Poslovni broj: Pn-1707/2021-36

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužiteljice HČ iz [adresa], Novi Sad, Branka Bajića 9j, OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Josip Konjevod, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženika Hrvatske autoceste d.o.o., Zagreb, Ulica Stjepana Širole 4, OIB: 57500462912 i 2. tuženika Lovačke udruge "Gaj" Županja iz Županje, Osječka 40, OIB: 12777237649, kojeg zastupa punomoćnik Slavko Živković, odvjetnik u Županji, te uz sudjelovanje umješača na strani 2. tuženika Croatia osiguranje d.d. iz Zagreba, Ulica Vatroslava Jagića 33, OIB: 26187994862, kojeg zastupa punomoćnik Mate Kačan, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 6. veljače 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja, punomoćnika 1. tuženika i punomoćnika umješača na strani 2. tuženika te u odsutnosti 2. tuženika, 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se 1. tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.040,36 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

II Odbija se zahtjev tužiteljice da joj 1. tuženik isplati zatezne kamate na iznos od 3.040,36 eura od 25. veljače 2021. do 24. ožujka 2025.

III Odbija se zahtjev tužiteljice da joj 2. tuženik isplati iznos od 3.040,36 eura sa zateznim kamatama od 25. veljače 2021. do isplate (solidarno s obvezom 1. tuženika iz toč. I izreke).

IV Nalaže se 1. tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.412,35 eura sa zateznim kamatama od 25. ožujka 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V Nalaže se tužiteljici naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 200,00 eura u roku 15 dana.

VI Odbija se zahtjev umješača na strani 2. tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi podnesenoj 5. srpnja 2021. navodi da je došlo do štetnog događaja 1. veljače 2021. oko 23,30 sati na kolniku autoceste A3 Zagreb-Lipovac, kod 275km+800 m. Ističe da je u toj prometnoj nesreći došlo do totalne štete na vozilu u vlasništvu tužiteljice te da je do istog došlo zbog pojave divlje životinje na kolniku autoceste. Navodi da je pretrpjela imovinsku štetu u iznosu od 22.907,61 kn. Tužbenim zahtjevom iz tužbe predlaže donošenje presude kojom će se naložiti 1. i 2. tuženicima solidarno joj isplatiti iznos od 22.907,61 kn sa zateznim kamatama od 25. veljače 2021. do isplate kao i solidarno joj naknaditi troškove parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom traži donošenje presude kojom će se 1. i 2. tuženicima naložiti solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 3.040,36 eura sa zateznim kamatama od 25. veljače 2021. do isplate.

2. U odgovoru na tužbu 1. tuženik osporava svoju odgovornost kao i uzročno posljedičnu vezu između postupanja 1. tuženika i predmetne prometne nesreće koja se dogodila naletom na divlju životinju – čaglja. Ističe da iz tužbe ne proizlazi u čemu se sastoji propust 1. tuženika, a da sama činjenica da se divlja životinja nalazila na kolniku autoceste ne znači da 1. tuženik nije u potpunosti u svemu postupio sukladno zakonskim propisima i pravilima struke. Ističe da je ophodnja dionice autoceste organizirana i obavljena u redovitim ophodnjama kojom prigodom nisu uočeni bilo kakvi nedostaci kako na kolniku tako niti na zaštitnoj ogradi, niti je uočena bilo koja životinja unutar ograđenog prostora autoceste. Ističe da je predmetnim dijelom dionice ophodnja obavljena neposredno prije nesreće u vremenu od 20-22 h. Također navodi da je zaštitna žičana ograda na toj dionici postavljena sukladno propisima, da je uredno održavana te da je tijekom očevida ista pregledana na km 274+000 – 277+000 lijevo i desno te da nisu uočena nikakva oštećenja. Također ističe da od lovačkog društva koje upravlja lovištem niti od nadležne policijske uprave nije dobio zahtjev za postavljanjem znaka "divljač na cesti". Ističe da je tužiteljica isključivo odgovorna za nastanak štetnog događaja jer je brzinu kretanja bila dužna prilagoditi osobinama i stanju na cesti na kojoj je vrijedilo ograničenje brzine kretanja 100 km/h. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. U odgovoru na tužbu 2. tuženik ističe kako se autoceste ne smatraju dijelom lovišta i da za štetu nastalu na autocesti odgovara isključivo 1. tuženik. Ističe prigovor promašene pasivne legitimacije. Također navodi da je za štetu nastalu od divljači odgovoran Hrvatski lovački savez. Osporava visinu štete. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

4. Umješač na strani 2. tuženika pridružio se njegovim navodima iz odgovora na tužbu. Predlaže tužbeni zahtjev odbiti kao neosnovan uz naknadu troškova parničnog postupka.

5. Sud je u postupku izveo dokaz čitanjem pisane dokumentacije koja se nalazi u spisu, dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka VČ te dokaz prometnim vještačenjem.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan u odnosu na 1. tuženika dok u odnosu na 2. tuženika nije osnovan.

7. Između stranaka nije sporan nastanak štetnog događaja. Sporno je postoji li odgovornost 1. i 2. tuženika za isti kao i visina tužbenog zahtjeva.

8.1. Pitanje odgovornosti 1. tuženika za štetu u ovoj pravnoj stvari regulirano je člankom 50. Zakona o cestama (Narodne novine 84/2011, 22/2013, 54/2013, 148/2013, 92/2014, 110/2019, dalje ZC). Čl. 50. st. 1. ZC propisano je da se za štetu trećim osobama nastalu na javnoj cesti zbog naleta na divljač odgovara po osnovi krivnje. Čl. 50. st. 2. ZC propisano je da pravna osoba koja upravlja javnom cestom, odnosno koncesionar odgovara za štetu iz stavka 1. ovoga članka nastalu na javnoj cesti ukoliko javna cesta, na zahtjev osobe koja gospodari lovištem, nije označena prometnom signalizacijom i opremom sukladno posebnim propisima.

8.2. Krivnja tuženika se presumira, a on se može osloboditi odgovornosti ako dokaže da nema njegove krivnje (čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO).

9. Niti jedna stranka ne tvrdi niti ne dokazuje da bi predmetna šteta nastala zbog provođenja lova (u kojem slučaju bi lovoovlaštenik odgovarao za štetu sukladno čl. 80. st. 6. Zakona o lovstvu, NN 99/18, 32/19 i 32/20). Stoga 2. tuženik (lovačko društvo) za štetu koja je nastala naletom divljači na vozilo na javnoj cesti odgovara po pravilima objektivne odgovornosti. Dakle, on odgovara po načelu uzročnosti jer je divljač u takvim okolnostima opasna stvar (kod sraza motornog vozila i divljači na javnoj cesti motorno vozilo ne treba smatrati opasnom stvari jer se radi o šteti koju je prouzročila divljač kao opasna stvar, a ne o šteti koju je na divljači napravilo motorno vozilo). Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u više odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice, Rev-1057/14 od 5. prosinca 2017., Rev-2902/16 od 28. kolovoza 2019. i Rev-352/2022-2 od 5. travnja 2022.) Slučajeve oslobođenja od odgovornosti za tu štetu propisuje odredba čl. 1067. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO) u skladu s kojom se vlasnik opasne stvari oslobađa odgovornosti ako je šteta nastala, među ostalim, isključivo radnjom treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao spriječiti (stavak 2.), a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, ona odgovara oštećeniku solidarno s vlasnikom stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje (stavak 4.).

10. Na temelju iskaza tužiteljice (list 159-169 spisa) sud nalazi utvrđenim da je do naleta na čaglja došlo u trenutku kad se kretala lijevom prometnom trakom, da je vidjela čaglja koji je dolazio s njezine lijeve strane i provlačio se kroz razdjelni pojas koji se nalazi između dva pravca autoceste, ali da nije uopće stigla reagirati te da je došlo do naleta na životinju. Sud njezin iskaz prihvaća kao istinit jer je životan i uvjerljiv te nije doveden u sumnju niti jednim drugim izvedenim dokazom.

11.1. Na temelju nalaza i mišljenja prometnog vještaka Igora Jakoplića od 29. studenog 2023. (list 220-230 spisa) sud nalazi utvrđenim da se vozilo tužiteljice kretalo od zapada prema istoku, na pravocrtnoj i horizontalnoj dionici južnog kolnika autoceste A3 i to prema iskazu vozačice lijevom prometnom trakom. Nadalje, sud nalazi utvrđenim da je, s obzirom da je čagalj prema iskazu vozačice izašao iz smjera sjevera krećući se vozilu gledano s lijeva u desno, tužiteljica najranije mogla uočiti čaglja kad je izašao ispod središnje odbojne ograde kad se životinja nalazila na oko 4,50 m od mjesta naleta. Nadalje, sud nalazi utvrđenim da je naletna brzina vozila na čaglja iznosila oko 120 km/h, da je vozačica za reakciju imala na raspolaganju 0,65 sec što nije dovoljno vremena za kočenje, što znači da se vozačica tom brzinom kretala i prije nezgode. Sud nalazi utvrđenim i da je bi nalet na životinju u konkretnom slučaju bio izbjegnut pri kretanju vozila brzinom od 89 km/h kao i da trošak popravka vozila zajedno s uključenim PDV-om iznosi 4.325,70 EUR.

11.2. Sud prihvaća nalaz i mišljenje vještaka kao istinito jer je jasno, obrazloženo i logično. Istom nisu prigovarale niti stranke niti umješač.

12. Tuženici baš ničim ne dokazuju da je tužiteljica bilo kojim svojim postupkom doprinijela nastanku štetnog događaja. Ona se kretala brzinom od 120 km/h, dakle ispod dopuštene brzine kretanja na autocesti od 130 km/h (čl. 54. st. 1. toč. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ( "Narodne novine", broj 67/08, 48/10, 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 108/17, 70/19 i 42/20 - dalje: ZSPC) te nije imala dovoljno vremena za kočenje nakon što je uočila divlju životinju na cesti, a prije nego što je došlo do naleta na nju.

13. Iz iskaza svjedoka VČ (djelatnika 1. tuženika, list 158-159 spisa) proizlazi da se on ne sjeća predmetnog štetnog događaja, ali da je pročitao svoju osobnu evidenciju (rokovnik) u kojem je pročitao da su kolega i on došli po pozivu policije na mjesto štetnog događaja gdje je zatekao čaglja koji se nalazio na zaustavnoj traci. Iskazao je da je išao u redovitu ophodnju u 19:30 sati te da je otprilike u 19:45 sati prolazio pokraj mjesta gdje je došlo do naleta čaglja te da nije vidio niti njega niti oštećenu ogradu, a da nisu uočena niti oštećenja na zaštitnoj ogradi niti iskopana rupa ispod zaštitne ograde. Iskazao je da takvo što nije uočeno niti pregledom zaštitne ograde prilikom uviđaja 1 km prije i nakon mjesta štetnog događaja, s time da je moguće da rupu nisu niti mogli vidjeti jer je noć prije padao snijeg. Također je iskazao da je dionica autoceste koju on nadzire dugačka 56,3 km i da 80 % iste prolazi kroz šumu pa da se i prije ovog događaja događalo da divlja životinja uđe na autocestu. Iskazao je i da se na autocesti ne nalazi znak upozorenja "divljač na cesti" jer je autocesta zaštićena zaštitnom ogradom. Objasnio je da on ne tvrdi da nije postojala prokopana rupa ispod žičane ograde nego samo da je on nije vidio, a da se ophodnja vrši na način da dvoje ljudi sjedi u ophodarskom vozilu kojima ima bočni reflektor koji obasjava travnati dio uz cestu te žičanu ogradu, dok se vozilo kreće brzinom od cca 40-45 km/h. Sud prihvaća kao istinit iskaz svjedoka jer je iskazivao iskreno, životno, logično i uvjerljivo.

14. Odgovornost pravne osobe koja upravlja javnom cestom odnosno koncesionara, u konkretnom slučaju 1. tuženika, ne iscrpljuje se samim pravilnim i propisnim postavljanjem signalizacije i opreme na cesti nego su oni odštetnopravno odgovorni i u slučaju kada je do nezgode došlo upravo uslijed neprimjernog održavanja javne ceste, jer u suprotnom do izlijetanja divljači na autocestu ne bi došlo. Naime, redovito održavanje autoceste uključuje poduzimanje odgovarajućih mjera i radnji sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta, ali i sa svrhom održavanja i omogućavanja sigurnog i neometanog prometa na autocesti. Teret dokaza da su poduzete sve radnje radi odvijanja nesmetanog i sigurnog prometa na strani su 1. tuženika. Upravo činjenica da se čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje na to da je ili u zaštitnoj ogradi postojala rupa ili procjep, ili da zaštitna ograda nije bila pravilno postavljena da spriječi ulaz divljači na autocestu, ili da je ispod ograde bila iskopana rupa, jer se u suprotnom ne bi moglo dogoditi da se divljač nađe na prostoru kolnika autoceste, a za to po načelu pretpostavljene krivnje odgovara 1. tuženik (čl. 1045. ZOO). U konkretnom slučaju divlja životinja mogla se pojaviti na autocesti samo kroz postojeću žičanu ogradu, koju održava 1. tuženik, što upućuje na zaključak da je izostao adekvatan nadzor kao i pažljivije pregledavanje predmetne dionice autoceste, te da zaštita ograda nije održavana na način da s potpunom sigurnošću isključi mogućnost ulazaka divljih životinja u zaštićeni prostor autoceste, koje se njome ne smiju kretati. To što ophodarska služba prilikom redovitog obilaska nije primijetila oštećenje na zaštitnoj ogradi ne znači da oštećenja nije bilo. Jednako tako, to što ophodar prilikom uviđaja nije vidio oštećenje na ogradi 1 km lijevo i desno od štetnog događaja ne znači da negdje dalje nije bilo oštećenje kroz koju se čagalj provukao. Uostalom, ophodar 1. tuženika sam je iskazao da on ne tvrdi da nije postojala prokopana rupa ispod žičane ograde nego samo da je on nije vidio te da je moguće da rupu nisu niti mogli vidjeti jer je noć prije padao snijeg.

15. Na 1. tuženiku je teret dokazivanja činjenice da nije bilo njegovih propusta u održavanju autoceste pri čemu tužiteljica nije dužna konkretizirati svaki pojedini propust ili štetnu radnju zbog kojih se divljač zatekla na kolniku autoceste. Po ocjeni ovog suda činjenica da čagalj našao na kolniku autoceste ukazuje na činjenicu da 1. tuženik nije poduzeo sve potrebne mjere kako bi osigurao neometan i siguran promet na autocesti jer pravilnim održavanjem zaštitne ograde divlja životinja ne bi mogla ući na prostor autoceste.

16. Dodatno treba ponoviti da je dopuštena brzina kretanja na autocesti 130 km/h (čl.

54. st. 1. toč. 1. ZSPC pa izbjegavanje divljači može imati kobne posljedice zbog čega je 1. tuženik dužan po potrebi poduzimati i mjere koje su veće od onih propisanih pravnim propisima na koje se poziva tuženik (Pravilnik o održavanju cesta i Pravilnik o ophodnji javnih cesta).

17. Prema tome, činjenica da su ophodari na dan štetnog događaja izvršili ophodnju autoceste, i to oko 19,45 sati, kao ni izjava ophodara da nije primijetio nikakav nedostatak na zaštitnoj ogradi, ne znači da ne postoji odgovornost pravne osobe zadužene za održavanje autoceste, niti pak znači da propusta u održavanju zaštitne ograde nije bilo, jer se po logici stvari, ako je autocesta pravilno projektirana i održavana, divljač, u konkretnom slučaju čagalj, ne bi mogao zateći na autocesti.

18. S obzirom na to da 1. tuženik upravlja predmetnom autocestom, bio je u obvezi održavati je i naknaditi štetu korisniku ceste jer je šteta prouzrokovana njegovim propuštanjem da postavi i održava takvu ogradu koja sprječava izlazak divljači na autocestu. Stoga činjenica da je postojala zaštitna ograda te da 1. tuženik obavlja redovite preglede zaštitne ograde nisu dovoljne za zaključak da je do nesreće došlo bez 1. tuženikove krivnje.

19. Kako je 1. tuženik propustio osigurati nesmetan i siguran promet autocestom, to je po načelu pretpostavljene krivnje na temelju odredbe čl. 1045. ZOO- a odgovoran za štetu koju je tužiteljica pretrpjela na vozilu i dužan joj je istu naknaditi u cijelosti. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u brojnim odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Rev-x 230/12-2 od 8. studenoga 2012., Rev 873/2017-2 od 16. veljače 2021., Rev 1272/2021-3 od 24. svibnja 2023., Rev 1187/2024-2 od 12. studenog 2024.).

17. Što se tiče same štete, na vozilu u vlasništvu tužiteljice nastala je imovinska šteta. Tužiteljica ne tvrdi niti ne dokazuje da se radi o imovinskoj repariranoj šteti odnosno ne tvrdi da je popravila vozilo o svom trošku. Naime, ona je uz tužbu dostavila samo ponudu od 25. veljače 2021. (list 18 spisa), ali ne i račun za popravak vozila. Niti u svom iskazu tužiteljica nije navela da je popravila vozilo niti da je prihvatila spomenutu ponudu i po njoj uplatila novce ponuđaču. Stoga je zaključak ovog suda da se radi o imovinskoj nerepariranoj šteti.

18. Kao što je već naprijed obrazloženo, visina štete na vozilu iznosi 4.325,70 EUR. Stoga je, unutar granica postavljenog tužbenog zahtjeva, prihvaćen zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 3.040,36 eura po osnovi pretrpljene imovinske štete na vozilu. S obzirom da tužiteljica ne tvrdi da je popravila vozilo niti ne dokazuje kada je to učinila (imovinska nereparirana šteta), a sud utvrđuje visinu iste prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, zatezne kamate teku od donošenja ove presude do isplate (čl. 1089. st. 2. ZOO). Napominje se da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni čl. 12. st .1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer se u konkretnom slučaju ne radi o odgovornosti osiguratelja motornog vozila nego osobe koja upravlja autocestom s obzirom da je šteta nastala od čaglja koji je uzrokovao predmetnu prometnu nezgodu. O stopi zateznih kamata odlučeno je na temelju čl. 29. st. 2. ZOO.

19. Slijedom svega navedenog, u ovoj pravnoj stvari utvrđeno je da se uslijed propusta 1. tuženika u održavanju zaštitne ograde divljač zatekla na cesti, a što je uzrok prometne nezgode za koju je odgovoran 1. tuženik, koji je kao pravna osoba odgovorna za upravljanje i održavanje autoceste dužna voditi brigu i poduzimati primjerene mjere i radnje koje bi omogućile odvijanje sigurnog i nesmetanog prometa na autocesti i u pogledu postavljanja i održavanja zaštitne ograde oko autoceste. Dakle, pravilnim održavanjem i postavljanjem zaštitne ograde bio bi izbjegnut nalet vozila tužiteljice na divlju životinju. Uz takav propust 1. tuženika postoje pretpostavke za oslobođenje od odgovornosti 2. tuženika u smislu odredbe čl. 1067. st. 1. i 2. ZOO- a, jer je u postupku utvrđeno da je šteta potpuno, nastala radnjom/propustom 1. tuženika koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ni otkloniti. Ovakvo pravno shvaćanje izraženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 429/2023-2 od 19. studenog 2024. Stoga je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženika.

20. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP), odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, vrijednosti predmeta spora te priloženom troškovniku.

21. Tako je tužiteljici priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7/1), trošak sastava podnesaka od 26.05.2021. i 15.07.2022. za svako po 100 bodova (Tbr. 8/1), trošak sastava podneska od 29.04.2022. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1) te trošak pristupa na ročišta održana 23.11.2022., 22.05.2023. i 06.02.2025. za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 500 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura te uvećano za 25% iznosi 1.250,00 eura. Priznat joj je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 83,49 eura te na presudu u iznosu od 78,86 eura. Prema tome, sveukupni troškovi tužiteljice iznose 1.412,35 eura. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

22. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podnesaka od 31.05.2023. i 17.01.2024. jer ti troškovi nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Naime, radi se o podnescima u kojima se ponavljaju već istaknuti navodi, izvodi se vlastita ocjena dokaza te analizira sudska praksa.

23. 2. tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 100 bodova (Tbr. 8/1) što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 eura iznosi 200 eura. Nije mu priznat trošak podneska od 21.11.2022. jer nije bio potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP.

24. Umješaču na strani 2. tuženika nije priznat trošak sastava podnesaka od 01.02.2024. i 29.08.2024. jer isti nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. ZPP. Naime, u tim se podnescima umješač „pridružuje“ navodima iz odgovora na tužbu te ustraje kod prigovora nedostatka odgovornosti 2. tuženika za štetu.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka odnosno umješač uredno obaviješten o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupio, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka odnosno umješač nije bio uredno obaviješten o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.