Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj Gž-4072/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Vlaste Mrzljak, predsjednice vijeća, Milene Frankić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Marije Zrilić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Radivoju Mačešiću-Biscuoliju, odvjetniku u Puli, protiv tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-580/2022-23 od 7. ožujka 2024. u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Erste&Steiermärkische Bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj P-580/2022-23 od 7. ožujka 2024. pod toč. I., II., IV. V., VI. i VII. izreke

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđene su ništetnim odredbe o nepoštenom ugovaranju valutne klauzule švicarskog franka sadržane u Ugovoru o kreditu broj: [broj kredita] kojeg su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili 5. srpnja 2004., a kojima se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu švicarskog franka, sadržane u: odredbi čl. 2., u dijelu koji glasi:

"… CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj.", odredbi čl. 7.3., u dijelu koji glasi:

"… po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa Banke." (toč. I. izreke) pa stoga navedene odredbe ugovora kao i sve kasnije izmjene te odluke ne proizvode nikakve pravne učinke između ugovornih strana (toč. I. izreke). Naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 13.344,00 eura sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci teku od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. II. izreke). U preostalom dijelu, u iznosu od 2.908,31 eura sa zateznim kamatama, zahtjev tužiteljice odbijen je, kao neosnovan (toč. III. izreke). Nadalje, utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 853,39 eura sa zateznim kamatama koje na svaki pojedini iznos pobliže naveden u izreci teku od dospijeća pa do isplate, po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. IV. izreke). Utvrđeno je da ne postoji novčana tražbina tuženika prema tužiteljici u iznosu od 1.647,41 eura sa zateznim kamatama koje teku od 17. studenog 2011. do isplate po stopama pobliže navedenim u izreci presude (toč. V. izreke). Naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 2.534,19 eura, sa zateznim kamatama od 8. ožujka 2024. do isplate, po stopi pobliže navedenoj u izreci presude (toč. VI. izreke). Konačno, odbijen je u cijelosti zahtjev tuženika za priznanje parničnog troška, kao neosnovan (toč. VII. izreke).

2. Tuženik se žali protiv toč. I., II., IV.,V., VI. i VII. izreke presude zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje: ZPP) s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači i zahtjev tužiteljice odbije, uz naknadu troškova, podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka

3. Žalba tuženika je neosnovana.

4. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu u pogledu valutne klauzule vezane uz CHF kao i zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa kredita zbog navedene ugovorne odredbe odnosno zahtjev tuženika za isplatu tzv. negativne razlike u periodu otplate kredita kada su tečaj CHF i kamatna stopa bili niži u odnosu na vrijeme sklapanja ugovora kao i zahtjev tužene s osnova razlike tečaja CHF iz oročenog depozita.

5. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud je ustanovio da sud prvog stupnja nije počinio niti jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354 st. 2 ZPP, na koju pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe čl. 365 st. 2 ZPP.

6. Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje niti drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda pa nije ostvarena bitne povreda postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju povredu ukazuje tuženik u žalbi.

7. Nadalje, pobijana presuda izrađena je sukladno odredbi čl. 338. ZPP, te je iz sadržaja pobijane odluke razvidno na kojim je dokazima prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku, a slijedom čega nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s odredbom čl. 338. ZPP na koju ukazuje tuženik u žalbi.

8. Tijekom postupka sud prvog stupnja je ispitao sve okolnosti koje su važne za odlučivanje i na temelju postignutih rezultata valjano utvrdio potrebno činjenično stanje, koje žalbenim navodima tuženika nije dovedeno u pitanje.

9. U konkretnom slučaju, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu o zahtjevu tužiteljice valjalo je odlučivati primjenom Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99-dalje: ZOO/91), a ne Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, -dalje ZOO/05), no navedeno je bez utjecaja na pravilnost odluke jer je i pravilnom primjenom odredbi ZOO/91 valjalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

10.Tuženik u žalbi opširno obrazlaže svoje stajalište vezano uz subjektivnu i objektivnu nepristranost suda, smatrajući u bitnome da je potrebno razmotriti postoje li okolnosti u smislu odredbe čl. 71. st. 7. ZPP u situaciji da sudac ili njemu bliska osoba ima/ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom/i/ili valutnom klauzulom neovisno da li kod tuženika ili drugih banaka ili da bliska sucu zastupa ili radi u odvjetničkom uredu koji zastupa veći broj tužitelja u sporovima sličnim ili istovrsnim predmetnom sporu-a u kojem slučaju izjavljena žalba tuženika ima smatrati u tom dijelu zahtjevom za izuzeće u smislu nastavnih odredbi čl. 73. ZPP, time da tuženik istodobno i predlaže postupanje sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP.

11. Razmatrajući citiranu materijalno-pravnu osnovu postupanja na koju se poziva tuženik valja navesti da ovaj sud navedene prijedloge nije ocijenio pravno obvezujućim u odnosu na svoje postupanje hipotetske situacije (jer tuženik ne konkretizira ni osobu suca niti u kojoj se uređujući sudac (ili njemu bliska osoba) nalazi u činjeničnoj i pravnoj situaciji u kakvoj se nalaze i stranke predmetnog postupka njihova pristranost, pa obzirom na prijedlog da se uređujući suci odredbe čl. 71. st. 7. ZPP i potom postupe u smislu daljnje odredbe čl. 72. st. 2. ZPP ovaj sud ne nalazi da se uopće radi o zahtjevu za izuzeće to više što je isti podnesen, kako sam tuženik navodi - uvjetno, ukoliko uređujući suci nalaze da postoje drugi razlozi koji bi doveli u sumnju njihovu nepristranost.

12. Pozitivne procesno-pravne odredbe sadržane u ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće.

13. Među strankama tijekom postupka nije sporno da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 5. srpnja 2004. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita], kojim je kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 102.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, prema srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, s rokom otplate od 264 mjeseci, s namjenom kupnje nekretnine. Nije sporno da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,99% godišnje, kao ni da je ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu po kojoj se glavnica kredita veže uz valutu CHF.

14. Također, nije sporno da je tijekom otplatnog perioda, uslijed povećanja kamatne stope i promjene tečaja švicarskog franka, u pojedinim mjesecima povećan iznos mjesečnih anuiteta koje je tužiteljica bila dužna plaćati. Nije sporno ni da je kredit otplaćen prije podnošenja tužbe.

15. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužiteljica zaključila Ugovor o kreditu radi kupnje stana u koji je nastavno uselila sa svojom obitelji i u kojem živi i danas. Stoga, tužiteljica ima status potrošača u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03

16. Sud prvog stupnja, ocjenom izvedenih dokaza, rukovodeći se utvrđenjima iz odluka domaćih sudova donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (na koje se pozvala tužiteljica u tužbi) te odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu ("Narodne novine", broj: 96/03-ZZP/03), odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09-ZZP/07) te odredbama ZOO/05, zaključuje da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvorivši neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelj jer je u Ugovoru o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja Ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07 Stoga, nalazeći prigovor zastare djelomično osnovanim prihvaća zahtjev i obvezuje tuženika temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, na povrat tužiteljici svih neosnovano isplaćenih iznosa temeljem takve ugovorne odredbe koja je utvrđena ništetnima i to iznosa od kako je to utvrđeno financijskim vještačenjem, sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) do isplate po stopi propisanoj čl. 29. ZOO, i odlučuje kao pod toč. I. i II. izreke presude.

17. U preostalom dijelu, za iznos od 2.908,31 eura sa zateznim kamatama, zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan (toč. III. izreke presude).

18. Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača (ovdje tužiteljice), ali ne ukoliko takve ugovorne odredbe potrošaču idu u korist, da je ništetnost ugovornih odredbi u kolektivnom sporu utvrđena je u korist potrošača, odnosno utvrđeno je da su ugovorne odredbe ništetne iz razloga koji se mogu pripisati samo bankama kao profesionalcima, ne i potrošačima jer je zbog postupanja banaka došlo je do očite neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, stoga banka ne može tražiti isplatu primjenom instituta stjecanja bez osnove, jer takvog stjecanja na strani potrošača nije bilo.

19. Stoga tuženik nema pravo umanjivati te pozitivne preplate tzv. negativnim preplatama ili ih eventualno staviti u prijeboj, jer nije tužiteljica stekla nešto od tuženika, već upravo suprotno, tuženik je stekao od tužiteljice dio imovine (novac) primjenom tečaja važećeg na dan isplate. Nadalje, Ugovor o oročenom kunskom depozitu s valutnom klauzulom od 16. lipnja 2004. nije utvrđen ništetnim, pa tuženiku ne pripada pravo na isplatu s tog osnova, odnosno ne postoji potraživanje tuženika koje bi se moglo prebiti s isplatom koju tužiteljica zahtijeva s osnove preplaćenih tečajnih razlika temeljem Ugovora o kreditu.

20. Slijedom navedenog, utvrđuje da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici u zatraženom iznosu i odlučuje kao pod toč. IV i V. izreke.

21. U žalbenom postupku tuženik iznosi svoje pravne zaključke i viđenje spora osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, i u bitnome ponavljajući sve navode i prigovore koje je istaknuo i tijekom postupka, a koje je sud u pobijanoj odluci otklonio jasnim i valjano obrazloženim razlozima.

22. Odluka suda prvog stupnja je pravilna i zakonita, te žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju.

23. Imajući u vidu predmet spora, a radi odgovora na žalbene navode tuženika valja reći da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu na snazi bio ZZP/03 koji je u odredbi čl. 81. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenje, uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost iste (čl.87. ZZP/03).

24. Potrošač je fizička osoba koja kupuje robe i usluge od trgovca na tržištu za svoje privatne svrhe, odnosno za osobne ili obiteljske potrebe zbog krajnje potrošnje, dok je potrošački ugovor, ugovor između trgovca i osobe koja djeluje privatno za sebe, izvan svoje gospodarske ili profesionalne djelatnosti (čl. 3. ZZP/03).

25. Tužiteljica je i po ocjeni ovoga suda dokazala svoje svojstvo potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 s obzirom da navedeno svojstvo tužiteljice nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o kreditu u kojem je navedena kao korisnica kredita, fizička osoba, a da je namjena ugovorenog kredita – kupnja nekretnine zbog čega nije niti trebao dokazivati svojstvo potrošača na neki drugi način budući da takvo svojstvo jasno i nedvosmisleno proizlazi iz predmetnog ugovornog odnosa između parničnih stranaka.

26. Tome valja nadodati da je prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnicama kakva je predmetna-u kojima se potrošači pozivaju na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnim sporovima, nema svojstvo potrošača nego npr. trgovca-na tuženiku, koji takav prigovor ističe.

27. Tuženik u tom pravcu činjenično nije doveo u sumnju zaključak suda prvog stupnja da je tužiteljica sklopila Ugovor o kreditu kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran čl. 3. ZZP/03

28. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli valja poći od utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu Poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te od presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih banaka, i ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravim i obvezama ugovornih stranaka, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., 82., i čl. 90. tada važećeg ZZP/03 u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07

29. Prema pravnim utvrđenjima sudova u postupku kolektivne zaštite odredba o valutnoj klauzuli nije bila jasna i transparentna za potrošače u smislu da im nije bio jasan ekonomski učinak promjenjive kamatne stope te vezanja glavnice kredita uz valutu CHF, a ne općenito i načelno valutne klauzule kao takve. Također, iz pravnih utvrđenja proizlazi da su banke, među njima i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tomu su ih poticale na sklapanje ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF. Potrošači su bili neobaviješteni o pravom značenju CHF kao "sigurne valute" za ulaganja banaka, a ne za korisnika kredita te oni nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže upravo uz valutu CHF (a ne primjerice za Eur) i informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju takvog ugovora.

30. Tuženik u žalbi pokušava dovesti u pitanje dopuštenost ocjenjivanja poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka na temelju stajališta iznesenih u predmetu Suda Europske unije broj C-81/19 i C-243/20, u kojima je odluka donesena nakon pravomoćno okončanog kolektivnog spora. O tome je prigovoru svoje shvaćanje već iznio Ustavni sud Republike Hrvatske u Odluci broj U-III/1068/2022 od 8. prosinca 2022.

31. Prigovori o isključenju ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli od sudske ocjene poštenosti temelje se na razlozima koje Sud Europske unije primjenjuje pri tumačenju pojma obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba koje su isključene iz polja primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) na temelju njezinog članka 1. stavka 2. Međutim, Direktiva 93/13/EEZ nije primjenjiva ratione temporis na predmetni Ugovor o kreditu pa je ovaj spor, kao što je bio i kolektivni spor, izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda Europske unije. Navedeno znači da domaći sudovi, iako su odabrali metodu tumačenju domaćeg prava u duhu prava Europske unije u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, ipak uživaju određeno područje slobodne sudske procjene u primjeni domaćeg prava i kada primjenjuju takvu interpretativnu metodu.

32. U čl. 81. st. 5. ZZP/03 bilo je predviđeno isključenje od ocjene poštenosti onih ugovornih odredaba kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ne odražava prisilnu zakonsku odredbu i nije bila isključena od sudske ocjene poštenosti na temelju mjerodavnog domaćeg prava. Međutim, kako Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika prebačen na tužitelja, kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita

33. Imajući u vidu stavove iz odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/4372/2021 i U-III/5458/2021 obje od 30. lipnja 2022. proizlazi da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredbi na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora.

34. Vezano za žalbene navode da sud nije cijenio dostavljeni edukacijski materijal za prodajno osoblje valja reći da iz tog dokaza nije moguće izvesti zaključak o osnovanosti tvrdnje o dovoljnoj informiranosti tužiteljice vezano za sklapanje Ugovora o kreditu, a koji bi bio izvor saznanja na okolnost obaviještenosti tužiteljice o mogućim rizicima zbog vezivanja obaveze korisnika kredita (potrošača) za valutu CHF.

35. U konkretnom sporu tuženik nije predložio saslušanje osobe koja je sudjelovala u sklapanju Ugovora o kreditu s tužiteljicom na okolnosti da je tužiteljica u okviru pojedinačnih pregovora informirana o rizicima fluktuacije tečaja, a suprotno proizlazi iz iskaza same tužiteljice, koji je sud prvog stupnja pravilno ocijenio u smislu odredbe čl. 8. ZPP, s kojom ocjenom se slaže i ovaj viši sud

36. Osim toga, odredbom čl. 502. c ZPP je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

37. U skladu s odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2014. ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15 i 14/19-dalje: ZZP/14)-koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna-odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

38. Zato je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštena i time ništetna u smislu čl. 103. st. 1. ZOO/91 (identična čl. 322. st. 1. ZOO/05)

39. Slijedom iznesenog, bez utjecaja su na pravilnost pobijane odluke žalbeni navodi kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluka u kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

40. U smislu čl. 104. st. 1. ZOO/91 (identično 323. st. 1. ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a temeljem čl. 210. ZOO/91 (identično čl. 1111. ZOO.) U konkretnom slučaju upravo tužitelj kao ekonomski (vezano za financijska kretanja valute ali i poslovanja banka) neiskusna i neupućena stranka (fizička osoba u odnosu na bankarsku instituciju) nije znao niti mogao znati da će doći do takvog nesrazmjera između koristi koju je kreditom ostvario i njegove obveze (mjesečni anuitet kredita koji mora vraćati) zbog promjene tečaja CHF za koju je kredit bio vezan, a sam tuženik ga na isto nije upozorio niti na transparentan način informirao tužitelja o riziku. "

41. Tuženik je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošteni stjecatelj, kakvim ga je ocijenio i sud prvog stupnja jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedio odredbe tada važećeg ZZP/03, te ZOO zbog čega u smislu čl. 214. ZOO/91 (identično čl. 1115. ZOO) mora vratiti ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

42. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

43. Naime, sud pravilno zaključuje da je zastara prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu dana 4. travnja 2012. godine (P-1401/12), u kojem je postupku je 14. lipnja 2018. godine donesena pravomoćna presuda u odnosu na ništetnost ugovorene valutne klauzule, a od pravomoćnosti kojih presuda zastara počinje ponovno teći. Navedeno je pravno shvaćanje suglasno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela održanoj 31. siječnja 2022., prema kojem u slučaju individualnog restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog (ništavog) ugovora (odnosno ništetne-ništave odredbe ugovora), tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 104. st. 1. ZOO/91 (identično čl. 323 st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora ili ništetne odredbe ugovora, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili ugovorne odredbe u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući je tužiteljica zahtjev za povrat s osnova ništetnost valutne klauzule u CHF podnijela 5. rujna 2022., to je tužba podnesena unutar općeg zastarnog roka od 5 godina iz čl. 371. ZOO/91 (identično čl. 225 ZOO/05).

44. Neosnovana je žalba tuženika i u odnosu na stajalište suda prvog stupnja u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja kojeg je sud prvog stupnja odbio.

45. Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da nije osnovan prigovor radi prebijanja. Kako manje plaćeni anuiteti proizlaze zbog negativne tečajne razlike CHF, a plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila to ne postoji ni obveza vraćanja nečeg što nije primljeno, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetne ugovorne odredbe jer tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja ne samo vezano uz iznos tzv. negativne tečajne razlike (manje plaćenih anuiteta) u visini od 853,39 eura nego ni iznos od 1.647,41 eura nastao na ime razlike obračuna iznosa depozita u visini od 10% od iznosa kredita prema tečaju CHF/kn koji je vrijedio na dan isplate kredita u odnosu na tečaj CHF/kn koji je korišten na dan podmirenja kredita.

46. I odluku o troškovima parničnog postupka pravilna je i zakonita, kako po osnovi (čl. 154. st. 2. ZPP) tako i po visini (čl. 155. st. 1. ZPP) dosuđenih troškova, a koju tuženik određeno osporava samo kroz osporavanje osnovanosti i visine tužbenog zahtjeva. Tuženik nije naveo druge određene razloge protiv odluke o trošku, a na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima sud ne pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP).

47. Zbog svega navedenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

48. Tuženik nije uspio sa žalbom pa troškovi žalbenog postupka padaju na njegov teret (čl. 154. st. 1. u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vlasta Mrzljak