Poslovni broj: UsI-2765/2024-8

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Upravni sud u Splitu, po sucu Ivanu Dadiću, uz sudjelovanje Zrinke Pivac kao zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Grada Drniša, OIB: [osobni identifikacijski broj], Drniš, Trg kralja Tomislava 1, zastupanog po zakonskom zastupniku ŠČ, gradonačelniku [adresa], a ovaj po opunomoćeniku Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, Široka ulica 14, protiv tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, OIB: 19370100881, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, radi brisanja eksploatacijskog polja iz registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina Ministarstva gospodarstva, nakon javne i usmene rasprave zaključene 12. ožujka 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, objavljene 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži poništenje rješenja tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-01/24- 03/196, URBROJ: 526-06-2-24-1 od 18. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora.

Obrazloženje

1.U pravovremenoj tužbi tužitelja podnesenoj 29. listopada 2024. Upravnom sudu u Zagrebu, protiv rješenja tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-01/24-03/196, URBROJ: 526-06-2-24-1 od 18. rujna 2024., koji se rješenjem poslovni broj: UsI-4448/2024-2 od 14. studenog 2024. oglasio mjesno nenadležnim i tužbu ustupio Upravnom sudu u Splitu kod kojeg je ista zaprimljena 20. studenog 2024. po kojoj je oformljen spis poslovni broj: UsI-2765/2024, tužitelj u bitnom najprije reproducira izreku osporenog rješenja tuženika, nakon čega navodi kako smatra da je predmetno rješenjem nezakonito u cijelosti, te da nisu pravilno utvrđene niti primijenjene zakonske odredbe Zakona o rudarstvu kao ni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima. Uvodno se ističe kako je tužitelj odluku o sanaciji neaktivnih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina donio dana 8. listopada 2024., na sjednici Gradskog vijeća, kojom je odlukom utvrdilo da je obveznik sanacije nadležno Ministarstvo gospodarstva, a radi koje odluke se vodi ovaj postupak i radi koje odluke je doneseno pobijano rješenje. Tužitelja se pobijanim rješenjem tereti da nije u zakonom predviđenom instruktivnom roku od 12 mjeseci, donio odluku, kojom bi utvrdio da je Ministarstvo gospodarstva ono koje je nadležno za sanaciju eksploatacijskih polja, te da je upravo tom Ministarstvu gospodarstva teret cjelokupne štete koja bi mogla nastati bilo komu u svezi s prostorom eksploatacijskog polja. Gradsko vijeće Grada Drniša nije tijelo nadređeno Ministarstvu gospodarstva, niti može donijeti odluku kojom će obvezati nadležno Ministarstvo na sanaciju određenog eksploatacijskog polja, a upravo je takva odluka bila zahtijevana od strane Ministarstva gospodarstva prema Gradu Drnišu, i koju je odluku Gradsko vijeće Grada Drniša donijelo 8. listopada 2024. Takva odluka je protuustavna i protuzakonita. Prije svega, da bi razgovarali o zakonskom nametanju određene obaveze nastale po odluci tijela javne vlasti morali bi imati u vidu i tumačenje odredbi svih zakona koja su donijela nadležna zakonodavna tijela Republike Hrvatske i primijeniti ih u konkretnom slučaju. Stoga je od odlučne važnosti tumačenje odredbi Zakona o rudarstvu kao i Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, budući se radi o nekretninama na području Grada Drniša. Zakon o rudarstvu, temeljem kojega je doneseno pobijano rješenje i temeljem kojeg je tužitelju neosnovano nametnuta obveza sanacije predmetnog eksploatacijskog polja, je zakon koje svoje tumačenje i primjenu izvodi upravo iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kojim su određeni zakonski okviri unutar kojih se pojedini vlasnik nekretnine ili prava na nekretnini ima pridržavati. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima propisuje u osnovi i to da svaki vlasnik nekretnine ima prava i dužnosti na određenoj nekretnini, te ima pravo nekretninu iskorištavati i ubirati njene plodove po načinu i svrsi za koju je nekretnina predviđena. U niti jednom dijelu smisla postupanja po pitanju prava vlasništva ranije navedeni zakon ne određuje obvezu nevlasnika na aktivno činjenje ukoliko sa određenom nekretninom nema doticaja. Prema Zakonu o rudarstvu čl. 4. st. 2. rudno blago je vlasništvo Republike Hrvatske, kao i eksploatacijska polja, jer su isti prostori i sirovine od osobitog značenja i važnosti za Republiku Hrvatsku i kao takvi su zamišljeni da bi osigurali Republici Hrvatskoj prinose i imovinsku korist, ali i odgovornost za svaki štetni događaj ili postupanje na tom prostoru. Odgovornost za takav oblik štetne radnje ili postupanja prilikom sanacije bi morao biti na Republici Hrvatskoj kao vlasniku i ovlašteniku prava na korištenje bilo kojeg eksploatacijskog polja. Umjesto takvog tumačenja, Republika Hrvatska, dosadašnji eksploatator rudnog bogatstva, nameće jedinici lokalne samouprave “kaznu“ kroz milijunski teret sanacije eksploatacijskih polja. Republika Hrvatska kao vlasnik rudnog blaga ima prava raspolagati svojom imovinom na način kako to odredi vlastitim uredbama i posebnim zakonima, međutim nesporno je jedino to, da je država ta koja ubire plodove svojega prava vlasništva, putem koncesijskih odobrenja koje izdaje sukladno posebnim zakonima i da je ona ta koja je obavezna sanirati posljedicu svoje upotrebe, a ne jedinica lokalne samouprave. Do dana donošenja rješenja tuženika Grad Drniš nije imao nikakve benefite od eksploatacijskog polja, ali od dana 18. rujna 2024. ima za posljedicu financijski uteg koji će u nekom trenutku značiti blokadu njihova proračuna. Upravo je zato pobijano rješenje nezakonito i neosnovano i kao takvo ne može biti osnova za daljnje terećenje jedinice lokalne samouprave. Tužitelj je odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirova na području Grada Drniša donio dana 8. listopada 2024. Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja je obavijestilo i pozvalo na postupanje Šibensko-kninsku županiju i Grad Drniš dopisom Klasa: 310-01/23-03/214, Urbroj: 517-06-2-1-23-16. od 23. kolovoza 2023., glede neaktivnog eksploatacijskog polja boksita Moseć. Predmetnim je dopisom ukazalo na odredbe čl. 22. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu, koji je stupio na snagu 29. srpnja 2023. te kojim je određeno da je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave dužno u roku od 12 mjeseci donijeti odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina. Radi se o instruktivnom roku od 12 mjeseci kojim su tijela jedinice lokalne samouprave trebala donijeti odluku o sanaciji. Grad Drniš je dana 8. listopada 2024. na sjednici Gradskog vijeća, donio odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina kojim je postupio sukladno odredbama čl. 22. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu, te je kao takva odluka, zakonita i važeća. Predmetna je odluka donesena na valjan i zakonit način, sukladno propisanoj proceduri i uputi nadležnog ministarstva, budući propisani rok za donošenje takve odluke nije bio prekluzivni, već je bio instruktivni i usmjeren na aktivaciju tijela lokalne samouprave. U svakom slučaju budući predmetna odluka Gradskog vijeća grada Drniša postoji i proizvodi pravne učinke, nema razloga da se pobijano rješenje tuženika ne poništi, stavi izvan snage, te da se nadležno Ministarstvo gospodarstva odredi kao nadležno za sanaciju predmetnih eksploatacijskih polja. Postavlja se pitanje svrhovitosti odluke tuženika temeljene na odredbi čl. 22. st. 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu, koji je stupio na snagu 29. srpnja 2023. Vlasnik rudnog bogatstva snosi ogromne financijske benefite eksploatacije rudnog bogatstva na području jedinice lokalne samouprave, a trošak sanacije predmetnih eksploatacijskih polja snosi jedinica lokane samouprave (u ovom slučaju Grad Drniš) koja nije imala niti jedan cent prihoda od ranije naveden eksploatacije. Po čemu bi tu postojala ravnopravnost između dva pravna subjekta u pravnom poslu. Radi se o očitom neskladu pravnih zahtjeva koji se odnose na sukob nadležnosti između nadređenog tijela javne vlasti koje je u ovom slučaju Ministarstvo gospodarstva (Republika Hrvatska) i jedinice lokalne samouprave. Predmetnim postupanjem u potpunosti izostaje ratio djelovanja određene odluke nadležnog ministarstva, jer se ne može jedinicama lokalne samouprave nametati obveza vrijedna više desetaka milijuna eura, a da je prije te odluke Republika Hrvatska ostvarivala enormnu financijsku korist upravo iz tog izvora, isto kao što je pravni nonsens i to da se jedinica lokalne samouprave obvezuje donijeti odluku koja će teretiti nadređeno ministarstvo. Kakvu poruku Republika Hrvatska šalje jedinicama lokalne samouprave i njihovom stanovništvu koje će biti oštećeno odlukama nadležnog ministarstva. Šalje se sljedeća poruka: “Mi ćemo iskorištavati rudna i ostala bogatstva koja se nalaze na području jedinica Vaše lokalne samouprave, od njih ćemo ostvarivati visoke prihode, a kada dođe do zatvaranja ili gašenja takvih lokacija, Vi i Vaše stanovništvo ćete biti ti koji će sanirati ono što smo mi eksploatirati i ono što smo svojim djelovanjem uništili.“ Stoga je potpuno pogrešna svrha odluke tuženika budući je jedina mogućnost da sanaciju eksploatacijskih polja obavi Republika Hrvatska koja je jedina i imala koristi od ranije navedene eksploatacije. Pobijanim rješenjem je povrijeđeno načelo razmjernosti zaštite prava jedinice lokalne samouprave od neograničene upotrebe zakonodavnih i provedbenih ovlasti državnih i drugih javnopravnih tijela. Dopuštajući zakonodavcu, ali i izvršnim tijelima da djeluju samo do mjere koja je potrebna za postizanje nekoga cilja od javnoga interesa, načelo razmjernosti doprinosi unaprjeđenju pravičnosti u društvu, pa je tako u ovom slučaju rješenje tuženika nezakonito i nerazmjerno svrsi radi koje je doneseno, jer je zakonodavac prešao granicu potrebnu za zaštitu javnog interesa i donio odluku kojom je neravnomjerno opteretio jedinicu lokalne samouprave u odnosu na ono što je pobijanom odlukom htio zaštiti. Nadležno ministarstvo je pobijanom odlukom imalo namjeru zaštiti Republiku Hrvatsku koja je ostvarivala ekonomske prihode od eksploatacije i koja ima ogromna financijska sredstava za sanaciju, dok je istovremeno pobijanom odlukom opteretilo tijelo jedinice lokalne samouprave do te mjere da joj je ugroženo redovno funkcioniranje važno za lokalnu zajednicu. Pojednostavljeno rečeno, jedinica