (list 32 spisa), zahtjev za izdavanje brisovnog očitovanja (list 33 spisa), polica osiguranja P01-1020044576) list 34 spisa), zahtjev za raskid ugovora o trajnom nalogu uz fiksni iznos radi prijenosa plaćanja sa računa klijenta (list 35-37 spisa), otplatni plan (list 38-39 spisa), pregled uplata (list 40-41 spisa), izvod po kreditu (list 42-43 spisa), podaci o kreditu (list 44 spisa), Aktiviranje izjave o suglasnosti zapljene (list 45-47 spisa, obavijest o promjeni kamatne stope (list 429-433 spisa), otplatni plan (list 434-436 spisa), dokumentacija banke ( list 437-469 spisa), proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. (list 411-423 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 482-483 spisa).
4. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim do iznosa od 10.601,38 €.
5. Između stranaka nije bilo sporno:
- da su stranke 9.06.2005. zaključile predmetni ugovor o kreditu 80282/05
-da je tuženik tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 125.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,69% godišnje.
-da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatim tečaju CHF banke na dan plaćanja
- da je tuženik tijekom trajanja kreditnog odnosa mijenjao visinu anuiteta po predmetnom kreditu,
-da su stranke 30. ožujka 2016., sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu, broj 80282/05 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.), a kojim je ugovorena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a kojim su izmijenili ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita na način da su kredit konvertirali u euro, ugovorili kamatnu stopu, te su utvrdili manjak odnosno dug tužitelja prema tuženiku u iznosu 3.166,76 €.
6. Među strankama je bila sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, zastara predmetnog potraživanja, te činjenica da li se u ovom postupku mogu primjenjivati odluke donesene u kolektivnom sporu.
7. Neosnovan je navod tuženika da zbog toga što je s tužiteljem sklopio konverziju sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. – dalje ZID ZPK) tužitelj više nema pravni interes zahtijevati isplatu stečenog bez osnove po ništetnim odredbama Ugovora o kreditu, jer je i Vrhovni sud RH u odluci broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. izrazio shvaćanje da sama činjenica da su stranke sklopile Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. U istoj odluci jasno je navedeno da korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju. Radi navedenog ovaj sud je ovlašten utvrđivati ništetnost odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope po jednostranoj odluci banke i odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula jer, tužitelj kao korisnik kredita i nadalje tvrdi da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe.
8. Saslušan tužitelj iskazao je da predmetnom tužbom potražuje da mu se isplati na ime valutne klauzule, razlika u iznosima koje je plaćao OTP banci, prema zaključenom Ugovoru a u odnosu na iznose koje drži da je trebao plaćati i to stoga što nije bio upozoren da će doći do promjene u tečaju što se u konkretnom slučaju dogodilo. Ugovor o kreditu sa OTP bankom, odnosno sa HVB Splitskom bankom zaključio je 2005., odobren mu je iznos od 125.000,00 CHF. Što se tiče Ugovora odlučio se na ugovor u tzv. francima iz razloga što mu je tada kazano da je riječ o najpovoljnijem kreditu, s tim da ističe da mu nitko od službenika banke nije posebno pojasnio odredbe Ugovora. Kada ga sud pita je li Ugovor pročitao kada je zaključen, može odgovoriti da je isti pročitao ali nije posebno obraćao pažnju na svaku pojedinu stavku koja je u Ugovoru navedena. S vremenom visina anuiteta se mijenjala na način da je porasla za svaki mjesec pojedinačno kako je to u tužbi naveo. Nadalje 2016. zaključio je Dodatak ugovoru, riječ je o Ugovoru o konverziji glavnog ugovora, švicarski franci su pretvoreni u eure, međutim nije se odrekao potraživanja koja mu pripadaju temeljem tzv. odredbe valutne klauzule koja je navedena u prvotnom Ugovoru. Kredit je korišten za potrebe adaptacije kuće u [adresa], riječ je o vikendici u kojoj se boravi tijekom ljeta i ne koristi se u druge svrhe, nije iznajmljivaja i u njoj se nije obavljala bilo koja registrirana djelatnost s tim da je ovu nekretninu prodao prije 5 godina. Na upit pun. tuženika je li se savjetovao s nekim prilikom dizanja kredita u francima, odgovara da nije, nije se informirao o mogućnosti niti uvjetima podizanja kredita kod drugih banaka, u toj banci imao je otvoren račun. Na daljnji upit kako se odlučio na zaključenje Ugovora o konverziji odgovara da se na zaključenje ovog Ugovora odlučio iz razloga što nije znao koliko će dalje rasti anuiteti prema prvotno zaključenom Ugovoru.
9. Iskaz tužitelja sud u cijelosti prihvaća budući ga ocjenjuje logičnim i uvjerljivim.
10. U konkretnom predmetu uvidom u ugovor o kreditu tužitelj naveden kao fizička osoba, bez ikakvog spominjanja poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, tako da je jasno da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača.
11. Iz iskaza tužitelja također je utvrđeno da se prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo o niti jednoj ugovornoj odredbi, pa tako niti o valutnoj klauzuli, da tužitelju nisu date nikakve obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama ugovornih odredbi na njegove novčane obveze, o rizicima kreditiranja u švicarskim francima, tako da tužitelj, kao prosječni potrošač uz razumnu pažnju i oprez, nije imao mogućnosti, niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike i posljedice predmetne ugovorne odredbe.
12. U kolektivnom sporu u kojem je Trgovački sud u Zagrebu donio presudu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. (glede promjenjive stope ugovorne kamate) i presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. (glede valutne klauzule), a koje su potvrđene presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015., te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019., a kojim pravomoćnim presudama je utvrđeno da su banke, a među njima i tužena, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu pojedinačno pregovarali o navedenoj odredbi, niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i načini izračuna tih parametra koji utječu na odluku kreditora o visini stope kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, čime su banke postupale protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i protivno odredbama Zakona o obveznim odnosima, i sklapajući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
13. Prema odredbi članka 502.a stavak 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP-a, dok je člankom 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužena ovlaštena štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
14. Kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Sukladno čl. 502. C ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a. Stoga ovaj sud, a pozivom na utvrđenja u parnicama naprijed citiranih iz kolektivnih sporova, utvrdio ništetnost dijela odredbi naprijed citiranog ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
15. Pri tome se navodi da je sud i iz iskaza tužitelja, utvrdio da je tuženik sklapajući predmetni ugovor o kreditu koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe sklapanjem ugovora o potrošačkom kreditiranju – ugovora o kreditu tako da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tog ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
16. Obzirom da je utvrđena ništetnost dijela odredbi Ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule, to tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog navedenih ništetnih odredbi ukoliko nije u cijelosti obeštećen izvršenom konverzijom.
17. Naime, sklapanje dodatka ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sama po sebi ne znači gubitak prava potraživati od tuženika povrat preplaćenog koji se temelji na ništetnim ugovornim odredbama i onome što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja na temelju tih ništetnih odredbi. Pri čemu se ukazuje na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.
18. Prema ocjeni ovog suda svrha koja se želi postići primjenom odredbi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15. - u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) je da se u primjeni odredbe članka 19.b položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Ovdje treba imati u vidu i pravilo po kojima se vrši konverzija kredita, a sadržana su u odredbi članka 19.c tog Zakona pri čemu treba reći da niti tom odredbom, ali niti jednom drugom odredbom navedenog Zakona, te niti jednom odredbom Dodatka ugovoru o kreditu koji su stranke sklopile u skladu s tim Zakonom, nije uređeno pitanje rješavanja posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, ni one o promjenjivosti stope ugovorne kamate ni one o valuti kredita u CHF, čak što više u vrijeme donošenja navedenog Zakona pa čak i u vrijeme konverzije još nije bila donesena pravomoćna sudska odluka u kolektivnom sporu kojom bi bila utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti CHF. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvan ugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i činjenicu da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ugovoru ne odriče zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.
19. Dakle, tužitelj kao potrošač, neovisno o konverziji kredita, ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe o vezanju otplate uz valutu CHF, naravno pod pretpostavkom da onim što mu je priznato na ime pretplate prilikom provedbe konverzije nisu u potpunosti sanirane posljedice ništetnosti ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. S time da se posebno napominje da tužitelju prilikom sklapanja konverzije nije utvrđena pretplata već manjak odnosno dug prema banci u iznosu od 3.166,76 €.
20. Navedeno pravo tužitelja kao potrošača u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženim u odluci od 09. srpnja 2020. godine u predmetu C-452/18. Naime, nepoštene odredbe u ugovoru koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača, uzima se kao da nikada nisu niti postojale tako da ne mogu imati učinak prema potrošaču. Posljedično navedenom iste se izuzimaju od primjene osim ako se potrošač tome usprotivi, jer pravo na djelotvornu zaštitu potrošača podrazumijeva i njegovu mogućnost da odustane od ostvarenja svojih prava tako da se, ako je to slučaj, mora uzeti u obzir volja potrošača kada on, svjestan neobvezujuće naravi nepoštene ugovorne odredbe i posljedica koje je proizvela, ipak izjavi da se protivi isključenju njene primjene, čime daje slobodan i informiran pristanak na odredbu o kojoj je riječ. To bi nadalje značilo da se tužitelj mogao odreći isticanja nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora u naknadno sklopljenom ugovoru kojim se mijenjaju ništetne odredbe osnovnog ugovora, kao što se mogao odreći i učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje tih odredbi nepoštenima, ali sve to samo pod uvjetom da je to učinio na temelju slobodnog i informiranog pristanka. Međutim, imajući u vidu sadržaj predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, koji su stranke zaključile, jasno proizlazi da u njemu nema izjave kojom se tužitelj odriče nepoštenosti predmetnih ugovornih odredbi, kao ni od pravnih učinaka koji bi iz toga mogli proizaći za njega.
21. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, došlo do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, tako da zastarni rok u pogledu isplate preplaćenog zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF počinje teći 14. lipnja 2018., kada je tužitelj kao potrošač mogao saznati za nepoštenost tih ugovornih odredbi, a što je u skladu sa stajalištima izraženim u odlukama suda Europske unije u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19, kao i objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV- 33/2022-2 od 31. siječnja 2022. Obzirom da je tužitelj tužbu za isplatu preplaćenog iznosa podnio 13. lipnja 2023., to nije prošao petogodišnji zastarni rok, obzirom da se radi o stjecanju bez osnove u smislu članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. dalje ZOO).
22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom Darku Prpiću, Stalnom sudskom vještaku za financije iz Darfin d.o.o. iz Zagreba.
23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno je da sveukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 85.633,65 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 11.365,61 EUR. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -5.758,00 HRK, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi -764,23 EUR. Prema sporazumu o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita vezanom za CHF valutnu klauzulu (list 30 spisa) korisnik kredita zatražio je da sveukupni iznos duga podmiri na način da se preostala neotplaćena glavnica kredita u iznosu od 52.271,22 EUR uveća za iznos sveukupnog duga u visini od 3.116,76 EUR, s čime je Kreditor suglasan. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (list 38-41 spisa). Iz provedene konverzije tužitelju nije utvrđena preplata, već manjak te isto nije izvršen nikakav povrat sredstava. S obzirom da je utvrđen manjak i tuženik nije izvršavao povrat sredstava tužitelju redoslijed namirenja iz čl.171. Zakona o obveznim odnosima se ne primjenjuje. Ukupan iznos potraživanja tužitelja: Više plaćene razlike anuiteta s osnove valutne klauzule 11.365,61 EUR, Razlika iznosa preostale glavnice zbog tečaja 5.850,93 EUR. Manjak utvrđen konverzijom 3.116,76 EUR.
24. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, dok tuženik ističe k ako nema računskih prigovora na nalaz i mišljenje, ali prigovara osnovi po kojoj je izračun napravljen sukladno dosad iznesenim navodima u postupku. Sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio budući je isti izrađen u skladu s pravilima struke.
25. Dakle, provedenom konverzijom, nije uspostavljena ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno tužitelj nije obeštećen, jer je iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji i dalje ostaje dug tuženika na ime preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi i to na ime preplate zbog promjene tečaja.
26. Po čl. 323. ZOO-a, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivala otplata bez valutne klauzule.
27. Tužitelj je, tužbeni zahtjev za isplatu precizirao u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka i sukladno promijeni valute, s time da je utvrđeni iznos preplate umanjio za negativne razlike u iznosu od 764,23 €, te je sud tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim u djelu kako je to navedeno pod I izreke.
28. Budući da se za iznos obuhvaćen tužbenim zahtjevom pod I bez osnove povećala imovina tuženika, jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništavih odredbi, to je tuženik dužan tužitelju vratiti zateznu kamatu koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u izreci pod I. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništavim.
29. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22).
30. Tuženik je podneskom od 17. veljače 2025., specificirao prigovor radi prebijanja u iznosu od 764,23 EUR-a, a koji se odnosi na negativne tečajne razlike, zajedno sa pripadajućom kamatom. Kako je tužitelj svoj tužbeni zahtjev umanjio za negativne razlike u iznosu od 764,23 €, stoga je sud prigovor radi prebijanja u tom djelu ocijenio kao neosnovan, te ga je odbio.
U odnosu na zatražene kamate na ukupan iznos negativnih razlika, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika spram tužitelja, jer plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog, tužitelj nije primio niti stekao bez osnove ništa, jer je čitavu uplatu primio tuženik, pa ni ne postoji njegova obveza za vraćanjem nečega što nije primio, pa tako niti kamate, slijedom čega ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO- a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Radi navedenog odlučeno je kao pod IV. Izreke.
31. Također iznos od 3.116,76 EUR-a, koji tužitelj potražuje na ime pretplate prilikom obračuna konverzije, nije osnovan budući tužitelju taj iznos nije priznat kao pretplata obračunom konverzije, već je naprotiv utvrđen manjak u tom iznosu, odnosno utvrđen je dug tužitelja prema tuženiku, te je za isti u čl. 2 toč. e) Dodatka ugovora o kreditu, (list 22 spisa) ugovoreno da će se sklopiti poseban Sporazum o podmiri duga i isti nije predmet ovog postupka. Za navedeni iznos je tužitelj odbijen, jer se ne radi o iznosu pretplate temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora, radi čega je odlučeno kao pod III izreke (ukupan iznos od 8.967,69 €, od čega se iznos od 3.116,76 € odnosi na navodnu pretplatu obračunatu konverzijom).
32. Nedospjela glavnica utvrđena je, dakle Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos od 5.850,93 € na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu, radi čega je odlučeno kao pod III izreke, (ukupan iznos od 8.967,69 €, od čega se iznos od 5.850,93 € odnosi na razliku glavnice).
33. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1 ZPP-a, iako je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 8.967,69 €, s obzirom da je u cijelosti uspio dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva kojim je odbijen, nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovora koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužitelja (potrošača), koji nije dao povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljeva prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredaba (tako odluka Vrhovnog suda RH br. Rev- 1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C-224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.)
34. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu cjelokupnog troška postupka prema dosuđenom VPS-u od 10.601,38 €, pa je tužitelju priznat trošak sastava tužbe, za podneske od 14.12.2023.,31.10.2024., za zastupanje na ročištima od 9.7.2024.,16.01.2025., i 18.2.2025., za svaku radnju naknada u iznosu 200,00€, ili 100 bodova, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, sve uvećano za 25 % PDV-a, u iznosu od 300,00€. Tužitelju je također priznat trošak financijskog vještačenja u iznosu od 400,00 €, ili sveukupno 1.900,00 €, a koji trošak mu je dužan naknaditi tuženik. Tužitelju nije priznat zatraženi trošak za odgođeno ročište od 15.10.2024., budući ročište navedenog dana nije niti zakazano, a niti odgođeno.
35. Na dosuđeni trošak tužitelju su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u vezi s čl.151 st. 3 ZPP-a, tekuće od presuđenja do isplate.
36. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci ove presude pod I. do IV.
U Krapini 26. ožujka 2025.
SUTKINJA
Jasmina Božić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana putem ovog suda nadležnom županijskom sudu, pisano u tri primjerka. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.
Dostaviti:
1. Odvj. Valentin Lovrić
2. Odvj. Miroslav Plašćar
