REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-2029/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice GP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnici Mateji Vidaković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. veljače 2025. godine, u prisutnosti tužiteljice osobno, zamjenika punomoćnika tužiteljice Maria Hrupeca, odvjetnika iz Zagreba i zamjenice punomoćnika tuženika TP, odvjetničke vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, dana 25. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 056-50- 4123993 zaključenog između tužitelja i tuženika 22.05.2007. godine, u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 194,80 EUR zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 04.10.2011. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za

. / .

varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici GP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.026,55 eur zajedno sa zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužiteljica u tužbi od 25. ožujka 2025. godine navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 056-50-4123993, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.001,24 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna kanada). Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita su, kako navodi tužiteljica ništetne, što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe. Tužiteljica navodi da je dana 04.10.2011. godine uvećanom uplatom od 6.918,18 EUR / 52.125,04 kn zatvorila glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatio predmetni kredit. Tužiteljica ističe da joj je tuženik dana 04.10.2011. godine prilikom prijevremene otplate kredita naplatio naknadu u iznosu od 194,80 EUR / 1.467,75 kn (tzv. izlazna naknada). Tužiteljica ističe da je predmetna uvećana uplata na ime prijevremene otplate kredita, kao i naknada koju je naplatio tuženik, vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Člankom 9. Ugovora o kreditu određeno je da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. U odnosu na navedeno tužiteljica ističe kako je razvidno da je upravo citirani članak 9. Ugovora o kreditu tuženik iskoristio kao osnovu temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Tužiteljica međutim ističe da je predmetna odredba čl. 9. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužiteljica navodi kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužiteljica ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Naime, tužiteljica ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužiteljica odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. Tuženik navedeno nije predočio tužiteljici očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu prema uvjetima koje odredi Kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju Korisnika kredita. Tužiteljica ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga je, kako navodi tužiteljica, jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužiteljice za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje novog vozila, te je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, tužiteljica ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužiteljicu kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Tužiteljica također ističe da je predmetna odredba čl. 9. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a. Naime, člankom 1024. ZOO-a u st. 2. propisano je da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), potom u st. 3. da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ukoliko bi tuženik tumačio da je sporna naknada naplaćena na ime štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, tužiteljica ističe kako iz citiranih odredbi razvidno proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tužiteljica ističe da nema govora o tome da je tuženik pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita. Naime, tužiteljica navodi da je prijevremenom otplatom kredita uredno zatvorila predmetni kredit te stavila tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu, pa tužiteljica ističe da ne vidi na koji način bi takvim njegovim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu. Nadalje, tužiteljica navodi da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Stoga je, kako navodi tužiteljica, jasno da tuženik nije u mogućnosti pozivati se na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate), jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi. Slijedom svega navedenog tužiteljica predlaže da sud po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi da je ništetna odredba čl. 9 Ugovora o kreditu broj: 056-50-4123993 zaključenog između tužitelja i tuženika 22.05.2007. godine, u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, te naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 194,80 EUR / 1.467,75 kn zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 04.10.2011. godine do isplate te parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Prije svega, a obzirom na dospijeće tražbine naznačeno u toč. II. tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare. Nadalje, tuženik navodi da je tužitelj potpisom ugovora pristao na primjenu općih akata tuženika čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu, uključujući plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, kao što je izjavio da je upoznat sa sadržajem općih akata. Naknada koju je tužitelj platio propisana je općim aktom tuženika, a koji akt podliježe kontroli HNB-a. Zakonitost tog općeg akta nije dovedena u pitanje. Slijedom navedenog, tuženik navodi da je tužitelju zakonito naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a svojim navodima isto ne dovodi u pitanje. Uz navedeno, smjernicama HNB-a je propisano ako je potrošački kredit ugovoren prije 2010. godine, a u ovom slučaju ugovor je zaključen 7.4.2006. godine, naknada za prijevremenu otplatu, odnosno ispunjenje obveze iz kredita, naplaćuje se sukladno važećim tarifama naknada banke s kojom je konkretan kredit ugovoren. Opreza radi tuženik ističe da bi eventualno pozivanje tužitelja na odredbu čl. 16. Zakona o potrošačkom kreditiranju bilo neosnovano, obzirom da je predmetni Zakon stupio na snagu 01.01.2010., te se ne primjenjuje na ugovore o kreditu zaključene prije 01.01.2010. godine. Uz sve navedeno, tuženik ukazuje i na odredbu čl. 326. Zakona o obveznim odnosima, sukladno kojoj se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti, što je ovdje slučaj. Tužitelj je naknadu platio i na istu nije imao prigovora, a ugovor je u cijelosti ispunjen devet godina prije podnošenja tužbe. Kada bi sporna odredbe i bile ništetna, što tuženik osporava, uzrok ništetnosti bila bi zabrana manjeg značaja, stoga nije dopušteno isticati ništetnost. Tuženik ne prigovara visini tužbenog zahtjeva, ali prigovara osnovanosti tužbenog zahtjeva u cijelosti kao i da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO. Naime, sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Potvrdu tuženika od 28.08.2023. godine (list 6 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu (list 5-10 spisa), u podatke o naknadama u poslovima kreditiranja građana (list 17 spisa), te je saslušana tužiteljica kao stranka (list 30-31 spisa).

4. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

5. Među strankama nije sporno da je tužiteljica s tuženikom dana 22.05.2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj: 056-50-4123993, kojim joj je tuženik odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 18.001,24 CHF obračunatom prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, te da je u članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada).

6. Nadalje, nije sporno da je tužiteljica na ima naknada za prijevremenu otplatu kredita platila tuženiku 1.467,75 kn / 194,80 eur, kao i da je ta naknada naplaćena tužiteljici dana 4.10.2011. godine, a što potvrđuje i tuženik na ročištu dana 9. listopada 2024. godine, a jasno proizlazi i iz potvrde tuženika s lista 6 spisa.

7. Tužiteljica u svom iskazu navodi da je 2007. godine odlučila kupiti novi automobil marke Suzuki, da je došla u auto kuću koja je radila samo s Raiffeisenbankom, da su joj već tamo dali ugovor, da im je donijela sve papire pa je onda s tom dokumentacijom otišla u banku i kod javnog bilježnika, da joj ni u auto kući, ni u poslovnici banke, ni kod javnog bilježnika ništa posebno nisu govorili o mogućnosti rasta tečaja i kamata za kredite u CHF, a ni o ostalim odredbama ugovora, niti je ona na to mogla utjecati. Tužiteljica ističe da je pročitala ugovor o kreditu i sjeća se da je bila odredba o mogućnosti prijevremenog zatvaranja kredita, ali misli da nije točno pisalo koliko bi ona morala platiti, a i tada nije ni razmišljala o nekakvoj prijevremenoj otplati. Međutim, nakon nekog vremena, na automobilu je bila totalna šteta, pa budući da više nije imala auto, odlučila je zatvoriti taj kredit. U poslovnici banke su joj zaračunali i tu naknadu za prijevremenu otplatu kredita koja je bila oko 1.400,00-1.500,00 kn, a ona nije ništa pitala, niti je mogla utjecati na to da naknadu ne plati, jer ako hoće zatvoriti kredit mora platiti sve što su zaračunali. Tužiteljica još dodaje da joj ništa nisu posebno govorili o toj naknadi za zatvaranje kredita, ali misli da se ta naknada koristi za nekakve manipulativne troškove i slično.

8. Sud je prihvatio iskaz tužiteljice kao iskren logičan i uvjerljiv.

9. Odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 dalje - ZZP), važećim u vrijeme sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok je u st. 3. propisano da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u st. 4 propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Odredbom čl. 84. ZZP propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive te je odredbom čl. 87 st. 1. ZZP propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

11. Tuženik u ovom postupku nije dokazao da se o odredbi čl. 9. predmetnog ugovora prilikom sklapanja tog predmetnog ugovora pojedinačno pregovaralo, te da je odredba bila točno određena, odnosno odrediva.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane banke, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita prilikom prijevremene otplate kredita, međutim u ugovoru nije navedeno od čega se ista sastoji. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi ugovora.

13. Također navedeno proizlazi i iz iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti ocijenio kao uvjerljiv, iskren, životan i logičan, u kojem navodi da su joj djelatnici tuženika ponudili gotovi tipski ugovor na koji nije mogla utjecati, dakle nije mogla pregovarati o niti jednoj odredbi ugovora, pa tako niti o odredbi ugovora koja se odnosi na tzv. naknadu za prijevremenu otplatu kredita, niti su joj djelatnici tuženika objasnili, niti je upozorili na navedenu naknadu.

