REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-411/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, Darka Milkovića, člana vijeća, mr. sc. Senije Ledić članice vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Jurica Borojević, odvjetnik iz ZOU Borojević i Jugović iz Nove Gradiške, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstva unutarnjih poslova, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-922/2021-2 od 23. ožujka 2022., kojim je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena odluka o naknadi parničnog troška sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr- 1366/2020. od 18. lipnja 2021., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e:

Revizija tužitelja, podnesena protiv rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-922/2021-2 od 23. ožujka 2022. u točkama II. i III. izreke, odbija se, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"Tužena Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, dužna je tužitelju OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplatiti uvećani dio plaće u ukupnom bruto iznosu od 5.526,63 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5% poena, koja teče do 31.07.2015. god., a od 01.08.2015. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, osim u dijelu zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak sadržanih u zahtjevu za isplatu zateznih kamata na bruto iznos, koje teku kako slijedi:

- za mjesec ožujak 2012. godine na iznos od 797,10 kuna, od 15.04.2012.; - za mjesec svibanj 2012. godine na iznos od 1.209,88 kuna, od 15.06.2012.; - za mjesec kolovoz 2012. godine na iznos od 751,51 kuna, od 15.09.2012.; - za mjesec rujan 2012. godine na iznos od 1.386,89 kuna, od 15.10.2012.; - za mjesec listopad 2012. godine na iznos od 572,31 kuna, od 15.11.2012.; - za mjesec studeni 2012. godine na iznos od 808,95 kuna, od 15.12.2012.;

kao i naknaditi tužitelju troškove parbenog postupka u iznosu od 15.593,75 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, tekućom od dana 18.lipnja 2021.god. pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, dok se za više zatraženo, za iznos od 8.718,75 kn, tužitelj odbija.".

2. Rješenjem suda drugog stupnja je odlučeno.

"I. Žalba tužene se odbija kao djelomično neosnovana i uvažava kao djelomično osnovana, te se odluka o troškovima sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu od 18. lipnja 2021., poslovni broj Pr-1366/2020:

a) potvrđuje u dosuđujućem dijelu (t. I izreke) u iznosu od 4.843,75 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 18. lipnja 2021., do isplate.

II. Preinačava se odluka o naknadi parničnog troška u dosuđujućem dijelu (t. I izreke) u dijelu preko iznosa od 4.842,75 kn i rješava:

b) Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 10.750,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 18. lipnja 2021. do isplate.

III. Nalaže se tužitelju da tuženoj naknadi trošak sastava žalbe od 375,00 kn, u roku od 15 dana.

IV. Tužitelju se ne dosuđuje trošak odgovora na žalbu.".

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2972/2022-2 od 30. studenoga 2022. tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv točaka II. i III. izreke rješenja Županijskog suda u Osijeku, poslovni broj Gž R-922/2021-2 od 23. ožujka 2022., u odnosu na pitanje:

"Može li drugostupanjski sud, temeljem čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku, odrediti da tuženiku pripada pravo na dio troška postupka, u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom i kada je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva, odnosno pripada li tužitelju pravo na cjelokupan trošak u situaciji kada je u cijelosti udovoljeno konačno postavljenom tužbenom zahtjevu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedenog rješenja tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju te drugostupanjsku odluku preinači u točkama II. i III. na način, da se tužitelju dosudi zatraženi trošak ovog parničnog postupka ili da ukine drugostupanjsku odluku u pobijanim točkama i vrati predmet na ponovno postupanje.

5. U odgovoru na reviziju tuženica osporava osnovanost podnesene revizije, navodi da se radi o pitanju o kojem je revizijski sud već zauzeo shvaćanje u nizu svojih odluka pa se primjerice navode odluke broj: Revr-1426/10-2 od 2. veljače 2011., Revx-940/11-4 od 7. prosinca 2011., Revx-949/13-2 od 21. siječnja 2014., Rev- 573/10 od 3. studenoga 2010., Revx-108/2010 od 10. ožujka 2010., te, kako je shvaćanje drugostupanjskog suda u skladu s shvaćanjima iznesenim u tim odlukama, predlaže odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu.

6. Revizija je neosnovana.

7. Postupak između stranaka započeo je tužbom za isplatu s osnove prekovremenog rada. Tužitelj je u tužbi postavio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 17.354,13 kn, da bi potom (nakon provedenog vještačenja), podneskom od 14. travnja 2021., zahtjev smanjio na iznos od 5.526,63 kn.

8. Sud prvog stupnja je prihvatio konačno postavljeni (smanjeni) tužbeni zahtjev u cijelosti, te je tužitelju dosudio parnični trošak, pozivajući se na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, jer je ocijenio da je u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom.

9. Drugostupanjski sud je preinačio odluku o troškovima postupka smatrajući da tuženici pripada pravo na trošak za povučeni dio tužbe i odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 10.750,00 kn, uz priznavanje tuženici troška žalbenog postupka.

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

11. Tužitelj naznačenim pitanjem osporava pravilnost primjene odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a u svezi čl. 158. st. 1. ZPP-a.

12. Prema shvaćanju tužitelja, iznesenom u podnesenoj reviziji, odluka drugostupanjskog suda odstupa od prakse revizijskog suda broj Rev-1083/2009-2, od 15. listopada 2009., navodeći da je u toj odluci zauzet stav po kojem tužitelju, a nakon što je smanjio i uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenja, pripada pravo na cjelokupan trošak, a tuženiku se ne priznaje trošak za "nekakav povučeni dio tužbe''. Tužitelj smatra da odredba čl. 193. ZPP-a ne poznaje pojam ''djelomičnog'' povlačenja tužbenog zahtjeva, već se tužbeni zahtjev može povući samo u cijelosti, a da odredba čl. 158. st. 1. ZPP-a određuje da tužitelj koji povuče tužbu ili se odrekne tužbenog zahtjeva dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka. Prema tužitelju obveza tužitelja da podmiri trošak postoji samo u situaciji kada je u cijelosti povukao svoj tužbeni zahtjev, a što ovdje nije slučaj. Navodi da je u ovom predmetu uspio u pogledu osnove i u pogledu visine zahtjeva sa 100 %, pa mu pripada pravo na sav trošak.

13. Neosnovano tužitelj u reviziji ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

14. Prema odredbi čl. 154. st. 2. ZPP-a, omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

15. 1. U reviziji se tužitelj pozvao na odluku ovog suda broj Rev-1083/2009 od 15. listopada 2009., a u njoj su izražena shvaćanja prema kojima:

"(...) ovaj sud je u svezi parcijalnog uspjeha stranaka u postupku i primjene čl. 154. st. 2. ZPP zauzeo u svezi tog pitanja pravno shvaćanje još na sjednici građanskog odjela od 6. lipnja 1980. Pravno shvaćanje zauzeto na navedenoj sjednici građanskog odjela odnosi se na to da prilikom određivanja troškova postupka izraz „djelomični uspjeh'' i „razmjerni dio troškova'' treba ocjenjivati ne samo kvantitativno već i kvalitativno.

To znači da u slučaju kad je tuženik osporavao osnovu tužbenog zahtjeva u potpunosti zbog čega su u stvari nastali troškovi parničnog postupka, tužitelju će se priznati takvi troškovi u cijelosti, bez obzira na visinu dosuđenog iznosa. Stoga je primjena čl. 154. st. 2. ZPP kod razmjernog ili djelomičnog uspjeha u parnici u pravilu na način kako to tvrdi revident, ali iznimno i na način kako su to ocijenili nižestupanjski sudovi u konkretnoj pravnoj stvari. Nižestupanjski sudovi su u ovom postupku ocjenjivali troškove parničnog postupka uzimajući u obzir da su isti zapravo nastali samo uslijed osporavanja osnove tužbenog zahtjeva a ne i u odnosu na postavljenu visinu neimovinske štete. U konkretnom slučaju se radi upravo o primjeni takvog kvalitativnog ocjenjivanja troškova parničnog postupka".

15. 2. Navedena odluka je, prema utvrđenjima ovoga suda, donesena u drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji od ove pravne stvari, jer u tom postupku nije bilo djelomičnog povlačenja tužbe, a svi troškovi postupka nastali su samo uslijed osporavanja osnove tužbenog zahtjeva, a ne i u odnosu na visinu, zbog čega ta odluka nije primjenjiva na ovaj postupak.

16. Međutim, u odluci broj Rev-985/10-2 od 4. prosinca 2013. izraženo je pravno shvaćanje koje glasi:

"(...) prema odredbi čl. 193. st. 2 ZPP sniženje tužbenog zahtjeva ima značaj povlačenja tužbe, no budući da je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koja nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i uspjeh stranaka još nisu poznati, o naknadi pojedinačnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, a naknadu tih troškova tuženik može ostvariti zajedno s naknadom ostalih troškova obračunatih prema smanjenom tužbenom zahtjevu. Visinu tuženikovih troškova nastalih prije smanjenja tužbenog zahtjeva treba utvrditi prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzete radnje, a ne prema vrijednosti sniženog tužbenog zahtjeva. '' Isto shvaćanje izneseno je i u odluci broj Rev-x 613/12-2 od 12. veljače 2013.

