Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-889/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Gordane Bošković Majerović, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vlaste Mrzljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], adresa boravišta: [adresa], zastupanog po punomoćnici Ines Bojić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Čakovcu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-164/2022-13 od 12. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja HR kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj Pn-164/2022-13 od 12. listopada 2023.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

I/. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, OIB: 52634238587, isplatiti tužitelju HR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.166,30EUR/8.787,50 kn na ime imovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 22. ožujka 2019. godine do isplate te iznos od 1.327,23EUR/10.000,00 kn na ime neimovinske štete sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora pa do konačne isplate, sve po stopi koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.

II. Nalaže se tuženoj u roku od 15 dana nadoknaditi tužitelju trošak postupka zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."

II/. Nalaže se tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak u iznosu od 995,40 eura / 7.500,00 kuna, u roku od petnaest dana

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj:53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže presudu preinačiti sukladno navodima žalbe, uz naknadu troškova postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. U odgovoru na žalbu tužena osporava žalbene navode i predlaže žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu.

4. Žalba tužitelja je neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 1.166,30 EUR/8.787,50 kn koji tužitelj potražuje tvrdnjom da mu je tijekom kaznenog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14-dalje; Ustava) i čl. 6. st. 1. (Europske) Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori", broj: 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17-dalje: Konvencije) u aspektu prava na procesnu jednakost i kontradiktorni postupak, slijedom čega mu pripada pravo na naknadu štete. Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu iznosa od 1.327,23 EUR/8.787,50 kn koji predstavljaju troškove odvjetničkog zastupanja u svrhu obraćanja Ustavnom sudu i podnošenja ustavne tužbe.

6. Među stranka nije bilo sporno da je u predmetu ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj K-268/16 (ranije broj K-157/11; K-292/12;; K-198/14; K-227/15) protiv ovdje tužitelja kao okrivljenika vođen kazneni postupak zbog počinjenja kaznenog djela prijetnje iz čl. 129. st. 2. KZ/97.

7. Iz sadržaja obrazloženja proizlazi slijedeće:

-da je dana 16. veljače 2018. donesena presuda pod poslovnim brojem K- 268/16-110, kojom je ovdje tužitelj proglašen krivim što je dana 13. prosinca 2010. u 12,53 sati telefonom nazvao KR iz [adresa] u Policijsku postaju [adresa] u kojoj je ona zaposlena te joj rekao: "Čuj ti, kad buš vrnula peneze. Znaš ti dobro tko je, likvidiral bum te, sve bum predal kamatarima, spotrli budu tebe i sve tvoje.", što je kod imenovane izazvalo strah i uznemirenost, dakle, drugome ozbiljno prijetio da će ga usmrtiti, čime je počinio kazneno djelo protiv slobode i prava čovjeka i građanina – prijetnjom – opisano u čl. 129. st. 2. KZ/97, te temeljem čl. 129. st. 2. KZ/97 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 5 (pet) mjeseci, s time da mu je temeljem čl. 67. KZ/97 izrečena uvjetna osuda uz rok kušnje od jedne godine;

-da je protiv navedene presude ovdje tužitelj kao okrivljenik izjavio žalbe

-da je Općinsko državno odvjetništvo u Čakovcu dana 9. studenog 2018. podnijelo odgovor na žalbu okrivljenika, ovdje tužitelja;

-da je nakon toga navedeni spis poslovni broj K-268/16 povodom navedenih žalbi, dana 13. studenog 2018. otpremljen Županijskom sudu u Varaždinu;

-da je presudom Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Kž-468/2018-4 od 6. veljače 2019. žalba okrivljenog, ovdje tužitelja, odbijena kao neosnovana te potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj K-268/2016-110 od 16. veljače 2018.

-da odgovor na žalbu Općinskog državnog odvjetništva u Čakovcu od 9. studenog 2018. nije prije slanja na viši sud dostavljen okrivljeniku, ovdje tužitelju

-da je čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 80/2022), koji je stupio na snagu 19. srpnja 2022., izmijenjen članak 473. ZKP/08, tako da sada glasi: Primjerak žalbe dostavit će prvostupanjski sud protivnoj stranci, koja može podnijeti odgovor na žalbu u roku od osam dana. Prvostupanjski sud će odgovor državnog odvjetnika na žalbu okrivljenika dostaviti okrivljeniku koji je podnio žalbu. Žalbu će sa spisom prvostupanjski sud dostaviti drugostupanjskom sudu.

8. Iz priložene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1436/2019. od 15. travnja 2021. proizlazi da je povodom po tužitelju podnesene ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku kojom je utvrđeno da je podnositelju (ovdje tužitelju) povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka time što mu nije dostavljen odgovor državnog odvjetništva na njegovu žalbu protiv prvostupanjske presude, dok je rješenjem u ostalom dijelu ustavna tužba odbačena.

9. Nadalje, iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske proizlazi da utvrđena povreda prava na pravično suđenje u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka, nije bila od utjecaja na valjanost i zakonitost donesene presude Županijskog suda u Varaždinu broj Kž-468/2018-4 od 6. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/16-110 od 16. veljače 2018., jer sam Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlažući svoju odluku navodi da imajući u vidu prirodu i značaj navedene povrede smatra da je dovoljno njeno utvrđenje pa nema razloga ukinuti presudu.

10. Po ocjeni suda prvog stupnja kod utvrđene povrede prava na pravično suđenje u biti se radi samo o formalnoj povredi prava na kontradiktorni postupak, koja nije ni mogla utjecati na odluku drugostupanjskog suda. Kod obveze dostave odgovora na žalbu protivnoj strani radi se o dostavi na očitovanje što podrazumijeva pravo protivne strane da dostavom joj odgovora na žalbu bude obaviještena o stavovima protivne strane o donesenoj prvostupanjskoj presudi i podnesenoj žalbi protiv iste, no ne i pravo protivne strane na podnošenje njenog očitovanja na dostavljeni joj odgovor na žalbu budući takvo pravo postupovnim pravilima kaznenog postupka nije ni predviđeno. Stoga sama radnja dostave odgovora na žalbu protivnoj strani u stvarnosti ne može ni na koji način biti od utjecaja na odluku drugostupanjskog suda o žalbi.

11. Polazeći od iznesenog, te cijeneći dani iskaz tužitelja sud prvog stupnja utvrđuje neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu traženog iznosa na ime naknade neimovinske štete zbog povrede prava na pravično suđenje.

12. U odnosu na ostale navodne povrede prava na pravično suđenje u navedenom kaznenom postupku, koje tužitelj iznosi u svom iskazu danom u ovom postupku, sud nalazi kako iste nisu ničime dokazane, a nisu čak niti obuhvaćene u ovom postupku podnesenom tužbom tužitelja.

13. Glede potraživanja naknade imovinske štete s osnova troškova navedenog postupka pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske, sud utvrđuje kako je nedvojbeno da je tužitelj imao troškove tog postupka, a za zastupanje po punomoćnici odvjetnici, no tužitelj je naknadu tih troškova trebao zatražiti u postupku vođenom pred Ustavnim sudom, a što u konkretnom slučaju nije učinio, pozivajući se pritom na odredbu čl. 23. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj: 99/99, 29/02, 49/02; dalje: Ustavnog zakona) kojom je propisano da u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud ne odluči drugačije.

14. Slijedom iznesenog, odbija zahtjev tužitelja i odlučuje kao u izreci.

15. Odluka prvostupanjskog sudu pravilna je i zakonita, pa ju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Ispitavši presudu ovaj sud nalazi da pri njenom donošenju, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju tužitelj ukazuju u žalbama, a niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak i temeljem kojih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio postojanje odlučnih činjenica, a ne postoje ni proturječje o odlučnim činjenicama između onog što se u razlozima presude i rješenja navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

17. Žalbenim navodima tužitelja nije dovedeno u sumnju niti činjenično stanje utvrđeno po prvostupanjskom sudu, a niti pravilna primjena materijalnog prava.

18. Pravilna je ocjena prvostupanjskog suda da tužitelju na pripada pravo na naknadu neimovinske štete.

19. Prema odredbi čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama te o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela, što su zahtjevi pravilnog (poštenog) suđenja i pravilnog rada pravosuđa. Te su ustavne odredbe po smislu i cilju u cijelosti odgovarajuće odredbama čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojima je propisano pravo na pošteno suđenje, u smislu da svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično, javno i u razumnom roku ispita njegov slučaj.

20. Upravo ustavno pravo na pravično suđenje, zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske primarno jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. U tom su smislu obrazloženja sudskih odluka iznimno važna jer je nedostatak ozbiljnih, relevantnih i dostatnih razloga za ocjene kakve su odlukom dane prvi i najvažniji znak koji upućuje na arbitrarno sudsko odlučivanje.

21. Pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela. Obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadrže ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalnopravnom smislu. Iako se pravo na obrazloženu sudsku odluku ne može tumačiti tako da zahtijeva detaljan odgovor na svaku tvrdnju stranke u postupku, već ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja, sudovi ipak nisu oslobođeni obveze poduzimanja odgovarajućih mjera, ispitivanja i davanja odgovora na odlučne tvrdnje koje je iznijela stranka (vidi predmet Europskog suda za ljudska prava /u daljnjem tekstu: ESLJP/ Hiro Balani protiv Španjolske, broj: 18064/91, §§ 27. i 28., presuda od 9. prosinca 1994.).

22. Zaštita prava osobnosti svake fizičke i pravne osobe propisana je odredbom čl. 19. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), a prema odredbi st. 2. istog članka pod pravima osobnosti razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr., a pravo na naknadu neimovinske štete uslijed povreda prava osobnosti proizlazi iz odredbi čl. 1100. ZOO, u svezi s čl. 1046. ZOO.

23. Pravo na naknadu štete prema tim odredbama oštećenima pripada samo kada se ispune njima propisane pretpostavke: kada to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju.

24. Pritom, kada se već ispune te pretpostavke, u svakome slučaju dosuđena naknada mora biti pravična-vodeći računa o jačini i trajanju povredom izazvanih tjelesnih i duševnih boli, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom, ali i zapreka prodoru lukrativnovsti i komercijalizacije u ovo pravno područje.

25. Dakle, svaka povreda prava osobnosti iz čl. 19. st. 2. ZOO sama po sebi, ne znači bezuvjetno i pravo oštećenika na isplatu pravične novčane naknade. To će pravo u slučaju spora oštećenik ostvariti samo i isključivo, ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju (tako i u Rev 1388/2019-2 od 16. ožujka 2021.).

26. Međutim, u predmetu utvrđene činjenice ne opravdavaju dosuđenje naknade tužitelju po odredbama čl. 19. i čl. 1100 u svezi čl. 1064. ZOO prema navedenom pravilnom shvaćanju tih odredaba.

27. Iz obrazloženja odluke proizlazi slijedeće:

-da iz priložene odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III- 1436/2019. od 15. travnja 2021. proizlazi da je povodom po tužitelju podnesene ustavne tužbe Ustavni sud Republike Hrvatske donio Odluku kojom je utvrđeno da je podnositelju (ovdje tužitelju) povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 1. Konvencije u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka time što mu nije dostavljen odgovor državnog odvjetništva na njegovu žalbu protiv prvostupanjske presude, dok je rješenjem u ostalom dijelu ustavna tužba odbačena.

-da utvrđena povreda prava na pravično suđenje u aspektu prava na kontradiktorni postupak i procesnu jednakost stranaka, nije bila od utjecaja na valjanost i zakonitost donesene presude Županijskog suda u Varaždinu broj Kž- 468/2018-4 od 6. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Čakovcu broj K-268/16-110 od 16. veljače 2018., jer sam Ustavni sud Republike Hrvatske obrazlažući svoju Odluku navodi da imajući u vidu prirodu i značaj navedene povrede smatra da je dovoljno njeno utvrđenje pa nema razloga ukinuti presudu

-da se radi samo o formalnoj povredi prava na kontradiktorni postupak, koja nije ni mogla utjecati na odluku drugostupanjskog suda

-da kod obveze dostave odgovora na žalbu protivnoj strani radi se o dostavi na očitovanje što podrazumijeva pravo protivne strane da dostavom joj odgovora na žalbu bude obaviještena o stavovima protivne strane o donesenoj prvostupanjskoj presudi i podnesenoj žalbi protiv iste, no ne i pravo protivne strane na podnošenje njenog očitovanja na dostavljeni joj odgovor na žalbu budući takvo pravo postupovnim pravilima kaznenog postupka nije ni predviđeno.

28. Iznesene okolnosti predmetnog slučaja, kao i prihvaćeni iskaz tužitelja, i prema ocjeni ovog suda ukazuju da težina povreda prava na pravično suđenje (u aspektu prava na kontradiktorno suđenje i procesnu jednakost stranaka time što tužitelju nije dostavljen odgovor državnog odvjetništva na njegovu žalbu) nisu takvog značaja da bi opravdavali dosudu pravične novčane naknade neimovinske štete, u smislu naprijed navedenih odredbi ZOO.

29. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je postupanje suda prvog stupnja u suprotnosti sa praksom Europskog suda za ljudska prava u usporedivim predmetima Kliba protiv Hrvatske, Zahirović protiv Hrvatske i Lonić protiv Hrvatske valja reći da je u tim postupcima podnositeljima dosuđena naknada štete (tzv. pravedne naknada) iz čl. 41. EKLJP, prema kojoj "Ako Sud utvrdi da je došlo do povrede Konvencije i dodatnih protokola, a unutarnje pravo zainteresirane visoke ugovorne stranke omogućava samo djelomičnu odštetu, Sud će, prema potrebi, dodijeliti pravednu naknadu povrijeđenoj stranci".

30. Uzimajući u obzir sve okolnosti pojedinoga slučaja Europski sud za ljudska prava će naknadu dosuditi samo ako je smatra pravednom (lat. just). Može zaključiti i da nema potrebe dosuditi je, jer je utvrđenje da je došlo do povrede samo po sebi dostatan oblik popravljanja te štete.

31. Šteta koju pojedinac trpi kao posljedicu određene povrede iste je prirode i opsega bez obzira na to je li povredu utvrdio Europski sud za ljudska prava ili Ustavni sud. Svaki je od slučajeva tih povreda specifičan, slična povreda u različitim okolnostima pojedinog slučaja može prouzročiti različitu štetu, a pojedinci pretrpjeti drukčije oblike i opsege šteta. Zbog prirode povrijeđenog dobra, kod ovih povreda prevladavaju neimovinski gubici. Njih je, naravno, nemoguće precizno objektivno izmjeriti, ali je svakako moguće pri njihovu popravljanju rukovoditi se nekim objektivnim kriterijima.

32. U konkretnom slučaju radilo bi se o šteti koja je obuhvaćena pravom osobnosti iz čl. 19. ZOO, odnosno prema objektivnoj koncepciji neimovinske štete koju je usvojio ZOO. Stoga su okolnosti slučaja, odnosno težina povrede, njeno trajanje, trajnije posljedice i sl., kriteriji kojima se sudovi treba rukovode kao prilikom dosuđivanje pravične novčane naknade za neimovinsku štetu prema čl. 1100. ZOO.

33. Posebno treba naglasiti da svaka povreda, u ovom slučaju konvencijskog prava na pravično suđenje, ne mora automatski dati pravo na njeno popravljanje pravičnom novčanom naknadom (jer to ne daje ni u praksi Europskog suda za ljudska prava). Isplatu novčane naknade mora opravdati težina povrede i okolnosti slučaja, pri tome, kao što i Europski sud katkad zaključuje da je i samo utvrđenje da je do povrede došlo dostatna "naknada". Ovaj se oblik popravljanja posebno čini primjerenim ako je radi samo o formalnoj povredi prava na kontradiktorni postupak, koja nije mogla ni utjecati na odluku drugostupanjskog suda (vidi obrazloženje odluke Ustavnog suda).

34. Slijedom iznesenog, suprotne žalbene tvrdnje tužitelja da sama činjenica povrede konvencijskog i ustavnog prava na pošteno suđenje, koju je utvrdio Ustavni sud Republike Hrvatske predstavlja povredu prava osobnosti tužitelja, te bezuvjetno oštećenikovo pravo na isplatu pravične novčane naknade nije moguće prihvatiti.

35. U odnosu na zatražene troškove pred Ustavim sudom Republike Hrvatske:

36. Iz sadržaja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1436/2019 od 15. travnja 2021. donesene povodom ustavne tužbe tužitelja podnesene protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 325/17-3 od 27. lipnja 2017. razvidno je da Ustavni sud Republike Hrvatske u toj odluci nije odlučio o troškovima nastalim tužitelju povodom tog postupka u kojem je on bio zastupan po odvjetniku, na što je Ustavni sud Republike Hrvatske ovlašten na temelju odredbe čl. 23.

Ustavnog zakona o Ustavnom sudu.

37. Naime, tom odredbom je propisano da u ustavnosudskom postupku svaki sudionik snosi svoje troškove postupka, ako Ustavni sud Republike Hrvatske ne odluči drukčije.

38. Polazeći od sadržaja te odredbe te činjenice da Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4398/17 od 10. ožujka 2020. nije odlučio o troškovima ustavnosudskog postupka, a povodom ustavne tužbe tužitelja, nameće se kao logičan zaključak da tužitelj u tom postupku i nije zatražio troškove njegovog zastupanja po odvjetniku u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

39. Dakle kada je tužitelj propustio pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske podnijeti zahtjev za naknadu troškova koje je imao vezano za vođenje tog ustavnosudskog postupka, a o kojima je jedino Ustavni sud Republike Hrvatske i bio ovlašten odlučivati, onda se takvi troškovi ne mogu naknadno zahtijevati u redovnom sudskom postupku. U tom pravcu je Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu povodom zahtjeva broj 1620/10 JR protiv Republike Hrvatske, odlučujući o istovjetnoj pravnoj stvari, zahtjev podnositeljice proglasio nedopuštenim ocijenivši da kod činjenice da podnositeljici trošak nastao u postupku pred Ustavnim sudom nije dosuđen, ne ukazuje nužno ni na kakvu povredu odredaba Konvencije te je smatran očigledno neosnovanim.

40. Konačno, prvostupanjski sud je pravilno svoju odluku o trošku utemeljio u čl. 154. i 155. ZPP i odredbama Tarife. Obvezivanje stranke na naknadu troškova postupka prema načelu "gubitnik plaća" ima zakonsku osnovu u čl. 154. ZPP, a načelo "gubitnik plaća" ima legitimni cilj-odvratiti potencijalne stranke od podnošenja neosnovanih tužbi ili iznošenja pretjeranih tužbenih zahtjeva pred sudovima (Čolić protiv Hrvatske, toč. 43.; Cindrić i Bešlić, toč. 96.).

41. S druge strane, načelo causae iz odredbe čl. 154. st. 1. ZPP prema kojem onaj tko izgubi spor plaća troškove protivnoj stranici se samo po sebi ne može smatrati protivnim čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" -Međunarodni ugovori-broj: 18/97, 6/99-pročišćeni tekst, 8/99-ispravak, 14/02, 1/06 i 2/10), pa i država čiji proračun nije neograničen treba uživati zaštitu od neutemeljenih parnica (tako i u presudi Europskog suda za ljudska prava od 6. rujna 2016. Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske, zahtjev broj 72152 te presudi Europskog suda za ljudska prava od 18. srpnja 2013. Klauz protiv Hrvatske, zahtjev broj 28963/10) slijedom čega tuženikov zahtjev za naknadu parničnih troškova, a potom i obvezivanje tužitelja na naknadu troškova tuženiku u ovom predmetu teži legitimnom cilju. Stoga je, prema ocjeni ovog suda, miješanje države u pravo tužitelja na mirno uživanje vlasništva bilo zakonito.

42. Tužitelj u ovom postupku nije uspio u odnosu na osnovu, a niti na visinu tužbenog zahtjeva, ne postoje okolnosti koje bi upućivale da je prvostupanjski sud prilikom donošenja odluke o naknadi parničnih troškova primjenjujući načelo "gubitnik plaća" sadržano u čl. 154. st. 1. ZPP postupio suprotno praksi Europskog suda za ljudska prava, a ovo tim više što tužitelj tijekom postupka nije ukazivao na svoju materijalnu situaciju koja bi eventualno ovakvom odlukom o parničnim troškovima mogla biti ugrožena.

43. Zbog navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučeno je kao u izreci.

44. Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu ne pripada trošak žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Bošković Majerović