Republika Hrvatska

Općinski sud u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: P-454/2023-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice BC, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Bruni Čeru, iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnice Ljiljane Jedvaj Peterlin, iz Koprivnice, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 10. veljače 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice odvjetnice Sonje Dušić-Poljak, a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 25. ožujka 2024.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe članaka 1., 2., i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210389960/2007 koji je sklopljen dana 27.07.2007. godine te potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz Koprivnice, pod poslovnim brojem: OV-3822/2007 dana 27. srpnja 2007. godine, između tužiteljice BC, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], i tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, 10 000 Zagreb, OIB: 92963223473, isplatiti tužiteljici BC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s osnove preplate zbog promjene tečaja i kamatne stope kroz razdoblje otplate kredita ukupan iznos od 14.947,60 EUR zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na:

iznos 78,27 EUR od 16. 7. 2009.

iznos 151,26 EUR od 16. 8. 2009.

iznos 158,19 EUR od 16. 9. 2009.

iznos 150,49 EUR od 16. 10. 2009.

iznos 155,46 EUR od 17. 11. 2009.

iznos 154,10 EUR od 17. 12. 2009.

iznos 168,10 EUR od 16. 1. 2010.

iznos 176,72 EUR od 16. 2. 2010.

iznos 174,85 EUR od 16. 3. 2010.

iznos 183,42 EUR od 16. 4. 2010.

iznos 199,11 EUR od 16. 5. 2010.

iznos 186,68 EUR od 16. 6. 2010.

iznos 204,68 EUR od 16. 7. 2010.

iznos 204,07 EUR od 16. 8. 2010.

iznos 241,38 EUR od 16. 9. 2010.

iznos 219,65 EUR od 16. 10. 2010.

iznos 224,68 EUR od 16. 11. 2010.

iznos 211,29 EUR od 16. 12. 2010.

iznos 213,29 EUR od 16. 1. 2011.

iznos 205,34 EUR od 16. 2. 2011.

iznos 210,15 EUR od 16. 3. 2011.

iznos 210,40 EUR od 16. 4. 2011.

iznos 225,08 EUR od 16. 5. 2011.

iznos 256,28 EUR od 16. 6. 2011.

iznos 291,79 EUR od 16. 7. 2011.

iznos 311,39 EUR od 16. 8. 2011.

iznos 251,72 EUR od 16. 9. 2011.

iznos 231,64 EUR od 16. 10. 2011.

iznos 232,98 EUR od 16. 11. 2011.

iznos 235,75 EUR od 16. 12. 2011.

iznos 253,08 EUR od 16. 1. 2012.

iznos 258,29 EUR od 16. 2. 2012.

iznos 252,61 EUR od 16. 3. 2012.

iznos 251,75 EUR od 16. 4. 2012.

iznos 254,63 EUR od 16. 5. 2012.

iznos 259,63 EUR od 16. 6. 2012.

iznos 253,39 EUR od 16. 7. 2012.

iznos 251,67 EUR od 16. 8. 2012.

iznos 236,37 EUR od 16. 9. 2012.

iznos 249,56 EUR od 16. 10. 2012.

iznos 255,70 EUR od 16. 11. 2012.

iznos 251,62 EUR od 16. 12. 2012.

iznos 246,73 EUR od 16. 1. 2013.

iznos 245,04 EUR od 16. 2. 2013.

iznos 243,30 EUR od 16. 3. 2013.

iznos 255,48 EUR od 16. 4. 2013.

iznos 237,56 EUR od 16. 5. 2013.

iznos 234,63 EUR od 16. 6. 2013.

iznos 236,38 EUR od 16. 7. 2013.

iznos 234,54 EUR od 16. 8. 2013.

iznos 241,10 EUR od 16. 9. 2013.

iznos 245,34 EUR od 16. 10. 2013.

iznos 247,41 EUR od 16. 11. 2013.

iznos 254,79 EUR od 16. 12. 2013.

iznos 247,34 EUR od 16. 1. 2014.

iznos 124,81 EUR od 16. 2. 2014.

iznos 128,55 EUR od 16. 3. 2014.

iznos 125,29 EUR od 16. 4. 2014.

iznos 120,62 EUR od 16. 5. 2014.

