Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-192/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Josipu Bitunjcu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Knezović i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-953/2019-31 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Addiko bank d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj P-953/2019-31 od 23. srpnja 2024. u točkama I. i II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

''I. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, Zagreb, da tužitelju ĆP iz [adresa], na ime stjecanja bez osnove isplati iznos od 13.719,03 eura sa zateznim kamatama koje od dana dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa sve do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a zatim od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te od 1. siječnja 2023. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena do 29. prosinca 2023., a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, i to kako slijedi:

- na iznos od 97,27 eura od 1.9.2009. pa do isplate;

- na iznos od 123,02 eura od 1.10.2009. pa do isplate;

- na iznos od 121,87 eura od 1.11.2009. pa do isplate;

- na iznos od 126,83 eura od 1.12.2009. pa do isplate;

- na iznos od 133,19 eura od 1.1.2010. pa do isplate;

- na iznos od 139,90 eura od 1.2.2010. pa do isplate;

- na iznos od 138,13 eura od 1.3.2010. pa do isplate;

- na iznos od 149,42 eura od 1.4.2010. pa do isplate;

- na iznos od 146,52 eura od 1.5.2010. pa do isplate;

- na iznos od 152,20 eura od 1.6.2010. pa do isplate;

- na iznos od 184,18 eura od 1.7.2010. pa do isplate;

- na iznos od 176,90 eura od 1.8.2010. pa do isplate;

- na iznos od 204,20 eura od 1.9.2010. pa do isplate;

- na iznos od 189,79 eura od 1.10.2010. pa do isplate;

- na iznos od 178,97 eura od 1.11.2010. pa do isplate;

- na iznos od 211,91 eura od 1.12.2010. pa do isplate;

- na iznos od 218,25 eura od 1.1.2011. pa do isplate;

- na iznos od 203,83 eura od 1.2.2011. pa do isplate;

- na iznos od 205,94 eura od 1.3.2011. pa do isplate;

- na iznos od 195,59 eura od 1.4.2011. pa do isplate;

- na iznos od 198,79 eura od 1.5.2011. pa do isplate;

- na iznos od 233,99 eura od 1.6.2011. pa do isplate;

- na iznos od 238,94 eura od 1.7.2011. pa do isplate;

- na iznos od 246,26 eura od 1.2.2012. pa do isplate;

- na iznos od 246,51 eura od 1.3.2012. pa do isplate;

- na iznos od 241,02 eura od 1.4.2012. pa do isplate;

- na iznos od 243,26 eura od 1.5.2012. pa do isplate;

- na iznos od 246,53 eura od 1.6.2012. pa do isplate;

- na iznos od 243,00 eura od 1.7.2012. pa do isplate;

- na iznos od 243,30 eura od 1.8.2012. pa do isplate;

- na iznos od 240,05 eura od 1.9.2012. pa do isplate;

- na iznos od 234,03 eura od 1.10.2012. pa do isplate;

- na iznos od 241,37 eura od 1.11.2012. pa do isplate;

- na iznos od 244,04 eura od 1.12.2012. pa do isplate;

- na iznos od 242,97 eura od 1.1.2013. pa do isplate;

- na iznos od 232,25 eura od 1.2.2013. pa do isplate;

- na iznos od 239,68 eura od 1.3.2013. pa do isplate;

na iznos od 241,37 eura od 1.4.2013. pa do isplate;

- na iznos od 238,04 eura od 1.5.2013. pa do isplate;

- na iznos od 228,16 eura od 1.6.2013. pa do isplate;

- na iznos od 222,02 eura od 1.7.2013. pa do isplate;

- na iznos od 227,46 eura od 1.8.2013. pa do isplate;

- na iznos od 231,21 eura od 1.9.2013. pa do isplate;

- na iznos od 240,79 eura od 1.10.2013. pa do isplate;

- na iznos od 235,51 eura od 1.11.2013. pa do isplate;

- na iznos od 237,87 eura od 1.12.2013. pa do isplate;

- na iznos od 239,80 eura od 1.1.2014. pa do isplate,

- na iznos od 197,46 eura od 1.2.2014. pa do isplate;

- na iznos od 190,10 eura od 1.3.2014. pa do isplate;

- na iznos od 198,95 eura od 1.4.2014. pa do isplate;

- na iznos od 191,74 eura od 1.5.2014. pa do isplate;

- na iznos od 193,59 eura od 1.6.2014. pa do isplate;

- na iznos od 190,65 eura od 1.7.2014. pa do isplate;

- na iznos od 198,57 eura od 1.8.2014. pa do isplate;

- na iznos od 203,05 eura od 1.9.2014. pa do isplate;

- na iznos od 198,95 eura od 1.10.2014. pa do isplate;

- na iznos od 204,74 eura od 1.11.2014. pa do isplate;

- na iznos od 204,29 eura od 1.12.2014. pa do isplate;

- na iznos od 206,46 eura od 1.1.2015. pa do isplate;

- na iznos od 208,23 eura od 1.2.2015. pa do isplate;

- na iznos od 197,27 eura od 1.3.2015. pa do isplate;

- na iznos od 207,96 eura od 1.4.2015. pa do isplate;

- na iznos od 204,24 eura od 1.5.2015. pa do isplate;

- na iznos od 207,73 eura od 1.6.2015. pa do isplate;

- na iznos od 204,02 eura od 1.7.2015. pa do isplate;

- na iznos od 207,50 eura od 1.8.2015. pa do isplate;

- na iznos od 207,40 eura od 1.9.2015. pa do isplate;

u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, da tužitelju ĆP iz [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu 5.063,01 eura sa zateznim kamatama koje teku od 23. srpnja 2024. do isplate po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužitelj u dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 eura, kao neosnovanim.''

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Tuženik tvrdi da je počinjena povreda Zakona o parničnom postupku i to čl. 354. st. 2. t. 6. propuštanjem dostave podnesaka. Tuženik ističe da je u svoj e- pretinac zaprimio i preuzeo 4 podneska tužitelja, dok je iz obrazloženja presude vidljivo da je sud priznao sastav 3 obrazložena podneska i dva podneska po Tbr. 8.4. Tuženik tvrdi da nije zaprimio podnesak, kojeg je sud naznačio da je dostavljen/sastavljen 31. siječnja 2024. pa je time tuženiku narušeno pravo pristupa sudu i raspravljanje. Tuženik navodi da je nesporna činjenična okolnost da je 18. veljače 2016. sklopljen Aneks uz Osnovni Ugovor, a isti je sklopljen na temelju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Aneksom su sporne odredbe Ugovora izmijenjene s retroaktivnim učinkom. Tuženik se poziva na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH, Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020., te smatra da je Vrhovni sud RH u oglednom sporu odgovorio na ključno pitanje u ovome sporu: proizvodi li Aneks pravne učinke ako su ništetne odredbe prvotno sklopljenog Ugovora. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude na nekoliko mjesta pozvao na spomenuto rješenje Vrhovnog suda RH iz oglednog spora, međutim iz njega je izveo zaključak koji mu je sadržajno suprotan, pa je osim pogrešne primjene materijalnog prava, ostvarena i povreda čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda u tom dijelu proturječi sama sebi. Sklapanjem Aneksa nastala je nova pravna osnova i zato u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužitelja bez valjane pravne osnove, kao što to smatra prvostupanjski sud. U trenutku sklapanja Aneksa jedna je odredba Ugovora bila pravomoćno utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu, ona o promjenjivosti početno ugovorene kamatne stope, a odredba o valutnoj klauzuli pravomoćno je utvrđena ništetnom 2014. Ustavni sud RH je potvrdio ustavnost Zakona o konverziji, pa se identičan zaključak može primijeniti i na valutnu klauzulu CHF, jer u pravnom smislu ne postoji razlika između te odredbe i odredbe o promjenjivosti kamatne stope. U odnosu na odluku Vrhovnog suda RH Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. tuženik ističe da je prvostupanjski sud pogrešno shvatio njezin značaj i doseg koji je (naknadno) Vrhovni sud RH dodatno obrazložio upravo u odluci iz oglednog spora. Iznos koji je tuženiku naložio isplatiti, prvostupanjski sud temelji na Aneksu, koji je nova pravna osnova, koja svoj pravni temelj ima u posebnom zakonu i koja je izuzeta iz područja primjene Direktive 93/13, a time i hrvatskog potrošačkog zakonodavstva. Sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, jer u ovom sporu nije riječ o tome da je tuženik nešto stekao od tužitelja a da za to nema valjanu pravnu osnovu. Nijedan novčani iznos koji tužitelj potražuje od tuženika u ovome sporu tuženik nije stekao u smislu članka 1111. ZOO- a, pa se predlaže preinačiti presudu te odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna, jer ista nije zabranjena odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu. Pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta, ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama tuženik je mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, a do promjene visine kamatnih stopa došlo je isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. U trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu bankama da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa, jer je obveza uvedena donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju 04.10.2012. Zakon o obveznim odnosima izričito je dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule u čl. 22. st. 1. Ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Tužitelj je imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, te nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Tuženik tvrdi da je prilikom svojeg poslovanja poštovao sve aktualne zakonske propise te Hrvatsku narodnu banku, koja kao regulator u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije dovodila u pitanje tuženikovo postupanje, pa smatra da je krajnje neživotno i pravno neosnovano smatrati nepoštenim stjecateljem onoga koji poštuje sve zakonske odredbe. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio prigovor zastare tuženika kao neosnovan, navodeći da je zastara počela teći tek od dana pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. 1401/2012 (presuda iz kolektivnog spora, tzv. slučaj Franak). Tuženik osporava i dio presude kojim je sud tužitelju priznao parnični trošak vrednujući odvjetnički bod s 15,00 kn/ 2,00 eura, pa je osporenom presudom retroaktivno primijenjena novela Tarife prema kojoj odvjetnički bod iznosi 15,00 kn odnosno 2,00 eura. Pobija se i dosuđeni trošak sastava podneska od 31. siječnja 2024., obzirom da ga tuženik nije ni zaprimio. Osporava se i dio presude kojim je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak pristupa na ročište za objavu odluke. Presude se dostavljaju punomoćnicima odvjetnicima preko sustava e-Komunikacija, odvjetnička radnja dolaska na ročište radi preuzimanja presude u fizičkom obliku je nepotrebna. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu na način da se u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja, s time da se obveže tužitelja da u potpunosti naknadi troškove parničnog postupka tuženika, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. U postupku suda prvog stupnja nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

5. Temeljem čl. 365. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, pri čemu propusti dostave pojedinog podneska, u konkretnom slučaju, nisu utjecali na procesnu poziciju tuženika, pa nije narušeno pravo pristupa sudu i raspravljanja tuženiku. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

7. Prvostupanjski sud, između ostalog, svoju odluku obrazlaže:

- da je tužitelj 2. svibnja 2007. s prednikom tuženika Slavonskom Bankom d.d. Osijek, sklopio ugovor o kreditu broj 5140030250-2600006t5535/2007

- da je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 117.000,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a na dan korištenja kredita radi kupnje stana

- da su tužitelj i tuženik 18. veljače 2016. sklopili Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija kredita

- da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d.

- da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika

- da temeljem čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke

- da u njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule

- da je to uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača

- da su prednik tuženika i tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavali i naplačivali tužitelju ugovornu kamatu temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredbi, prema kamatnoj stopi povećanoj svojom jednostranom odlukom

- da su dospjele anuitete obračunavali temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli

- da tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, koji je iznos, utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka

- da je tuženik u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05,

- da se radi o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj

- da je nesporno da tužitelj ima svojstvo potrošača

- da je to utvrđeno iz njegovog iskaza da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu kupnje stana, u kojem je živio za vrijeme trajanja braka sa SP

- da nakon razvoda braka plaća još uvijek rate kredita

- da je podređenost tužitelja utvrđena iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio tuženik, a na čiji sadržaj tužitelj kao potrošač nije mogao utjecati

- da je pristao na uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj

- da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. sud izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima

- da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju

- da je utvrđeno kao nesporno, da sklapanjem Dodatka od ugovora kojim je izvršena konverzija od 18.veljače 2016., nije u cijelosti podmiren dug

- da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 102/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

- da propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR

- da je kamatna stopa navedenim Dodatkom određena onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR

- da i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke)

- da po ocjeni prvostupanjskog suda u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača

- da izvršenom konverzijom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka

- da sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije, jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka

- da to nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR oštećen

- da konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF

- da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz ništetnosti ugovornih odredaba

- da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. navedeno da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita, nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu

- da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli

- da se tužitelj sklapanjem Dodatka ugovora nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se sklapanjem Dodatka ugovor nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto

- da se izvršenom konverzijom kredita sa valutnom klauzulom u CHF u kredit sa valutnom klauzulom u euro sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 102/15; dalje - ZIDZOPK) radi o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora

- da se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti Dodatkom ugovoru ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope

- da se Dodatkom ugovora o kreditu uređuju pitanja određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period

- da činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi

- da se tužitelj konverzijom nije odrekao daljnjih eventualnih utvrđivanja da li je tim provedenim postupkom konverzije stvarno uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama obje ugovorne strane tj. kreditora i korisnika spornog kredita

- da konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku

- da nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u

CHF i promjenjive kamatne stope

- da tužitelj i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj

- da učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi

- da je tužitelj preinačenim tuženim zahtjevom umanjio isti za iznos koji mu je priznat konverzijom

- da se radi o stjecanju bez osnove, pa tužitelju pripada pravo na povrat pretplaćenih iznosa

- da nije osnovan prigovor zastare, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9.1. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9.2. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio kao prethodno pitanje. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502. c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelj je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

12. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

13. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

13.1. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 2. svibnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

14. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 29. ožujka 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

15. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplatio tuženiku presuđeni iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

16. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

17. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužitelj konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključio Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužitelj ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je on u predmetnoj parnici ovlašten pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

18. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

19. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev- 3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019., dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi sa čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima uključivo i trošak za pristup ročištu za objavu presude. Na žalbene navode valja reći da se vrijednost boda obračunava prema vrijednosti boda u trenutku dospijeća odvjetničke nagrade. Kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a što je suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud pravilno učinio. Nadalje, iz odredbe čl. 335. ZPP-a proizlazi da u slučaju kad stranka pristupi ročištu za objavu presude, kao što je u konkretnom slučaju pristupio tužitelj, sud prema odredbi čl. 335. st. 8. ZPP-a stranci mora uručiti presudu te joj od navedenog dana počinje teći rok za podnošenje pravnog lijeka. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju koji je zastupan po punomoćniku- odvjetniku i pristupio je na ročište za objavu presude, te uspio u ovome sporu dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Završno, prvostupanjski sud je dao jasne razloge zbog čega je tužitelju priznao trošak za svaku pojedinu provedenu parničnu radnju uključujući nedostavljeni podnesak, trošak za pristup na objavu presude, jer se radi o opravdanim i predviđenim parničnim troškovima, na koje punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio na ročište za objavu presude.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke.

24. U nepobijanom dijelu (točka III. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

25. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina