REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U PREGRADI

Pregrada, Ul. Stjepana Radića 6

Poslovni broj: P-1257/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Pregradi, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja VĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa Fran Pelicarić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Pelicarić i Smerdel d.o.o. iz Zagreba, protiv tuženika Erste&Steiermarkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, koju zastupa Damir Metelko, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 10. veljače 2024., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan ugovor o kreditu od 14. ožujka 2007. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika i to dio odredbe čl. 7. koji glasi „VALUTNA KLAUZULA. Povrat obveza iz ovog ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenje u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro računa Banke.“.

II. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 isplatiti tužitelju VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 4.684,02 EUR (četiritisućešestoosamdesetčetirieuradvacenta), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem za pet postotnih poena za razdoblje od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine, a od 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom na taj iznos od dana 11. prosinca. 2015. godine do isplate.

III. Odbija se dio tužbenog zahtjeva tužitelja u iznosu od 1.624,38 EUR zajedno sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos.

IV. Odbijaju se sljedeći prigovori radi prebijanja tuženika:

1. u iznosu od 78,55 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- EUR 5,17 od 02.05.2007. pa do isplate,

- EUR 5,34 od 02.06.2007. pa do isplate,

- EUR 7,27 od 02.07.2007. pa do isplate,

- EUR 5,21 od 02.08.2007. pa do isplate,

- EUR 4,99 od 02.09.2007. pa do isplate,

- EUR 7,14 od 02.10.2007. pa do isplate,

- EUR 6,84 od 02.11.2007. pa do isplate,

- EUR 5,46 od 02.12.2007. pa do isplate,

- EUR 2,95 od 02.01.2008. pa do isplate,

- EUR 2,29 od 02.02.2008. pa do isplate,

- EUR 3,16 od 02.05.2008. pa do isplate,

- EUR 4,88 od 02.06.2008. pa do isplate,

- EUR 3,00 od 02.07.2008. pa do isplate,

- EUR 6,74 od 02.08.2008. pa do isplate,

- EUR 5,90 od 02.09.2008. pa do isplate,

- EUR 2,21 od 02.10.2008. pa do isplate.

2. u iznosu od 755,51 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 29.12.2015. pa do isplate.

3. u iznosu od 14.289,01 kn / 1.896,48 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 11.12.2015. do isplate.

V. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, nadoknaditi tužitelju VĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove ovog postupka u iznosu od 1.750,00 EUR (tisućusedamstopedeseteura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je dana 14. ožujka 2007. godine, radi kupnje kuće, sklopio kao korisnik kredita ugovor o kreditu sa tuženikom, temeljem kojeg ugovora je primio iznos od kunske protuvrijednosti 45.251,33 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate koji je iznosio 4,5584 CHF / kn. Iznos kredita tužitelj da je trebao vratiti kroz 180 mjesečnih obroka, sa godišnjom kamatnom stopom od 4,20%. Stranke da su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu dana 10. prosinca 2015. godine kojim se provodi konverzija kredita, sukladno odredbama ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). Tužitelj da je vršio otplatu kredita plaćanjem iznosa prema potraživanjima tuženika, prema priloženom pregledu stanja kredita. Za vrijeme otplate kredita tuženik da je potraživao nezakonito uvećane iznose od tužitelja primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF. Tužitelj da ovom tužbom potražuje povrat preplaćenih iznosa po toj osnovi. Tvrdi da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno o vezanosti glavnice uz CHF, ništetne. Tvrdi da su protivne Zakonu o zaštiti potrošača te Zakonu o obveznim odnosima, što je utvrđeno pravomoćnom odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u tzv. kolektivnoj tužbi u odnosu na ovdje tuženika koji je bio stranka u tom postupku. Spomenuta odluka predstavlja res iudicata za pitanje ništetnosti odredbi predmetnih ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke, temeljem čl. 502.c ZPP-a1 te čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19)2. Vrhovni sud je svojim odlukama Rev-1172/18 i Rev-3142/183 potvrdio da je presuda u kolektivnom sporu obvezujuća te da sudovi u individualnim sporovima nisu dužni niti ovlašteni preispitivati pitanje koje je već riješeno u predmetu P-1401/12 protiv tuženika. Neovisno o samoj presudi P-1401/12, tužitelj tvrdi da su takve odredbe u svakom slučaju ništetne iz svih razloga utvrđenih u kolektivnom sporu na koje se tužitelj referira. Nadalje, tužitelj tvrdi da konverzijom kredita tužitelj se nije odrekao svojih potraživanja koje je imao kao posljedica preplate, odnosno prava na povrat preplaćenih iznosa, jer prilikom sklapanja konverzije nije bio upoznat sa postojanjem ovih potraživanja niti njihovom visinom. Stranke u trenutku prihvata konverzije da nisu bile svjesne da su odredbe ugovora o kreditu koje se mijenjaju konverzijom i zbog kojih uopće postoji ekonomska motivacija za konverziju, ništetne. U tom trenutku da je čak bilo pravomoćno utvrđenje iz kolektivnog spora da ove odredbe nisu ništetne, a što se kasnije pokazalo pogrešnim te je ukinuto od strane VSRH odlukom Revt-575/16 od 3. listopada 2017. godine, te konačno je pravomoćno utvrđeno suprotno - da su predmetne odredbe ništetne i bez učinka. Tužitelju da je prilikom sklapanja konverzije pogrešno prikazano stanje preostale obveze, znatno veće nego što je stvarno dugovano. Na taj način da je prikazano da će konverzijom umanjiti svoju obvezu, dok je stvarna posljedica bila suprotna. Stranke da su konverzijom, u skladu sa svrhom ZID ZPK/15, izmijenile uvjete kredita u CHF u kredit u EUR, te su uredile pitanje više uplaćenih iznosa (preplate) u odnosu na ta dva slučaja, no, da nisu regulirale pitanje više uplaćenih iznosa (preplate) u odnosu na stvarne uvjete kreditnog odnosa kao posljedice ništetnosti valutne klauzule. Pitanje ovih izvanugovornih potraživanja da nije bilo predmetom ZID ZPK/15 niti je riješeno sporazumom stranka. Vrhovni sud u svojoj odluci po pitanju utjecaja konverzije na ovakve kredite, Rev-2868/18 od 12. veljače 2019. godine da je zaključio da: „Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO)”. Stoga da posljedica konverzije ne može biti pogoršanje položaja potrošača koji je bio suočen sa nepoštenom odredbom u odnosu na onu pravnu i faktičnu situaciju u kojoj bi bio da navedena odredba nije postojala, jer bi takva bila protivna propisima doneseni sa ciljem zaštite potrošača. Tečaj CHF po kojem je tuženik isplatio tužitelju iznos kredita da je bio 4,5584 kn / 1 CHF, a tečaj po kojem je tuženik obračunavao anuitete i druge uplate tužitelja iznosio je u raznim periodima bitno različite iznose, čak i do 6,390000 kn / 1 CHF. Tužitelj da je stoga preplatio, zbog primjene ništetne odredbe ugovora, iznose koji odgovaraju razlici primijenjenog tečaja za CHF i početnog tečaja za CHF na dan svake uplate pomnoženoj sa uplaćenim iznosom u CHF. Pored preplaćenih iznosa u svakom pojedinom mjesecu otplate do dana obračuna konverzije, tuženik da je samom konverzijom znatno povećao iznos glavnice koju tužitelj duguje u odnosu na stvarno dugovanu glavnicu kredita do trenutka konverzije jer je na glavnicu obračunao po tečaju na dan obračuna (temeljem ništetne ugovorne odredbe) umjesto po istom tečaju po kojem je kredit isplaćen. Stvarna glavnica kredita u CHF da je u trenutku konverzije iznosila je 107.367,78 kn, dok je konverzijom obračunati iznos nedospjele glavnice u iznosu od 119.606,64 kn, odnosno konverzijom je povećana glavnica tužitelju za 1.624,38 EUR.

1.2. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u podnesku od 7. lipnja 2024., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, u kojem predlaže da sud donese presudu, kao u izreci pod točkama I. -III., te zahtijeva naknadu parničnog troška.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava navode tužbe i tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti.

2.1. Osporava tužitelju svojstvo statusa potrošača jer da odredba članka 3. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, dalje u tekstu: ZZP) određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u s u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Ujedno tuženik ističe da se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je tada teret dokaza te činjenice na tužitelju. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

2.2. Nadalje navodi da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 10. prosinca 2015. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15). Tim Aneksom da su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022. godine Vrhovni sud Republike Hrvatske je nakon odluke Suda EU u predmetu C-567/20 od dana 5. svibnja 2022. godine nastavio postupak povodom prijedloga za dopuštenje revizije u predmetu Revd 2021/2020 te je dana 1. lipnja 2022. godine donio rješenje posl. br. Revd 2021/2020- 6 kojim se odbacuje revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15. Odbacujući predmetnu reviziju VSRH u rješenju Revd 2021/2020 da navodi: „Imajući na umu navedeno pravno shvaćanje ovog suda u pogledu valjanosti zaključenih Dodataka Ugovorima o kreditu (tzv. ugovori o konverziji), na temelju izričitih odredaba specijalnog propisa (Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju „Narodne novine“ broj 102/15) i odnosa prema pravnim pravilima iz Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima iz odluke Gos-1/2019-36 od 4, ožujka 2020., kao i činjenicu da se odluka u kolektivnom sporu na koju se poziva tužiteljica kao razlog važnosti istaknutog pitanja ne odnosi na navedene dodatke ugovorima niti na njih ima neposredan učinak, postavljeno pitanje nije važno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP.“ Slijedom navedenog, tuženik ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata. Pravna stajališta VSRH izražena u odluci posl.br. Gos 1/2019 primjenjiva na ovaj konkretan slučaj da su sljedeća:

-Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;

-Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;

-Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,

-Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita.

Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, tuženik tvrdi da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer da je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa. Osim toga, tužitelj u tužbi da uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu. Slijedom navedenog, tuženik tvrdi daa tužitelj nema valjanu pravnu osnovu utvrđivati ništetnost pojedinačnih odredbi te zahtijevati bilo kakvu isplatu s te osnove. Tuženik, nadalje, navodi da je u suglasju s pravnim shvaćanjima VSRH je i odluka Sud EU od dana 5. svibnja 2022. godine u predmetu C-567/20, kojom odlukom je odgovorio na prvo pitanje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, koje je u bitnome navodilo imaju li potrošači pravo da sudski osporavaju odredbe osnovnog ugovora ili na zakonu uspostavljenog dodatka ugovoru kako bi ostvarili pravo na povrat sve koristi koju je banka stekla zbog nepoštenih odredbi. Sud EU da je u odluci C-567/20 utvrdio da potrošači nemaju pravo osporavanja odredbi Ugovora o kreditu i/ili Aneksa kojim je provedena konverzija, pa tako niti pravo povrata navodnih koristi, i to u bitnom zbog sljedećih razloga:

- odredbe Glave IV.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13/EZ isključene su od ispitivanja nepoštenosti (nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive – toč. 55, 59 i 64 Odluke);

- cilj zakonodavca kod donošenja ZIDZPK/15 bila je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana te je taj cilj opisanom zakonodavnom intervencijom i postignut – toč. 57 i 62 Odluke); te

- ugovorne strane zakonodavnom intervencijom i suglasnošću volja izmijenile su navodno ništetne ugovorne odredbe čime je stvorena nova pravna osnova. Dakle, Sud EU da je u pravnoj stvari C-567/20 meritorno odlučio te iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti i to prije svega uzimajući u obzir članak 1. stavak 2. Direktive 93/13. Naime, navedeni članak se temelji na pretpostavci da zakonske ili regulatorne odredbe država članica kojima se izravno ili neizravno utvrđuju uvjeti potrošačkih ugovora ne sadržavaju nepoštene odredbe, već stvaraju ravnotežu između prava potrošača i prava prodavatelja robe ili pružatelja usluge. Tuženik tvrdi da se radi o pravnom stavu koji nije nepoznat u praksi Suda EU i koji je Sud EU već iznio u drugim odlukama koje su posljedica zahtjeva za prethodnu odluku drugih država članica, kao što su primjerice odluke C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. godine i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine (štoviše na odluku C-243/20 Sud EU se pozvao i u odluci C-567/20 – vidjeti toč. 57. odluke).Tuženik također ističe da je odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK propisano da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, ZIDZPK-om je točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR, a tuženik je sukladno tim zakonskim odredbama bio u obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Aneksa, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Slijedom svega ranije navedenog, uslijed mehanizma konverzije kako je isti propisan ZIDZPK-om, a u skladu sa zaključcima Suda EU iz odluke u predmetu C-567/20, tuženik tvrdi da se dolazi do sljedećih utvrđenja:

- da je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom – provesti konverziju kredita iz CHF u EUR;

- navedenim da je stvorena nova pravna osnova između ugovornih strana, ovdje parničnih stranaka, i to s retroaktivnim učinkom konverzije;

- pri tome da je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža, i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF, pa tako i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora o kreditu;

- tužitelj da se u ovom predmetu ne može pozivati na odredbe Direktive 93/13/EZ kao mjerodavne, jer je Sud EU u svojoj odluci u predmetu C-567/20 na to pitanje dao jasan i nedvosmislen odgovor.

2.3. U odnosu na potraživanje iznosa od 1.624,38 eura s osnove razlike preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom, tuženik prvenstveno ističe prigovor zastare. Ističe da bi se na to navodno stjecanje bez osnove imao primijeniti opći zastarni rok od pet godina iz odredbe članka 225. Zakona o obveznim odnosima, a s bzirom da je o 10. prosinca 2015. godine, kao dana kada je konverzija izvršena, pa do dana podnošenja ove tužbe proteklo više od pet godina, tuženik ističe da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev nastupila zastara. Nadalje, navodi da su, sklapanjem Aneksa broj 5103426074 od 10. prosinca 2015. godine, a valjanost kojih odredbi Aneksa ugovora tužitelj u ovom postupku ne osporava niti dovodi u pitanje u okviru činjenica iznijetih u tužbi, promijenjeni iznos i valuta kredita te da je tako člankom 5.2. Aneksa broj 5103426074 utvrđena nova nedospjela glavnica kredita u iznosu od 15.671,57 EUR-a. Stoga tuženik ističe da je tužitelj pristao na sklapanje Aneksa broj 5103426074 kojim je sporazumno odredio uvjete kredita za razdoblje od 30.09.2015. godine pa nadalje, te da stoga tužitelj nema pravo od tuženika zahtijevati isplatu iznosa, a za koji iznos je, navodno, kunska protuvrijednost neotplaćene glavnice konvertiranog EUR kredita viša u odnosu na koliko bi iznosila glavnica neotplaćenog CHF kredita obračunata po početnom tečaju. Slijedom navedenog, tuženik prvenstveno ističe da je predmetni tužbeni zahtjev tužitelja bio u zastari, a da je ujedno isti u cijelosti neosnovan i u suprotnosti s odredbama ZIDZPK/15, kao i pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci posl. broj Gos 1/2019 i pravnom shvaćanju Suda EU iznijetom u odluci C-567/20.

2.4. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje iznos od 5.122,84 EUR s osnove preplaćenih tečajnih razlika, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate, tuženik također ističe prigovor zastare navodeći da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13. lipnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari .Što se tiče primjene odluka VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku, tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu. Naime, kao što je naprijed navedeno, zaključak Suda EU da je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Navedeni stav da se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakona o obveznim odnosima. Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovopredmetnom ugovoru o kreditu da propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima da propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovopredmetnom ugovoru da je odraz dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno je da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Naime, tuženik da je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF), ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude, težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca, isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan, na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004. Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno da je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke, Nadalje, iz brošure Stambeni krediti ERSTE BANKE koja je bila prilog uz “Novi list”, a koja su također dobivali potencijalni korisnici kredita u banci pa tako i tužitelj, također je vidljivo da je tuženik upozoravao i posebno na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima. Iz nje je vidljivo da je tuženik dao informaciju o kretanju valuta unazad šest godina prema kojoj se vidi da je tečaj EUR bio najstabilniji, potom tečaj CHF-a te nakon toga USD-a. Također je tuženik dao preporuku korisnicima kredita da kredit vežu uz valutnu klauzulu ovisno o primanjima koja imaju i koja su im vezana za neku od navedenih valuta. Svaki korisnik kredita pa tako i tužitelj da je dobio brošuru u kojoj je naveden Grafički prikaz kretanja tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998g. do 2004g. godine u kojoj je tuženik počeo odobravati kredite uz valutnu klauzulu u CHF. Dakle, iz svega navedenog da proizlazi kako je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Osim toga, tuženik kao dokaz predlaže provest i čitanje ovjerenog iskaza svjedokinje IĐ (voditeljice Službe upravljanja ciljanim proizvodima, a kasnije direktor Direkcije podrške prodaji), koja u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora bila zadužena za nadzor i koordinaciju prema kojem je ista svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika poslala mail u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja.Što se tiče Ugovoru o oročenom depozitu, tuženik dodatno ističe kako je predmetnim Ugovorom o kreditu kao instrument osiguranja kredita ugovoren i depozit u visini od 5,00% od iznosa od kredita što prema Ugovoru o oročenom depozitu broj [broj depozita] iznosi CHF 2.262,57. U trenutku uplate sredstava depozita na depozitnu partiju (dakle, na dan 20. ožujka 2007. godine) depozit od CHF 2.262,57 u kunskoj protuvrijednosti vrijedio je kn 10.468,23. Iznos depozita da je korišten za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta po predmetnom Ugovor o kreditu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik smatra da je razvidno kako je tužitelj unutar razdoblja od ugovaranja cit. depozita te za vrijeme njegova korištenja za podmirenje dospjelih neplaćenih anuiteta profitirao na povećanju tečaja CHF u iznosu od 5.073,01 kuna / 673,30 eura pa da se stoga i postavlja opravdano pitanje navodnog rizika, koji je tužitelj preuzeo ugovaranjem predmetnog kredita. Iz svih gornjih tvrdnji, tuženik tvrdi da proizlazi kako je prvenstveno postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak, a uz to da je tužitelj i profitirao ugovaranjem Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo- predmetnom ugovoru o kredituda je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta odredba da je isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove.

2.5. Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih tuženik ističe da, čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata da je u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18), propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tvrdi da, sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu, u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog , tuženik tvrdi da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te da ga se, sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a, treba smatrati savjesnim.

2.6. Nadalje, tuženik navodi da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove razlike u depozitu koji je u razdobljima kada je isplaćivan iznosio 5.073,01 kuna / 673,30 eura više nego u trenutku kada je zaključen Ugovor o kreditu.

2.7. Tuženik ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužitelja u svakom slučaju moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike, s osnove valutne klauzule, i to, neovisno o tome je li tuženik u postupku istaknuo bilo prigovor radi prijeboja ili protutužbu za navedene negativne razlike.

2.8. Nadalje, podredno i opreza radi, te pod uvjetom da sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji. Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu da je utvrđeno da na dan 10. prosinca 2015. postoji preplata tužitelja u iznosu od 14.289,01 kn, a čije korištenje će se regulirati Sporazumom iz čl. 7. tog Aneksa. . Stoga, tuženik ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja, kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 14.289,01 / EUR 1.896,48 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose: kn 14.289,01 / EUR 1.896,48 od 11.12.2015. do isplate.

2.9. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbaciti tužbu, podredno, odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o kreditu od 14. ožujka 2007., u presliku Aneksa br. 1 Ugovoru o kreditu od 10. prosinca 2015., u Početni otplatni plan, u Preglede stanja po kreditu poslodavca tužitelja od 6.10.2011. i 7.12.2015., u Obavijest o izračunu efekata konverzije, u reklamni materijal tuženika za stambene kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD, presliku letka tuženika ”Paket iz minusa u plus", brošuru tuženika Stambeni krediti ERSTE BANKE, u Informaciju tuženika Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom, pročitao je pisani iskaz svjedokinje gđe IĐ, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV- 136/2020, mail korespondenciju gđe IĐ upućene nadležnim službama, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Darku Prpiću iz Darfin d.o.o. iz Zagreba, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 14. ožujka 2007. zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelj primio iznos od kunske protuvrijednosti 45.251,33 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan isplate koji je iznosio 4,5584 CHF / kn. Iznos kredita tužitelj da je trebao vratiti kroz 180 mjesečnih obroka, sa godišnjom kamatnom stopom od 4,20%.

-da je citiranim Ugovorom ugovoren rok otplate kredita od 180 mjeseci godina

-da je na dan sklapanja Ugovora o kreditu, redovna godišnja kamatna stopa iznosila 4,20%

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala odlukama tuženika

-da su tužiteljica i tuženik 10. prosinca 2015.. zaključili Aneks Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

-da je preplata kredita prema Sporazumu o konverziji na dan 30. rujna 2015. iznosila 14.289,01 kn.

5. Među strankama je sporno:

-je li tužitelj prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu imao svojstvo potrošača u smislu važećih odredbi Zakona o zaštiti potrošača

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak u Ugovoru o kreditu od 14. ožujka 2007., ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe s obzirom da je kredit konvertiran

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, posebno uzevši u obzir činjenicu što je kredit konvertiran

- ima li tužitelj pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku preostale nedospjele glavnice između visine glavnice u CHF i EUR na dan konverzije, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom,

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- visina potraživanja tužitelja

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja

-ima li tuženik, s utuženim potraživanjem tužitelja, pravo prebijanja svojih potraživanja s osnove razlike u preplati do koje je došlo zbog pada tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, s osnove preplate priznate tužitelju Sporazumom o konverziji, te s osnove razlike u depozitu

6. U odnosu na prijepor o ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula V i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

7. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502. c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

8. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 BĐ i UĐ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

9. Na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora, te svojstva potrošača, sud je proveo i dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke. Iz njegovog iskaza proizlazi da je ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora zaključio radi kupnje stana u zgradi koja se još nije ni počela graditi, a investitor izgradnje te zgrade bila je banka tuženika tako da je isključivo s tom bankom i mogao sklopiti ugovor o kreditu. Prilikom sklapanja tog ugovora od strane bankarskog službenika koji je u ime banke s njim pregovarao, rečeno mu je da je kredit vezan uz valutu CHF najpovoljniji i sa najnižom kamatnom stopom, te da ne postoji nikakav rizik sklapanja ugovora s valutnom klauzulom u CHF jer da je već 30-ak godina stabilan tečaj istog. Doduše, u ponudi banke bili su i ugovori o kreditu vezani uz euro, međutim, kredit vezan uz CHF bio je u to vrijeme puno povoljniji u odnosu na onaj vezan uz euro, a i od strane bankarskog službenika mu je takav kredit ponuđen kao najpovoljniji. Kada je razmotrio osnovne elemente ugovora, uvidio je da se radi o visini rata koje će prema svojim prihodima moći otplaćivati i odlučio se za zaključivanje takve vrste kredita. Nakon što su ugovorili te osnovne elemente ugovora, pisani ugovor o kreditu od strane banke mu je uručen na unaprijed formuliranom, standardiziranom obrascu i dalje više nije imao mogućnosti pregovarati o pojedinim odredbama. S obzirom na rast kamata i tečaja tijekom otplate kredita, rata mu je počela znatno rasti tako da mu je već bilo financijski vrlo otežano otplaćivati taj kredit, kada je tijekom 2015. najprije iz medija, doznao za mogućnost konverzije takvih ugovora o kreditu u kredit vezan uz euro, te se išao u banku o tome raspitati. Takva mogućnost mu je u banci ponuđena i on je pristao na zaključenje Aneksa Ugovoru o konverziji. Istovremeno sa sklapanjem sporazuma o konverziji podigao je u drugoj banci gotovinski kredit, također vezan uz euro, kojim sam u cijelosti otplatio predmetni kredit. Glavna motivacija za zatvaranje predmetnog kredita s novim kreditom bila je ta što se taj zakon kojim je bila propisana konverzija u to vrijeme nalazio na preispitivanju na Ustavnom sudu pa se bojao kakav će biti ishod toga, odnosno, da bi se njegov sporazum o konverziji mogao poništiti.

10. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da joj je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardiziranom, unaprijed formuliranom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, da im nisu bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na rizik zaključenja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj CHF i promjenjivom kamatnom stopom po odluci Banke.

11. Nadalje, iz iskaza tužitelja kao stranke proizlazi i da je predmetni kredit podigao kao namjenski kredit za kupnju stana za potrebe vlastitog stanovanja, o a koja namjena kredita proizlazi i iz samog pisanog Ugovora o kreditu pa je u tom dijelu sud u cijelosti povjerovao iskazu tužitelja.

12. Na ovaj način, sud je utvrdio da je tužitelj, prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. st. 1. ZZP/07. Naime, na tuženiku teret dokaza činjenice da tužiteljica nije potrošač, a tuženik, u tom pravcu, ni jednim dokazom nije doveo u sumnju zaključak ovog suda da je tužiteljica sklopila predmetni Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

13. Nadalje, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (tako i VS RH Rev 18/2018-2 od 26. svibnja 2020). Tuženik je na tu okolnost predložio dokaze uvidom u svoje informacijske materijale namijenjene klijentima, te pisani iskaz svjedokinje gđe IĐ, ovjeren po javnom bilježniku Mladenu Matošu, broj OOV-136/2020.

14. Iz pisanog iskaza navedene svjedokinje proizlazi da je do kolovoza 2004. radila kao Voditelj službe upravljanja ciljnim proizvodima, a od kolovoza 2004. kao v.d. direktora Direkcije podrške prodaji, u oba slučaja nadležna za upravljanje proizvodima. U trenutku uvođenja stambenog kredita vezanog uz valutnu klauzulu u EUR, CHF i USD, u travnju 2004. da je poslala e-mail svim djelatnicima koji su u direktnom odnosu s klijentima s detaljnim pojašnjenjima ovog proizvoda te načina na koji djelatnici trebaju komunicirati s klijentima. Između ostalog, naglašeno je da djelatnici moraju upućivati klijente na način da naglase važnost valutne klauzule uz koju se kredit odobrava i kako bi bili svjesni rizika, tj. mogućnosti promjene tečaja. Uz spomenuti e-mail djelatnicima je dostavljen i grafički prikaz povijesnog kretanja tečaja valuta EUR, CHF i USD. Svaki klijent se mogao odlučiti za kredit u bilo koje od tri ponuđene valutne klauzule, a djelatnicima banke je bilo naglašeno da klijentima pojasne mogućnost promjene tečaja te da se uvjere da su klijenti svjesni promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja strane valute.

15. Tuženik je na okolnost svojeg navoda da je na adekvatan način informirao klijente o značenju sklapanja ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula uz odgovor na tužbu dostavio i edukacijski materijal za kojeg tvrdi da se nalazio u svim poslovnicama banke tuženika i da su svi klijenti imali mogućnost upoznati se sa tim edukacijskim materijalima.

16. Međutim, po mišljenu suda, činjenice koje proizlaze iz naprijed navedenog iskaza svjedokinje IĐ, te činjenice da su klijenti imali mogućnost pročitati i uzeti informativni materijal koji se nalazio u nadležnim službama tuženika ne znači ujedno i da je konkretan zaposlenik tuženika koji je ugovarao predmetni Ugovor o kreditu s tužiteljem doista i postupio na način kao što je dobio upute od navedene svjedokinje, tj. informirao tužitelja o svim rizicima sklapanja ugovora vezanog uz valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu te upozorio na mogućnost rasta tečaja CHF-a, a navedeni dokazi posebno ne dokazuju činjenicu da se o spornim odredbama o kreditu s tužiteljem pojedinačno pregovaralo.

17. Prema tome, tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo, te primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te uzevši u obzir i činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su, u smislu odredbi čl. 96 i 97. ZZP/07, odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, ništetne.

18. Na osnovu navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

19. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva isplatu s osnove navedenih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, valja primijeniti odredbe čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je više platio zbog primjene ništetnih odredbi. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz činjeničnih utvrđenja u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, te dokaza provedenih i činjenica utvrđenih u ovom postupku.

20. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

21. O pitanju koji su dosezi konverzije kredita na restituciju korisnika kredita koji su konvertirali ugovor, valja uzeti u obzir odluku Europskog Suda broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. iz koje proizlazi da okolnost zamjene određenih ugovornih odredbi (koje su proglašene nepoštenima i ništetnima) novima, radi održavanja predmetnog ugovora na snazi, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Naime, u odluci Suda Europske unije broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. odgovoreno je na pitanje pune restitucije potrošača u točci 43. i 44. te presude, odnosno "činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima". Dakle, stav je Suda EU u navedenoj presudi da se primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, dok se Vrhovni sud RH u donošenju rješenja iz oglednog postupka br. Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020. strogo držao granice postavljenog pitanja te se nije dotaknuo odredbe čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača i njezinog važnog utjecaja i primjene na prihvat konverzije.

22. Po mišljenju ovog suda, tužitelj je osnovano podnio tužbu u ovom predmetu kako bi ostvario potpunu restituciju na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, kako je naprijed u obrazloženju pobliže naznačeno. Naime, odredbe ZID ZPK-a temeljem kojih je provedena konverzija niti sklopljen Dodatak ugovoru ne određuju način rješavanja ugovornih odredbi kojima se regulira promjenjiva kamatna stopa niti se u istima navodi način rješavanja u slučaju eventualnog utvrđenja ništetnosti takvih odredaba, a koja ništetnost evidentno postoji te je kao takva kasnije i utvrđena od strane VTS RH (potvrđena revizijskom odlukom)." Isto tako, provedena konverzija kao takva niti odredbe ZID ZPK ne šire primjenu same konverzije na druge izvan ugovorne odnose među strankama potpisnicima iste.

23. U konkretnom slučaju, valja istaknuti da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništetne u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača pa ova okolnost nije niti mogla biti uzeta u obzir prilikom sklapanja Sporazuma o konverziji.

24. Slijedom svega navedenog, sud je utvrdio da tužitelji, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to unatoč činjenici što je kredit konvertiran u eurski, a koja visina je utvrđena provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

25. Zadatak vještačenja koji je u ovom postupku dan vještaku bio je sljedeći:

a)izračunati preplatu po kreditu tužitelja u odnosu na dugovanje po predmetnom kreditu da se nisu primjenjivale odredbe koje obvezu korisnika kredita vežu uz promjenu tečaja CHF tj. izračun razlike (pozitivne) svake pojedine upate tužitelja rate kredita i iznosa obveze za tu ratu prema uvjetima iz ugovora o kreditu bez utjecaja promjene valute, tj. po tečaju CHF po kojem je kredit realiziran,

b)utvrditi visinu glavnice prema izračunu banke („glavnice prije konverzije“) na dan obračuna konverzije 30.9.2015. i razliku takve glavnice i stvarne glavnice prema uvjetima ugovora bez primjene ništetnih odredbi na taj dan (A). Utvrditi umanjenje glavnice koje je tuženik priznao kroz konverziju, odnosno razliku „glavnice prije konverzije“ i „glavnice nakon konverzije“ (B), izračunati nepriznati iznos umanjenja glavnice, tj. razliku između stvarne preplate glavnice i preplate glavnice priznat kroz konverziju (A – B)

c)izračunati iznos dospjelih zateznih kamata na izračunate iznose preplate za svaki mjesečni obrok do dana sklapanja sporazuma o konverziji

d) utvrditi iznos preplate priznat korisniku kredita u konverziji

f) od prethodno izračunatog iznosa dospjelih zateznih kamata, a ako taj iznos nije dostatan tada u preostalom dijelu od iznosa glavnice prethodno utvrđenih potraživanja, odbiti preplatu priznatu korisniku kredita sporazumom o konverziji

g) izračunati tražbinu s osnove razlike u depozitu od onoga koji je bio u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u odnosu na visinu depozita kada je isplaćen tužitelju

c) izračunati tzv. negativnu razliku u preplati koja je nastala zbog ugovaranja valutne klauzule vezane uz tečaj CHF tj. da izračuna visinu iznosa koja je nastala u razdobljima kada je tečaj CHF u odnosu na kune bio niži u odnosu

26. Iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka od 8. svibnja 2024. proizlazi sljedeće:

26.1. Ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 36.930,39 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više uplaćen iznos, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 4.901,49 EUR.

26.2. Ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je Nalazom utvrđen manje uplaćen iznos iznosi -591,89 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -78,55 EUR.

26.3. Aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 23-27 spisa) je sklopljen 10.12.2015. godine. Člankom 5.3. Aneksa je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu 14.289,01 HRK, što po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 1.896,48 EUR. Ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji iznose 1.679,01 EUR. Kada bi umanjili više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja te obračunate zatezne kamate na te razlike sa preplatom utvrđenom konverzijom kredita od strane banke dobili bi iznos od 4.684,02 EUR:

26.4. Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 12.238,86 HRK, odnosno eurska protuvrijednost iznosi 1.624,38 EUR.

a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije 30.09.2015. iznosi 15.671,57 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju HNB-a na dan konverzije iznosi 119.606,64 HRK. Iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 23.553,83 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po tečaju banke na dan isplate kredita iznosi 107.367,78 HRK. Razlika između iznosa 119.606,64 HRK i iznosa 107.367,78 HRK je 12.238,86 HRK, odnosno 1.624,38 EUR.

b) Aneks broj 1 ugovora o kreditu (list 23-27 spisa) je sklopljen 10.12.2015. godine. Člankom 5.3. Aneksa je utvrđeno da po provedbi konverzije postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu 14.289,01 HRK, što po fiksnom tečaju eura (1 EUR = 7,53450 HRK) iznosi 1.896,48 EUR.

26.5. Razlika u iznosu depozita po tečaju na dan plaćanja u odnosu na iznos depozita primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -5.692,40 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi -755,51 EUR.

27. Stranke nisu imale primjedbi na pisani nalaz i mišljenje vještaka, a i sud ga u cijelosti ocjenjuje istinitim i objektivnim, valjano obrazloženim, te danim u skladu sa zadatkom suda, te ga je stoga u cijelosti prihvatio.

28. Dakle, u svojem nalazu i mišljenju vještak je utvrdio da ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule, primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više uplaćeni iznos, iznosi ukupno 4.901,49 EUR. Nadalje, iz nalaza i mišljenja vještaka, te iz isprava priležećih spisu tj. iz članka 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu, utvrđeno je da, po provedbi konverzije, postoji više uplaćeni iznos (preplata) u iznosu od 1.896,48 EUR. Nadalje, ukupno obračunate zatezne kamate na više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja do dana sklapanja sporazuma o konverziji iznose 1.679,01 EUR.

29. Budući da je Aneksom Ugovora o kreditu određeno da je prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan uplate veći od zbroja anuiteta po kreditu u EUR te da njihova preplata iznosi 1.896,48 EUR, za navedeni iznos valjalo je umanjiti ukupan iznos više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja, te obračunate zatezne kamate na te razlike, s preplatom utvrđenom konverzijom kredita od strane banke, te se tako dobiva iznos od iznos od 4.684,02 EUR, a na koji iznos tužitelj ima pravo s osnove potraživanja na temelju ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF.

30. Međutim, po ocjeni ovog suda, tužitelj nema pravo na isplatu potraživanja koje se odnosi na razliku između glavnice prema izračunu banke na dan obračuna konverzije i razlike glavnice prema uvjetima ugovora bez primjene ništetnih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF. Naime, nedospjela glavnica koja tužitelju priznata u konverziji utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu propisanom zakonom. Tužitelj je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu prihvatio tako utvrđenu visinu nove glavnice. On niti ne tvrdi da je odredba kojom je u Dodatku Ugovoru o kreditu utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice nije posljedica ništetnih odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojega je tužitelj slobodnom voljom pristao, tužitelju ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu.

31. Slijedom navedenog, taj dio tužbenog zahtjeva tužitelja, u iznosu od 1.624,38 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na taj iznos, valjalo je odbiti kao neosnovanog, kao što je odlučeno u izreci presude pod točkom III.

32. Nadalje, po ocjeni ovoga suda, po tuženiku istaknuti prigovor radi prebijanja s potraživanjem tužitelja, tj. prebijanje iznosa od 78,55 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, nije osnovan, obzirom da po ocjeni ovoga suda ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u toj visini. Naime, ocjena je ovoga suda da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. minusa tj. za razdoblja otplate kredita, kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka, te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu, nakon sklapanja Ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja Ugovora o kreditu, te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu isplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323 ZOO-a tako da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju kada je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete kredita po tečaju koji je bio niži od onog utvrđenog u osnovnom ugovoru tj. niži od početnog tečaja, tužitelj ništa nije primio od tuženika već je tuženiku izvršio isplatu kako je on od njega zatražio i obračunao te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužitelja i primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe čl. 1111 ZOO-a. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Slijedom navedenog, prigovor radi prebijanja tuženika s osnove tzv. negativnih razlika u promjeni tečaja, valjalo je odbiti kao neosnovanog.

33. Sud je utvrdio neosnovanim i tuženikov prigovor radi prebijanja s osnove preplate priznate konverzijom, budući da za taj iznos umanjen ukupan iznos tužiteljevog potraživanja s osnove više plaćene razlike anuiteta zbog promjene tečaja, te obračunatih zateznih kamata na te razlike, što znači da je preplata utvrđenom konverzijom kredita od strane tuženika već uzeta u obzir prilikom izračuna isplate na koju tužitelj ima pravo s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Slijedom navedenog, i navedeni prigovor radi prebijanja tuženika, valjalo je odbiti kao neosnovanog.

34. Sud je odbio kao neosnovanog i tuženikov prigovor radi prebijanja koji se odnosi na tečajnu razliku zbog depozita kredita kojeg je tuženik potražuje u iznosu od 673,30 EUR . Naime, tuženik nema nikakvo potraživanje prema tužitelju vezano uz navedeni depozit. Tužitelj je deponirao određena sredstva na svoj račun u banci tuženika, a banka se obvezala vratiti mu ta sredstva po isteku unaprijed određenog roka, uvećano za kamatu. Po ocjeni ovog suda , tuženik ništa nije izgubila zbog promjene tečaja, jer je deponiran iznos u CHF, na računu depozita je bio pohranjen iznos u CHF, te je potom vraćen taj iznos, uvećano za kamate. No i da je tuženik a nešto izgubilo zbog promjene tečaja, ne bi imao pravo na nikakav povrat. Naime, za razliku od odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli o CHF koje su u ovom postupku utvrđene ništetnima, tuženik ne tvrdi niti je predložio bilo koji dokaz na okolnost da su ništetne i odredbe ugovora o depozitu. Radi se o potpuno drugom pravnom poslu u odnosu na predmetni Ugovor o kreditu, koji nije bio predmetom ocjenjivanja valjanosti u ovom postupku. Prema tome, budući da ne postoji nikakva pravna osnova temeljem koje bi tuženik imao pravo na isplatu navedenog iznosa, neosnovan je i ovaj tuženikov prigovor radi prebijanja.

35. Na osnovu navedenog, valjalo je sve tuženikove prigovore radi prebijanja odbiti kao neosnovane, te odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV.

36. Uzevši u obzir sve naprijed navedeno, te nalaz i mišljenje knjigovodstveno - financijskog vještaka, sud je utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 4.684,02 EUR (koji predstavlja razliku od ukupne preplate tužitelja po osnovi ništetnih ugovornih odredbi koji se odnosi na glavnicu i zakonske zatezne kamate, a umanjen za konverzijom priznatu preplatu), jer provedenom konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, obzirom da tužitelj ni nakon provedene konverzije nije u potpunosti obeštećen za preplaćene iznose po osnovi ništetnih ugovornih odredbi vezano za promjenu kamatne stope i valutne klauzule u CHF, a što je nedvojbeno utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem u ovom predmetu.

36.1.. Sud je tužitelju na dosuđeni iznos od 4.684,02 EUR dosudio i zakonske zatezne kamate tekuće od 11. studenog 2015. do isplate, sve primjenom odredbe čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 1115. ZOO-a, dok je visina stope zatezne kamate određena čl. 29. st. 2. ZOO-a.

37. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

38. Odlučujući o troškovima postupka, sud je tužitelju troškove parničnog postupka priznao u cijelosti iako je djelomično uspio u sporu, odnosno tužbenim zahtjevom zatražio je isplatu iznosa od ukupno 6.308,40 EUR , dok mu je sud dosudio iznos od 4.684,02 EUR., a pozivajući se na presudu Suda Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 iz koje proizlazi da se odredba članka 6. stavka 1. i članka 7. stavka 1. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, tako da tužitelju kao potrošaču u konkretnom slučaju pripadaju troškovi parničnog postupka u cijelosti.

39. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 6.308,40 EUR EUR. Sud je tužitelju kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova što iznosi 200,00 EUR, za sastav podnesaka od 13.2.2024., 7.6.2024. i 3.2.2025., po Tbr. 8. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svaki, za zastupanje na ročištima od 12.3.2024. i 10.2.2025., po Tbr. 9. st. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, što iznosi 200,00 EUR, za svako, što ukupno iznosi 1.200,00 EUR, koji iznos je valjalo uvećati za PDV 25 % što ukupno iznosi 1.500,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno- financijskog vještačenja u iznosu od 250,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 1.750,00 EUR.

39.1. Tužitelju su na parnični trošak, na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, dosuđene i zatražene zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.

40. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom V.

U Pregradi, 25. ožujka 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. OD Pelicarić i Smerdel d.o.o., Zagreb, Gundulićeva 35

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6