Poslovni broj: UsI-2327/2024-7

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja ČS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćeniku Darku Medaku, odvjetniku iz Splita, Kneza Ljudevita Posavskog 12, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, radi određivanja naknade za nekretninu za koju se po posebnom propisu smatra da je izvlaštena, nakon javne i usmene rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/23-01/27, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 25. lipnja 2024. i rješenja Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I 943-02/23-1003/0002, URBROJ: 2181/1-13/23-23-0004 od 6. lipnja 2023. te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 2. listopada 2024. protiv rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/23-01/27, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 25. lipnja 2024., tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako je osporeno rješenje tuženika nezakonito. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane odluke, na štetu tužitelja kao stranke učinjene su brojne povrede postupka, pa tako povreda načela zakonitosti, načelo razmjernosti u zaštiti prava stranaka i javnog interesa, načelo pomoći stranci, načelo utvrđivanja materijalne istine i načelo zaštite stečenih prava stranaka. Posebno je povrijeđeno pravo stranke na sudjelovanje u postupku, zajamčeno člankom 30. Zakona o općem upravnom postupku, jer su u postupku pribavljane isprave na kojima je tuženik utemeljio svoju odluku, a koje tužitelju kao stranci nisu dostavljene pa se o njima nije mogao ni izjasniti niti dokazivati suprotno. Bez prethodnog izjašnjavanja stranke postupak se može provesti samo ako se usvaja zahtjev stranke ili ako odluka u postupku nema negativan učinak na pravne interese stranke ili kad je tako propisano zakonom. Kako se u postupku stranci mora omogućiti izjašnjavanje o svim činjenicama, okolnostima i pravnim pitanjima važnim za rješavanje upravne stvari, to je pobijano rješenje nezakonito već zbog činjenice da je u postupku izveden dokaz pribavljanjem očitovanja Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 15. svibnja 2023., a da isto nije dostavljeno stranci niti je stranka bila upoznata sa pribavljanjem toga dokaza, pa se o njemu nije mogla ni očitovati. Pored povrede postupovnih prava tužitelja, pobijano rješenje je nezakonito i zbog razloga što se zasniva na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Tužitelj je dana 14. travnja 2023. nadležnom upravnom tijelu podnio zahtjev za provođenje postupka izvlaštenja i isplatu naknade radi proširenja granice pomorskog dobra, jer je Vlada Republike Hrvatske na inicijativu trgovačkog društva Modra špilja d.d. [adresa], a na prijedlog Povjerenstva za granice pomorskog dobra Splitsko-dalmatinske županije donijela Uredbu o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Komiža (NN br. 30/2007) kojim je proširena granica pomorskog dobra na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u vlasništvu tužitelja i to upravo na način da se cjelokupni objekt u vlasništvu podnositelja zahtjeva sa pripadajućim zemljištem sada nalazi na pomorskom dobru. Pobijano rješenje, kao i rješenje prvostupanjskog upravnog tijela, zasniva se na netočnoj tvrdnji da se u konkretnom slučaju ne radi o proširenju granice pomorskog dobra, već o određivanju granice pomorskog dobra, pa nema osnove za primjenu članka 58. i 59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade. Navedeni zaključak pobijanog rješenja je pogrešan i suprotan dokazima koji prileže spisu. U konkretnom slučaju granica pomorskog dobra je bila određena člankom 3. i 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN 158/03., 141/06. i 38/09.), u daljnjem tekstu ZPDML, koji propisuju da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena, kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Uredbom Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (NN br. 30/07) proširena je granica pomorskog dobra propisana zakonom i to na zahtjev tada društvenog, a sada privatnog trgovačkog društva Modra špilja d.d. Povjerenstvo za granice pomorskog dobra Splitsko-dalmatinske županije predložilo je Vladi RH, na zahtjev Modre špilje d.d., određivanje granice pomorskog dobra na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] na temelju nezakonite grafičke podloge koja neistinito prikazuje da se izgrađeni kupališni objekt većim dijelom nalazi na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je uknjižena kao javno dobro umjesto na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koja je u vlasništvu tužitelja, a ranije u vlasništvu obitelji NS. Tužitelj je, kao i njegovi pravni prednici, od Vlade Republike Hrvatske i nadležnog Ministarstva tražio stavljanje Uredbe izvan snage, jer je ista donesena temeljem nezakonite grafičke podloge u kojoj su na kopiji katastarskog plana k. o. [katastarska općina], katastarske granice kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] netočno prikazane na način da su znatno pomaknute prema sjeveru jer se očito htjelo lažno prikazati da je postojeći kupališni objekt zvan "Gusarica" izgrađen na kat. čest. [katastarska čestica] koja je javno dobro, a ne na kat. čest. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u privatnom vlasništvu. Da je granica između kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] u grafičkom prilogu koji je dostavljen Vladi RH i koji je sastavni dio Uredbe netočno prikazana podnositelj je dokazao čitavim nizom grafičkih prikaza koji su izrađeni od strane više sudskih vještaka geodetske struke, za potrebe vođenja parničnog postupka kao i za potrebe legalizacije predmetnog objekta. Netočno prikazivanje granica između navedenih čestica dokazuje se i službenim prerisima katastarskih planova. Neusklađenost grafičkog priloga koji je sastavni dio Uredbe sa službenim katastarskim planovima i svim drugim vještvima sačinjenim u cilju utvrđivanja granice između kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] je uočilo i nadležno Ministarstvo koje je dopisom Klasa: 342-01/13-01/217, Urbroj: 530-03-1-2- 13-2 od 24. travnja 2013. od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i Splitsko- dalmatinske županije, Upravnog odjela za pomorstvo i turizam, Povjerenstva za granice pomorskog dobra zatražilo očitovanje o opravdanosti zahtjeva napominjući “da je iz cjelokupne grafičke dokumentacije vidljivo da se grafička podloga iz predmetne Uredbe razlikuje od grafičkih prikaza sudskih vještaka za geodeziju u predmetu koji se vodio pri Općinskom sudu u Splitu, a u pogledu položaja objekta u odnosu na površine čestice zemljišta brojeva 218 i 220/1.” Ne samo da je Vlada RH dovedena u zabludu „naručenom“ grafičkom podlogom koja netočno prikazuje stanje na terenu, već je u opisu predmetne nekretnine neistinito rečeno da je riječ o društvenom, a ne privatnom zemljištu. Podnositelj zahtjeva je bio vlasnik kat. čest. [katastarska čestica], površine 1424 m2, upisane u Z. U. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] za cijelo. U međuvremenu je, bez znanja i suglasnosti vlasnika, izvršena parcelacija kat. čest. [katastarska čestica] na način da su formirane dvije kat.čest. i to kat. čest. [katastarska čestica] površine 946 m2 i kat. čest. [katastarska čestica] površine 312 m2, na kojoj se nalazi predmetni objekt i koja se u katastru vodi kao pomorsko dobro, dok je u zemljišnim knjigama kao jedini i isključivi vlasnik upisan tužitelj. Pobijano rješenje tuženika doneseno je protivno Zakonu o pomorskom dobru i morskim lukama, pri čemu tužitelj citira odredbe članka 14. te 118. st. 4. i 5. ZPDML-a, pa navodi da se tuženik u obrazloženju pobijanog rješenja poziva na odredbu članka 118. st. 4. ZPDML-a koja propisuje da će se postupci za određivanja granica pomorskog dobra započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona okončati prema odredbama Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, br. 17/94., 74/94. i 43/96.). Tuženik, međutim ničim ne utvrđuje niti u spisu postoji dokaz da je konkretni postupak za određivanje granica pomorskog dobra započet do stupanja na snagu ZPML-a (NN br. 158/03) dana 15. listopada 2003. Upravo suprotno utvrđenju pobijanog rješenja, konkretni postupak određivanja granice pomorskog dobra (bez obzira radi li se o određivanju granice pomorskog dobra ili njenog proširenja) započet je nakon stupanja na snagu ZPDML-a, pa je pozivanje tuženika na primjenu Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, br. 17/94., 74/94. i 43/96.) pogrešno, a pobijano rješenje nezakonito. Članak 123. ZPDML-a je, pored toga, odredio da stupanjem na snagu ovoga Zakona prestaju važiti članci 48. – 80., članak 190. stavak 2., članak 1017. i 1018. i članak 1038. i 1039. Pomorskog zakonika (»Narodne novine«, br. 17/94., 74/94. i 43/96.) i Zakon o morskim lukama (»Narodne novine«, br. 108/95. i 97/00.). Tuženik se u pobijanom rješenju poziva i na Odluku i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-4445/2008 i U-I-2231/2009 od 4. listopada 2011. kojim je ukinut stavak 2. i dio odredbe stavka 3. ZPDML-a (NN br. 158/03) jer se tim odredbama upisanom knjižnom vlasniku briše pravo vlasništva, s faktičnim učincima izvlaštenja, a bez prethodne mogućnosti sudjelovanja u sudskom (parničnom/kontradiktornom) postupku, u kojemu bi mu bila omogućena zaštita njegovih prava, a što je suprotnosti s člankom 29. stavkom 1. u vezi s člankom 48. stavkom 1. Ustava u njegovom procesnom smislu. Upravo se tužitelju pobijanim rješenjem i nezakonito vođenim postupcima određivanja granice pomorskog dobra na privatnom vlasništvu vrijeđaju ustavna prava zajamčena člancima 3., 14. stavak 2., 29. stavak 1., 48. stavak 1., 49. stavak 4., 50. stavak 2. i 52. stavak 2. Ustava. Zbog svega navedenog, a kako predmetni postupak nije započet prije stupanja na snagu ZPDML- a, već nakon njegovog stupanja na snagu 15. listopada 2003. to se na konkretan slučaj ima primijeniti odredba članka 118. st. 5. ZDPML-a koja glasi „Ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju.“ Čanak 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, koji prvostupanjsko tijelo ispravno citira, ali ga pogrešno primjenjuje, propisuje: 1) U slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, za nekretnine na koje je proširena granica naknada se, po zahtjevu prijašnjeg vlasnika, određuje u postupku i na način propisan ovim Zakonom. (2) Obveznik isplate naknade je Republika Hrvatska. (3) Prijašnji vlasnik ostvaruje pravo na naknadu na temelju akta o određivanju granica pomorskog dobra i ovjerovljenog geodetskog elaborata. Slijedom navedenog pogrešno je utvrđenje tuženika da bi za određivanje naknade radi oduzimanja vlasništva u konkretnom slučaju bio nadležan redovni sud, a ne upravno tijelo nadležno za postupak izvlaštenja. Pogrešno je i pozivanje tuženika na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske jer iste nisu primjenjive na konkretan slučaj. Zbog svega navedenog tužitelj je tužbenim zahtjevom predložio sudu donijeti presudu na način preciziran u izreci ove presude, a ujedno je predložio i da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu, između ostalog naglasio kako se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, kao i da u cijelosti ostaje kod navoda iznijetih u obrazloženju osporenog rješenja, slijedom čega je predložio sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 12. ožujka 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja i to da se pribave i pregledaju cjelokupni spisi Povjerenstva za granice pomorskog dobra Splitsko-dalmatinske županije kao predlagatelja koji je prethodio donošenju Uredbe Vlade Republike Hrvatske od 16. ožujka 2007. i Državnog odvjetništva Republike Hrvatske sa svim prilozima koji su poslužili za davanje pozitivnog mišljenja Broj: M-DO-558/06 od 17. listopada 2006., to na okolnosti precizirane u tužbi i na održanoj raspravi, kao nepotrebne i suvišne smatrajući da se pravilna i zakonita odluka može donijeti i bez izvođenja predloženih dokaza, imajući u vidu dokaze koje prileže spisu upravnog tijela dostavljenom uz odgovor na tužbu od strane tuženika, te spisu upravnog spora, posebice cijeneći predmet ovog spora, a to je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

6.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

7.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

8.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela.

9.Naime, prvostupanjskim rješenjem Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I 943-02/23-1003/0002, URBROJ: 2181/1-13/23-23-0004 od 6. lipnja 2023. odbačen je zahtjev tužitelja radi određivanja naknade za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 312 m2, te je predmetno rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21).

10.Potom, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-943-03/23-01/27, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-02 od 25. lipnja 2024., postupajući po žalbi tužitelja odbijena je njegova žalba izjavljena protiv naprijed citiranog prvostupanjskog rješenja.

11.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim je li u konkretnom slučaju trebalo odbaciti zahtjev tužitelja radi određivanja naknade za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 312 m2, u svezi s čim dolazi li u ovom slučaju do primjene odredbe članka 58. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14, 69/17 i 98/19), u kojem slučaju bi o naknadi odlučivalo upravno tijelo, uslijed čega je sporna primjena prava, kod kojeg stanja stvari je prijeporna zakonitost osporenih rješenja tuženika i prvostupanjskog tijela u cijelosti.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je osporenim rješenjem postupajući po žalbi tužitelja odbio njegovu žalbu izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja, ovo stoga što i ovaj sud nalazi kako je u konkretnom slučaju zahtjev tužitelja radi određivanja naknade za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 312 m2 pravilno odbačen prvostupanjskim rješenjem na temelju odredbe čl. 41. st. 2. Zakona o općem upravnom postupku, uslijed čega sud cijeni kako osporeno rješenje tuženika, tako i rješenje prvostupanjskog tijela u cijelosti pravilnima i zakonitima, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Također, prije samog obrazlaganja neosnovanosti tužbenih prigovora tužitelja, sud nalazi potrebnim navesti kako primjećuje da su tužbeni prigovori tužitelja koje iznosi u ovom sporu, gotovo identični onima koje je tužitelj iznosio u žalbenom postupku, odnosno u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, pa kako je po stajalištu ovog suda tuženik u obrazloženju osporenog rješenja pravilno otklonio sve žalbene prigovore tužitelja, s kojim obrazloženjem je u cijelosti suglasan i ovaj sud, to pak znači kako sud smatra da su akt tuženika, kao i akt prvostupanjskog tijela potpuno pravilni i zakoniti.

14.Sud nadalje nalazi potrebnim navesti kako iz spisa upravnog tijela dostavljenog od strane tuženika uz odgovor na tužbu, proizlazi da je tužitelj zahtjevom koji je prvostupanjskom tijelu podnio 14. travnja 2023., zatražio određivanje naknade za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 312 m2, pozivom na odredbe članka 58. i 59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14, 69/17 i 98/19). Uz zahtjev je priložio dokaze, vlasnički list, katastarski plan-mapu od 16. lipnja 2020., katastarski plan-kopiju od 21. svibnja 2007., skicu FS od 3. srpnja 2007., skice PS iz prosinca 2012. i iz 2002. godine, grafički prikaz ES, a u kojem zahtjevu je naveo da je Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Modra špilja d.d. [adresa] donijela Uredbu o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Komiža (Narodne novine, broj 30/07) kojom je proširena granica pomorskog dobra na čest. zem. [katastarska čestica] u k. o. [katastarska općina] i to na način da se cijeli objekt u njegovom vlasništvu, sa pripadajućim zemljištem sada nalazi na pomorskom dobru. Dalje je naveo da su u grafičkom prilogu na kopiji katastarskog plana k. o. [katastarska općina] katastarske granice na kat. čest. [katastarska čestica] netočno prikazane na način da su pomaknute prema sjeveru, pa je i granica između kat. čest. [katastarska čestica] netočno prikazana, što dokazuje dostavljenim prerisima. U međuvremenu je izvršena parcelizacija kat. čest. [katastarska čestica] na način da su formirane dvije čestice i to kat. čest. [katastarska čestica] i kat. čest. [katastarska čestica] na kojoj se nalazi objekt i koji se vodi kao pomorsko dobro. Slijedom navedenog predložio je provesti postupak u kojem će se Republika Hrvatska obvezati podnositelju zahtjeva isplatiti naknadu tržišne vrijednosti objekta i pripadajućeg zemljišta čest. zem. [katastarska čestica] u naravi poslovna zgrada površine 72 m2 i stjenovita obala površine 240 m2, ukupno 312 m2. Radi razjašnjenja činjeničnog stanja u spis je pribavljeno očitovanje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 15. svibnja 2023., u kojem stoji da je za predmetno područje utvrđena granica pomorskog dobra na temelju Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (Narodne novine, broj 30/07) objavljene 21. ožujka 2007., i izrađen parcelacijski elaborat za evidentiranje pomorskog dobra (Geodetski zavod d.d. Split, srpanj 2020., broj elaborata: 15871- B26) te da je prvi put određena granica pomorskog dobra, a da u konkretnom slučaju nije donijet akt kojim bi se granica pomorskog dobra mijenjala. Prvostupanjsko tijelo je iz navedenih dokaza utvrdilo da se u konkretnom slučaju ne radi o proširenju granice pomorskog dobra, već o određivanju granice pomorskog dobra, pa prema mišljenju toga tijela nema mjesta primjeni članaka 58. i 59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknadi, nakon čega je pozivom na odredbu članka 41. stavak 2. ZUP-a zahtjev tužitelja prvostupanjskim rješenjem odbačen, protiv kojeg je tužitelj izjavio žalbu, koja je odbijena osporenim rješenjem tuženika, a u odnosu na koje je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

15.Tužbene prigovore u kojima tužitelj ističe razloge zbog kojih u konkretnom slučaju nije bilo mjesta odbacivanju njegovog zahtjeva za određivanje naknade za nekretninu označenu kao čest. zem. [katastarska čestica] površine 312 m2, već da mu je trebala biti određena naknada sukladno mjerodavnim odredbama Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade (Narodne novine, broj 74/14, 69/17 i 98/19) iz razloga koje detaljno elaborira u tužbi, ovaj sud ne nalazi osnovanima.

16.Naime, Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade, propisani su uvjeti i pretpostavke uz koje se nekretnina može izvlastiti (članci 2. -5.), nadležna tijela i postupak izvlaštenja (članci 16.-46.), naknada za izvlaštenu nekretninu (članci 46. - 57.), dok su člancima 57., 58. i 59. propisana pravila u vezi određivanja naknade za nekretnine za koje se, po posebnom propisu, smatra da su izvlaštene. Odredbama članaka 57.-59. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, propisana je nadležnost upravnih tijela da odlučuju o naknadi za nekretnine za koje se po posebnom propisu smatra da su izvlaštene, i to za nekretnine za koje je stranoj osobi prestalo pravo vlasništva na temelju članka 358. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, za nekretnine koje strana osoba ne može steći nasljeđivanjem na temelju članka 358. stavak 3. toga Zakona (članak 57.), i u slučaju proširenja granice pomorskog dobra izvan granice koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom odnosno izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro (članak 58.).

17.Nadalje, nije sporno da utvrđenjem svojstva pomorskog dobra nekretnina postaje opće dobro i kao takva prestaje biti sposobna biti predmetom prava vlasništva. U odnosu na takvu nekretninu za prijašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je izvlaštena, a učinci izvlaštenja na pomorskom dobru nastupaju danom pravomoćnosti rješenja o utvrđenju granica pomorskog dobra jer se stupanjem na snagu zakona koji regulira pomorsko dobro određuju samo nekretnine koje čine pomorsko dobro. Člankom 48. Pomorskog zakonika (Narodne novine, broj 17/94, 74/94 i 43/96), bilo je propisano da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njenu osobitu zaštitu, a upotrebljava i/ili koristi se pod uvjetima i na način opisan zakonom. Odredbom članka 50. stavak 1. Pomorskog zakonika, propisano je da se morska obala proteže od crte srednjih niskih voda i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda (prema Zakonu o izmjenama i dopunama Pomorskog zakonika, Narodne novine, broj 74/94). Prema stavku 6. toga članka 50., ako postoji dvojba predstavlja li određeno dobro ujedno i pomorsko dobro, odluku donosi Vlada, uz prethodno pribavljeno mišljenje državnog pravobraniteljstva/odvjetništva. Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 158/03., 100/04., 141/06.), važećim u vrijeme donošenja Uredbe Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] od 16. ožujka 2007. u članku 3. stavku 2. bilo je propisano da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, a u stavku 3. propisuje da pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. Prema stavku 4., u smislu stavka 2. ovoga članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva. Člankom 4. toga Zakona propisano je da se morska obala proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Prema članku 14. stavak 1. istoga Zakona granicu pomorskog dobra utvrđuje Povjerenstvo za granice Ministarstva na prijedlog županijskog povjerenstva za granice, a odredbom članka 118. stavak 3. istog Zakona propisano je da granica pomorskog dobra utvrđena prema Pomorskom zakoniku ostaje na snazi, dok je stavkom 4. (ranije stavak 5.) propisano je da ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom, na taj dio pomorskog dobra primijenit će se odredbe o izvlaštenju.

18.Imajuću u vidu prigovore tužitelja u vezi primjene odredbe članka 118. stavak 4. potonjeg Zakona i stanje spisa, za istaknuti je kako je u vrijeme donošenja sporne Uredbe o određivanju granice pomorskog dobra na predmetnoj čestici, stavak 4. kojim je propisano da ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će s odredbe o izvlaštenju, bio stavak 5. i to sve do 2011. godine do ukidanja stavka 2. toga članka (do donošenje odluke USRH, broj: U-I-4445/2008 od 4. listopada 2011- Narodne novine broj: 123/11). Dakle, u vrijeme donošenja Uredbe Vlade Republike Hrvatske 16. ožujka 2007., stavak 4. članak 118. je glasio: Postupci za određivanje granice pomorskog dobra započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona okončat će se po odredbama Pomorskog zakonika (Narodne novine, br. 17/94, 74/94. i 43/96)." Ovo se ističe iz razloga što je Vlada Republike Hrvatske, Uredbu o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k.o. Komiža (Narodne novine, broj 30/07 od 21. ožujka 2007.) koju je donijela na sjednici održanoj 16. ožujka 2007., donijela upravo na temelju citiranog članka 118. stavka 4. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 158/03, 100/04, 141/06), kojim je propisano da će se postupci za određivanje granice pomorskog dobra započeti do stupanja na snagu ovoga Zakona okončati po odredbama Pomorskog zakonika, a ne na temelju stavaka 5. (koji je postao stavak 4. nakon 4. listopada 2011.) kojim je propisano da ako se mijenjaju granice pomorskog dobra zbog promjene dokumenata prostornog uređenja, prirodnih pojava ili zbog proglašenja kopna pomorskim dobrom na taj dio pomorskog dobra primijenit će s odredbe o izvlaštenju.

19.Nadalje, u konkretnom slučaju iz rješenja Državne geodetske uprave, Područnog ureda za katastar Split, Ispostave za katastar nekretnina Vis, KLASA: UP/I- 932-07/21-02/16, URBROJ: 541-26-02-03/1-21-2 od 21. siječnja 2021., proizlazi da je čest. zem. [katastarska čestica], poslovna zgrada [adresa] površine 72 m2, stjenovita obala površine 240 m2, u Posjedovnom listu broj 526 k. o. [katastarska općina] (MBR. 332755) upisana kao posjed NS, [adresa], upisana kao pomorsko dobro, povodom zahtjeva Općinskog državnog odvjetništva u Splitu, temeljenog na Geodetskom elaboratu za potrebe provođenja promjena u katastru zemljišta izrađenim u svrhu evidentiranja pomorskog i vodnog dobra koji je izradio Geodetski zavod d.d. Split, broj: 15871/-B26, koji je pregledan i potvrđen od Ispostave za katastar nekretnina Vis u Klasi: 932-06/2020-02/96, Urbroj: 541-28-02-0371-20-9 od 16. studenoga 2020. i koji je tom prilikom dobio oznaku RN 2872020 za k. o. [katastarska općina]. Navedeno je da za poslovnu zgradu oznake [adresa] koja se prijavljuje, odnosno čiji se podaci mijenjanju tim elaboratom, nije priložena uporabna dozvola, već se ista prijavljuje sukladno članku 148. stavak 1. Zakona o gradnji (Narodne novine, broj 153/13, 20/17, 39/19). U priloženom verificiranom ZK ulošku, broj ZK uloška: [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] iz izvatka iz zemljišne knjige, stanje na dan 7. ožujka 2023. je i sada upisana kat. čestica [katastarska čestica] voćnjak, kuća, neplodno, kuća ukupno 1324 m2 (voćnjak površine 200 m2, kuća površine 63 m2, neplodno površine 1138 m2, kuća površine 23 m2), kao vlasništvo ČS, [adresa], za cijelo.

20.Slijedom izloženog, u odnosu na navedenu Uredbu Vlade Republike Hrvatske o određivanju granice pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina] (Narodne novine, broj 30/07) od 16. ožujka 2007., za naglasiti je kako se radi se o aktu nadležnog tijela koji je donesen na temelju zakona kojim se uređuje pomorsko dobro, odnosno određena je granica pomorskog dobra na dijelu k. o. [katastarska općina], predio ispred hotela Biševo (članak 1.), te je utvrđena granica pomorskog dobra iz članka 1. te Uredbe koja prolazi navedenim koordinatnim točkama (članak 2. Uredbe) kako je nacrtano i označeno u grafičkom prilogu koji je sastavni dio te Uredbe i ne objavljuje se u Narodnim novinama (točka 3.) odnosno određena je granica koja se po samom zakonu kojim se uređuje pomorsko dobro smatra pomorskim dobrom. Dakle, proizlazi da se u konkretnom slučaju ne radi o proširenju granice pomorskog dobra izvan granice određene aktom nadležnog tijela donesenog na temelju zakona kojim se određuje pomorsko dobro, već se ovdje radi o zemljištu unutar te granice. Stoga, stajalište je i ovog suda da se na ovaj slučaj ne odnosi odredba članka 58. stavak 1. Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade, a kako su to pravilno zaključila i upravna tijela u osporenim rješenjima.

21.U odnosu na tužbene navode kako je Uredba Vlade Republike Hrvatske donesena na temelju nezakonitih dokaza prvenstveno je za kazati kako se granica pomorskog dobra utvrđena navedenom Uredbom može izmijeniti (ili dopuniti, ili staviti van snage) samo nakon što se provede postupak propisan zakonom (sada važeći Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 83/2023), na snazi je od 29. srpnja 2023.). Pored toga, za nadodati je kako nije u nadležnosti ovog suda ocjenjivati zakonitost citirane Uredbe koja je neupitno donesena od strane nadležnog tijela i koja je na snazi, pa tužitelj ukoliko smatra da se radi o nezakonitoj Uredbi ima na dispoziciji od za to nadležnog Ustavnog suda Republike Hrvatske zatražiti ocjenu njene zakonitosti, dok je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenih rješenja i to tuženika od 25. lipnja 2024. i prvostupanjskog tijela od 6. lipnja 2023.

22.Stoga, kako je u konkretnom slučaju prijeporno pripada li tužitelju pravo na naknadu iz razloga što je predmetna nekretnina utvrđena pomorskim dobrom i je li za određivanje naknade nadležno prvostupanjsko upravno tijelo, za kazati je kako se prema odredbi članka 2. stavka 1. ZUP-a upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka (u daljnjem tekstu: stranke) neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje. Stavkom 2. istog članka propisano je da se upravnom stvari smatra i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar. Člankom 41. stavak 2. ZUP-a propisano je da će službena osoba kada utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, rješenjem odbaciti zahtjev. Nadalje, prema članku 3. stavku 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 37/00, 114/01, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15) nisu sposobni biti objektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava oni dijelovi prirode koji po svojim osobinama ne mogu biti u vlasti niti jedne fizičke i pravne osobe pojedinačno, nego su u uporabi svih, kao što su atmosferski zrak, voda u rijekama, jezerima i moru, te morska obala (opća dobra). Odredbom pak članka 33. stavak 2. potonjeg Zakona, propisano je da bude li zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost da bude objekt prava vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje. Prema stavku 3., ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje, on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje. Nadalje, člankom 170. toga Zakona, propisano da u slučaju da pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje. Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, nije izričito propisano tko odlučuje, odnosno odlučuje li sud ili upravno tijelo o zahtjevu za određivanje naknade u slučajevima iz članka 33. stavak 2. i 3. i članka 170. tog Zakona.

23.Uslijed prethodno navedenog, ovaj sud naglašava kako Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade uopće nije uređen postupak, uvjeti, ni nadležno tijelo koje bi odlučivalo o zahtjevu za određivanje naknade za nekretnine u slučajevima propisanim naprijed citiranom odredbom članka 33. stavak 2. i 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao niti u slučaju iz odredbe članka 170. istog Zakona. U tom smislu za istaknuti je kako je odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-887/04 od 10. studenoga 2004., Rev-1381/12 od 22. studenoga 2016., te Rev- 2433/15 od 2. veljače 2016. izraženo pravno stajalište da se naknada za nekretnine koje su proglašene pomorskim dobrom može ostvariti u postupku izvlaštenja sukladno (ranije važećoj) odredbi članka 1038. Pomorskog zakonika, ukoliko je takav postupak pokrenut i proveden, a ukoliko postupak izvlaštenja nije pokrenut, prijašnji vlasnik takvih nekretnina u ostvarenju svojih vlasničkih prava može u redovnoj parnici pred nadležnim sudom ostvariti naknadu za oduzeto zemljište.

24.Stoga, iz navedenog proizlazi da niti iz jedne odredbe Zakona o izvlaštenju i određivanju naknade te Zakona o vlasništvu i drugi stvarnim pravima, ne proizlazi da bi o zahtjevu kakav je podnio tužitelj, bilo nadležno odlučivati upravno tijelo kojem je on postavio svoj zahtjev. Također, Zakon o izvlaštenju i određivanju naknade predstavlja lex specialis za postupanje upravnih tijela u postupcima izvlaštenja i za određivanje naknade u odnosu na Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a navedenim Zakonom o izvlaštenju i određivanju naknade nije propisana nadležnost upravnih tijela za odlučivanje o zahtjevima za određivanje naknade u slučajevima kakve u vidu imaju odredbe članka 33. stavka 2. i 3., te članka 170. citiranog Zakona, s tim da takvo što ne proizlazi niti iz naznačenih odredaba Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kod kojeg nedvojbenog stanja stvari i po stajalištu ovog suda pravilno je prvostupanjsko tijelo odbacilo predmetni zahtjev tužitelja pozivom na odredbu čl. 41. st. 2. ZUP-a, slijedom čega je i tuženik zakonito postupio kada je osporenim rješenjem odbio tužiteljevu žalbu izjavljenu protiv tog rješenja.

25.Konačno, u odnosu na tužbene navode u kojima tužitelj ističe da su u provedenom postupku povrijeđena njegova procesna prava pa da su već iz tog razloga osporena rješenja nezakonita, za kazati je kako je prvostupanjsko rješenje doneseno pozivom na odredbu čl. 41. st. 2. ZUP-a kojom je pak propisano da kad službena osoba utvrdi da ne postoje zakonske pretpostavke za pokretanje postupka, rješenjem će odbaciti zahtjev, što pak znači da tijelo prvog stupnja uslijed razloga navedenih u citiranoj odredbi nije ni provodilo upravni postupka iz razloga što nisu postojale zakonske pretpostavke za pokretanje postupka kakav je tužitelj inicirao, što nedvojbeno znači da nije moglo ni doći do procesnih povreda na štetu tužitelja koje bi bile od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora. Isto tako, glede pribavljenog dopisa prvostupanjskog tijela prije donošenja njegovog rješenja (očitovanje Splitsko-dalmatinske županije, Upravnog odjela za turizam i pomorstvo od 15. svibnja 2023.) na koje se tijelo prvog stupnja pozvalo u obrazloženju svog rješenja, za istaknuti je kako se tužitelj imao mogućnost očitovati na navode istog najprije u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, a potom i tijekom ovog spora, na koji način je on i postupio, kod kojeg stanja stvari sud ne nalazi niti da bi tužitelju bila povrijeđena procesna prava tijekom upravnog postupka, pa se i prigovori koje iznosi u tom pravcu ukazuju u cijelosti neutemeljenima.

26.Slijedom navedenog, s obzirom na odredbe mjerodavnih materijalnih i procesnih zakonskih odredbi te utvrđeno činjenično stanje, ovaj sud zaključuje kako osporenim rješenjem tuženika, kao niti onim prvostupanjskog tijela nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja, pa kako tužitelj u ovom sporu ne iznosi pravno relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari sud nije našao osnove za usvajanje njegove tužbe, uslijed čega tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

27.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanih rješenja na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

28.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 25. ožujka 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Darku Medaku, odvjetniku iz Splita, Kneza Ljudevita Posavskog 12, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske, Upravi za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica Grada Vukovara 49, uz zapisnik od 12. ožujka 2025., zapisnik o objavi i povrat spisa, po pravomoćnosti,

- u spis.