17. 1. Na pitanje "Računa li se uspjeh u parnici prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu ili prema vrijednosti predmeta spora koja se mijenjala tijekom postupka?" u odluci Rev-x 1064/13-2 od 1. ožujka 2014., u kojoj je presudom naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici 20.760,00 kn odgovoreno je:

"(...) prema pravnom shvaćanju ovog suda kod djelomičnog povlačenja tužbe koje dovodi do promjene vrijednosti predmeta spora sud nije dužan postupiti u smislu čl. 164. st. 7. ZPP budući je riječ o djelomičnom povlačenju tužbe koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti stranaka nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh stranaka u sporu još nisu poznati, a o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o glavnoj stvari, kod čega će tuženik naknadu troškova u odnosu na povlačenje tužbe ostvarivati zajedno sa naknadom troškova obračunatih obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev i razmjerno uspjehu u parnici."

17. 2. Navedeno pravno shvaćanje potvrđeno je i u odluci broj: Rev-x 254/14-2 od 10. prosinca 2014., u kojoj je navedeno:

"Prema shvaćanju ovog suda u primjeni odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a, tužitelj koji povuče tužbu odmah nakon udovoljenja tužbenom zahtjevu ne samo da nije dužan tuženiku naknaditi parnični trošak, nego je ovlašten tražiti od njega naknadu svojih troškova (Gzz - 3/95 od 18. prosinca 1997. i dr.)".

17. 3. Prema shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 26. travnja 2021., smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a, a isto shvaćanje izrazio je i drugostupanjski sud u pobijanoj odluci.

17. 4. U odluci, broj: Revr-1426/10-2 od 02. veljače 2011. navedeno je: ''(...) drugostupanjski sud nije uzeo u obzir da je tužitelj povukao tužbu za onaj dio za koji je smanjen tužbeni zahtjev i da se tuženiku kod obračuna troškova parničnog postupka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena treba trošak obračunati u skladu s odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a''. (...)'' kod ovakvog djelomičnog povlačenja tužbe sud nije dužan postupiti u smislu čl. 164. st. 7. ZPP budući je riječ o djelomičnom povlačenju koje nema za posljedicu okončanje postupka pred prvostupanjskim sudom, već se procesne aktivnosti nastavljaju tako da u trenutku smanjenja tužbenog zahtjeva ukupni troškovi i konačni uspjeh u sporu još nisu poznati, a o naknadi parničnih troškova koji se odnose na smanjeni dio tužbenog zahtjeva sud treba odlučiti u odluci o pravnoj stvari, kod čega će tuženik naknadu troškova u odnosu na povlačenje tužbe ostvarivati zajedno sa naknadom troškova obračunatih obzirom na konačno postavljen tužbeni zahtjev i razmjerno uspjehu u parnici''.

17. 5. Navedeno stajalište izraženo je i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-x-940/11-4 od 07. prosinca 2011., u kojoj je navedeno:

"(...) primjenom odredbe čl. 154. st. 2. ZPP tuženicima pripadaju parnični troškovi u odnosu na dio tužbenog zahtjeva za koji je tužba povučena i to prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te parnične radnje."

17. 6. U odluci broj: Rev-x-949/13-2 od 21. siječnja 2014. Vrhovni sud Republike Hrvatske navodi:

''kod nesporne činjenice da je tužiteljica podneskom od….smanjila svoj tužbeni zahtjev sa (...) na (...), a što sadržajno jest u odnosu na taj dio zahtjeva njegovo povlačenje u smislu odredbe čl. 158. ZPP-a, onda, a polazeći od te odredbe se ima smatrati da u tom dijelu tužiteljica nije uspjela u sporu, o čemu pak treba voditi računa kod obračuna parničnih troškova strankama'', odnosno ''(…) da smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe što nalaže primjenu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.''Takvo stajalište izraženo je i u odluci broj: Rev-573/10 od 03. studenoga 2010. u kojoj se navodi: „Smanjenje tužbenog zahtjeva predstavlja u tom dijelu povlačenje tužbe pa se u tom dijelu tuženiku trebaju priznati troškovi postupka u smislu odredbe čl. 158. st. 1. ZPP-a.'', a takvo isto shvaćanje je izneseno i u odluci broj: Revx -108/2010 od 10. ožujka 2010.

17. 7. U odluci broj: Rev 1249/2021-2 od 1. ožujka 2022., navedeno je:

"11. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a, između ostaloga propisano je da se omjer uspjeha u parnici ocjenjuje prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

12. Drugostupanjski sud omjer uspjeha u parnici, doduše bez odgovarajućeg obrazloženja, ali kako bi se moglo zaključiti iz stanja spisa, odredio je u odnosu na prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev, a ne prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, kako je to propisano odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a.''.

18. Prema odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a tužitelj koji povuče tužbu dužan je protivnoj stranci nadoknaditi parnične troškove. Ali, ako je tužba povučena odmah nakon što je tuženik udovoljio zahtjevu tužitelja, troškove postupka tužan je tužitelju nadoknaditi tuženik. Stoga o zahtjevu tuženice za naknadu troškova postupka u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a, o naknadi troškova postupka, u slučaju povlačenja tužbe.

19. Prema navedenoj odredbi tužitelj dakle, osim iznimno, nema pravo na naknadu troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, odnosno, kod djelomičnog povlačenja tužbe, za iznos smanjenog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, a ostajući dosljedan dosadašnjoj praksi, odgovor na postavljeno pitanje glasi:

Na temelju odredbe čl. 158. st. 1. Zakona o parničnom postupku drugostupanjski sud može odrediti da tuženiku pripada pravo na dio troškova postupka za povučeni dio tužbenog zahtjeva, ako navedeno povlačenje nije posljedica udovoljenju zahtjevu tužitelja za koji je tužba povučena, to i u situaciji kada je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim (smanjenim) tužbenim zahtjevom i kada je tuženik osporavao i osnovu tužbenog zahtjeva, tužitelju u situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) ne pripada pravo na cjelokupan trošak prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu neovisno o tome što je u cijelosti udovoljeno njegovom konačno postavljenom (smanjenom) tužbenom zahtjevu ako djelomično povlačenje tužbe nije posljedica udovoljenja od strane tuženika.

21. Budući da u ovoj pravnoj stvari do smanjenja tužbenog zahtjeva (djelomičnog povlačenja tužbe) nije došlo nakon djelomičnog udovoljenja zahtjevu tužitelja, tada nema mjesta primjeni iznimke iz čl. 158. st. 1. ZPP-a, pa tužitelj za radnje poduzete prije smanjenja zahtjeva nema pravo na naknadu troškova postupka prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja tih radnji već upravo prema vrijednosti predmeta spora smanjenog zahtjeva.

22. U konkretnom slučaju nesporno je, da je tužitelj podneskom od 21. veljače 2017. postavio tužbeni zahtjev na iznos od 2.303,29 EUR/17.354,13 kn, te je podneskom od 14. travnja 2021., smanjio tužbeni zahtjev na iznos od 733,51 EUR/5.526,63 kn.

23. U dijelu za koji je smanjen tužbeni zahtjev (za iznos od 733,51 EUR/5.526,63 kn) radi se o djelomičnom povlačenju tužbe u odnosu na koji dio tuženica nije udovoljila tužbenom zahtjevu tužitelja, pa tuženici u tom dijelu u cijelosti pripada zatraženi parnični trošak, sukladno odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a, i to prema vrijednosti predmeta spora za taj povučeni dio, jer povlačenje toga dijela tužbenog zahtjeva nije posljedica udovoljenja tuženika zahtjevu tužiteljice.

24. Prema tome, tuženica ima pravo tražiti naknadu svojih troškova nastalih u svezi s tim smanjenim dijelom zahtjeva kao da su oni nastali u posebnoj parnici u kojoj bi se vrijednost predmeta spora određivala prema tom dijelu zahtjeva. Drugim riječima, jednako kao i kada bi u tom posebnom postupku tužitelj povukao tužbu to je tuženica u istom u cijelosti uspjela, kako u pogledu osnove tako i u pogledu visine, tek ako je povlačenje toga dijela tužbenog zahtjeva posljedica udovoljenja tuženika te joj je tužitelj sukladno citiranoj odredbi čl. 158. st. 1. ZPP-a dužan tuženici nadoknaditi parnični trošak vezano za povučeni dio tužbe.

25. Kako je pobijana odluka donesena pravilnom primjenom materijalnog prava i u skladu s izraženim stajalištem revizijskog suda to je revizija tužitelja neosnovana, te je valjalo na temelju odredbe čl. 393. st. 1. ZPP-a, odbiti njegovu reviziju.

Zagreb, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Paulić