REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Splitu - Stalna služba u Trogiru

Obala Bana Berislavića 1

21220 Trogir

Poslovni broj: P-3140/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, Stalna služba u Trogiru, po sucu Divna Ivančev u pravnoj stvari tužitelja: VH, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku CH, protiv tuženika: PRIVREDNA BANKA ZAGREB - DIONIČKO DRUŠTVO, OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb,zastupana po punomoćniku Kruno Peronja, odvjetnik u Splitu, radi: isplate, nakon zaključene glavne rasprave od 11.veljače 2025.godine a objavljene na ročištu 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

1.Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora sadržane u čl. 4, 5, 6 i čl.7.st.2. Ugovora o kreditu br. 9011610582, koji su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 29.06.2006.god., a koji ugovor je solemniziran od strane javnog bilježnika Jagode Makelja-Šuljić, javnog bilježnika u Splitu pod br. OU-5485/04 30.lipnja 2006.god.

2. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Račkoga 6, PODRUŽNICA SPLIT, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju

RH, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 21201 Prgomet , iznos od 1.050,05 EUR-a za razdoblje od 30.06.2006.g. pa do 30.06.2012.g. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate kako slijedi:

- iznos od 0,01 EUR od 30.09.2006.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2006.g. pa do isplate

- iznos od 7,04 EUR od 31.10.2008.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.11.2008.g. pa do isplate

- iznos od 7,56 EUR od 31.12.2008.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2009.g. pa do isplate

- iznos od 8,83 EUR od 31.01.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2009.g. pa do isplate

- iznos od 9,38 EUR od 28.02.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2009.g. pa do isplate

- iznos od 7,64 EUR od 31.03.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.2009.g. pa do isplate

- iznos od 7,92 EUR od 30.04.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.05.2009.g. pa do isplate

- iznos od 5,65 EUR od 31.05.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.06.2009.g. pa do isplate

- iznos od 3,71 EUR od 30.06.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2009.g. pa do isplate

- iznos od 4,15 EUR od 31.07.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.08.2009.g. pa do isplate

- iznos od 5,26 EUR od 31.08.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.09.2009.g. pa do isplate

- iznos od 5,14 EUR od 30.09.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2009.g. pa do isplate

- iznos od 4,07 EUR od 31.10.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.11.2009.g. pa do isplate

- iznos od 6,06 EUR od 30.11.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.12.2009.g. pa do isplate

- iznos od 7,52 EUR od 31.12.2009.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2010.g. pa do isplate

- iznos od 9,85 EUR od 31.01.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2010.g. pa do isplate

- iznos od 9,24 EUR od 28.02.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2010.g. pa do isplate

- iznos od 12,26 EUR od 31.03.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.2010.g. pa do isplate

- iznos od 11,60 EUR od 30.04.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.05.2010.g. pa do isplate

- iznos od 12,98 EUR od 31.05.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.06.2010.g. pa do isplate

- iznos od 22,11 EUR od 30.06.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2010.g. pa do isplate

- iznos od 20,16 EUR od 31.07.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.08.2010.g. pa do isplate

- iznos od 25,42 EUR od 31.08.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.09.2010.g. pa do isplate

- iznos od 23,73 EUR od 30.09.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2010.g. pa do isplate

- iznos od 20,14 EUR od 31.10.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.11.2010.g. pa do isplate

- iznos od 27,07 EUR od 30.11.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.12.2010.g. pa do isplate

- iznos od 35,70 EUR od 31.12.2010.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2011.g. pa do isplate

- iznos od 29,75 EUR od 31.01.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2011.g. pa do isplate

- iznos od 31,91 EUR od 28.02.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2011.g. pa do isplate

- iznos od 29,01 EUR od 31.03.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.2011.g. pa do isplate

- iznos od 40,10 EUR od 30.04.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.05.2011.g. pa do isplate

- iznos od 40,98 EUR od 31.05.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.06.2011.g. pa do isplate

- iznos od 48,41 EUR od 30.06.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2011.g. pa do isplate

- iznos od 43,57 EUR od 31.07.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.08.2011.g. pa do isplate