lokalne samouprave se niti kriva niti dužna našla u situaciji da plaća za nešto što nikada nije koristila niti ubirala plodove, pa je stoga ovaj punomoćnik stava da je pobijanim rješenjem teško narušeno načelo razmjernosti i jedinica lokalne samouprave dovedena u nepovoljni položaj naspram donositelja odluke. To je pak kontradiktorno sa svim onim što Republika Hrvatska i nadležno Ministarstvo gospodarstva predstavljaju kao donositelji zakona i drugih propisa. Pri donošenju svake odluke treba uzeti u obzir odredbe koje štite prava i pravne interese pojedinaca i odredbe koje štite javni interes. Međutim, kako su ove odredbe u pravilu suprotstavljene, načelo razmjernosti nastoji utvrditi onu finu granicu do koje se pojedincu može podijeliti neko pravo, a da se pritom ne povrijedi javni interes, odnosno da upravo odgovarajuća ravnoteža u zaštiti javnoga interesa treba biti postignuta u donošenju svakoga pravnoga akta u društvu, bez obzira je li on opće ili pojedinačne prirode. Stoga, zahtjevima načela razmjernosti treba odgovarati svaki zakon, propis i drugi opći akt, baš kao i svaka pojedinačna upravna i sudska odluka. Grad Drniš je svojom odlukom od 8. listopada 2024. obvezao Republiku Hrvatsku na sanaciju neaktivnih eksploatacijskih polja i istom odlukom utvrdilo da će novac za provedbu tehničke i faktične sanacije osigurati nadležno Ministarstvo. Po kojoj osnovi je Grad Drniš ovlašten donijeti takvu odluku i od kada jedinica lokalne samouprave ima mogućnost nalagati državi ili Ministarstvu određene radnje. Znači li to da Republika Hrvatska ima novu praksu u pogledu primjene i stvaranja zakona gdje je odluka jedinica lokalne samouprave supranacionalna i nadređena odluci Hrvatskog Sabora ili nadležnog ministarstva. Naravno da tijelo lokalne samouprave nije ovlašteno donijeti odluku kojom bi obvezalo nadležno ministarstvo gospodarstva na određenu radnju, jer je isto pogrešno i protivno zakonu, ustavu i smislu trodiobe vlasti. Predmetnom se odlukom od 8. listopada 2024. Grad Drniš postavio u poziciju moći i tom je odlukom obvezao Republiku Hrvatsku (nadležno ministarstvo) na određeno činjenje, a što je prema Ustavu Republike Hrvatske pravni nonsens, budući jedinica lokalne samouprave nema ovlaštenja niti bilo kakvog oblika pravnog kapaciteta u smislu donošenja takve odluke, kojom bi obvezala Republiku Hrvatsku na određeno činjenje ili pravnu radnju. Republika Hrvatske je ta koja donosi odluke kojima se određuje, nalaže ili utvrđuju pravne stvari dok je protupravno, protuustavno i protuprirodno da jedinica lokalne samouprave donosi odluke kojim ona nalaže određenu činidbu nadređenom tijelu javne vlasti. Nekretnine na kojima se nalaze eksploatacijska polja nisu isključivo vlasništvo Republike Hrvatske, Grada Drniša niti privatnih osoba i pitanje je što se događa sa takvim međusobnim prožimanjima prava vlasništva, koje pravo imaju i tijela javne vlasti i fizičke osobe u ovoj upravnoj stvari. Sva ranije istaknuta pitanja i izneseni navodi vode jednom utvrđenju, a to je da je pobijano rješenje tuženika nezakonito i da ga je potrebno poništiti. Svaka odluka donesena od javnog tijela, mora biti jasna i nedvosmislena i ispunjavati svrhu radi kojega je donesena. Predmetna odluka je pogrešna u svakom smislu i potrebno ju je staviti izvan snage. Slijedom izloženog, tužitelj tužbenim zahtjevom predlaže sudu donijeti presudu kojom će poništiti osporeno rješenje tuženika , te ujedno predlaže da sud naloži tuženiku naknaditi trošak spora tužitelju.

2.Tuženik je u odgovoru na tužbu u bitnom naveo kako osporava tužbene navode tužitelja jer da su u suprotnosti s dokazima i činjenicama koje su utvrđene u osporenom rješenju, slijedom čega tuženik ostaje kod navoda obrazloženja osporenog akta i predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

3.U sporu je održana rasprava 12. ožujka 2025. čime je dana mogućnost strankama da se u skladu s odredbom članka 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24. - dalje ZUS) izjasne o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora, a na koju je pristupio opunomoćenik tužitelja, dok nije pristupio uredno pozvani tuženik, pa je rasprava održana u njegovoj odsutnosti.

4.U dokaznom postupku sud je pročitao tužbu zajedno sa svim prilozima, odgovor na tužbu tuženika, te je pročitan spis upravnog tijela dostavljen od strane tuženika uz odgovor na tužbu.

5.Daljnjih dokaznih prijedloga nije bilo.

6.Tužbeni zahtjev nije osnovan.

7.Predmet ovog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika.

8.Naime, osporenim rješenjem tuženika Ministarstva gospodarstva Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-310-01/24-03/196, URBROJ: 526-06-2-24-1 od 18. rujna 2024., točkom 1. riješeno je da eksploatacijsko polje boksita "Moseć", odobreno rješenjem Sekretarijata za industriju, Broj: 19-2629/2-1960., od 14. prosinca 1960. i rješenjem Republičkog sekretarijata za privredu, Broj: UP/I-07-661/1968., od 20. svibnja 1968., briše se iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina Ministarstva gospodarstva, Knjiga I., List 20, dok je točkom 2. riješeno da sva odgovornost i teret daljnjih radnji, kao i sva šteta koja bi mogla nastati bilo komu u svezi s prostorom eksploatacijskog polja boksita "Moseć" je na Gradu Drnišu, a predmetno rješenje doneseno je pozivom na odredbe članaka 8. i 102. Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 56/13., 98/19. i 83/23.), te članka 5. Pravilnika o Jedinstvenom informacijskom sustavu mineralnih sirovina (Narodne novine, broj 84/24.).

9.Iz podataka spisa upravnog tijela kojeg je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, proizlazi kako je eksploatacijsko polje boksita "Moseć", odobreno rješenjem Sekretarijata za industriju, Broj: 19-2629/2-1960., od 14. prosinca 1960. i rješenjem Republičkog sekretarijata za privredu, Broj: UP/I-07-661/1968., od 20. svibnja 1968., te da je Ministarstvo gospodarstva, poduzetništva i obrta, dopisom KLASA: 310-01/17- 03/164; URBROJ: 526-03-03-01/1-17-7, od 6. lipnja 2017., odredilo Republiku Hrvatsku kao nositelja i ovlaštenika eksploatacijskog polja, koje ministarstvo je tijekom kolovoza 2023. godine, objavilo popis neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina na svojim mrežnim stranicama, sukladno odredbama članka 22. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.). Također, iz spisa proizlazi da je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja obavijestilo i pozvalo na postupanje Šibensko-kninsku županiju i Grad Drniš, dopisom KLASA: 310-01/23-03/214; URBROJ: 517-06-2-1-23-16, od 23. kolovoza 2023., glede neaktivnog eksploatacijskog polja boksita "Moseć", a istim je pored ostalog ukazano na odredbe članka 22. stavka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu, koji je stupio na snagu 29. srpnja 2023., koji dopis su Šibensko-kninska županija i Grad Drniš zaprimili 25. kolovoza 2023. što je razvidno iz povratnica koje priležu spisu predmeta. Iz spisa nadalje proizlazi da je tuženik opetovano putem e-pošte od 17. srpnja 2024. ukazao svim jedinicama lokalne samouprave, a koje nisu donijele odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja sukladno odredbi članka 102. Zakona o rudarstvu, da su istu dužne donijeti najkasnije do 29. srpnja 2024. godine i dostaviti ministarstvu nadležnom za rudarstvo i jedinici područne (regionalne) samouprave. Prema podacima spisa proizlazi i da je obavljenim uvidom u Jedinstveni informacijski sustav mineralnih sirovina, utvrđeno da tuženik nije do 29. srpnja 2024. zaprimio odluku predstavničkog tijela Grada Drniša o sanaciji neaktivnog eksploatacijskog polja boksita "Moseć", nakon čega je tuženik smatrajući da su ostvarene sve zakonske pretpostavke donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke, a protiv kojeg je tužitelj pokrenuo predmetni upravni spor.

10.Među strankama ovog spora ukazuje se prijepornim jesu li u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke za donošenje rješenja kojim se eksploatacijsko polje boksita "Moseć", odobreno rješenjem Sekretarijata za industriju, Broj: 19-2629/2-1960., od 14. prosinca 1960. i rješenjem Republičkog sekretarijata za privredu, Broj: UP/I-07-661/1968., od 20. svibnja 1968., briše iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina Ministarstva gospodarstva, Knjiga I., List 20, kao i jesu li okolnosti koje tužitelj problematizira u tužbi od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, uslijed čega je sporna zakonitost akta tuženika u cijelosti.

11.Odredbom članka 14. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.) određeno je da je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave dužno donijeti odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina ili uz eksploataciju mineralnih sirovina te je dostaviti ministarstvu nadležnom za rudarstvo i jedinici područne (regionalne) samouprave.

Odredbom članka 14. stavka 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno je da ako predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donese odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina uz eksploataciju mineralnih sirovina, jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave dužne su planirati ta neaktivna eksploatacijska polja mineralnih sirovina u svojim prostornim planovima.

Odredbom članka 14. stavka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno je da ako jedinice lokalne samouprave i jedinice područne (regionalne) samouprave ne postupe prema odredbama iz stavaka 4. i 5. ovoga članka, ministarstvo nadležno za rudarstvo dužno je iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina brisati neaktivna eksploatacijska polja mineralnih sirovina, a sva odgovornost i teret daljnjih radnji, kao i sva šteta koja bi mogla nastati bilo komu u svezi s tim prostorima na jedinici je lokalne samouprave.

Odredbom članka 14. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno je da u slučaju iz stavka 6. ovoga članka ministarstvo nadležno za rudarstvo donosi rješenje o brisanju eksploatacijskog polja mineralnih sirovina iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina.

Odredbom članka 22. stavka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno je da je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave dužno u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona donijeti odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina ili uz eksploataciju mineralnih sirovina iz članka 102. stavka 4. koji je izmijenjen člankom 14. ovoga Zakona.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.) stupio je na snagu 29. srpnja 2023. godine.

12.Najprije je za istaknuti kako je u konkretnom slučaju tuženik zakonito i pravilno postupio kada je donio osporeno rješenje jer i ovaj sud drži kako su u konkretnom slučaju bile ispunjene zakonske pretpostavke propisane naprijed citiranom odredbom čl. 14. stavka 6. i 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.) za donošenjem rješenja o brisanju predmetnog neaktivnog eksploatacijskog polja mineralnih sirovina, slijedom čega sud smatra kako je osporeno rješenje tuženika u cijelosti pravilno i zakonito, čijim pak donošenjem nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja.

13.Glede tužbenih prigovora u kojima tužitelj ističe kako u konkretnom slučaju nije bilo mjesta donošenju osporenog rješenja kojim se briše predmetno neaktivno eksploatacijsko polje mineralnih sirovina iz registra, uz razloge koje navodi u tužbi, za kazati je kako sud ne nalazi osnivanima takve prigovore. Naime, s tim u vezi najprije je za navesti kako imajući u vidu naprijed citirane mjerodavne odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.), sud nalazi da je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja unatoč nedvojbenoj činjenici da takvo što uopće nije bilo u obvezi činiti, svojim dopisom KLASA: 310-01/23-03/214; URBROJ: 517-06-2-1-23-16, od 23. kolovoza 2023. obavijestilo i zatražilo od Grada Drniša, koji je pak bio u obvezi da to učini, da donese odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina ili uz eksploataciju mineralnih sirovina. Također, pored toga tuženik je opetovano putem e- pošte od 17. srpnja 2024., ukazao svim jedinicama lokalne samouprave pa tako i Gradu Drnišu, a koje nisu donijele odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina ili uz eksploataciju mineralnih sirovina da su istu dužne donijeti najkasnije do 29. srpnja 2024. godine i dostaviti je ministarstvu nadležnom za rudarstvo i jedinici područne (regionalne) samouprave, međutim usprkos tome tužitelj nije postupio na takav način, odnosno nije donio odluku koju je bio dužan donijeti.

14.Pored toga, za nadodati je i kako je odredbom članka 16. stavka 1. i 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno da za sanaciju neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina novčana sredstva za provedbu tehničke sanacije osigurava ministarstvo nadležno za rudarstvo, što pak nedvojbeno znači da je Grad Drniš, (nakon što je imao neprijepornu zakonsku obvezu i nakon što je od njega to dva puta zatražio tuženik), donio odluku o sanaciji neaktivnog eksploatacijskog polja boksita "Moseć" bez eksploatacije mineralnih sirovina, novčana sredstva za provedbu sanacije predmetnog eksploatacijskog polja osiguralo bi Ministarstvo gospodarstva, no kako tužitelj na takav način nije postupio, tuženik je pravilno i zakonito postupio kada je donio osporeno rješenje naprijed citirane izreke.

15.Što se pak tiče tužbenih navoda u kojima tužitelj ističe kako je Gradsko vijeće Grada Drniša donijelo traženu odluku 8. listopada 2024., za koju tužitelj navodi da je protuustavna, kao i da odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.) na kojoj je utemeljeno osporeno rješenje tuženika nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, za istaknuti je kako su takvi navodi u cijelosti bespredmetni, to stoga što predmet ovog spora nije ocjena zakonitosti odluke koju je naknadno donijelo Gradsko vijeće Grada Drniša, već je predmet ovog spora isključivo ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika od 18. rujna 2024., s tim da u nadležnosti ovog suda nije ni ocjenjivati je li pojedina zakonska odredba u suglasju s Ustavom Republike Hrvatske, već je takvo što u isključivoj nadležnosti Ustavnog suda Republike Hrvatske, koji pak do dana zaključenja rasprave u ovom sporu nije ukinuo niti jednu odredbu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.), pa tako niti onu na kojoj je utemeljeno osporeno rješenje tuženika.

16.Glede problematiziranja pitanja je li rok u kojem je nadležno tijelo tužitelja bilo dužno donijeti odluku instruktivne ili prekluzivne naravi, za kazati je kako je upravo naprijed citiranom odredbom članka 22. stavka 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu jasno i precizno određeno da je predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave dužno u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu ovoga Zakona donijeti odluku o sanaciji neaktivnih eksploatacijskih polja mineralnih sirovina bez eksploatacije mineralnih sirovina ili uz eksploataciju mineralnih sirovina iz članka 102. stavka 4. koji je izmijenjen člankom 14. ovoga Zakona. Međutim, kao još važnije je za naglasiti kako je naprijed citiranom odredbom čl. 14. stavka 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu određeno da u slučaju iz stavka 6. ovoga članka ministarstvo nadležno za rudarstvo donosi rješenje o brisanju eksploatacijskog polja mineralnih sirovina iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina, što pak nedvojbeno znači da se ovdje ne radi o mogućnosti tuženika da donese rješenje kojim se iz Registra eksploatacijskih polja mineralnih sirovina Ministarstva gospodarstva briše predmetno eksploatacijsko polje i da utvrdi kako sva odgovornost i teret daljnjih radnji, kao i sva šteta koja bi mogla nastati bilo komu u svezi s prostorom predmetnog eksploatacijskog polja je na Gradu Drnišu, već je ovdje riječ o tome da je tuženik bio u obvezi donijeti takvo rješenje, na koji način je on i postupio kada je donio osporeno rješenje, pa okolnost što bi Gradsko vijeće Grada Drniša naknadno donijelo odluku koju je propustilo donijeti u zakonom određenom roku, nije, niti može biti od utjecaja na zakonitost rješenja čija ocjena zakonitosti je predmet ovog spora.

17.Vezano za tužbene navode u kojima tužitelj ističe kako je Republika Hrvatska prethodno ostvarivala ekonomske prihode i veliku financijsku korist dok je jedinici lokalne samouprave sada nametnuta obveza da plaća nešto što nikada nije koristila niti ubirala plodove, za kazati je kako niti takvi navodi nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja, s čim u vezi je za nadodati kako je ovdje zapravo riječ o eksploatacijskim poljima mineralnih sirovina koja nemaju ovlaštenika, dakle o neaktivnim eksploatacijskim poljima, koja su uglavnom odobravana 50-tih i 60-tih godina prošlog stoljeća za vrijeme trajanja bivše države, odnosno kada Republika Hrvatska još nije ni postojala. Isto tako, vezano za problematiziranje neustavnosti Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.), sud je već prethodno istaknuo kako je takvo što isključivo u nadležnosti Ustavnog suda RH, međutim za skrenuti je pozornost tužitelju na odredbu čl. 128. Ustava Republike Hrvatske koje određuju da pravo na lokalnu samoupravu obuhvaća pravo odlučivanja o potrebama i interesima građana lokalnog značenja, a osobito o uređivanju prostora i urbanističkom planiranju, o uređivanju naselja i stanovanja, o komunalnim djelatnostima, o brizi za djecu, socijalnoj skrbi, kulturi, tjelesnoj kulturi, športu i tehničkoj kulturi te zaštiti i unapređenju prirodnog okoliša. Uzimajući u obzir citiranu odredbu, te sagledavajući postupanje tuženika u predmetnoj upravnoj stvari sud zaključuje da je upravo Ministarstvo gospodarstva i to u partnerskom odnosu s jedinicama lokalne samouprave i jedinicama područne (regionalne) samouprave na čijem području se nalaze neaktivna eksploatacijska polja mineralnih sirovina, iniciralo donošenje Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu (Narodne novine, broj 83/23.) kojim se sada omogućava da iste same odrede model sanacije kako bi se provele mjere osiguranja radi sprječavanja nastanka opasnosti za ljude, imovinu, prirodu i okoliš. Stoga je upravo odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o rudarstvu, Ministarstvo gospodarstva preuzelo obvezu sanacije eksploatacijskih polja mineralnih sirovina koja nemaju ovlaštenika (neaktivna eksploatacijska polja) te je istodobno jedinicama lokalne samouprave na čijem području se nalaze neaktivna eksploatacijska polja (gradovi i općine) određena uloga vođenja samog postupka sanacije neaktivnih eksploatacijskih polja kao i određivanje konačne namjene saniranih prostora (prenamjena prostora u sportsko-rekreacijske svrhe, parkove, industrijske prostore, energetske objekte, dovođenje otkopanih prostora u prvobitno - do prirodno stanje i slično), ali unatoč tome nedvojbeno je da tužitelj u zakonskom roku nije donio odluku o sanaciji neaktivnog eksploatacijskog polja boksita "Moseć", iako je takvu obvezu nesumnjivo imao.

18.Stoga, ovaj sud ne nalazi da bi u upravnom postupku došlo do povrede prava tužitelja i to kako u pogledu njegovih procesnih prava, odnosno sudjelovanja u istom, tako i u pogledu primjene odredbi mjerodavnog materijalnog prava koje također nije povrijeđeno na štetu tužitelja.

19.Slijedom iznijetog, sud cijeni rješenje tuženika zakonitim, odnosno u upravnom postupku, koji je prethodio nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na temelju kojeg se riješila upravna stvar, dok tužbeni prigovori tužitelja nisu osnovani te nisu od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovom upravnom sporu.

20.Također nisu ostvareni niti razlozi ništavosti osporavanog rješenja iz članka 128. stavak 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09 i 110/21) na koje ovaj sud sukladno odredbi članka 47. stavak 3. ZUS-a pazi po službenoj dužnosti, radi čega je valjalo pozivom na odredbu članka 116. stavak 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te presuditi kao u izreci ove presude.

21.Naposljetku, s obzirom da sukladno odredbi čl. 147. st. 1. ZUS-a stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, pa kako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja, trebalo je sukladno citiranoj odredbi odbiti njegov zahtjev za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan, slijedom čega je valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

U Splitu, 25. ožujka 2025.

S U D A C

Ivan Dadić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave pisanog otpravka. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o istoj odlučuje Visoki Upravni sud Republike Hrvatske.

DNA:

- opunomoćeniku tužitelja Ivi Brkiću, odvjetniku u Zadru, Široka ulica 14, uz zapisnik o objavi,

- tuženiku Ministarstvu gospodarstva Republike Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, uz zapisnik od 12. ožujka 2025. i zapisnik o objavi,

- u spis.