Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Kž-521/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Koraljke Bumči, kao predsjednice vijeća te Gordane Mihele Grahovac i Marijana Garca kao članova vijeća, uz sudjelovanje Vere Šinogl kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog LS, zbog kaznenih djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz članka 139. stavak 2. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući povodom žalbe optuženog LS podnesene protiv presude Općinskog suda u Splitu broj K-234/2020-21 od 5. ožujka 2024., u javnoj sjednici vijeća održanoj u odsutnosti uredno obaviještenih stranaka 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog LS kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu je pobijanom presudom na temelju odredbe članka 544. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 147/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu ZKP) stavio izvan snage presudu o kaznenom nalogu poslovni broj 82 K-234/2020. od 2. svibnja 2020. protiv optuženog LS.

2. Nadalje, optuženi LS proglašen je krivim zbog počinjenja dva kaznena djela protiv osobne slobode - prijetnjom iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. i nametljivim ponašanjem iz članka 140. stavak 1. KZ/11. pa mu je na temelju članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 140. stavak 1. KZ/11. mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju šest mjeseci, zatim je na temelju članka 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, na temelju članka 56. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda na način da se jedinstvena kazna na koju je osuđen u trajanju osam mjeseci neće izvršiti ukoliko isti u vremenu provjeravanja dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

3. Na temelju članka 68. stavak 1. KZ/11. optuženom LS je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja ambulantnog tipa te će ista trajati do proteka roka provjeravanja primjenom uvjetne osude.

4. Na temelju članka 148. stavak 1. ZKP u vezi sa člankom 145. stavak 1. i stavak 2. točka 6. ZKP optuženik je dužan naknaditi trošak postupka u paušalnom iznosu od 132,72 eura.

5. Protiv presude pravovremeno je podnio žalbu optuženi LS putem branitelja Joška Mikulića, odvjetnika u Odvjetničkom društvu Ljubičić – Vrdoljak & partneri iz Splita, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 470. ZKP te povrede kaznenog zakona iz članka 469. stavak 1. točka 1. ZKP s prijedlogom da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i optuženika oslobodi od optužbe, podredno da presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

6. Odgovor na žalbu nije podnesen.

7. U skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP, spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu.

8. U skladu s odredbom članka 475. stavak 1. ZKP o sjednici drugostupanjskog vijeća, a na zahtjev optuženika izražen u žalbi, obaviješteni su optuženi LS, njegov branitelj Joško Mikulić te Županijski državni odvjetnik u Zagrebu, koji uredno obaviješteni nisu pristupili na sjednicu drugostupanjskog vijeća pa je vijeće odlučilo održati sjednicu u njihovoj odsutnosti.

9. Žalba optuženika nije osnovana.

10. Suprotno tvrdnji optuženog LS u žalbi, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP. U obrazloženju prvostupanjske presude je prvostupanjski sud iznio jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama, a ti su razlozi logični i međusobno suglasni. Nadalje, sud je u cijelosti i sasvim točno utvrdio činjenično stanje provevši sve raspoložive dokaze te brižnom i savjesnom ocjenom svakog pojedinog dokaza i svih dokaza u cjelini zaključio da je optuženik počinio inkriminirana kaznena djela na način kako mu je to stavljeno na teret, sasvim ispravno primjenjujući odredbe kaznenog zakona.

11. Naime, prvostupanjski sud je analizirajući iskaze oštećenih IS, ZS i FS te dovodeći ih u vezu s iskazom LS, koji u svojoj obrani ne spori da je rekao u ambulanti Odjela za hemodijalizu KBC Split - Križine ispred oštećenika da će ih sve pobiti i da će baciti bombu koju ima kod kuće, zaključio da je optuženik počinio kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 2. i 3. KZ/11., odnosno da je prijetio smrću medicinskom osoblju, vezano uz njihovu službu, te za takav zaključak je u obrazloženju presude dao jasne i iscrpne razloge s kojim se u potpunosti slaže i ovaj drugostupanjski sud.

12. S pravom prvostupanjski sud vjeruje oštećenicima jer su njihovi iskazi logični, uvjerljivi i u bitnim činjenicama, a vezano uz sadržaj prijetećih riječi, podudarni te ih potvrđuje optuženik. Prvostupanjski sud je sasvim ispravno zaključio da su izrečene riječi objektivno podobne izazvati osjećaj ustrašenosti i uznemirenosti, što su, a s obzirom da je voditelj Odjela dr. IS, u prostorijama kojeg Odjela su izrečene prijeteće riječi, zatražio policijsku intervenciju, i izazvale. Za opstojnost ovog kaznenog djela nije odlučno je li počinitelj namjeravao ostvariti svoje prijetnje prema oštećenicima. Oštećeni IS kao voditelj Odjela se osjećao odgovornim za stanje sigurnosti djelatnika Odjela i zatražio je zaštitu, što ukazuje da je bio uznemiren, bojeći se ne samo za svoju sigurnost već i za sigurnost ostalih djelatnika Odjela kojim rukovodi. Za ostvarenje bitnih elemenata inkriminiranog kaznenog djela nije odlučno na koji način su adresati doživjeli optuženikovu prijetnju i jesu li, poznavajući optuženika kao redovnog i dugogodišnjeg pacijenta njihova Odjela, mogli pretpostavljati da svoje prijetnje neće ostvariti, kao i je li se nesporazum s optuženikom zbog glasnog puštanja glazbe mogao riješiti na drugi način, toleriranjem njegova ponašanja i bez traženja policijske intervencije. Odlučno je bilo utvrditi je li optuženikova prijetnja objektivno podobna za izazivanje osjećaja straha, bojazni i nesigurnosti kod osoba kojima je upućena, a što je prvostupanjski sud utvrdio te iznio jasne i prihvatljive razloge za takav svoj zaključak. Žalitelj u žalbi nastoji sugerirati da je pozadina traženja policijske intervencije činjenica što je oštećenik bio punomoćnik optuženika, što posljedično ukazuje na međusobni nesporazum, a ne osjećaj ugroze, što ne proizlazi niti iz jednog provedenog dokaza, niti se optuženik tako brani. Osim toga, evidentno je da je optuženik izgovorio prijeteće riječi i da je osjećaj straha bio motiv zvanja policije.