- iznos od 43,38 EUR od 31.08.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.09.2011.g. pa do isplate

- iznos od 39,37 EUR od 30.09.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.10.2011.g. pa do isplate

- iznos od 39,05 EUR od 31.10.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.11.2011.g. pa do isplate

- iznos od 39,05 EUR od 30.11.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.12.2011.g. pa do isplate

- iznos od 39,43 EUR od 31.12.2011.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.01.2012.g. pa do isplate

- iznos od 43,41 EUR od 31.01.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.02.2012.g. pa do isplate

- iznos od 44,24 EUR od 29.02.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.03.2012.g. pa do isplate

- iznos od 45,42 EUR od 31.03.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.04.2012.g. pa do isplate

- iznos od 45,57 EUR od 30.04.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.05.2012.g pa do isplate

- iznos od 43,63 EUR od 31.05.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.06.2012.g. pa do isplate

- iznos od 43,57 EUR od 30.06.2012.g. sa zakonskom zateznom kamatom od 01.07.2012.g. pa do isplate

3. Nalaže se tuženiku naknaditi parnične troškove ovog postupka u iznosu od 2.795,48 Eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate a sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da su on i tuženik su dana 29.06.2006.god. zaključili Ugovor o kreditu br.9011610582.Ugovoreni iznos kredita je 12.202,00 CHF čija je namjena bila kupnja vozila. Ugovoreni iznos je trebalo vratiti u roku od 72 ( sedamdeset dva ) mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetni ugovor je realiziran i u cijelosti vraćen u kunskoj protuvrijednost i zajedno s kamatama do mjeseca srpnja 2012.godine. Čl.4. Ugovora o kreditu ugovorena je redovna promjenjiva kamatna stopa od 5,50 % godišnje, promjenjiva u skladu sa odlukom banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila a koja se primjenjuje i na interkalarne kamate regulirane čl.5 Ugovora o kreditu i kamate na zakašnjela plaćanja regulirane čl.6. istog Ugovora.Čl.7.2. ugovoren je način otplate kao i da se uplate po kreditu valutiraju s danom plaćanja prema Otplatnoj tablici koja ja sastavni dio Ugovora o kreditu. Tužitelj je započeo otplatu predmetnog kredita s nižim ukupnim anuitetom koji je do završetka ugovornog odnosa znatno povećan. Valutna klauzula i to u još većem omjeru nego povećanje kamatne stope uzrokovala plaćanje većeg iznosa mjesečnog anuiteta spornog ugovora o kreditu. Ništetne su odredbe je zbog neodredivosti činidbe jer su to tipske ugovorne odredbe o kojoj se nije pregovaralo i uzrokovala je neravnotežu u pravima strana ugovornog odnosa. Valutna klauzula i to u još većem omjeru nego povećanje kamatne stope uzrokovala plaćanje većeg iznosa mjesečnog anuiteta spornog ugovora o kreditu.

2.Nakon provedenog vještačenja po vještaku financijske struke LH tužitelj je konačno uredio točku 2,kojim je potraživao isplatu iznosa od 1.050,05 eura.

3.Tuženik u odgovoru na tužbu od 08.09.2023.godine se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, predlaže stoga isti odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka.

Svojim tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva u toč. I. petita tužbe utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u toč. II. isplatu iznosa od 5.308,00 EUR-a/ 40.040,90 HRK uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos u razdoblju od 30.06.2006.g. pa do 30.06.2012.g. od datuma dospijeća pa sve do isplate, dok u toč. III. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Postavljena tužba i tužbeni zahtjev su nejasni.

Iz teksta tužbe i tužbenog zahtjeva može se zaključiti da tužitelj traži isplatu i s osnove nezakonitosti promjenjive kamatne stope, kao i s osnove nezakonitosti valutne klauzule u CHF, pa se stoga moli sud naložiti tužitelju da se precizno očituje u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva.

Opreza radi, tuženik u pogledu postavljanja tužbenog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope ističe prigovor zastare, budući je Vrhovni sud zauzeo nesporno stajalište da je zadnji datum do kada su tužitelji trebali tužiti s osnove promjenjive kamatne stope bio 13.06.2019.g., a ova tužba je predana 13.06.2023.g., dakle 4 godine po isteku zastarnog roka. Budući je vjerojatnije je da je tužitelj želio tužiti samo s osnove nezakonitosti valutne klauzule, tuženik će se u daljnjem dijelu odgovora na tužbu očitovati vezano za navedenu klauzulu, no zadržava pravo naknadnog očitovanja i na promjenjivost kamatne stope, ukoliko se punomoćnik tužitelja tako izjasni.

Tako tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9011610582 koji su stranke zaključile dana 29.06.2006.g., a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.202,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja.

Nije sporno da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011610582 dana 29.06.2006. godine. Međutim, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna.

Valutna klauzula je predviđena čl. 22 Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla.

Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti.

Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta.

Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora.

Ono što tuženik smatra posebno spornim jest činjenica da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti prestao isplatom i zatvaranjem kredita s danom 30.06.2012. godine dakle, gotovo 11 godina prije podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari.

Ovo je bitno istaknuti iz sljedećih razloga:

- Predmetni ugovor je ispunjen prije nego što je stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g.

-Tužitelj je prekludiran u isticanju ništetnosti u smislu odredbe članka 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima

- Tužiteljevo potraživanje je zastarjelo

Činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu ispunjen u cijelosti prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) dana 30. rujna 2015.g., bitna je u kontekstu shvaćanja da je Zakonodavac odredbom članka 19.a st. 3. ZID ZPK/15 izrijekom isključio sve korisnike CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili.

Dakle, očito je da je Zakonodavac smatrao da korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli štetu, te da između ugovornih strana, banaka i potrošača nije postojala znatnija neravnoteža na strani potonjih, zbog čega nije bilo potrebno da im pruži pravnu zaštitu.

Naime, većinom se radilo o kratkoročnim, nenamjenskim CHF kreditima koji su otplaćeni do 2015.g., a kod kojih nije ni došlo do značajnog rasta vrijednosti švicarskog franka u odnosu na početni tečaj, zbog čega je tim potrošačima Zakonodavac izrijekom uskratio pravo na konverziju.

U tom smislu, jasno je da je pozivanje tužitelja na štetu nastalu obzirom na nepoštenost odredbi bespredmetno. Tuženik smatra da je tužitelj prekludiran u isticanju ništetnosti, pozivom na čl. 326. St. 2 Zakona o obveznim odnosima budući je ugovor o kreditu br. 9011610582 dana 30.06.2012. godine u cijelosti ispunjen od strane obje ugovorne strane, a uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značenja. Pritom treba imati na umu da zabrana manjeg značenja, sukladno tumačenju Vrhovnog suda RH izraženom u odluci pod posl.br. Rev 3010/1994 od 08.10.1998. godine predstavlja zabranu čija svrha ide za zaštitom nekih pojedinačnih interesa ugovornih stranaka, a ne i zabrana čiji se cilj tiče zaštite javnih interesa. Tuženik smatra da je tužiteljevo potraživanje, unatoč izraženom stajalištu Vrhovnog suda RH, u cijelosti zastarjelo, imajući u vidu da tužitelj svoju tužbu zasniva na institutu stjecanja bez osnove u svezi sa čl. 1111 i čl. 1115 ZOO-a.

U odnosu na stjecanje bez osnove nije propisan poseban zastarni rok, pa u primjenu dolazi isključivo opći zastarni rok od pet godina, predviđen odredbom čl. 225 ZOO-a, a koji, sukladno čl. 215 ZOO-a počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.

Zakonodavac nigdje nije propisao da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava prekida zastaru.

Štoviše, u Zakonu o zaštiti potrošača jasno je navedeno da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava.

Ta odredba sasvim jasno pokazuje da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava, a posebno imajući na umu da ni tužba potrošača na utvrđenje da je ugovor ništetan (ili pojedine njegove odredbe) ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a i čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača uz obrazloženje: … jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Očito je namjera zakonodavca bila upozoriti potrošača da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje njegovo povrijeđeno subjektivno pravo niti traži utvrđivanje postojanja njegove tražbine ili njezino osiguranje.

Kolektivnom se tužbom, u načelu, štite interesi i prava građana i cilj joj je prije svega spriječiti fizičke i pravne osobe koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba.

Dakle, cilj je kolektivne zaštite prije svega preventivan, ukloniti s tržišta nepoštene ugovorne odredbe i prije nego li se počnu primjenjivati, ako se primjenjuju, zabraniti njihovu daljnju upotrebu te spriječiti da i svi drugi trgovci primjenjuju takve ili slične odredbe za koje se u postupku kolektivne zaštite utvrdi da su nepoštene. Međutim, svojom tvrdnjom da kada se zastara ne bi prekidala podnošenjem kolektivne tužbe, vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla, VSRH navodi kako smatra da je jedini smisao i cilj kolektivne zaštite prekid zastare u pogledu individualnih restitucijskih zahtjeva, što nije točno, te je ovakvo shvaćanje VSHR prije svega protivno pozitivnim zakonskim propisima. Podredno, ukoliko bi se i uzelo da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima, što ovaj tuženik negira, odnosno pretpostavka prekida zastare jest da zastarni rok još uvijek teče, a da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa u predmetu P-1401/2012 podnesena dana 4. travnja 2012. godine, to je i prije podnošenja tužbe temeljem čl. 226 i u svezi sa čl. 245 ZOO-a nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do dana 04. travnja 2009.godine Iako tužitelj u svojoj tužbi ne spominje izrijekom Direktivu 93/13, obzirom da je u predmetnom sporu riječ o Ugovoru o kreditu broj 9011610582 zaključenom između stranaka dana 29.06. 2006.g., tuženik želi navesti da je dana 05. svibnja 2022.g. objavljena odluka pred sudom Europske unije u predmetu broj C-567/2020 po zahtjevu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a vezano uz tumačenje Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima od 5. travnja 1993. godine, te se sudu ukazuje kako je sukladno navedenoj odluci utvrđeno sljedeće:

- kako se Direktiva 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuje na (osnovne) Ugovore o kreditima primjenom ratione temporis jer je riječ o ugovorima o kreditu koji su sklopljeni prije datuma pristupanja Republike Hrvatske Europskoj Uniji 01. srpnja 2013.g.

-polazeći od prethodnog utvrđenja, područje primjene Direktive 93/13 jesu (samo) Dodaci originalnim ugovorima o kreditu koji su zaključeni između stranaka postupaka nakon pristupanja RH Europskoj uniji 01. srpnja 2013.g.

-članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

Prema tome, iz Odluke suda Europske unije u predmetu C-567/2020, a koja se primjenjuje na sporove potrošača proizašle iz kolektivne tužbe P-1401/12, nedvojbeno proizlazi kako ugovorne odredbe onih Ugovora o kreditu koji su zaključeni prije 01. srpnja 2013.g. ne mogu biti predmetom kontrole niti je sud ovlašten provoditi test nepoštenosti tih ugovornih odredaba.

Nadalje, ukoliko sud bude smatrao potrebnim saslušati tužitelja, skreće se istom pažnja na recentnu praksu drugostupanjskih sudova koji drže svrsishodnim izvesti dokaz saslušanjem stranaka (potpisnika ugovora o kreditu) u skladu s ustavnim načelom o jednakosti oružja, na okolnosti obavješćivanja korisnika kredita o rizicima fluktuacije u tečaju CHF, a koja praksa se dostavlja sudu na uvid, zbog čega tuženik ustraje i u dokaznom prijedlogu za saslušanjem djelatnika Banke koji je sudjelovao u zaključenju predmetnog ugovora o kreditu.

Tuženik pored osnove, u cijelosti osporava i visinu predmetnog potraživanja, budući nije jasno temeljem čega i kojom metodologijom je tužitelj došao do utuženih iznosa. Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže kao uvodno, odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao u cijelosti neosnovan, a tužitelju naložiti da naknadi tuženiku trošak postupka.

4.I uređenom tužbenom zahtjevu tužitelja tuženik se protivio iz svih gore iznesenih razloga.

5. U tijeku dokaznog postupka ovaj sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 9011610582 od 29.06.2006.godine a solemiziran od strane Javnog bilježnika Jagode Makelja - Šuljić u Splitu pod br. OU-538/06 od 30.06.2006.godine, pregledao dopis tuženika tužitelju od 10.09.2012. kao i plan otplate na dan UGOVARANJa KREDITA OD 29.06.2006.godine, pregledao knjigovodstvenu karticu tuženika od 09.04.2024.goidne,pregledao pregled uplata po kreditu na dan 09.04.2024.godine,pregledao financijsko vještačenje Centra za vještačenje d.o.o Split od 13.06.2024.godine, saslušao tužitelja kao stranku dok nije saslušan djelatnik banke budući je tuženik odustao od njegovog saslušanja.

6.Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrde ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a određene ugovorom o kreditu broj 9011610582 koje su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili dana 29.06.2006.godine.

7.Naime, nesporno je da je tužitelj s tuženikom kao kreditorom dana 29.06.2006.godine zaključio Ugovor o kreditu broj 9011610582 prema kojem se banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 12.202,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita ( članak 1. ugovora), dok je u članku 2. utvrđena i namjena kredita-kupnja vozila. Točkom 4. ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje banci platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke a koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50%, dok je člankom 6. ugovorena i interkalarna kamata koja se obračunava u CHF a naplaćuje u kunama prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja kamate, a točkom 7. određen rok otplate kredita u 72 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima,plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora i gdje korisnik kredita pristaje da u slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ugovora da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati izmijenjene anuitete.

8.Nesporno je i da je tijekom trajanja ugovornog odnosa tuženik u više navrata mijenjao kamatne stope i o tome obavještavao tužitelja a što je utvrđeno uvidom u Otplatni plan iz 2006.godine i Nalaz i mišljenje vještaka LH.

9. Naime, nesporno je da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu poslovni broj P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa , predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redova kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je Presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. g. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik ako trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača čime da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN-96/03 ) u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 06. kolovoza 2007. g. i to čl. 81., 82. i 90. a od 07. kolovoza 2007. g. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( NN.79/07, 125 /07 i dr. ) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

10. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje.

11. U ovom postupku tužitelj se pozvao na utvrđenja iz parnice povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa okončane u odnosu na utvrđenja o ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. g. koja je u tom dijelu potvrđena presudom Vrhovnog suda RH Revt-249/14 od 09. travnja 2015. g. stoga nije bilo potrebe provoditi opširni dokazni postupak na raspravljanje o osnovanosti tužbe osim što je iz iskaza tužitelja kao stranke utvrđeno da se radi o unaprijed tipskim ugovorima u kojima se nije pojedinačno raspravljalo o svakoj odredbi ugovora niti je tužitelj bio upozoren na posljedice promjene tečaja valute kako od djelatnika banke tako ni od strane Javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor. Traženje tuženika da se upravo na okolnost zaključenja ovog ugovora sasluša i djelatnik banke ovaj sud nije proveo jer je tuženik odustao od saslušanja istog te predložio zaključenje glavne rasprave.

12. Neosnovano tuženik tvrdi da se utvrđenja iz navedenih presuda u kolektivnim sporovima ne mogu primijeniti na predmetni postupak jer se povreda kolektivnih prava i interesa navedenih u tim odlukama odnosi na sve kredite bez obzira na valutu a ne samo na kredite u kojima je glavnica bila vezana uz švicarski franak. To slijedi i iz Odluke Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. g. u kojoj stoji da je pravilan stav prvostupanjskog suda da se ovaj postupak vodi radi zaštite kolektivnih interesa svih potrošača a ne samo onih koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima…Odredba prema kojoj je ugovorna kamata promjenjiva prema odluci banke već je utvrđena nepoštenom odnosno ništetnom i to u svim ugovorima o potrošačkom kreditiranju a ne samo u ugovorima s valutnom klauzulom u švicarskim francima." Tuženik je jedan oda banaka –tuženika u kolektivnom postupku a ugovor o kreditu je sklopljen u vremenskom periodu navedenom u izreci presude. ( od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. ). Pravo na pokretanje parnice odnosno valjanost procesnih radnji prosuđuje se prema procesnim pravilima koja vrijede u trenutku poduzimanja procesne radnje a ne onih koja su vrijedila u trenutku sklapanja ugovora.

