Poslovni broj P-222/2022

Republika Hrvatska

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Marijani Milković Cosmai, u pravnoj stvari tužiteljice HL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] koju zastupa punomoćnica Maja Krstović, odvjetnica u [adresa], protiv tuženika ad. 1 ĆL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženice ad. 2 PL, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koje zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovnik, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnice tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 25. ožujka 2025. javno je objavio i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženicima solidarno isplatiti tužiteljici iznos od 86.553,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 31. kolovoza 2021. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve ovo u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se prigovor radi prebijanja izjavljen dana 3. svibnja 2024. kao neosnovan.

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tuženikov prigovor apsolutne nenadležnosti ovog suda.

II. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici trošak ovog postupka u iznosu od 8.813,66 EUR, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od dana donošenja ove presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj ovom sudu dana 23. ožujka 2022. tužiteljica navodi da je bila vlasnik nekretnine uknjižene kao trosobni stan na 1. katu (suterenu) u objektu A-4, površine 63,02 m2 u zgr. 1891 uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zk tijelo III. – 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1). Predmetnu nekretninu tužiteljica je stekla od svoje majke LL temeljem Ugovora od 24. travnja 2018. Na predmetnoj je nekretnini bila uknjižena hipoteka u svrhu osiguranja kredita tuženika. Kako tuženici kredit nisu otplaćivali, tako je tužiteljica isti, kao založni dužnik, otplatila u cijelosti, dana 30. kolovoza 2021., i to na način da je prodala predmetni stan. Ovom se tužbom, stoga, potražuje naknada iznosa isplaćenog banci (HPB d.d.) sa zateznim kamtama od dana isplate.

2. U odgovoru na tužbu podnesenom ovom sudu dana 17. listopada 2022. tuženici ističu prigovor apsolutne nenadležnosti, smatrajući da za rješavanje spora nije nadležan sud u Republici Hrvatskoj, jer tuženici nemaju ni prebivalište ni boravište u [adresa]. Ukoliko sud odluči ipak ne odbaciti tužbu, protive se i tužbi i tužbenom zahtjevu kao u cijelosti neosnovanima.

2.1. Tijekom prethodnog postupka, tuženici ističu da tužiteljica nema pravnu osnovu utuženja jer s bankom nije sklopila ugovor o ustupanju niti je u spis dostavila dokaz da je banka uopće ustupila tražbinu tužiteljici. Ističu i da tužiteljica nije, kao preuzimateljica duga, istaknula sve prigovore prema vjerovniku koje su dužnici mogli istaknuti, primjerice, ništetnost čitavog ugovora o kreditu. Nadalje, tuženici ističu i da je tužiteljica tuženici ad 2. nezakonito onemogućila oporučno nasljeđivanje koje joj pripada u svakom slučaju na polovici predmetnog stana, jer stan predstavlja bračnu stečevinu roditelja tužiteljice i tuženice ad 2. Slijedom iznesenog, tuženici ističu procesnopravni prigovor radi prebijanja (compensatio per iudicem) i to utuženog iznosa s vrijednosti polovice predmetnog stana.

3. Radi donošenja odluke u ovoj pravnoj stvari, sud je izvršio uvid u: cjelokupnu dokumentaciju HPB d.d. vezano za otplatu kredita, i to - izvadak iz poslovnih knjiga HPB d.d. (list spisa 4), potvrda o otplati kredita (list spisa 5), pismo namjere (list spisa 6-7), brisovno očitovanje od 22.09.2021. (list spisa 8-10), obavijest o otplati kredita (list spisa 11 -12), opomene i obavijesti banke (list spisa 13-30), rješenje Z.1182/16 od 29. veljače 2016. (list spisa 31-32), Izjava LL od 3. prosinca 2019. (list spisa 33), rješenje Z-5643/2018 (list spisa 40 -41), Ugovor o stambenom kreditu od 26. veljače 2016. (list spisa 42-45), Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 9. kolovoza 2021. (list spisa 46-48), saslušane su parnične stranke (tuženici putem audiovizualnih uređaja u smislu članka 115. stavka 3. ZPP-a, na vlastiti zahtjev i traženje), a saslušan je i svjedok DL.

4. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 86.553,32 EUR (prethodno 652.553,32 EUR) sa zateznim kamatama od 30. kolovoza 2021., na ime iznosa isplaćenog s osnove duga tuženika prema HPB d.d. temeljem Ugovora o kreditu, a koji je dug u cijelosti podmirila tužiteljica kao založni dužnik.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Među strankama u ovom postupku nije sporno da je tužiteljica isplatila HPB d.d. iznos od 652.136,00 HRK na ime Ugovora o stambenom kreditu broj 9916287832, i to kao založni dužnik, nije sporno da je korisnik predmetnog kredita bio ĆL (tuženik ad 1.), a solidarni dužnik PL (tuženik ad 2.), nije sporno da je na stanu tužiteljice bilo upisano založno pravo (hipoteka) kao osiguranje predmetnog ugovora o kreditu.

7. Sporno je, pak, je li sud u Republici Hrvatskoj nadležan za rješavanje ove pravne stvari, imajući u vidu da su tuženici osobe koje prebivaju u inozemstvu (Kanada), sporna je obveza tuženika da tužiteljici naknade isplaćeni iznos, s obzirom na tvrdnje da tužiteljica nije istakla prema HPB d.d. sve prigovore koje su dužnici (tuženici) mogli istaknuti, uključujući ništetnost cijelog ugovora, a i sporno je postoji li potraživanje tuženika prema tužiteljici koje se može prebiti unutar ovog postupka s tražbinom tužiteljice, odnosno, sporno je je li tužiteljica bila isključivi vlasnik predmetnog stana.

8. Odredbom članka 91. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 dalje: ZOO) propisano je da kad obvezu ispuni osoba koja ima neki pravni interes u tome, samim ispunjenjem obveze na nju prelazi vjerovnikova tražbina sa svim sporednim pravima.

9. Isplatu iznosa u visini od 86.553,32 EUR tužiteljica potražuje solidarno od tuženika kao povrat (regres) iznosa koji je ona isplatila vjerovniku – HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., kao založni dužnik, dakle, ovdje se radi o institutu zakonske subrogacije. Naime, zalogodavac je osoba koja ima pravni interes za ispunjenje dužnikove obveze pa u situaciji kada on ispuni vjerovnikova potraživanje, na njega po samom zakonu prelazi potraživanje (ili dio potraživanja) kojeg je ispunio vjerovniku umjesto dužnika (tako i Visoki trgovački sud RH, presuda Pž 3836/2015 od 11. svibnja 2018.).

10. Analizom isprava u spisu, nesumnjivo proizlazi da su tuženici sklopili dana 26. veljače 2016. Ugovor o stambenom kreditu s Hrvatskom poštanskom bankom d.d., na iznos od 719.000,00 HRK za namjenu: stambeni kredit za refinanciranje stambenog kredita Hypo Banke (Ugovor na listu spisa 42-48). Tuženici su solidarni dužnici. ĆL je korisnik kredita, a PL je sudužnik. Oboje tuženika odgovaraju vjerovniku za cijeli iznos obveze, a da je to tako, proizlazi i iz samog Ugovor o kreditu (list spisa 44-45) u kojem je jasno naznačeno da je pravni položaj PL kao solidarnog dužnika izjednačen s pravnim položajem ĆL kao korisnika kredita (članak 10. Ugovora, posljednja alineja).

10.1. Nadalje, proizlazi, da je LL, kao uknjižena vlasnica stana u čest. zgr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], u veljači 2016. dala privolu u svojstvu založnog dužnika, da se na njezin stan upiše hipoteka u svrhu osiguranja gore navedenog ugovora o kreditu čiji su korisnici bili njezin zet (kćerin suprug) ĆL i njezina kćer PL kao sudužnik, ovdje tuženici (Izjava na listu 33, rješenje Z.1182 na listu spisa 31-32).

10.2. Razvidno je i da je LL naknadno, dana 24. travnja 2018., raspolagala predmetnom nekretninom, i to na način da je istu darovala svojoj drugoj kćeri, ovdje tužiteljici HL, temeljem kojeg se ugovora tužiteljica uknjižila kao vlasnica (rješenje Z-5643/2018, list spisa 40-41).

10.3. Tuženici, koju su bračni drugovi, preselili su se, prema vlastitom kazivanju (saslušanje tuženika, list spisa 87-89), u Kanadu, 2017. godine. Tuženici navode tako da su ostavili sredstva na računu, kako bi se rata kredita, kojeg su prethodno podignuli u HPB d.d., mogla podmirivati, te da su im pok. LL i njezin suprug H izišli u susret, i to treći put, i dopustili da se na njihovu nekretninu upiše hipoteka. Međutim, nakon saznanja da je majka tužiteljice i tuženice ad 2., pok. LL, raspolagala predmetnom nekretninom na način da je istu darovala tužiteljici, tuženici prestaju svjesno plaćati kredit, da “malo protresu situaciju“ (iskaz ĆL, list spisa 88). Tuženici priznaju da, s obzirom da nisu postigli dogovor s tužiteljicom oko suvlasništva nad stanom, kojeg su očekivali, nakon studenog 2019. u cijelosti prestaju otplaćivati kredit (list spisa 88). Tuženici ni ne spore da su bili svjesni da se taj stan, u kojem je u tom trenutku živjela LL, može prodati radi neplaćanja kredita, ali ne osjećaju nikakvu grižnju savjesti da su učinili nešto loše (list spisa 88).

10.4. Dalje je vidljivo iz spisa da je tužiteljica HL (založni dužnik) cjelokupan dug ĆL i PL (tuženici) prema HPB d.d. otplatila dana 30. kolovoza 2021., što nije osporavano, a i proizlazi iz obavijesti koju je banka uputila dužnicima (list spisa 11-12).

10.5. Tužiteljica je dana 9. kolovoza 2021. sklopila Ugovor o kupoprodaji s DL, svojim sinom, za nekretninu na kojoj je bila upisana hipoteka - trosobni stan na 1. katu (suterenu) u objektu A-4, površine 63,02 m2 u zgr. 1891 uz odgovarajući suvlasnički dio cijele nekretnine, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u zk tijelo III. – 1. suvlasnički dio s neodređenim omjerom ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-1), za cijenu od 877.760,00 HRK.

10.6. Tužiteljica je, potom, podmirila cjelokupan dug s osnove kredita prema banci, kao založni dužnik, slijedom čega je banka izdala brisovno očitovanje (list spisa 8-11).

10.7. Iz iskaza same tužiteljice proizlazi da su tuženici, nakon što su im kreditna sredstva odobrena, jedno vrijeme otplaćivali kredit, a potom sele u Kanadu. Sve do 2019. plaćaju mjesečne rate kredita, a potom prestaju vraćati kredit u cijelosti, sa znanjem da je na ime osiguranja kredita založen stan, sada njezin, stan. Navodi da nije imala novaca da dug vrati, pa da je stan prodala svome sinu, te na taj način zadržala stan “u obitelji“, a iz dobivenih sredstava je podmirila cjelokupno dugovanje tuženika prema HPB d.d.

10.8. Istovjetno iskazuje i svjedok ŠL, sin tužiteljice (list spisa 94-95), čiji iskaz sud cijeni kao vjerodostojan i uvjerljiv, te navodi kako je želja njegove bake LL bila da stan ostane u obitelji. Kako su radi neplaćanja kredita od strane “dunda i tetke“ bili dovedeni u situaciju da stan može biti prodan, tako je on obustavio renovaciju vlastite kuće te digao kredit i kupio stan od svoje majke. Navodi, da je, u želji da ispuni majčinu i bakinu želju, bio “prisiljen“ dignuti kredit i kupiti stan, slijedom čega je majka (ovdje tužiteljica) ostala i bez stana i bez novaca, podmirujući tuđe dugove.

11. Pažljivom analizom svih isprava u spisu, ali koncentrirajući se na utvrđenje činjenica koje su za ovaj postupak bitne, sud utvrđuje, kao prvo, da je tužiteljica otplatila u cijelosti dug tuženika prema HPB d.d. u iznosu od 86.553,32 EUR (prethodno 652.553,32 EUR), kao založni dužnik. Potom, kao drugo, utvrđuje se da je predmetni dug podmiren dana 30. kolovoza 2021. i kao treće, utvrđuje se da su tuženici solidarni dužnici (tuženik ad 1. korisnik kredita i tuženica ad 2. solidarni dužnik, sudužnik).

11.1. Ističe se ovdje da je sudužnik (solidarni dužnik) osoba koja vjerovniku odgovara potpuno samostalno i neovisno od dužnika (korisnika kredita). Sudužništvo nije jamstvo (nema supsidijarnosti) čak ni onda kad je ugovoren solidaritet. Navedeni elementi sudužništva određuju položaj njegovog vjerovnika kao onog kojemu sudužnik duguje osobno, ne za drugog, već zajedno s drugim (tako Vrhovni sud RH u odluci Rev 2013/2018). Stoga, vjerovniku oboje (i korisnik kredita i sudužnik) odgovaraju jednako i u cijelosti, među njima nema glavnih dužnika, te se vjerovnik može odlučiti potpuno ravnopravno od koga će se naplatiti. Kako će dužnici nakon isplate vjerovniku međusobno podijeliti dug, drugo je, i za ovaj postupak, neodlučno pitanje (članka 52. stavak 1. ZOO-a).

11.2. Trenutkom ispunjenja obveze od strane tužiteljice (založni dužnik) kao osobe koja ima pravni interes da podmiri obvezu tuženika, a koji se interes očituje u tome da se njezin stan ne proda na javnoj dražbi u ovršnom postupku, na tužiteljicu su prešla sva prava koja je banka (HPB d.d.) imala prema dužnicima, ovdje tuženicima, u punom opsegu, temeljem samog zakona (ex lege). Stoga, tužiteljici sada tuženici odgovaraju kao i banci, svaki za cjelokupan dug sa svim sporednim potraživanjima. Slijedom iznesenog, tuženici su dužni solidarno isplatiti tužiteljici iznos koji je umjesto njih isplatila banci (HPB d.d.), a pripadaju joj i zatezne kamate na isplaćeno koje teku od dana isplate duga banci (30. kolovoza 2021.).

11.3. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod I. izreke ove presude.

12. U odnosu na sve prigovore tuženika, kojima su pokušali tijekom ovog postupka osporiti tražbinu tužiteljice, ističe se kako slijedi.

12.1. Prvenstveno, u odnosu na navode kako u ovom postupku nije nadležan suditi sud u Republici Hrvatskoj, jer tuženici sada imaju prijavljeno prebivalište u [adresa], ističe se kako slijedi. Člankom 46. stavka 2. Zakona o međunarodnom privatnom pravu (NN 101/17), propisana je primjena odredbi o nadležnosti sudova Republike Hrvatske, primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II. Uredba (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena) i kada tuženik ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Tako je odredbom članka 7. Uredbe koja propisuje posebnu nadležnost, propisano da, između ostalog, osoba s domicilom u državi članici može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s deliktima ili kvazideliktima pred sudom mjesta u kojem je nastala ili može nastati štetna radnja. Postupanje tuženika, koji svjesno i namjerno, po vlastitim riječima (iskaz ĆL, list spisa 88) prestaju otplaćivati kredit znajući pritom da će stan tužiteljice biti prodan na javnoj dražbi i da će ona iz vrijednosti svojeg stana podmiriti njihov dug, ima značenje kvazidelikta, pa bi s te osnove bio nadležan sud mjesta pred kojim je šteta nastala, a to je Općinski sud u Dubrovniku. Takvo tumačenje je i logički ispravno, jer bi u protivnom, tuženici bili svojim nesavjesnim postupanjem dovedeni u povoljniji položaj, a tužiteljica bi temeljem vlastitog savjesnog postupanja bila stavljena u znatno nepovoljniji položaj nego što je to bila banka (HPB d.d.) jer bi bila prisiljena tužiti pred sudovima u Kanadi, u koju su se stranke preselile tek 2017., s tim da je ĆL prebivalište u [adresa] prijavio 17. travnja 2020., a PL tek 18. svibnja 2023. (nakon pokretanja ovog postupka, a oboje su glavni dužnici). Uz to, potraživanje tužiteljice, iako načelno izvanugovorno, vezano je usko za ugovor sklopljen u Dubrovniku, hipoteka temeljem ugovornog odnosa je bila upisana na nekretnini u Dubrovniku, a kvazidelikt i šteta koja je njime nastala tužiteljici, također je nastala u Dubrovniku. Uzgredno, na ovaj se postupak može, logičkim i smislenim tumačenjem, primijeniti i odredba članka 52. stavak 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 122/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19). Slijedom iznesenog, za ovaj je spor nadležan sud u RH (Općinski sud u Dubrovniku), pa je odlučeno kao pod I. izreke rješenja.

12.2. U odnosu na prigovor tuženika kako tužiteljica prema banci nije istaknula sve prigovore, uključujući ništetnost cijelog ugovora o kreditu, valja reći da je takav navod promašen jer se ovdje radi o kunskom kreditu, te uopće nije jasno niti se navodi koje bi to odredbe bile nepoštene, a kamoli da bi bio nepošten (a time i ništetan) čitav Ugovor o kreditu. Iako su tuženici nekada ranije dizali kredite u švicarskim francima (što iskazuje tuženik ĆL), hipoteka je upisana za osiguranje kunskog kredita. Ni ne ističu tuženici da bi za neki iznos temeljem utvrđene (djelomične) ništetnosti njihov dug prema banci bio manji, pa sud, stoga, takve čisto paušalno iznesene navode nije cijenio kao osnovane i odlučne.

12.3. U odnosu na istaknuti prigovor radi prebijanja (procesnopravni), valja reći da već iz izjave tuženika na ročištu od 3. svibnja 2024. proizlazi da je isti neosnovan, pa je onda sud i odbio, odnosno, odustao od izvođenja svih dokaza povezanih s tim prigovorom radi prebijanja. Naime, tuženici u prijeboj stavljaju (odnosno, žele da sud u ovom postupku konstitutivnom odlukom izvrši prebijanje) tražbinu tužiteljice (novčanu tražbinu) i tražbinu tuženice ad 2. na utvrđenje vlasništva za polovicu predmetnog stana (na kojem je bila upisana hipoteka), odnosno, u visini vrijednosti polovice predmetnog stana koji navodno pripada tuženici ad 2. po osnovi oporučnog nasljeđivanja. Međutim, ovdje prijeboj nije moguć niti osnovan iz jednostavnog razloga jer nisu ispunjene osnovne pretpostavke da bi sud o prijeboju odlučivao. Neovisno o tome radi li se o građanskopravnom ili procesnopravnom prijeboju (kao ovdje), da bi se tražbine uopće mogle prebiti (nakon izjave temeljem zakona ili sudskom odlukom), potrebno je da obje ispunjavaju uvjet uzajamnosti, istorodnosti, dospjelosti i utuživosti. Navodna tražbina tuženice ad 2. koja glasi na utvrđenje prava suvlasništva na stanu (temeljem oporučnog nasljeđivanja), nije istorodna tražbina. Istorodnost tražbine podrazumijeva da obje tražbine (vjerovnikova i dužnikova, tužiteljeva i tuženikova) glase na novac ili druge zamjenjive stvari istog roda i iste kakvoće, te da su obje dospjele. Tuženici ovdje traže da sud prvo utvrdi tražbinu tuženice ad 2. (pravo na vlasništvo stana ½), a potom odredi novčanu vrijednost te tražbine. Tako postavljena tražbina ne može se prebijati. Tuženica ad 2. nema novčanu tražbinu prema tužiteljici (posebice ne novčanu tražbinu koja je dospjela) i ne može se u ovom postupku izvršiti prebijanje dviju raznorodnih tražbina, čak kada bi i tražbina tuženice ad 2. prema tužiteljici postojala, niti se utvrđivati tražbine pa se onda procjenjivati da bi se dobila njihova novčana "protuvrijednost". To je potpuno protivno smislu instituta prigovora radi prebijanja. Kako je tražbina tuženice ad 2. (na utvrđenje prava vlasništva) nekompenzabilna, tako je valjalo odbiti prigovor radi prebijanja kao neosnovan, pa je odlučeno kao pod II. izreke ove presude.

13. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a kojom je propisano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka te temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23).

13.1. Sud je vodio računa da tužiteljici prizna samo one troškove koji su bili nužno potrebni i utjecali na ishod ovog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP- a. Tužiteljici je stoga priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 652 boda temeljem Tbr. 7. točke 1. Tarife, trošak pristupa ročištu od 27. ožujka 2024., 3. svibnja 2024., 19. rujna 2024. i 17. veljače 2025., svaka radnja u iznosu od 652 boda temeljem Tbr. 9. točke 1. Tarife, ukupno 3.260 bodova, odnosno 6.520,00 EUR, uvećano za pripadajući PDV kojeg tužiteljica obračunava u smislu Tbr. 46 Tarife, što ukupno iznosi 8.150,00 EUR, uvećano za trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 331,83 EUR i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 331,83 EUR. Sveukupan, tako, trošak priznat tužiteljici iznosi 8.813,66 EUR. Odluka o zateznim kamatama na parnični trošak koje je tužiteljica zatražila još u tužbi donesena je temeljem odredbe članka 151. stavak 3. ZPP-a. Slijedom iznesenog, odlučeno je kao pod II. izreke rješenja.

U Dubrovniku 25. ožujka 2025.

S u d a c

Marijana Milković Cosmai

Uputa o pravnom lijeku:

1. Stranci koja je pristupila na ročište za objavu, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

2. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu je uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana tog ročišta. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

3. Stranci koja nije pristupila na ročište za objavu presude, a o njemu nije uredno obaviještena, rok za žalbu teče od dana dostave pisanog otpravka presude. Rok za žalbu je 15 (petnaest) dana. Žalba se dostavlja u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke ovom sudu za sud drugog stupnja.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćnicima uz rješenje o sudskoj pristojbi na presudu,

2. Tuženiku ad.1 putem e-Oglasne ploče suda,

3. Tuženiku ad.2 na adresu iz uvoda.