13. U odnosu na kazneno djelo nametljivog ponašanja iz članka 140. stavak 1. KZ/11. prvostupanjski je sud ispravno zaključio da je optuženik inkriminiranim ponašanjem ostvario sva bitna obilježja ovog kaznenog djela. Naime, žalitelj tvrdi da optuženik nije počinio ovo kazneno djelo jer iz iskaza oštećene MS proizlazi da optuženik nije bio nasilan, niti joj prijetio, međutim da joj nije bilo ugodno zbog poziva i mailova pa je upitno je li optuženikovo ponašanje objektivno prikladno da kod oštećenice izazove tjeskobu i strah za njezinu sigurnost. S tim u vezi treba istaći da obilježje kaznenog djela nametljivog ponašanje nije niti primjena sile, niti prijetnje, tako da izostanak istih nije odlučan za opstojnost ovog kaznenog djela. Optuženik je tri godine, što je sigurno dulje vrijeme, nastojao putem telefona na brojeve odjela gdje je oštećenica radila kontaktirati s oštećenicom, osobno joj se obraćao, dolazio na radno mjesto, nudio da ide s njim na piće, nudio poklone, čemu se oštećenica uporno protivila i odbijala svaki kontakt, što sve ukazuje na njegovu ustrajnost, a takvo je ponašanje oštećenici bilo neugodno i uznemirujuće, tako da su optuženikovim ponašanjem ostvareni svi bitni elementi kaznenog djela nametljivog ponašanja.

14. Žalbena tvrdnja da se u presudi paušalno i taksativno navodi da je poslao dvadesetak poruka čiji sadržaj nije poznat pa da se ne može ocijeniti radi li se o objektivno prikladnim porukama za izazivanje tjeskobe i straha za život žrtve ili pak bliskih osoba je potpuno neutemeljena, jer optuženik nije niti proglašen krivim da bi oštećenoj MS slao ikakve poruke kojim je želio uspostaviti kontakt. Osim toga, i da je slao poruke, bez obzira na sadržaj istih, je uznemirujući jer dolazi od osobe s kojom je oštećenica odbijala svaki kontakt.

15. Optuženik se posebno ne žali zbog odluke o kazni, a kako se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u skladu s odredbom članka 478. ZKP njegova žalba u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni.

16. Ispitujući odluku o kazni i uvjetnoj osudi, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pravilo utvrdio sve okolnosti odlučne za izbor vrste i mjere kazne. Prvostupanjski je sud prilikom odmjeravanja kazne kao olakšavajuću okolnost cijenio dosadašnju kaznenu neosuđivanost optuženika, činjenicu da je bio bitno smanjeno ubrojiv prema nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje Sanje Batine, da je teški bubrežni bolesnik, dok je kao otegotno cijenio zainteresiranost oštećene JS za kazneni progon optuženika. S obzirom da je za kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11. propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina, a za kazneno djelo iz članka 140. stavak 1. KZ/11. kazna zatvora do jedne godine, kazne zatvora koje su optuženiku utvrđene za oba kaznena djela u trajanju šest mjeseci, odnosno u gotovo minimalno propisanom trajanju, primjerene su istaknutim olakotnim i otegotnim okolnostima, dok je jedinstvena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci primjerena ličnosti optuženika opisanoj u nalazu i mišljenju psihijatrijske vještakinje Sanje Batine i ukupnosti kaznenih djela, odnosno činjenici da su žrtve oba kaznene djela vezane uz njegovu osnovnu bolest i dugogodišnji boravak na liječenju. S obzirom na dosadašnju neosuđivanost optuženika ispravno je prvostupanjski sud zaključio da i bez izvršenja kazne optuženi LS u buduće neće činiti kaznena djela pa mu je izrekao uvjetnu osudu s rokom provjeravanja dvije godine. Kako je optuženik tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv, a zbog duševnih smetnji opisanih u psihijatrijskom vještvu, postoji opasnost da u budućnosti počini teže kazneno djelo, tako da mu je osnovano prvostupanjski sud izrekao sigurnosnu mjeru obveznog psihijatrijskog liječenja tijekom roka provjeravanja iz uvjetne osude. Pojedinačno utvrđene kazne zatvora, jedinstvena kazna zatvora u trajanju osam mjeseci, izrečena uvjetna osuda s rokom provjeravanja u trajanju dvije godine zajedno sa sigurnosnom mjerom obveznog psihijatrijskog liječenja primjereni su istaknutim i utvrđenim okolnostima, ličnosti optuženika te će se upravo takvom kaznom s izrečenom uvjetnom osudom i sigurnosnom mjerom u cijelosti ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

17. Slijedom navedenog, kako navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti, u skladu sa odredbama članka 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom odredbe članka 482. ZKP odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

Koraljka Bumči