13.Slijedom gore iznesenog ovaj sud je utvrdio da su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nepoštene ugovorne odredbe te ujedno ništetne, a što jasno proizlazi iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-3142/2018-2 od 19 ožujka 2019.g. u kojoj je jasno izraženo pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništavosti odredbi Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati dali su sporne odredbe Ugovora o kreditu ništetne obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502 c ZPP a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ( N.N. broj 41/14, 110/15-dalje ZZP/14 ) vezanost za postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP /14 a slijedom toga i obveze promjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, to sve zato što ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog kredita u kolektivnom sporu a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor.

14.Sukladno članku 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onog što je ispunjeno protivi vračanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako Zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno članku 323. stavak 2. ZOO-a ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosi ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije mogao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Zahtjev za vračanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vračanje stečenog bez osnove iz članka 1111 ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošaču kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno dam je ugovorna odredba ništetna.

15.Radi utvrđenja visine neosnovano isplaćenih iznosa temeljem promjene valutne klauzule provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije LH. Koja je u svom Nalazu i mišljenju iskazala da je tužitelj dana 29.06.2006.godine sklopio Ugovor o kreditu broj 9011610582 s kreditorom Privredna banka Zagreb za iznos kredita od 12.202,00 CHF isplaćen dana 30.06.2006.godine, s ugovorenom kamatnom stopom od 5,50% godišnje a koja otplata se odvijala u jednakim mjesečnim anuitetima na rok otplate od 72 mjeseca. Dospijeće prvog anuiteta prema planu otplate bilo je 31.07.2006.godine u iznosu od 199,35 CHF što je na dan isplate kredita iznosilo 926,14 Kuna, te sljedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu. Prema članku 7 Ugovora o kreditu ugovoreno je plaćanje mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF na dan plaćanja. Na temelju spisu dostupne dokumentacije, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu te Plan otplate ustanovio da su se u promatranom razdoblju promjene kamatnih stopa kretale od 5,50% godišnje do 31.07.2007.godine, 6,50% godišnje do 31.01.2008.godine te 7,45% godišnje do kraja otplate kredita a posljedično na promjenu kamatne stope anuitete tužitelja se mijenjao od inicijalnih 199,35 CHF do 208,30 CHF. U razdoblju od početka otplate kredita dokraja otplate kredita tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplete kredita. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na anuitet koji je vrijedio prilikom ugovaranja kredita. Vrijednosti koje su predstavljale iznos koji je prelazio inicijalnu visinu obveze iskazano u kunama na dan otplate kredita predstavlja potraživanje korisnika kredita i iskazane su s pozitivnim predznakom dok su vrijednosti anuiteta i/ili tečaja koji su bili niži od uvjeta koji su vrijedili prilikom sklapanja ugovara i isplate kredita iskazani s negativnim predznakom. Sveukupna pretplata po kreditu je zbroj više i manje plaćenih iznosa po osnovi promjene tečaja. Temeljem pregleda stanja spisa i raspoložive dokumentacije vještak je dao mišljenje da pod pretpostavkom da sr tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja,da je visina potraživanja koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate ( na dan plaćanja anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta,ukupno iznosi 1.050,05 Eura.

16.Kako je dakle iz vještva vještakinje LH a na koje vještvo nije bilo primjedbi i koje je kao takvo prihvatio ovaj sud kao stručno i sukladno pravilima struke, utvrđeno da zbog promjene tečaja na štetu tužitelja tijekom razdoblja otplate kredita tužitelj je više platio iznos od 1.050,05 Eura a sukladno kojem Nalazu i mišljenju je i tužitelj uredio svoj tužbeni zahtjev, ovaj sud je taj pretplaćeni iznos od 1.050,05 Eura prihvatio kao iznos koji je tuženik dužan tužiteljici platiti na ime promjene valutne klauzule a koji tužbeni zahtjev je usvojen primjenom odredbe članka 1111 stavak 1 Zakona o obveznim odnosima a koji propisuje da kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu,odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi a stavkom 3 istog članka da obveza vračanja,odnosno nadoknade, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Kako je Presudom Visokog trgovačkog suda RH utvrđeno da je predmetna ugovorna odredba ništetna, ima se uzeti da se osnova nikada nije ostvarila, budući da za ono što je ništetno uzima se da nije ni nastalo. Ništetnost nastaje ex tunc od samog zaključenja posla.

17.Nadalje člankom 1115 ZOO-a propisuje da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva.

18.Zbog svega rečenog odlučeno je kao u izreci usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti.

19.Što se tiče prigovora zastare isti nije osnovan. Kako predmetna tužba je podnesena 13.06.2023.godine a Zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok uslijed čega se ima primijeniti članak 225 ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Zahtjev za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi zastara počinje teći donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH pos.br. Pž-7129/2013 od 13.lipnja 2014.godine a nastupa 14.lipnja 2019.godine, dok je za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli počinje teči donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14.lipnja 2018.godine a nastupa 15.lipnja 2023.godine,dakle u konkretnom slučaju zastarni rok za potraživanje tužitelja za isplatu temeljem stečenog bez osnove zbog promjene valutne klauzule teče od 14.lipnja 2018.godine,kada je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača a koja nastupa 15.lipnja 2023.godine. Kako je tužba podnesena 13.06.2023.godine za isplatu pretplaćenih iznosa na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, to je istaknuti prigovor neosnovan, budući da je tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina i koja zastara nastupa kako je već gore rečeno 15.lipnja 2023.godine.

20.Inače isti prigovor zastare isto nije osnovan budući da je o pitanju zastare Vrhovni sud RH zauzeo pravno shvaćanje na Sjednici građanskog odjela VSRH od 30.siječnja 2020.godine da zastrani rok kod restitucije počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost a koje glasi: "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a /05 (čl. 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedicu utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", a ovo u bitnom znači da pravilnom primjenom materijalnog prava konkretno odredbe članka 323 stavak 1 ZOO-a zastara restitucijskog zahtjeva u ovom predmetu može početi teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke u ovom predmetu a kojom se utvrđuje nepoštenim i ništetnim ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, odnosno ugovorne odredbe članka 4., 5, 6., i 7 stavak 2. Sukladno iznesenom jasno je kako utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući zastarijevanje počinje teći tek od pravomoćnosti ove odluke a kojom su utvrđene ništetne predmetne odredbe ugovora o kreditu.

21.Odluka o trošku donesena je sukladno čl. 154 st. 1 Zakona o parničnom postupku („Narodne Novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 ) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( "Narodne Novine" broj: 142/12, a odnosi se na trošak punomoćnika tužitelja i to za sastav tužbe 75 bodova, zastupanje na ročištima od 29.11.2023., 25.03.2024., 08.10.2024., 25.11.2024., 07.01.2025., 11.02.2025., svako po 75 bodova, sastav podneska od 29.03.2024.,26.06.2024., svako po 75 bodova, pristup na ročište za objavu 50 bodova a budući da je vrijednost boda sa paušalom 2,00 eura to je trošak punomoćnika tužitelja za 725 bodova 1.450,00 eura, a uvečan za PDV od 362,50 eura daje sveukupni trošak punomoćnik tužitelja 2.175,00 eura. Kada se tim troškovima pridoda trošak vještačenja od 530,89 eura te pristojba tužbe od 49,77 eura, i presude od 39,82 eura onda je sveukupni trošak tužitelja 2.795,48 Eura koliko je dosuđeno u točci 3. izreke presude.

U Trogiru, 25. ožujka 2025.

Sudac

Divna Ivančev

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na nadležni Županijski sud pisanim podneskom u 3 primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika

3. u spis