Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Kž-823/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog LĐB, zbog kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22. i 114/23., dalje: KZ-a), odlučujući o žalbi optuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj: K-268/2024-14 od 10. rujna 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025., u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Nataše Kramarić Tot, i optuženikove braniteljice Tihane Hršak, odvjetnice,

p r e s u d i o  j e

I U povodu žalbe optuženog LĐB, po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o oduzimanju predmeta iz točke VII izreke te presude na način da se na temelju čl. 189. st. 1., 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-a) crni mobitel iPhone bez oznaka, koji je privremeno oduzet potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška, serijskog broja: [serijski broj] od 24. ožujka 2024. po pravomoćnosti presude ima vratiti vlasniku – optuženom TĐB, koji je ovaj dužan preuzeti u roku od 30 (trideset) dana nakon pravomoćnosti presude, pri čemu se upozorava da ako u određenom mu roku ne zatraži povrat predmetnog mobitela, isti će se uništiti.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog LĐB te se prvostupanjska presuda potvrđuje u pobijanom, a nepreinačenom dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi TĐB proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 227. st. 1. KZ-a (valja primijetiti da je sud prvog stupnja pogrešno naznačio broj „Narodnih novina“ 36/24., jer je riječ o izmjenama i dopunama KZ-a koje nisu bile na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a niti su blaže za optuženika) na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci u koju mu se na temelju čl. 54. KZ-a uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od uhićenja, odnosno od 23. ožujka 2024. u 23,20 sati pa nadalje.

1.1. Na temelju čl. 72. st. 1. KZ-a optuženom TĐB izrečena je sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom za sve kategorije vozila u trajanju od dvije godine, koja mu teče od izvršnosti odluke.

1.2. Na temelju čl. 158. st. 2. ZKP-a (valja primijetiti da je prvostupanjski sud propustio navesti puni naziv ovog Zakona i naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) oštećenici koji su nabrojani u točki V izreke pobijane presude su s imovinskopravnim zahtjevima upućeni u parnicu.

1.3. Na temelju čl. 189. st. 1. ZKP-a predmeti privremeno oduzeti od optuženog LĐB prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška, serijskog broja: [serijski broj] od 24. ožujka 2024., po pravomoćnosti presude vraćaju se vlasniku naznačenom u točki VI izreke pobijane presude.

1.4. Na temelju čl. 79. st. 1., 2. i 6. KZ-a (očitom omaškom u pisanju sud prvog stupnja nije naznačio skraćenicu primijenjenog Zakona) od optuženog LĐB oduzimaju se i uništavaju predmeti prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška, serijskog broja: [serijski broj] od 24. ožujka 2024.

1.5. Na temelju čl. 145. st. 1. t. 1. – 6. u svezi s čl. 148. st. 1. ZKP-a optuženi TĐB obvezan je na plaćanje paušalne svote u iznosu od 500,00 eura i troškova postupanja u iznosu od 2.202,00 eura, koji obuhvaća troškove koji su precizirani u točki VIII izreke pobijane presude, a koje je dužan platiti u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude na račun državnog proračuna Republike Hrvatske koji je naznačen u istoj točki izreke pobijane presude.

2. Protiv te presude je optuženi TĐB putem branitelja Petra Cara, odvjetnika, pravovremeno podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da županijski sud, kao drugostupanjski sud, preinači pobijanu presudu na način da optuženika „oslobodi“, a podredno da je ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjenim vijećem.

3. Općinsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu je u odgovoru na žalbu u cijelosti osporilo optuženikovu žalbenu argumentaciju te je predložilo da nadležni županijski sud predmetnu žalbu odbije i potvrdi prvostupanjsku presudu.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-a spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-949/2024 od 12. prosinca 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 1. ZKP-a sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenice Županijske državne odvjetnice u Varaždinu, Nataše Kramarić Tot, i optuženikove braniteljice Tihane Hršak, odvjetnice, dok je na temelju čl. 475. st. 3. ZKP-a provedena u odsutnosti optuženika koji je uredno izviješten o njenom održavanju, a osim toga i njegova braniteljica se složila da se sjednica vijeća ovoga žalbenog suda održi u njegovoj odsutnosti. Na sjednici vijeća su imenovane ukratko usmeno ponovile sve bitne segmente predmetne žalbe odnosno odgovora na žalbu.

6. Žalba nije osnovana.

7. Optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 3. ZKP-a jer mu je uskratio pravo da se na raspravi služi svojim jezikom i na svom jeziku prati tijek rasprave, odnosno, drugim riječima, da mu je na raspravi 10. rujna 2024. povrijedio pravo na korištenje vlastitog jezika i kvalitetan prijevod, čime je postupio protivno čl. 8. ZKP-a. To poradi toga što je sud prvog stupnja na toj raspravi angažirao prevoditeljicu Svetlanu Kremer, koja je moldavskog porijekla, i nije imenovana za stalnog sudskog tumača u Republici Hrvatskoj za rumunjski jezik, a osim toga nije bila propisno upozorena u smislu čl. 312. i 425. ZKP-a, a niti formalno prisegnuta, što su po ocjeni žalitelja ozbiljne proceduralne pogreške koje dovode do upitne nepristranosti i točnosti prijevoda, budući da moldavski jezik, iako sličan rumunjskom, ima dovoljno različitosti u odnosu na potonji jezik. Uz to se žalitelj poziva na praksu i presude Europskog suda za ljudska prava koje govori o obvezi država – članica Europske unije da optuženiku osiguraju tumača koji mu može pružiti učinkoviti prijevod, aktivno sudjelovanje u postupku i iznošenje obrane na svojem jeziku.

8. Ponajprije treba konstatirati da se prema podacima iz Hrvatske enciklopedije romanski jezik Republike Moldavije naziva moldavskim i rumunjskim i da je godine 2013. Ustavni sud te države dao prednost rumunjskom kao obliku imena jezika, te se u javnoj komunikaciji i pisanoj praksi uvriježio naziv rumunjski jezik, koji je danas službeni jezik Republike Moldavije. Ne ulazeći u postojeće leksičke razlike, koje se prema istom izvoru (Hrvatska enciklopedija) svjesno i sustavno uklanjaju, na ovome mjestu je najvažnije istaći da iz raspravnog zapisnika prvostupanjskog suda od 10. rujna 2024. (listovi 783-796), kada je rasprava provedena uz tumača za rumunjski jezik Svetlane Kremer, ne proizlazi da je optuženik u bilo kojem trenutku prigovarao da ne razumije navedenu tumačicu ili se žalio na kvalitetu njena prevođenja, a prema pravilima općeg ljudskog iskustva i posve životno je osnovano očekivati da bi optuženik zasigurno odmah reagirao pritužbom da ne razumije tumača, odnosno da se s njime ne može kvalitetno i adekvatno sporazumjeti. Na spomenutoj raspravi ni optuženikova braniteljica nije imala primjedbe na angažiranu tumačicu za rumunjski jezik, a iz naznačenog raspravnog zapisnika je vidljivo da je optuženik aktivno sudjelovao u iznošenju obrane i odgovarao na pitanja suda prvog stupnja, te da je tijekom čitavog trajanja rasprave normalno komunicirao s angažiranom tumačicom. Osim toga samo žalitelj, bez ikakve argumentacije, sada u pravnom lijeku tvrdi da je prevoditeljica Svetlana Kremer moldavskog porijekla, no ta činjenica, čak i ako je točna, sama po sebi ne znači da ona zbog toga loše ili nedovoljno kvalitetno govori rumunjski jezik. Prema tome ne stoji žalbena tvrdnja da sud prvog stupnja optuženiku nije omogućio da se na raspravi služi svojim jezikom i na njemu prati tijek rasprave. U kontekstu iznijetog isto tako se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da mu je u konkretnom slučaju uskraćeno pravo na kvalitetan i razumljiv prijevod.

8.1. Nepobitna je činjenica da Svetlana Kremer nije stalni sudski tumač za rumunjski jezik, što snagom automatizma ne znači da je sud prvog stupnja nije mogao angažirati kao tumačicu za rumunjski jezik u slučaju da u postojećoj situaciji u tom času nije mogao doći do stalnog sudskog tumača za taj jezik. Točno je da je imenovana tumačica na raspravi, u skladu s čl. 280. st. 3. ZKP-a (u žalbi se inače pogrešno spominju odredbe čl. 312. i 425. ZKP-a jer se one odnose na vještake), nije bila prisegnuta, no time nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a, jer taj propust suda prvog stupnja, iz ranije obrazloženih razloga, nije utjecao na pobijanu presudu.

9. Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-a optuženik nalazi u propustu prvostupanjskog suda da obrazloži zašto je odbio njegove ključne dokazne prijedloga (zahtjev za saslušanje svjedoka, odnosno svih oštećenika, i dodatnog medicinskog vještačenja), međutim valja mu odgovoriti da je sud prvog stupnja u točki 9. obrazloženja osporene presude iznio jasne i određene razloge zbog kojih je na temelju čl. 421. st. 1. t. 4. ZKP-a odbio izvođenje gore navedenih dokaza, ocijenivši iste na temelju prezentirane argumentacije odugovlačećima. Stoga nema govora da je u izloženom kontekstu taj sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz naprijed naznačene zakonske odredbe.

10. Odbivši predmetne dokazne prijedloge sud prvog stupnja je prema mišljenju žalitelja istodobno povrijedio i njegovo pravo na obranu, kao temeljno procesno pravo optuženika, čime de facto opetovano upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP-a, a s kojom tvrdnjom se ovaj žalbeni sud ne može složiti. Naime, nigdje u ZKP-u nije propisana obveza suda da mora provesti baš sve dokaze koje stranke predlože, što znači da je on ovlašteni ocijeniti da li je određeni dokazni prijedlog važan za pravilno presuđenje, jer bi u protivnom bile potpuno izlišne odredbe čl. 421. ZKP-a koje omogućuju raspravnom sudu odbijanje izvođenja dokaza. S druge strane, je li sud izveo sve potrebne ili predložene dokaze pitanje je samo pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, što pak, međutim, ne spada u domenu bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već u drugu žalbenu osnovu – pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjenično stanje.

11. Slijedom razloga iznijetih u točkama 8. – 10. ovog obrazloženja žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka nije prihvaćena, a preispitivanjem osporene presude u granicama ovlaštenja iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-a, ovaj žalbeni sud nije uočio da bi sud prvog stupnja počinio ma koju drugu od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na čije postojanje u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti.

12. S obzirom da se optuženik izjasnio da se smatra krivim za kazneno djelo kojim se tereti i da ga je u obrani potpuno i okolnosno priznao, te da je to priznanje u suglasju s ostalim izvedenim dokazima, njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja je u skladu s odredbom čl. 464. st. 7. ZKP-a ustvari nedopuštena. Naime, prema toj zakonskoj odredbi žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjenično stanja (čl. 470.) ne može podnijeti optuženik u odnosu na točku optužbe za koju se izjasnio da se smatra krivim, osim ako je za dokaze o isključenju protupravnosti ili krivnje saznao nakon donošenja presude, što konkretno nije slučaj.

12.1. Na ovome mjestu treba ipak odgovoriti žalitelju da je ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio razloge zbog kojih je u konkretnom slučaju sud prvog stupnja odbio njegove dokazne prijedloge, pa se u tom smislu upućuje na točku 9. obrazloženja pobijane presude.

13. Optuženik smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio kazneni zakon kada je utvrdio da je postupao s izravnom namjerom, a istovremeno da je bio i smanjeno ubrojiv, što znači da nije bio u mogućnosti u potpunosti kontrolirati svoje ponašanje u vrijeme počinjenja kaznenog djela zbog mentalnih i drugih okolnosti, te da mu je upravo zbog ove potonje činjenice (smanjene ubrojivosti) trebao izreći „blažu kaznenu mjeru“.

14. Ponajprije valja odgovoriti žalitelju da oblik krivnje koji je sud prvog stupnja utvrdio u konkretnom slučaju nije izravna namjera, već je na temelju izvedenih dokaza zaključio da je optuženik predmetno kazneno djelo počinio s neizravnom namjerom, kako je i optužen, a što se može na dovoljno jasan način zaključiti iz sadržaja obrazloženja iznijetog u točki 17. osporene presude.

14.1. S druge strane, sud prvog stupnja je na osnovi provedenog psihijatrijskog vještačenja ispravno utvrdio da je optuženik, zbog prethodnog konzumiranja opojne droge kokaina, in tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv. Valja ukazati žalitelju da bitno smanjeno ubrojiva osoba je također kazneno odgovorna za počinjenje kaznenog djela, koja ga može počiniti s bilo kojim oblikom krivnje, pa prema tome i s neizravnom namjerom kao što je to konkretno slučaj.

14.2. Točan je žalbeni navod da se bitno smanjeno ubrojiv počinitelj kaznenog djela može blaže kazniti (čl. 26. KZ-a), međutim, osim što se u takvoj situaciji radi o fakultativnoj, a ne obligatornoj obvezi, žalitelj u konkretnom slučaju gubi iz vida jednu važnu okolnost, tj. da se ovdje radilo o samoskrivljenoj bitno smanjenoj ubrojivosti (čl. 25. KZ-a), dakle, o stanju u koje se optuženik doveo vlastitom krivnjom konzumiranjem opojne droge kokain prije predstojeće vožnje teretnim vozilom i prikolicom, u kojem slučaju je, sukladno čl. 26. KZ-a, isključena mogućnost blažeg kažnjavanja.

14.3. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika ni u tom dijelu nije prihvaćena.

15. Ispitujući pobijanu presudu u povodu uložene žalbe u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP-a, ovaj je drugostupanjski sud uočio da je sud prvog stupnja na štetu optuženika počinio povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 5. ZKP-a na koju se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti. Riječ je o tome da je prvostupanjski sud od optuženika trajno oduzeo predmet koji mu je prethodno privremeno oduzet potvrdom Policijske uprave brodsko-posavske, Policijske postaje Nova Gradiška, serijski broj: [serijski broj] od 24. ožujka 2024. (točka VII izreke pobijane presude). Premda u tom dijelu izreke sud prvog stupnja nije precizirao predmet trajnog oduzimanja, iz stanja spisa proizlazi da se radi o crnom mobitelu iPhone bez oznaka (list 52 spisa predmeta). U točki 22. obrazloženja osporene presude prvostupanjski sud nije iznio konkretne razloge trajnog oduzimanja spomenutog predmeta. Prema odredbama čl. 79. st. 1. i 2. KZ-a, na koje se poziva prvostupanjski sud, predmeti i sredstva koja su nastala počinjenjem kaznenog djela oduzet će se, dok se predmeti i sredstva koji su bili namijenjeni ili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela mogu oduzeti. Iz činjeničnog opisa inkriminiranog kaznenog djela ne proizlazi da bi sporni mobitel spadao u bilo koju kategoriju predmeta koji se prema naprijed citiranim zakonskim odredbama moraju odnosno mogu oduzeti, što znači da je donošenjem odluke o oduzimanju konkretnog mobitela sud prvog stupnja zapravo na štetu optuženika povrijedio kazneno zakon iz čl. 469. t. 5. ZKP-a, zbog čega je ovaj žalbeni sud intervenirao po službenoj dužnosti i u tom dijelu preinačio pobijanu presudu na način preciziran u točki I izreke ove presude.

15.1. Ovaj je žalbeni sud uočio da je prvostupanjski sud počinio još jednu povredu kaznenog zakona iz čl. 469. t. 5. ZKP-a, ali ovaj puta u korist optuženika, a budući da se ovlašteni tužitelj nije žalio, ovaj se sud drugog stupnja o njoj može samo deklaratorno očitovati, jer bi u protivnom prekršio načelo reformatio in peius iz čl. 13. ZKP-a. Naime, izričući sigurnosnu mjeru iz čl. 72. st. 1. KZ-a sud prvog stupnja je u točki III izreke pobijane presude naveo da ona traje dvije godine i teče od izvršnosti presude, pri čemu je propustio primijeniti i čl. 72. st. 3. KZ-a prema kojem se počinitelju koji je osuđen na kaznu zatvora, a nije mu izrečena uvjetna osuda niti je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro, sigurnosna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom izriče u trajanju koje je od jedne do pet godina (konkretno dvije godine) dulje od izrečene kazne zatvora.

16. Kod odabira vrste i mjere kazne sud prvog stupnja uzeo je obzir kao olakotne okolnosti optuženikovo priznanje, dosadašnju neosuđivanost i činjenicu da je otac maloljetnog djeteta, dok mu je otegotnim cijenio da je prometnu nesreću počinio pod utjecajem droge kokain, u svojstvu profesionalnog vozača koji je upravljao teretnim vozilom, te njegovu nepromišljenost i bezobzirnost.

17. Optuženik smatra da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio olakotne okolnosti, a posebice činjenicu da je otac maloljetnog djeteta koje će izrečenom kaznom ostati uskraćeno za očevu aktivnu ulogu u njegovom odgoju, a što je od iznimne važnosti za djetetovu stabilnost i emocionalno zdravlje, te da je taj sud trebao u ovom slučaju „donijeti uvjetnu osudu“.

18. Ponajprije valja primijetiti da je prvostupanjski sud pogrešno cijenio kao otegotnu okolnost što je optuženik predmetno kazneno djelo počinio pod utjecajem opojne droge kokaina, jer ta je okolnost obuhvaćena blanketnim prometnim propisom kojim se optuženik tereti i koja kao takva ulazi u zakonski opis djela za koje je proglašen krivim. No neovisno o tome, sud prvog stupnja je valjanim vrednovanjem ostalih utvrđenih i prethodno spomenutih okolnosti, koje u smislu čl. 47. st. 1. KZ-a utječu na izbor vrste i visine kazne, optuženika za predmetno kazneno djelo s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Posljedica njegova kršenja prometnih pravila je prometna nesreća u kojoj su teško tjelesno ozlijeđene četiri osobe i u kojoj je oštećen velik broj vozila, pri čemu ostali sudionici nisu apsolutno ničime pridonijeli nastanku opisanog ogromnog prometnog udesa. Uz to optuženik je sudjelovao u počinjenju inkriminiranog prometnog delikta kao profesionalni vozač upravljajući skupom vozila (teretnim vozilom i prikolicom), čime je dodatno iskazao svoju krajnju neodgovornost i bezobzirnost, što sve u konačnici zaslužuje njegovo strože kažnjavanje tako da se konkretno odmjerena kazne zatvora i po uvjerenju ovoga žalbenog suda ukazuje primjerenom stupnju krivnje (neizravna namjera), pogibeljnosti djela koja proizlazi iz kršenja više blanketnih prometnih propisa i osobi optuženika u kontekstu utvrđenih olakotnih i otegotnih okolnosti, te ujedno podobnom za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u skladu s čl. 41. KZ-a. Okolnosti počinjenja predmetnog kaznenog djela i njegove višestruke ozbiljne posljedice nikako ne opravdavaju primjenu uvjetne osude koja se sugerira žalbom.

19. Postupajući u skladu s čl. 478. ZKP-a ovaj je žalbeni sud pobijanu presudu ispitao i u segmentu odluke o sigurnosnoj mjeri iz čl. 72. KZ-a, pri čemu je utvrdio da se ona temelji na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju.

20. Slijedom svega izloženog valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-a odlučiti kao u točki I izreke ove presude, a na temelju čl. 482. ZKP-a kao u točki II istog dispozitiva.

U Varaždinu 25. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović