Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-460/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Katije Hrabrov, predsjednice vijeća, Igora Delina, člana vijeća i suca izvjestitelja te Blanke Pervan, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koga zastupa punomoćnica Đurđica Crnčević, odvjetnica u Sv. Ivanu Zelini, Trg Ante Starčevića 1, protiv tuženice AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj] (pravni sljednik AC), koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & Partneri d.o.o., Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 30, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6470/22-14 od 21. prosinca 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice AB, [adresa] kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-6470/22-14 od 21. prosinca 2023.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom je suđeno:

»I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 5.2. Ugovora o kreditu, broj 43556/07, sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljen 16. veljače 2007. između tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i prednika tuženika AC, [adresa], kao kreditora, koja glasi: ''Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50% (slovima: nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita.''

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 245,96 eur / 1.853,20 sa zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2007. do isplate, po kamatnoj stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, te nadalje od 1. siječnja 2008. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. srpnja 2015. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, nadalje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 12.1. Ugovora o kreditu, broj 43556/07, sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, sklopljen 16. veljače 2007. između prednika tuženika AC, [adresa], kao kreditora i tužitelja ŽI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u dijelu u kojem je ugovoreno da je za prijevremenu otplatu kredita potrebno platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora.

IV. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos 310,43 eur / 2.338,90 kn sa zateznim kamatama tekućim od 22. srpnja 2021. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno do 31. prosinca 2022. po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu 912,70 eur / 6.876,73 kn sa zateznim kamatama tekućim od 21. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se tuženikov prigovor radi prebijanja tužiteljeve i tuženikove tražbine u iznosu 2.488,27 eur / 18.747,86 kn sa zateznim kamatama, kao neosnovan.«.

2. Protiv citirane presude tuženica je izjavila žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Tvrdi da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, a i razlozima presude te da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Ističe da tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i za traženje deklaratorne pravne zaštite. Tužitelj je kao punoljetna, poslovno sposobna osoba u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu bio u razumnoj mjeri obaviješten o bitnim elementima Ugovora o kreditu. Odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu su jasne, lako uočljive i lako razumljive pa ne postoje pretpostavke za ocjenu poštenosti tih ugovornih odredaba. Tuženica je istakla da je tužitelj prihvatio ponudu i izračun konverzije slijedom čega su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu od 10. veljače 2016. kojim je izvršena konverzija CHF kredita u EUR kredit prema strogim zakonskim pravilima i Sporazum o korištenju preplate po konverziji kredita vezanom uz CHF valutnu klauzulu od 10. veljače 2016. Sud je nepravilno odbio tuženičin prigovor zastare kondemnatornog zahtjeva iz toč. II. i IV. izreke presude pozivajući se na Zaključak sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. koji se ne odnosi na vrstu ugovora koja je predmet ovog postupka. Tužitelj bi pod uvjetom da su odredbe čl. 5. st. 2. i čl. 12. st. 1. Ugovora o kreditu ništetne, što nisu, eventualno imao pravo na zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva sudu, a ne od dana navodnih uplata tužitelja kojih nije niti bilo. Pogrešno je tužitelju dosuđen trošak sastava podneska od 29. ožujka 2023. u punom iznosu, kao i trošak zastupanja na ročištu 7. rujna 2023. na kojem se nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da joj naknadi troškove postupka, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Suprotno žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22.; dalje ZPP) jer je prvostupanjski sud izvedene dokaze analizirao i ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP te na temelju istih pravilno utvrdio činjenično stanje kako u odnosu na ocjenu ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, tako i u odnosu na zahtjeve za isplatu, što nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

5.1 Nije počinjena ni bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer je izreka presude razumljiva, nije proturječna sama sebi i razlozima presude, u njoj su navedeni jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama te se presuda može ispitati.

5.2. Također, nisu počinjene ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj sud po čl. 365. st. 2. toga Zakona pazi po službenoj dužnosti.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredaba čl. 5.2. i čl. 12.1. Ugovora o kreditu broj 43556/07 sa sporazumom o osiguranju prijenosa prava vlasništva od 16. veljače 2007. (dalje: Ugovor o kreditu), sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženice Societe Generale - Splitska banka d.d., Split kao kreditora te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koje je tužitelj platio na temelju ništetnih odredbi, i to glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva iznosa od 245,96 eura i naknade za prijevremenu otplatu kredita iznosa od 310,43 eura, kao i tuženičin prigovor radi prebijanja.

7. Na temelju činjenica koje je utvrdio uvidom u priložene isprave te saslušanjem tužitelja, prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenično stanje:

- da je predmetni Ugovor o kreditu broj 43556/07 sklopljen 16. veljače 2007. te je istim prednik tuženice kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 81.040,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom deviznom tečaju kreditora na dan korištenja, s namjenom kredita za kupnju nekretnine, s rokom otplate 300 mjeseci i ugovorenom redovnom kamatnom stopom od 5,20 % godišnje, promjenjivom te otplatom kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i plaćanjem naknade za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom od 0,50 % od iznosa odobrenog kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu određenom aktom kreditora,

- da se radi o potrošačkom Ugovoru o kreditu, koji je tužitelj prijevremeno u cijelosti otplatio 21. srpnja 2021.,

- da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva obračunata u iznosu od 405,20 CHF, odnosno 245,96 EUR, koja je tužitelju ustegnuta prilikom isplate kredita,

- da je naknada za prijevremenu otplatu kredita obračunata u iznosu od 2.338,90 kn, odnosno 310,43 EUR, koja je naplaćena 21. srpnja 2021.,

- da se na pitanje ništetnosti spornih ugovornih odredbi u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.; dalje ZZP),

- da je prigovor zastare neosnovan jer zastarni rok za predmetno potraživanje počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, što je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2, prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.; dalje ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

8. Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud je zaključio da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i naknade za prijevremenu otplatu kredita te je obvezao tuženicu da tužitelju na ime vraćanja stečenog bez osnove zbog ništetnih odredbi plati iznos od 245,96 EUR plaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i iznos od 310,43 EUR plaćenog po osnovi ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita sa zatraženim zateznim kamatama na navedene pojedinačne iznose.

9. Pravilno je prvostupanjski sud, prvenstveno uvidom u Ugovor o kreditu i saslušanjem tužitelja, utvrdio da stranke o spornim ugovornim odredbama nisu pregovarale prije sklapanja Ugovora o kreditu, već da je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane tuženice te je pravilno ocijenio da, iako je u trenutku sklapanja ugovora tužitelj imao parametre utvrđenja visine naknade za obradu kreditnog zahtjeva odnosno mogao je utvrditi visinu naknade za prijevremenu otplatu određenu aktom kreditora, te ugovorne odredbe ipak nisu poštene u smislu odredaba ZZP, slijedom čega je pravilnom primjenom tog zakonskog propisa te odredaba ZOO u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti navedenih ugovornih odredbi te zahtjeva za isplatom stečenog bez osnove na temelju tih ugovornih odredbi, a u utuženoj visini.

9.1. Naime, budući da tuženica, na kojoj je kod unaprijed sastavljenog standardnog ugovora trgovca teret dokaza da se o pojedinim ugovornim odredbama pregovaralo (čl. 81. st. 4. ZZP), uopće nije predložila izvođenje relevantnih dokaza na okolnosti pregovaranja u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, prvostupanjski sud je pravilno u cijelosti poklonio vjeru iskazu tužitelja koji je naveo da je s obzirom na kreditnu sposobnost mogao podići kredit s valutnom klauzulom u CHF koji je bio za njega najpovoljniji, što su mu objasnili i preporučili djelatnici tuženice, da mu je pri sklapanju ugovora ukazano da je dužan platiti ulaznu naknadu – naknadu troška obrade kredita, ali mu nije objašnjena struktura i parametri koji određuju visinu te naknade, da mu nitko nije obrazložio parametre koji određuju visinu naknade kod prijevremene otplate kredita, koju je morao platiti kod prijevremene otplate kredita 2021., te ocijenio da su predmetne odredbe nepoštene jer uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve nakon što je proveo test poštenosti istih, pa neosnovano tuženica u žalbi pobija pravilnost prvostupanjske presude navodima da sud nije proveo test poštenosti i da nije ispitao uzrokuju li predmetne odredbe značajnu neravnotežu između stranaka.

10. Konkretno, u odnosu na ništetnu ugovornu odredbu sadržanu u toč. 5.2. Ugovora o kreditu kojom je propisano da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, valja reći da tuženica nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo, već je ugovor bio unaprijed sastavljen od strane prednika tuženice, na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaj. U odnosu na tu odredbu tuženica smatra da je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, pa ju stoga nije dopušteno ocjenjivati u smislu poštenosti. Osim toga, kada bi to bilo i dopušteno, navodi da konkretna odredba treba dovesti do značajne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, odnosno ovdje tužitelja, a što ista nije dovela.

10.1. U vezi ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita ukazuje se na shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. koje glasi: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti, kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a u vezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a“.

10.2. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništetna, jer kao što je navedeno o toj se odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ista je, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju i visinu naknade nije mogao utjecati, štoviše ista mu je nametnuta kao obveza, bez znanja na što se konkretno odnosi. Pri tome tuženica nije dokazala ni opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita (0,50 %), koju je njezin prednik naplatio u trenutku isplate kredita. Sama činjenica da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kreditnog zahtjeva nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je prednik tuženice imao pri obradi svakog pojedinog kreditnog zahtjeva, jer bi u tom slučaju naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu. Dakle, osim što u točki 5.2. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se konkretno ta naknada odnosi, tuženica nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli) te da tužitelju nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

10.3. Pri tome valja reći da se okolnost uzrokuje li sporna ugovorna odredba značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača on bio ograničen u ostvarivanju svog prava. Imajući u vidu ostale nepoštene ugovorne odredbe, kao i da se radi o tipskom ugovoru, može se zaključiti da prednik tuženice nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, neovisno o visini iznosa naknade.

11. Glede žalbenih navoda tuženice, valja reći da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Prema shvaćanju ovog suda, to ne zahtijeva nužno u Ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu kredita, međutim kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) te o njenoj krajnjoj svrsi.

12. Nadalje, i u odnosu na ugovornu odredbu sadržanu u toč. 12.1. Ugovora o kreditu kojom je propisano da je korisnik kredita dužan za prijevremenu otplatu kredita platiti naknadu kreditoru u iznosu određenom aktom kreditora, ovaj sud u cijelosti pravilnim prihvaća razloge na temelju kojih prvostupanjski sud i tu ugovornu odredbu ocjenjuje ništetnom. Ovo tim više imajući u vidu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., u kojoj je izraženo stajalište da paušalno pozivanje tužene banke na svoje opće akte i Tarifu kojom su propisane naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavlja ništa drugo do li nadoknađivanja dijela kamata koje je prema ugovoru trebala dobiti do kraja trajanja ugovora o kreditu, dakle prikrivenu izmaklu dobit. Pri tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske naglašava da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji od izmakle dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošačima naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze, već bi banke imale pravo na naknadu onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u vezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i pravo na posebnu naknadu za prijevremenu otplatu. U konkretnom slučaju, tuženica nije ni pokušala dokazati visinu eventualnih administrativnih ili nekih drugih troškova vezanih uz prijevremenu otplatu kredita, niti je sukladno čl. 81. st. 4. ZZP predložila dokaze na okolnost da su ugovorne stranke pregovarale o naknadi za prijevremenu otplatu i o njezinoj visini.

12.1. Glede žalbenih navoda tuženice da je i ta odredba jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, a osim toga da ista ne dovodi do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, žaliteljicu valja uputiti na iznesene razloge glede ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

12.2. Određivanje naknade za prijevremenu otplatu kredita uz pisani zahtjev i visinu određenu aktom kreditora je postupanje protivno odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, kojom je propisano da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. U vezi toga, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u navedenoj odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022., izrazio i stajalište da bi tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući u vidu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.

13. S obzirom na sve navedeno, dakle utvrdivši sporne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetnim, prvostupanjski sud je pravilno, u skladu s odredbama čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO, imajući u vidu nespornu visinu naplaćenih naknada, naložio tuženici da isplati tužitelju iznose od 245,96 eura i 310,43 eura sa zateznim kamatama sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom na to da je prednik tuženice koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi jer ih je nametnuo tužitelju bez mogućnosti pregovaranja, nepošteni stjecatelj navedenih iznosa.

14. Valja navesti da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je odbio tuženičin prigovor zastare, jer zastara restitucijskih zahtjeva s osnove nepoštenih odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva i naknadi za prijevremenu otplatu kredita teče od pravomoćnosti prvostupanjske presude u ovom postupku, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj Su-IV-47/2020-2, tako da zastara nije nastupila.

15. Prvostupanjski sud je pravilno odbio tuženičin prigovor radi prebijanja tužiteljeve s njezinom tražbinom u iznosu od 2.488,27 eura, s obrazloženjem da su predmet spora ugovorne odredbe glede tzv. ulazne i izlazne naknade, a koje odredbe pa time i naplaćene naknade nisu obuhvaćene Dodatkom br. 1 Ugovoru o kreditu br. 43556/07 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava od 10. veljače 2016. te da s obzirom na pravnu prirodu pravnog posla, nikakva imovina tuženice, kao kreditora, nije prešla u imovinu tužitelja, kao korisnika kredita, a dodatno je takva tražbina tuženice u zastari, budući da je zahtjev postavljen u odgovoru na tužbu od 9. ožujka 2023.

15.1. Kako zakonska pravila vraćanja stečenog bez osnove na temelju čl. 1112. do 1120. ZOO ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja niti je to po prirodi stvari moguće pored činjenice da nikakva imovina tuženice nije bez pravne osnove prešla u imovinu tužitelja, to je pravilno prvostupanjski sud postupio kada je odbio tuženičin prigovor radi prebijanja kao neosnovan.

16. Po ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo i kod odlučivanja o troškovima postupka (čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP), kada je naložio tuženici da tužitelju nadoknadi parnične troškove u iznosu od 912,70 eura, pri čemu je pravilno tužitelju priznao punu naknadu od 100 bodova za sastav obrazloženog podneska od 29. ožujka 2023. kojim je tužitelj odgovorio na odgovor na tužbu tuženice (Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - "Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22. i 126/22.; dalje Tarifa) i za zastupanje na ročištu 7. rujna 2023. na kojem se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), koje procesne radnje je tuženica izričito osporila u žalbi.

17. Slijedom iznesenog, valjalo je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu.

U Zadru 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Katija Hrabrov