Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4748/2023-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Vesne Žulj, predsjednice vijeća, Roberta Jambora, člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Marije Miladin, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Marinu Buviniću, odvjetniku u Umagu, Trgovačka 3/1, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnici Sanji Krišto, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri d.o.o., Zagreb, Domagojeva 18, radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-566/2022-33 od 19. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 25. ožujka 2025.

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo poslovni broj P-566/2022-33 od 19. listopada 2023. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II. Ostavlja se o troškovima žalbenog postupka odlučiti u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 2.420,85 eura i 3.185,38 eura, sve sa pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate (točka I. izreke). Tužiteljici je naloženo i da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.487,60 eura / 18.742,82 kuna[1] (točka II. izreke).

2. Protiv presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP), te predlaže pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. Žalba je osnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužiteljice za povratom preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

5. U postupku nije sporno da su tužiteljica, kao korisnica kredita, i tuženik, kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu od **.**.2006. kojim je tuženik tužiteljici odobrio namjenski stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 38.000,00 CHF uz rok otplate od 240 mjeseci (20 godina). Također, nije sporno da je predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 4,15 % koja je promjenjiva i koja se određuje odlukom kreditora (tuženika), te da se tužiteljica obvezala vraćati kredit u jednakim mjesečnim anuitetima koji su plativi u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF važećem na dan plaćanja. Na kraju, nije sporno da su tužiteljica i tuženik dana 10. svibnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012147360 od 10. svibnja 2016. (dalje u tekstu presude: Sporazum o konverziji) kojim je provedena konverzija tužiteljičinog kredita u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

6. Sud prvog stupnja odbio je tužbeni zahtjev tužiteljice na temelju pravnog shvaćanja da je provedbom konverzije i sklapanjem Sporazuma o konverziji prestala obveza tuženice da izvrši povrat iznosa koji tužitelj potražuje u postupku. S obzirom da je konverzija provedena s retroaktivnim djelovanjem i da su njome riješeni svi međusobni odnosi između stranaka koji proistječu iz uplaćenog iznosa na ime kamata koje su bile jednostrano određivane od strane tuženika, te da tužiteljica nije osporavala da bi izračun konverzije bio suprotan odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/15 – dalje: ZID ZPK/15) sud prvog stupnja je smatrao da je tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovan, te je isti odbio.

7. Pravna shvaćanja suda prvog stupnja su međutim, pogrešna. S obzirom da je predmet spora kao prethodno pitanje utvrđenje nepoštenosti i posljedično tome ništetnosti ugovora o kreditu sklopljenog 6. prosinca 2006. kojim je ugovorena promjenjiva kamatne stopa i valutna klauzula vezana uz švicarski franak, kao i restitucijski zahtjev tužiteljice koji je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi, kod razmatranja spornog pravnog pitanja o postojanju ili nepostojanju prava tužiteljice za povratom iznosa koji su posljedica primjene nepoštenih ugovornih odredbi potrebno je prije svega razmotriti odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – dalje: ZZP/03) na kojima tužiteljica primarno temelji svoj zahtjev i koje su i prema ocjeni ovog suda mjerodavne.

8. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

9. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

10. Dakle, u slučaju ako se u postupku utvrdi da je određena ugovorna odredba u potrošačkom ugovoru nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe je ništetnost (ništavost) iste. Odredbe ZZP/03 ne reguliraju pravne posljedice ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, pa se sukladno čl. 2. st. 2. ZZP/03, primjenjuju odredbe zakona o obveznopravnim odnosima što je u ovom konkretnom slučaju Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08 - dalje: ZOO).

11. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO koja regulira posljedice ništetnosti propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

12. Iz citiranih odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 323. st. 1. ZOO, jasno dakle, proizlazi da je osnovna materijalnopravna posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe potrošačevo pravo na restituciju tj. subjektivno pravo potrošača da mu trgovac potpuno vrati sve ono što je temeljem nepoštene odredbe primio i tako ponovno uspostavi pravno i činjeničnu situaciju kao da ništetne odredbe nije bilo.

13. Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane presude (točka 12. obrazloženja) navodi da je sklapanjem Sporazuma o konverziji prestala obveza tuženika da izvrši povrat iznosa kojeg tužitelj potražuje u postupku, iz čega proizlazi da sud prvog stupnja očito smatra, iako to jasno u presudi ne navodi, da se tužiteljev zahtjev za isplatom temelji na ugovornom odnosu. Međutim, takvo pravno shvaćanje suda prvog stupnja je pogrešno. Naime, tužiteljev zahtjev ima pravnu osnovu u nepoštenosti ugovornih odredbi i, posljedično tome, ništetnosti tih ugovornih odredbi. Kako je ranije navedeno, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP/03, pravna posljedica ništetnosti je nastanak obveze restitucije tj. vraćanja onog što je na temelju ništetne odredbe primljeno. Obveza restitucije dakle, nije obveza koja ima svoju pravnu osnovu u pravnom poslu odnosno ugovoru (čl. 247. u svezi s čl. 20. st. 1. ZOO), već u izvanugovornom obveznom odnosu stjecanja bez osnove (čl. 1111., čl. 323. st. 1. i čl. 20. st. 1. ZOO u svezi s čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03).

14. U tom smislu potrebno je navesti da odredbe Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 – dalje. ZPK), kao i odredbe ZID ZPK/15 na koje ukazuje sud prvog stupnja reguliraju drugačiji obvezni odnos od onog koji je u ovom postupku sporan tj. reguliraju ugovorni obvezni odnos koji je nastao sklapanjem ugovora o kreditu i nakon toga sklapanjem sporazuma o konverziji. Tužitelj međutim, kako je ranije navedeno, tužbeni zahtjev temelji na postojanju izvanugovornog obveznog odnosa stjecanja bez osnove koji nastao kao posljedica nepoštenosti i ništetnosti u potrošačkom ugovoru. Ugovornim odredbama, u ovom slučaju ugovornim odredbama Sporazuma o konverziji, ne može se pravno osnažiti nešto što je od početka ništetno i nema pravni učinak, pa je stoga pogrešno pravno shvaćanje suda prvog stupnja prema kojem je tužiteljica nakon sklapanja Sporazuma o konverziji više nema pravnu osnovu da restitucijskim zahtjevom potražuje preplaćene iznose koji su posljedica nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Osim toga, odredbom čl. 328. ZOO propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi tako da tužiteljica i nakon sklapanja Sporazuma o konverziji ima pravo zahtijevati da se, u ovom konkretnom slučaju kao prethodno pitanje, utvrdi da su odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te restitucijskim zahtjevom tražiti da se uspostavi ono stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi nije bilo.

15. Uz navedeno, ovaj sud smatra da je potrebno naglasiti da je pravo na potpunu restituciju potrošača u slučaju nepoštenosti ugovornih odredbi, osnovno i možda najvažnije pravo potrošača kod zaštite nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima. Stoga ako se to osnovno i najvažnije potrošačko pravo ukida ili ograničava to mora biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona. Ne može se osnovno pravo potrošača (pravo na potpunu restituciju u slučaju ništetnosti odredaba potrošačkog ugovora) ukidati i ograničavati posredno kroz parcijalno i ekstenzivno tumačenje propisa kojima čija svrha primarno i nije zaštita potrošača od nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Ograničenja ili čak ukidanje bilo kojeg prava potrošača, pa i prava na potpunu restituciju mora dakle, prema stavu ovog suda, biti propisano jasnim i nedvosmislenim odredbama zakona i imati razumnu svrhu, a svako eventualno tumačenje odredbi koje bi u konačnici moglo ograničavati prava potrošača na potpunu restituciju, prema stavu ovog suda, mora biti restriktivno.

16. Pojednostavljeno rečeno, ako je zakonodavac smatrao da konverzijom CHF kredita potrošači trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, tada je to trebao jasno i nedvosmisleno propisati odredbama ZID ZPK/15. Zakonodavac to nije učinio, tako da ne postoji pravna osnova (odredba zakona) koja bi opravdavala stav da su potrošači koji su konvertirali CHF kredite izgubili, potpuno ili djelomično, pravo na potpunu restituciju. Pritom je potrebno i napomenuti da je, pojednostavljeno rečeno, predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija. S obzirom da je predmet reguliranja ZID ZPK/15 konverzija, a ne restitucija, onda i nije iznenađujuće da ZID ZPK/15 ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Kada se analiziraju odredbe ZID ZPK/15 može se zaključiti da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu u valuti CHF ili su vezani za tu valutu od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka. Uostalom, sam postupak konverzije odnosno način izračuna konverzije kredita nije proveden pod pretpostavkom da je bilo koja odredba osnovnog ugovora o kreditu, bilo ona o promjenjivoj kamatnoj stopi, bilo ona o valutnoj klauzuli, nepoštena i posljedično tome ništetna, što uostalom i ovisi od okolnosti i činjenica koje se utvrđuju u svakom pojedinom konkretnom slučaju sklapanja (osnovnog) ugovora o kreditu.

17. Osim toga, ako bi se prihvatilo da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju, neovisno što o tome ne govori bilo koja odredba zakona, nejasno je koji bi razlozi opravdavali takvo, u suštini nejednako i diskriminatorno postupanje prema njima. Ovom sudu je potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2006. godine kao i tužiteljica, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužiteljica koji je kredit konvertirala to pravo uopće nema ili joj je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača. U biti može se reći da u ovom postupku sporno pravno pitanje se zapravo svodi na odgovor na jednostavno pitanje tj. imaju li potrošači koji su kredit konvertirali pravo na potpunu restituciju ili nemaju ? Za ovaj sud iz ranije obrazloženih razloga dvojba zapravo i ne postoji jer iz ranije analiziranih odredbi ZZP/03, ZOO i ZPK jasno proizlazi da to njihovo pravo (pravo na potpunu restituciju) nije ukinuto, dokinuto il ograničeno. Osim toga, nema ikakvih logičnih ili razumnih razloga koji bi mogli opravdati postupanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredite imaju nižu razinu zaštite potrošačkih prava koja im ne omogućuje ostvarivanje temeljenog potrošačkog prava tj. prava na potpunu restituciju, dok svi ostali potrošači neovisno o tome da li su dizali kredite u drugim valutama, kupovali kućanske aparate ili nisu uopće konvertirali CHF kredite, to pravo imaju u punom opsegu.

18. Sud prvog stupnja u pobijanoj presudi navodi i da se tužiteljica suglasila s izračunom konverzije i utvrđenom visinom pretplate koja se treba koristiti za namirenje budućih anuiteta. Međutim, predmet spora nije nepoštenost i ništetnost pojedinih odredbi sporazuma o konverziji, već nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Stoga okolnost što se tužiteljica suglasila s izračunom konverzije i visinom preplate ne znači i da je izgubila kao potrošač isticati da su pojedine odredbe osnovnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne, te da je njezin restitucijski zahtjev neosnovan.

19. Što se tiče iznosa preplata koji će se nakon konverzije koristiti za namirenje budućih anuiteta (čl. 2. Sporazuma o konverziji) potrebno je navesti da navedeni iznos preplate nije posljedica restitucije i vraćanja onog što je dano u ispunjenju odredbi ugovora za koje se utvrdilo da su nepoštene. Naime, po logici stvari kada se kredit u jednoj valuti (CHF) preračunava u kredit u drugog valuti (EUR) na točno određeni dan (30. rujan 2015.), logično je da će zbog drugačije visine stope i drugačijeg tečaja za pojedine valute nastati određena novčana razlika koja može biti pozitivna (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), ali u određenim, rjeđim slučajevima (primjerice, ako potrošač kredit nije uredno otplaćivao), i negativna (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK). Stoga je logično da zakonodavac, osim same metode izračuna, propiše na koji će se način će se ta razlika, ako je pozitivna (preplata) vrednovati potrošaču u budućem (konvertiranom) ugovornom odnosu odnosno na koji način će se razlika, ako je negativna (manjak), namiriti vjerovniku. U odnosu na preplatu zakonodavac je u odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK propisao uvjete pod kojima se ista koristiti za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 1 ZPK), a pod kojima uvjetima se ista vraća potrošaču (čl. 19.c st. 1. toč. 5. alineja 2 ZPK). U odnosu na manjak (čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZPK) zakonodavac je propisao da isti potrošač mora namiriti sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

20. Dakle, postojanje preplate i manjka nije posljedica bilo kakve restitucije uzrokovane nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru, već je postojanje istih, pojednostavljeno rečeno, posljedica matematičkog izračuna tj. preračunavanja (konverzije) kredita iz jedna valute u drugu na točno određeni dan u sklopu kojeg zbog različitih parametara izračuna (tečaja, kamatne stope, urednosti ispunjavanja kreditnih obveza) nužno mora doći do postojanja određene novčane razlike (preplate ili manjka). Međutim, iako je postojanje preplate posljedica konverzije, a ne restitucije, to ne znači da iznos preplate koji je utvrđen u postupku konverzije sud prilikom odlučivanja o restitucijskom zahtjevu zbog nepoštenosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu treba zanemariti. Naime, prema stavu ovog suda, novčani iznos preplate ne može se dva puta vrednovati potrošaču prvi puta kroz potpuno neposredno vraćanje preplate ili manje buduće anuitete konvertiranog ugovora o kreditu (čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZPK), a drugi puta kroz restituciju u slučaju postojanja nepoštenih odredbi ugovora o kreditu (čl. 323. st. 1. ZOO u svezi s čl. 87. st. 1. ZZP), jer bi takvim postupanjem potrošač dva puta stekao isti novčani iznos (u tom smislu i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022., toč. 23.).

21. Zaključno dakle, sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljica nije izgubila pravo na isticanje nepoštenosti i ništetnosti osnovanog ugovora o kreditu, a niti je sklapanjem sporazuma o konverziji prestalo njezino pravo na potpunu restituciju. Sud prvog stupnja zbog pogrešnog pravnog pristupa nije utvrđivao da li su odredbe osnovnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja jednostranom odlukom tuženika i valutna klauzula nepoštene, te posljedično tome, ništetne, što predstavlja prethodno pitanje u postupku o kojem ovisi odluka o tužiteljičinom novčanom zahtjevu. Stoga je činjenično stanje nepotpuno i pogrešno utvrđeno čime je ostvaren žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz čl. 355. ZPP.

22. U tom smislu potrebno je navesti da nije bilo osnove da se pobijana presuda preinači kako to sud prvog stupnja sugerira u obrazloženju pobijane presude (točka 15. i 15. 1. obrazloženja). Naime, kako je već ranije navedeno, prema stavu ovog suda, iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije i koji je posljedica konverzije ne može se kumulirati sa iznosom koji tužiteljici pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru. Iz nalaza i mišljenja vještaka nije vidljivo da li je vještak prilikom izračuna tražbine tužiteljice uračunao preplatu i na koji način tako da ne postoji uvjeti da se pobijana presuda preinači.

23. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je, temeljem čl. 370. ZPP, prvostupanjsku presudu ukinuti i vratiti predmet sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

24. S obzirom da obveza naknade troškova ovisi o konačnom rješenju spora, to je ukinuta i odluka o troškovima parničnog postupka.

25. Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavljena je za konačnu odluku, sukladno odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

26. U ponovljenom postupku sud prvog stupnja će imajući u vidu pravna shvaćanja izražena u ovom rješenju ponovno ocijeniti sve dokaze koji su izvedeni tijekom postupka te će primjenom odredbi ZZP/03 utvrditi da li osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope. U tom smislu sud će ocijeniti da li se u sporu primjenjuju odluke koje su donijete povodom tužbe za zaštitu kolektivnih pravnih interesa i prava a koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012.

27. U slučaju ako bi sud prvog stupnja utvrdio da osnovni ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe o promjenjivosti kamatne stope tada će utvrditi da li je nakon provedene konverzije kredita ostvarena potpuna restitucija tj. da li je uspostavljeno stanje kao da nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu nije bilo. Pritom će posebice imati u vidu da se iznos preplate koji je utvrđen prilikom konverzije ne može kumulirati sa iznosom koji tužitelju pripada temeljem restitucije zbog nepoštenosti i ništetnosti odredbi u potrošačkom ugovoru, već da u tom slučaju tužiteljica ima pravo na razliku koja se utvrđuje financijskim vještačenjem.

28. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća:

Vesna Žulj