14. Budući da je u ovom postupku utvrđeno da sporna odredba čl. 9. predmetnog Ugovora o kreditu nije određena, a niti odrediva, niti je o istoj tužiteljica mogla pregovarati s tuženikom, to je ista u smislu odredbe čl. 270. st. 1. ZOO-a ništava. Po pravnom shvaćanju ovog suda sporna ugovorna odredba je zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača te je kao takva nepoštena, a time i ništava i u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP. Bitno je i istaknuti, da je unašanjem spornog dijela odredbe u ugovor, na način kako je to učinjeno i naplatom ovakve naknade, tužiteljica financijski oštećena jer je tuženik povrijedio zakon na njenu štetu.

15. Slijedom svega navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev kao pod točkom I. izreke presude i utvrdio ništetnom odredbu članka 9. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

16. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

17. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnoj situaciji, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljici iznos ulazne naknade na temelju ništetne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO. Posljedica ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe je vraćanje preplaćenog iznosa sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja do isplate.

18. S obzirom da je utvrđeno da je ništetna odredba predmetnog Ugovora u dijelu u kojemu je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita, to je tuženik u utuženom razdoblju bez osnove obračunao i naplatio iznos navedene naknade, u visini koja je između stranaka nesporna, odnosno bez pravne osnove.

19. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice kojim zahtijeva da joj tuženik na ime preplate zbog nepoštene i ništetne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 194,80 EUR / 1.467,75 kn zajedno s zakonskim zateznim kamata tekućim od 04.10.2011. godine do isplate, te je primjenom odredbi čl. 1111. i 1115. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

20. Zaključno, a imajući u vidu i sudsku praksu viših sudova, valja reći da Prema odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 79/07 - dalje: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se, nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 102. st. 1. ZZP, nepoštena ugovorna odredba je ništetna. U konkretnom slučaju utvrđeno je da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije posebno unaprijed pregovaralo i tužiteljica kao korisnik kredita nije imala mogućnost utjecati na sadržaj te ugovorne odredbe, a Ugovor o kreditu je bio unaprijed pripremljen od strane tužene i tužiteljica nije mogla unaprijed znati na koji će se način formirati visina sporne naknade, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, pa je takva odredba nepoštena, a posljedično i ništetna. Pri tome, tuženik nije tijekom postupka dokazao da je imao bilo kakve troškove zbog rješavanja tužiteljičinog zahtjeva za prijevremenu otplatu kredita, dakle nije dokazao da bi mu nastala bilo kakva šteta prijevremenom otplatom kredita.

21. Osim toga i prema pravnom shvaćanju sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održanog 5. studenog 2020. (zaključak pod točkom 8) ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, a što je upravo i konkretni slučaj.

22. Slijedom navedenog, ovaj je sud ocijenio osnovanim zahtjev tužitelja za isplatom utuženog iznosa, jer utvrđenjem ugovorne odredbom ništetnom, potrošač (tuženik ne osporava svojstvo potrošača tužiteljici, a svojstvo potrošača jasno proizlazi i iz predmetnog ugovora o kreditu u kojem je tužiteljica – korisnik kredita fizička osoba i radi kod UNIZAG d.o.o., očigledno za mjesečnu plaću) stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa.

23. Sud je odbio kao neosnovan i prigovor zastare potraživanja jer prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako do donošenja ove drugostupanjske presude prvostupanjska odluka nije postala pravomoćna, to nije niti počeo teći zastarni rok.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT). Tužiteljici zastupanoj po punomoćniku odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe od 25.03.2024. u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1. OT), za sastav podneska od 15.05.2024. godine 100 bodova (tbr. 8. toč. 1. OT), za zastupanje na ročištu dana 9.10.2024. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), te za zastupanje na ročištu dana 11.02.2025. godine 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), što ukupno čini 400 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eur i uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.000,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,55 eur, koliko je tužiteljica već i platila, dobije se iznos od 1.026,55 eur, a koliko je i dosuđeno tužiteljici pod točkom III. izreke presude.

25. Tužiteljici je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

26. Tužiteljici nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama trošak sudske pristojbe nije dužna platiti, niti je pozvana da ga plati.

27. Obzirom da je tuženik izgubio spor, u smislu čl. 154. st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025. godine

Sudac

Goran Goluža

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika