Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: Gž-4199/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja,u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Andrine Raspor Flis predsjednice vijeća, Željke Rožić Kaleb, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ane Gradišek, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Miličević, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, kojeg zastupa punomoćnik Jurica Grbić, odvjetnik u odvjetničkom uredu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4875/2023-14 od 18. srpnja 2024., dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 4875/2023-14 od 18. srpnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja je odlučeno:

" I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 1. i članka 7. Ugovora o kreditu broj:[broj kredita] od 24. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja GŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju GŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 4.164,47 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na:

- iznos od 1,73 eura od 31. siječnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 3,81 eura od 29. veljače 2008. godine do isplate,

- iznos od 7,39 eura od 31. ožujka 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,02 eura od 30. travnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 2,54 eura od 30. lipnja 2008. godine do isplate,

- iznos od 1,15 eura od 30. rujna 2008. godine do isplate,

- iznos od 18,63 eura od 31. listopada 2008. godine do isplate,

- iznos od 6,92 eura od 30. studenog 2008. godine do isplate,

- iznos od 21,80 eura od 31. prosinca 2008. godine do isplate,

- iznos od 24,09 eura od 31. siječnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 25,13 eura od 28. veljače 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,16 eura od 31. ožujka 2009. godine do isplate,

- iznos od 23,72 eura od 30. travnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,19 eura od 31. svibnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 15,86 eura od 30. lipnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,74 eura od 31. srpnja 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,50 eura od 31. kolovoza 2009. godine do isplate,

- iznos od 18,35 eura od 30. rujna 2009. godine do isplate,

- iznos od 16,57 eura od 31. listopada 2009. godine do isplate,

- iznos od 19,91 eura od 30. studenog 2009. godine do isplate,

- iznos od 22,58 eura od 31. prosinca 2009. godine do isplate,

- iznos od 26,38 eura od 31. siječnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 25,51 eura od 28. veljače 2010. godine do isplate,

- iznos od 30,67 eura od 31. ožujka 2010. godine do isplate,

- iznos od 29,70 eura od 30. travnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 31,60 eura od 31. svibnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 48,12 eura od 30. lipnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 44,72 eura od 31. srpnja 2010. godine do isplate,

- iznos od 55,11 eura od 31. kolovoza 2010. godine do isplate,

- iznos od 51,52 eura od 30. rujna 2010. godine do isplate,

- iznos od 45,75 eura od 31. listopada 2010. godine do isplate,

- iznos od 57,93 eura od 30. studenog 2010. godine do isplate,

- iznos od 73,43 eura od 31. prosinca 2010. godine do isplate,

- iznos od 62,46 eura od 31. siječnja 2011. godine do isplate,

- iznos od 66,30 eura od 28. veljače 2011. godine do isplate,

- iznos od 61,41 eura od 31. ožujka 2011. godine do isplate te na

- iznos od 3.144,05 eura od 26. travnja 2011. godine do isplate,

a sve po stopi koja se za razdoblje od 31. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe članka 3. Ugovora o kreditu broj:[broj kredita] od 24. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja GŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kao kreditora, koja glasi: „3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita...“.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju GŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 556,56 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2007. godine do isplate po stopi koja je za razdoblje od 28. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine propisana odredbom članka 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. OIB:53056966535 iz Zagreba, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju GŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, s time da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

VI. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška parničnog postupka kao neosnovan".

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredbi parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom, prvostupanjsku presudu preinačiti a podredno ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP a budući da je prvostupanjska presuda jasna i razumljiva te se može ispitati, nije počinjena niti bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koju sadržajno ističe tuženik u žalbi.

5. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza i to svih koje su stranke predložile budući da na ročištu održanom 10. srpnja 2024. izrijekom nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga (str. 63 spisa), sukladnoj odredbi čl. 8. ZPP pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

6. Predmet prijepora je zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnim dijela odredbi čl. 1., 3. i 7. Ugovora o kreditu kojega su nesporno 24. kolovoza 2007. zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor a gdje je ugovorena valutna klauzula u CHF te jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% kredita (dalje: Ugovor o kreditu), jer se radi o nepoštenim a time i ništetnim ugovornim odredbama te zahtjev za isplatu preplaćenih svota u ispunjenju ugovorne odredbe glede isplate sa valutnom klauzulom te isplate jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita.

7. Prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev koji se odnosi na ništetnost označenih dijelova odredbi Ugovora o kreditu upućujući na direktni učinak tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i nepoštenost odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što nije učinjeno niti glede jednokratne naknade i nalaže tuženiku isplatu preplate po osnovi izmjene tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate u odnosu na početni tečaj za CHF kao i uplaćene jednokratne naknade.

8. Sukladno stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom broj Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019. prema odredbi članka 502.a stavka 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

9. Odredbom članka 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502.a ZPP, dok je u članku 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

10. Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev 1279/2022-2 od 14. veljače 2023. je u odnosu na postavljeno pitanje: može li se sud, pozivajući se na ništetnost spornih ugovornih odredbi, u postupku pozivati na izravnu primjenu pravnih utvrđenja iz Kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača i ne provesti u individualnom postupku dokaze predložene po tuženiku zauzeo odgovor kako je suprotan odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07) kao i procesnoj ravnopravnosti stranaka, zaključak suda prema kojem se o odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako se na tu okolnost nije proveo predloženi dokaz saslušanjem svjedoka (radnika revidenta) koji je sudjelovao u sklapanju ugovora o kreditu kojeg je trgovac predložio na okolnost pojedinačnog pregovaranja o navedenoj odredbi.

11. Saslušanjem tužitelja je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu zaključio sa tuženikom radi kupnje automobila a kod ugovaranja ga nitko nije upozorio na rizik CHF dok prilikom sklapanja ugovora nije bilo pregovora o bilo kakvoj naknadi ili o odredbama kredita, što nije učinio niti bilježnik a u trenutku sklapanja ugovora je bio zaposlen u trgovačkom društvu Medika te automobil kupio isključivo u privatne svrhe te ga u cijelosti isplatio. dok tuženik nije, radi utvrđenja ove činjenice predložio dokaze pa nije ostvaren žalbeni razlog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kojega ističe tuženik tvrdnjom, kako nije proveden kontradiktoran postupak jer niti na koji način nije dokazao kako se o predmetnim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo.

11.1. Tijekom postupka naime tuženik nije imao drugih dokaznih prijedloga glede pregovora o odredbama Ugovora o kreditu osim saslušanja tužitelja pa njegov ishod ne može s uspjehom osporavati u žalbi u odnosu na prigovor savjesnosti postupanja tužitelja a niti pojedinačnog pregovaranja koji se ne mogu dokazivati promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja ugovora.

11.2. Tako nadalje nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost niti su zanemareni dokazni prijedlozi tuženika te je pravilno zaključeno da se o odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo.

12. Prema odredbi čl. 3. st. 1. podtočka 9. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14., dalje: ZZP) koji je važio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti a saslušanjem tužiteljice je utvrđeno kako je Ugovor o kreditu sklopljen radi kupnje automobila za osobne potrebe dok je na sastanku predsjednika odjela građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenog 2023. zaključeno da u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu odredbe čl. 3. ZZP a ako tuženik to osporava, onda je teret dokaza na banci da taj status tužitelj nema, što tuženik u ovoj parnici nije učinio.

13. Pravnim utvrđenjima iz presude i rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je potvrđena presuda Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu, gdje je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2013. je utvrđeno, da su banke u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako, da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime je postupljeno suprotno odredbama ZZP.

14. Označenim dijelom Ugovora o kreditu gdje je određena isplata protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju na dan korištenja kredita te obveza tužitelja na pristanak rizika i učinaka vezanih uz promjenu tečajnih odnosa tuženik je, ugovarajući ih, postupio suprotno odredbi članka 96. ZZP, sa posljedicom predviđenom odredbom članka 102. stavka 1. ZZP.

15. Ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) a prema odredbi članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora dok je odredbom članka 1111. stavka 1. i 2. ZOO propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno, naknaditi vrijednost postignute koriste s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

16. Kako je tuženik sastavio predmetni Ugovor o kreditu i isključivo on predložio prema unaprijed pripremljenom sadržaju taj Ugovor, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik nepošteni stjecatelj, na koje utvrđenje ne utječu žalbeni navodi tuženika kojima upućuje, uz ostalo i na odluke drugih sudova, te u smislu odredbi članka 1111. i članka 1115. ZOO mora vratiti, ne samo ono što je stekao na temelju ništetnih odredbi već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja.

17. Slijedom svega iznijetog je prvostupanjski sud u pravilnoj primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO riješio pitanje ništetnosti dijela odredbi Ugovora o kreditu i to čl. 1. i 7.

18. Objedinjenim pravnim shvaćanjem donijetim na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 31. siječnja 2022. izraženo je Mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017- 2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., te ono glasi: „Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe“.

19. Zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja nadalje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

20. Kako se zaključak iz točke 4. ovog Mišljenja (prema sadržaju točke 5.) odnosi upravo na tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka a predmetna tužba je podnijeta 2. lipnja 2023. dok je pravomoćnost sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača glede ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koja se odnosi na valutnu klauzulu nastupila dana 14. lipnja 2018., tužba tužitela je glede restitucijskog zahtjeva za isplatu preplaćenog u ispunjenju odredbi Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom podnijeta u roku propisanom odredbom čl. 225. ZOO.

21. Tužitelju je također trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu čl. 3. Ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz te odredbe proizlaze a o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

22. Uz iznijeto, odredbama čl. 1021. do 1024. ZOO nije predviđeno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita a tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene naknade i njezine visine, što rezultira time da je ta ugovorna odredba, suprotna načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

23. Suprotno navodima žalbe, pravilno je sud prvog stupnja ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede restitucijskog dijela tužbenog zahtjeva u odnosu na odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, sukladno zaključku Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 30. siječnja 2020. kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno, u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

24. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi čl. 1111 ZOO u svezi odredbe čl. 1115. ZOO jer je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, budući da je u potrošačkom ugovoru koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena a time i ništetna, što dovodi do toga da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje takve ugovorne odredbe, jer ju je nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

25. Žalbeni navodi tuženika glede ove odredbe te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer je tužitelju kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o njezinoj visini, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020., a isto tako su žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja pa kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika niti glede ovog dijela pobijane odluke.

26. Slijedom svega iznijetog, cijeneći činjenicu da visina kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva između stranaka nije sporna jer tuženik na ročištu održanom 19. lipnja 2024. nije osporio visinu potraživanja tužitelja te odustao od prijedloga za provedbu knjigovodstvenog vještačenja, je žalbu tuženika trebalo odbiti kao neosnovanu primjenom odredbe čl. 368. st. 2. ZPP i potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u dijelu pod točkom I, II, III i IV izreke.

27. Odluka o parničnom trošku je donijeta sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i 155. ZPP te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23) zbog čega je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska odluka o parničnom trošku sadržana pod točkom V i VI izreke.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Andrina Raspor Flis