Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Pr-1/2025-56

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sucu Darku Magdiću kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužitelja JS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Dejanu Đerić, odvjetniku iz Bjelovara, protiv tužene Republike Hrvatske, Ministarstvo obrane, OIB:66486182714, zastupano po punomoćnici JSF iz Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici, radi isplate razlike plaće, nakon zaključene javne i glavne rasprave dana 26. veljače 2026.g. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, a odluke objavljene dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Republici Hrvatskoj za Ministarstvo obrane, OIB:66486182714 da isplati tužitelju JS OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], bruto iznos od 7.147,34 EUR (slovima:sedamtisućastočetrdesetsedameura i tridesetčetiricenta) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine, tekućim na iznos od:

-214,15.-EUR od 15.04.2005.g. do isplate.

-247,02.-EUR od 15.05.2005.g. do isplate,

-242,73.-EUR od 15.06.2005.g. do isplate,

-248,53.-EUR od 15.07.2005.g. do isplate,

-281,00.-EUR od 15.08.2005.g. do isplate,

-210,67.-EUR od 15.09.2005.g. do isplate,

-292,01.-EUR od 15.10.2005.g. do isplate,

-268,25.-EUR od 15.12.2005.g. do isplate,

-296,22.-EUR od 15.01.2006.g. do isplate,

-312,57.-EUR od 15.02.2006.g. do isplate,

-274,63.-EUR od 15.04.2006.g. do isplate,

-355,82.-EUR od 15.05.2006.g. do isplate,

-274,63.-EUR od 15.06.2006.g. do isplate,

-327,45.-EUR od 15.08.2006.g. do isplate.

-275,62.-EUR od 15.10.2006.g. do isplate,

-312,57.-EUR od 15.11.2006.g. do isplate,

-296,22.-EUR od 15.12.2006.g. do isplate,

-318,85.-EUR od 15.01.2007.g. do isplate,

-291,13.-EUR od 15.02.2007.g. do isplate,

-334,79.-EUR od 15.03.2007.g. do isplate,

-343,05.-EUR od 15.05.2007.g. do isplate,

-303,05.-EUR od 15.07.2007.g. do isplate,

-304,34.-EUR od 15.08.2007.g. do isplate,

-334,79.-EUR od 15.01.2007.g. do isplate,

-235,57.-EUR od 15.12.2007.g. do isplate, uz naknadu parničnog troška u iznosu od 4.409,75 € (slovima:četiritisućečetristodeveteura i sedamdesetpetcenti) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena do 31.12.2023.g. a od 01.01.2024.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena , pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 01.01. a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01.07. te godine tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 25. ožujka 2025., pa do isplate sve to u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu ovom sudu dana 23. ožujka 2009.g., protiv tužene, radi isplate novčane naknade za prekovremeni rad kod tužene u iznosu od 50.000,00 kn, koje je ostvario kao službenik u Oružanim snagama tužene u periodu od ožujka 2005. do 31. prosinca 2007.g. Tvrdi da je obavljao 24-satno dežurstvo u Postrojbi MORH-a, VP 3046 Zagreb, po zapovjedi zapovjednika VP, tako da je obavio 25 dežurstava, odnosno 464 sata prekovremenog rada i to 200 sati noćnog rada, 24 sata rada subotom, 128 sati rada nedjeljom i 48 sati prekovremenog dnevnog rada. Za ovaj rad da je dobio preraspodjelu radnog vremena za 117,50 sati, a za preostalih 346 sati nije dobio nikakvu naknadu, to mu je tužena kao poslodavac dužna isplatiti 50.000,00 kn temeljem Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, te Zakona o radu. Na ročištu održanom dana 19. siječnja 2011.g. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev, na način da je tražio od tužene da mu isplati novčani iznos od 35.208,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 15. travnja 2005.g., pa do isplate. Tužbeni zahtjev tužitelj je konačno postavio dana 12.rujna 2024.g. na bruto iznos od 7.397,30 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog iznosa zasebno.

2. U pismenom odgovoru na tužbu tužena se u cijelosti protivila tužbi za isplatu s osnova pasivnog dežurstva, navodeći da se 16. siječnja 2008.g. obratio tuženoj sa zahtjevom za mirno rješavanje spora radi isplate naknade za prekovremeni rad, kojem zahtjevu nije udovoljeno. Tvrdi da odredbe Kolektivnog ugovora za tužitelja kao djelatnu vojnu osobu ne mogu se primijeniti, budući je Zakon o službi u Oružanim snagama RH (dalje: ZSOS) u čl. 3. propisao da su pripadnici oružanih snaga vojne osobe, te državni službenici i namještenici, te da plaće i druga beriva djelatnih vojnih osoba do 27. ožujka 2002.g. bile su uređene Odlukom o plaćama Vrhovnog zapovjednika na prijedlog Ministarstva obrane sukladno čl. 138. tada važećeg ZSOS, budući prethodni i sadašnji Zakon razlikuje vojne osobe od državnih službenika i namještenika, to smatraju da se ne mogu supsidijarno primijeniti u pogledu plaća vojnih osoba propisi o državnim službenicima i namještenicima. U utuženom razdoblju tužitelj je obavljao dežurstva prema tabelarnom prikazu i nakon obavljenog dežurstva dobio je slobodan dan, a tužitelj je do broja navedenih sati i novčanog iznosa došao paušalno i iste nije ničim dokazao. ZSOS propisuje da djelatne vojne osobe ukoliko ostvare prekovremeni rad, ne primjenjuju se vremenska ograničenja propisana Općim propisima, te da se pravo na povećanu plaću ne ostvaruje ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, te ako je dežurstvo poseban uvjet rada vezan za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Slijedom navedenog, predlaže da sud odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom i naknadi trošak parničnog postupka.

3. Sud je donio presudu broj P-588/09-37 od dana 31.srpnja 2012.g. kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i naložio tuženoj da plati na ime prekovremenog rada iznos od 35.208,00 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom dok je odbio tužbenog zahtjev za zakonsku zateznu kamatu te odlučio da je tužena dužna tužitelju naknaditi trošak u iznosu od 3.000,00 kn. Presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-5161/12-2 od dana 6.lipnja 2013.g., no tuženik je uložio reviziju koja je prihvaćena od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju odluke Vrhovnog suda navodi se da tuženica osnovano ukazuje na pogrešno pravno stajalište i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane nižestupanjskih sudova koji su tužitelju u utuženom spornom razdoblju za dežurstva kao prekovremeni rad priznali 16 sati rada radnim danom odnosno 24 sata neradnim danom, a ne manje od toga. Dalje se u obrazloženju odluke navodi kako po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske u situaciji kad je tužitelj obavljao poslove dežurstva, životno je i logično da kao djelatna vojna osoba koja zbog same činjenice izvršavanja takve vrste rada ne može napustiti mjesto rada ima pravo na slobodno vrijeme u kojem se odmara po osam sati dnevno. Takvo provedeno vrijeme, izvan stvarno odrađenih sati rada, unatoč obveznoj prisutnosti tužitelja na mjestu rada, ne može se smatrati prekovremenim radom te se stoga i prilikom isplate plaće ne može vrednovati kao prekovremeni rad. Stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra kako su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kad su tužitelju prekovremene sate priznali i vrijeme kada je tužitelj bio nazočan na mjestu rada ali stvarno nije radio već se odmarao. Stoga je potrebno potpuno i jasno utvrditi koji se sati rada mogu priznati kao prekovremeni rad a za koje tužitelj nije koristio slobodne dane niti su mu plaćeni pa na temelju tih odlučnih činjenica utvrditi pravo na plaću za neplaćene prekovremene sate. sud je nakon toga ponovno donio presudu broj Pr-6/2017-49 od dana 18.listopada 2024.g. kojom je usvojio tužbeni zahtjev u iznosu od 249,96 € a odbio tužbeni zahtjev u iznosu od 7.147,34 € međutim povodom žalbe tužitelja Županijski sud u Varaždinu ukinuo je presudu Općinskog suda u točkama II. i III. izreke presude i vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje navodeći kako je VSRH u presudi poslovni broj Rev-82/2022-3 od 29. svibnja 2024. iznio pravno shvaćanje da kada služba dežurstva nije obavljana višednevno uzastopno nego po jedan dan u trajanju od 24 sata, takav prekovremeni rad ima karakteristiku pojedinačnih 24-satnih dežurstava iz točke 128. Službovnika Oružanih snaga Republike Hrvatske (Broj: PA7-47/1-92, Broj: PA7- 17/1-93, Broj: PA7-234/1-93, Broj: PA7-59/1-94, Broj: 01-041-00-61/2-A5, Broj: 01-041- 01-217/2-A11 i Broj: 01-041-04-353/5-A36; dalje: Službovnik) te je stoga za pojedinačna 24-satna dežurstava svih 24 sata potrebno priznati kao vrijeme provedeno na radu. Županijski sud prihvaća to pravno shvaćanje koje se razlikuje od gore navedenog pravnog shvaćanja izraženog u rješenju VSRH poslovni broj Revr-1358/13-2 od 18. siječnja 2017., a koje se temelji na pretpostavci višednevnog obavljanja dežurstva te navodi kako je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je tužitelj obavljao višednevno ili jednodnevno dežurstvo, a što za sada nije utvrđeno pa je dio prvostupanjske presude pod točkom II. i III. izreke pobijane presude ukinut na temelju članka 370. ZPP-a i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju Županijskog sud se dalje navodi da ukoliko bi se utvrdilo da je tužitelj obavljao jednodnevna dežurstva, tada je potrebno utvrditi visinu naknade plaće koja bi mu pripala za prekovremeni rad u koji se uračunavaju svi sati provedeni na dežurstvu, dakle bez umanjenja za 8 sati odmora.

4. U ponovljenom postupku u svrhu dokaza pročitani su očitovanje tužitelja (lis 9-10), pripremni podnesak tuženika (list 14), prilog uz dopis (list 21), podnesak tuženika (list 25- 26), uređenje tužbenog zahtjeva s prijedlogom za isplatu prekovremenog rada (list 27- 28), obračun kamata (list 29), čita se iskaz svjedoka ĆS i PS na zapisniku od 19.1.2011., rješenje MORH-a (list 36), financijsko- knjigovodstveno vještačenje od 19.4.2012. (list 48-89), podnesak tužene (list 92-93), odluka ŽS u Varaždinu br. Gž-29/11-2 od 14. 7.2011 (list 95-96),čita se podnesak tužitelja (list 159), redovne liste za isplatu plaća od 10.10.2007.g., isporučni popis pojedinačno (list 167-168), u svrhu dokazivanja čita se iskaz tužitelja od 29.3.2017., čita se nalaz vještaka Natalije Jambrečić od 30.10.2020.g., pročitan je podnesak tužene od 13.11.2020.g., čita se podnesak tužitelja od 17.11.2020.g., čita se dopuna nalaza i mišljenja vještaka od 7.2.2023. (list 231-241), pročitano je očitovanja na podnesak tužitelja od 29.8.2023.g. (list 249-251), pročitan je podnesak tužitelja od 20.9.2023.g.,dopuna nalaza od 8,.7.2024.g., podnesak tužene od 14.8.2024.g. i podnesak tužitelja od 12.9.2024.g. te je dopunski saslušan tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja.

5. Analizirajući provedene dokaze i to svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

6. Nesporno je da je tužitelj u utuženom razdoblju od 06. ožujka 2005. do 31. prosinca 2007.g. radio kao djelatna vojna osoba u Oružanim snagama RH a što je vidljivo iz Rješenja Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH od dana 21.siječnja 2004.g. (list 36). Nesporno je da je obavljao u utuženom periodu obavljao 24- satno dežurstvo u svojoj postrojbi no sporno je koliko mu se može priznati kao prekovremeni rad.

7.Radi utvrđenja spornih činjenica izveden je dokaz uvidom u evidenciju prisutnosti na radu tužitelja kod tužene, evidencije sati prekovremenog rada, te je izveden dokaz knjigovodstveno-financijskim vještačenjem.

8.1.Tužitelj saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja navodi kako je bio zaposlenik Ministarstva obrane od 1996.g. sve do 2015.g. te traži isplatu prekovremenih sati za rad noću, subotom, nedjeljom i za prekovremeni dnevni rad u vremenskom periodu od 6.ožujka 2005.g. do 31.prosinca 2007.g. kada je radio na radnom mjestu Pomoćnik zapovjednika ZT bojne za borbene zrakoplove u zrakoplovnoj bazi Pleso. Dežurao je jednom do dva puta mjesečno a dežurstvo se sastojalo u tome da je došao na posao u 8:00 sati da bi se do 9:00 sati pripremao za posao i do dežurao do narednog dana do 9:00 sati nakon čega nije odlazio na odmor ili slobodan dan već je nadalje morao obaviti konkretne poslove tako da je uobičajeno bilo da ostaju raditi i narednih 8 sati. Za vrijeme dežurstva je bio sam pa nije mogao imati slobodno vrijeme za odmor odnosno spavanje niti je on mogao biti organiziran na takav način jer je morao stalno biti u pripremi, a slobodne dane dobivao je samo za davanje krvi. Ovakav iskaz tužitelja u suprotnosti je s iskazom svjedoka ĆS koji navodi da je u utuženom periodu bio zapovjednik zrakoplovno-tehničke bojne i nadređen tužitelju te tvrdi kako je tužitelj nakon svakog dežurstva dobio jedan slobodan dan, odnosno bio je bez zaduženja 24 sata kako bi se mogao odmoriti a ponekad bi dobio i dodatni slobodan dan prema preraspodjeli radnog vremena a što je sve vidljivo iz evidencija. Tužitelj također navodi kako su dežurstva bila jednodnevna 24 sata a što je vidljivo iz dnevnih zapovijedi i evidencije (list 21).

8.2. Ovakav iskaz potvrdio je i svjedok PS, koji je u to vrijeme radio kao zamjenik zapovjednika zrakoplovno-tehničke bojne u kojoj je u to vrijeme radio i tužitelj. Osim toga i sam tužitelj u tužbi navodi kako je za obavljeni navedeni rad dobio preraspodjelu radnog vremena za 117,50 sati po Kolektivnom ugovoru pa sud smatra utvrđenim da je tužitelj nakon obavljenog dežurstva dobio slobodan dan. Nesporno je da je tužitelj u vremenskom periodu bio dobrovoljni darivatelj krvi kako to proizlazi iz evidencijske knjižice (list 161) a da li je on koristio na takav način slobodne dane sud nije mogao utvrditi jer očito za dane nakon dežurstva nije bilo potrebno koristiti slobodne dane po toj osnovi budući da bi mu ionako pripao slobodni dan.

9. Prema čl. 97. st. 6. Zakona o službi u Oružanim snagama RH („NN“ br. 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09) do 01. kolovoza 2007.g. bilo je propisano da pravo na povećanu plaću za prekovremeni rad djelatna vojna osoba ne može ostvariti ako je moguće organizirati preraspodjelu radnog vremena, iako je dežurstvo kao poseban uvjet rada vezano za kontinuirano obavljanje poslova i zadaća. Prema čl. 39. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike („NN“ br. 92/04, 141/04, 150/04) predviđen je dodatak na plaću za vrijeme provedeno na dežurstvu, odnosno pripravnosti za rad, a visina utuženog potraživanja s osnova prekovremenog rada u utuženom razdoblju proizlazi iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 39. Kolektivnog ugovora bila je na snazi tijekom cjelokupnog utuženog razdoblja od 01. ožujka 2005.g. do 31. prosinca 2007.g., pa predstavlja pravnu osnovu iz koje proizlazi potraživanje tužitelja prema tuženoj tijekom cijelog utuženog razdoblja s osnova isplate plaće za prekovremeni rad. Prema čl. 40. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o službi u Oružanim snagama („NN“ br. 76/07) koji se primjenjuje od 01. kolovoza 2007.g. propisano je da će se dežurstvo kao rad dulji od punog radnog vremena koji se ne smatra prekovremenim radom, urediti rasporedno tjednog i dnevnog radnog vremena, a dodaci za dežurstvo uredit će se posebnim propisima kojima se uređuju dodaci na plaću. Po mišljenju ovog suda prekovremeni rad vezan je uz kontinuirano i redovito obavljanje poslova i radnih zadataka u Oružanim snagama tužene, jer je tužitelj doista svaki mjesec imao dežurstva a koje poslove je obavljao po zapovjedi nadređenog.

10.Prema priloženoj evidenciji prisutnosti tužitelja na radu kod tužene, evidencije sati rada na dežurstvima, (sve na listu 21) te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka dipl. oec. Đurđe Dušić, proizlazi da je tužitelj proveo na dežurstvu 600 sati u utuženom razdoblju, odnosno imao je 25 dežurstava po 24,00 sata. Tužitelj je u okviru 600 sati rada provedenog na dežurstvu proveo 112 sati rada nedjeljom, 24 sata rada subotom, 16 sati rada blagdanom i 200 sati rada u noćnoj smjeni, tako da je prema evidenciji o slobodnim danima bio slobodan 27 dana po 8 sati (ukupno 216 sati). Tužitelj je u razdoblju od 15. ožujka 2005.g. do 31. prosinca 2007.g. koristio slobodne dane kao naknadu za prekovremeni rad u omjeru prekovremeni rad 1:1,5 dana, te je ukupno iskoristio 216 sati slobodnih dana, što predstavlja 144 sati prekovremenog rada, time da je na 136 prekovremenih sati obračunata naknada plaće, jer je tužitelj ostvario 280 sati prekovremenog rada za 25 dežurstva tijekom 2007., 2008. i 2009.g. Vještak Đurđa Dušić nije mogla više vještačiti pa je sud odlučio koristiti stručne usluge vještaka Natalije Jambrečić.

11.1. Sud je dakle proveo vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić koja je u nalazu i mišljenju navela kako je tužitelj u razdoblju od 06.ožujka 2005.g.č do 31.prosinca 2007.g. na poslovima dežurstva, stražarske službe i terenske službe radio ukupno 600 sati (25 dana x 24 sata). Od ukupno ostvarenih 600 sati na redovan rad od 8:00 -16:00 otpada u danima od ponedjeljka do petka 136 sati dok 464 sati otpada na prekovremeni rad.

11.2.Vještak je dao nekoliko izračuna i to na način uzimajući u obzir pretpostavku da je na poslovima dežurstva, stražarske službe i terenske službe u utuženom periodu koristio odmor od osam sati tuženik mu je obračunao i isplatio ukupnu naknadu za prekovremeni rad, odnosno isplatio mu je 174,51 kn bruto više nego je trebao isplatiti. Ukoliko se uzme u obzir pretpostavka da je na poslovima dežurstva, stražarske službe i terenske službe u utuženom periodu koristio odmor od četiri sata tuženik mu je obračunao i isplatio naknadu za prekovremeni rad u iznosu od 11.170,88 kn dok mu je po vještaku trebao isplatiti bruto iznos od 16.210,53 kn odnosno još mu treba isplatiti iznos od 5.039,65 kuna, a u slučaju da u istom periodu nije koristio odmor potrebno mu je isplatiti još 10.253,81 kn uz iznos od 11.170,88 kn koje mu je isplatio.

11.3. Vještak je na prigovor tuženika izvršio dopunu nalaza dana 07.veljače 2023.g. iz kojeg proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 06.ožujka 2005.g. do 31.prosinca 2007.g. iskoristio 27 slobodnih dana odnosno 216 slobodnih sati jer se za preračun iskorištenih slobodnih dana koristi omjer 1:1,5 odnosno za sat prekovremenog rada koristi se 1,5 sati slobodno, pa dakle 216 slobodnih sati predstavlja nadoknadu za 144 sata odrađenih prekovremeno. Dakle, s obzirom da je tužitelj odradio 600 sati u dežurstvu kroz slobodne dane nadoknadio je 144 sati dok je za 456 sati bilo potrebno obračunati i isplatiti naknadu. Tužitelju je ukupno u vremenskom razdoblju od dana 06.ožujka 2005.g. do 31.prosinca 2007.g. obračunata i isplaćena bruto plaća u iznosu od 11.094,56 kn kako je to pokazano u tabeli 9 (list 235 spisa).Naime, iz obrazloženja citiranog rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je potrebno utvrditi opseg prekovremenog rada tužitelja uzimajući u obzir vrijeme odmora jer u situaciji višednevnog obavljanja poslova straže ili dežurstva logično je i životno da djelatna vojna osoba ima slobodno vrijeme u kojem se odmara te da se tako provedeno vrijeme izvan stvarno odrađenih sati rada unatoč obveznoj prisutnosti na mjestu rada ne može smatrati prekovremenim radom. Osim toga tužitelj navodi u iskazu kako je došao na posao i odradio redovno radno vrijeme, dakle 8 sati pa je u 24 sata nastavio s dežurstvom.

11.4. Tužitelj je prigovorio nalazu i mišljenju a vještak se očitovala podneskom od dana 29.kolovoza 2023.g. navodeći kako je vidljivo iz nalaza da je izričito navedeno da se radi samo o dežurstvu iako su u zaključku korišteni termini straža, teren i dežurstvo, samo iz razloga što je tako bio postavljen zadatak od strane suda, a svi iskazani sati odnose se isključivo na dežurstvo, a isto je vještak ponovila na ročištu od dana 17.listopada 2023.g. kada je ponovno navela kako su neki iznosi bili više plaćeni nego što su trebali biti plaćeni i da na kraju ispada iznos od 249,96 €.

12. Općinski sud je prihvatio stajalište Županijsko suda u Varaždin te budući da se utvrdilo kako je tužitelj obavljao jednodnevna dežurstva, sud je utvrdio visinu naknade plaće koja bi mu pripala za prekovremeni rad u koji se uračunavaju svi sati provedeni na dežurstvu, dakle bez umanjenja za 8 sati odmora. Dakle kada se zbroji prvi iznos koji je dosuđen odlukom ovog suda za prekovremeni radu u službi dežurstva koji iznosi 35.208,00 kn koja kada se pretvori u eure iznosi 4.672,90€ te prema naknadnom vještačenju razliku koju je vještak izračunao za postojanje razlike bez umanjenja 8 sati odmora pa je bilo potrebno uračunati iznos od 2.758,10 € odnosno sveukupno 7.431,00 €. S obzirom da je tužitelj podneskom od dana 12.rujna 2024.g. postavio tužbeni zahtjev na 7.397,30 € a koji je nešto manji, sud mu je priznao tužbeni zahtjev na navedeni iznos. Međutim, s obzirom da je presuda broj Pr-6/2017-49 od dana 18.listopada 2024.g. postala pravomoćna a tom odlukom mu je dosuđen u točki I. izreke iznos od 249,96 € pa je bilo potrebno za taj iznos smanjiti zajedno s kamatom koja mu je priznata tom presudom pa ukupno zatraženi dio koji je ostao sporan a koji mu je ujedno i dosuđeni iznos od 7.147,34 €, a na taj iznos mu je priznata i kamata s tim da je dospijeće isplate plaće određeno 15

–tog dana u mjesecu za prethodni mjesec prema odredbi članka 84.st.3. Zakona o radu.

13. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u parničnom postupku sud mu je dosudio parnični trošak u cijelosti temeljem odredbe članka 154.st.1. Zakona o parničnom postupku a koji se odnose na za zastupanje na ročištu od dana 20.4.2017.g. 24.8.2017.g., 12.1.2018.g., 29.3.2018.g., 5.7.2022.g., 17.10.2023.g., 26.9.2024., 5.2.2025.g. i 26.2.2025.g., svaki u iznosu od 200,00 €, za podneske od dana 19.04.2017.g. 11.07.2022.g.15.11.2022.g., 20.09.2023.g., svakog u iznosu od 50,00 €, 17.11.2020.g.,. 21.02.2023.g., 26.10.2023.g., 26.10.2023.g., 12.09.2024g. svakog u iznosu od 200,00 € te za žalbu u iznosu od 250,00 €, odnosno sveukupno 1.525,00 €, te na to obračunati PDV od 25% u iznosu od 381,25 €, odnosno sveukupno 3.812,50 €, predujam za vještačenje u iznosu od 597,25 € odnosno sveukupno 4.409,75 €.

14.Temeljem navedenog odlučeno je kao u izreci presude.

Koprivnica, 25. ožujka 2025.

Sudac

Darko Magdić

Dostaviti:

1. Odvj. Dejan Đerić, Bjelovar, Strossmayerova 4, preko e-oglasne ploče

2. ODO u Koprivnici, Koprivnica, Hrvatske državnosti 5a, na broj: P-DO-8/2009, n/r pun. JSFpreko e-oglasne ploče

Po pravomoćnosti:

1. Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Koprivnica, Koprivnica, Hrvatske državnosti 7