iznos 121,63 EUR od 16. 6. 2014.

iznos 124,97 EUR od 16. 7. 2014.

iznos 127,63 EUR od 16. 8. 2014.

iznos 128,31 EUR od 16. 9. 2014.

iznos 131,16 EUR od 16. 10. 2014.

iznos 135,26 EUR od 16. 11. 2014.

iznos 136,03 EUR od 16. 12. 2014.

iznos 136,63 EUR od 16. 1. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 2. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 3. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 4. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 5. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 6. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 7. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 8. 2015.

iznos 136,32 EUR od 16. 9. 2015.

i to do 31. 7. 2015. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. 1. 2023. pa do 29. 12. 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. 12. 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu 7.574,28 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počevši od dana donošenja presude 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. lipnja 2019. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti čl. 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3210389960/2007, koji je sklopljen 27. srpnja 2007. i potvrđen po Javnom bilježniku Ivanu Juršetiću iz [adresa] pod poslovnim brojem: OV-3822/2007 dana 27. srpnja 2007., između tužiteljice kao korisnika kredita i založnog dužnika i tuženika kao kreditora, i to u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se je tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te da navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane, a tužbom je zatražila i isplatu novčanog iznosa za koji tvrdi da ga je tuženik stekao bez osnove primjenom ništetnih ugovornih odredbi.

1.1. U tužbi tužiteljica navodi da je Ugovor o kreditu sklopljen na iznos od 149.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita a čl. 2. određena je kamatna stopa u visinu 4,50% godišnje, promjenjiva, i na rok otplate od 360 mjeseci.

1.2.Tužiteljica smatra da su predmetnim Ugovorom o kreditu i Dodatkom povrijeđena njezina prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica - švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu. Navodi da su povrede ugovornih odredbi navedene u tužbi utvrđene i pravomoćnim presudama donesenim u kolektivnom sporu koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj, između ostalih i tuženika.

1.3. U tužbi se navodi je ništetna odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tužiteljica navodi da su stranke sklopile Ugovor o kreditu na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, te se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranim ugovornim odredbama o kojima stranke nisu pregovarale, pa tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na njihov sadržaj. Svi ugovori tuženika su sastavljeni na istim obrascima za sve korisnike kredita i nitko od klijenata tuženika nije imao mogućnosti ugovoriti bilo što osim gotovog bankarskog "proizvoda". Navodi da je ugovorena redovna kamata tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji i na dan sklapanja Ugovora iznosi 4,50% godišnje.

1.4.Tužiteljica se poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i odredbe čl. 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da visina kamatne stope nije određena ni odrediva jer je ugovorena kao promjenjiva na temelju odluke tuženika tj. jedne od ugovornih strana. Navodi da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa povećavana nekoliko puta što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita.

1.5. Tužiteljica navodi da je nedopuštena i nepoštena primjena valutne klauzule izražene u CHF. Navodi da se na sporni pravni posao primjenjuje i Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora te se poziva na odredbe čl. 96-102. ZZP koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima.

1.6.Tužiteljica navodi je odredba članka 1. Ugovora o kreditu nepoštena ugovorna odredba, jer je prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u pravnom poslu tuženik propustio tužiteljicu u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja Ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi.

1.7. Navodi da presude Suda Europske unije također utvrđuju da su ugovorena kamatna stopa kao i valutna klauzula u CHF nepoštene i ništetne za sve sudove država članica EU pa prema tome obvezuju i sve sudove u Republici Hrvatskoj, a o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i Direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine.

1.8. U tužbi se navodi da Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se je odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak. Navodi da Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužiteljica kao potrošač nije imala mogućnosti niti kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Tužiteljica navodi da je prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužiteljica, postupajući sa povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatila tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tužiteljica nije imala na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogla procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjerena da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se je kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Ističe da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama.

1.9. Tužiteljica navodi da je dužnost tuženika bila da joj kao potrošaču u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi donijela informiranu odluku, a dužnost je tuženika bila i da prije sklapanja ugovora tužiteljici pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi tužiteljici omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njezinim potrebama i njezinoj financijskoj situaciji te joj pojasniti bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužiteljicu. Svi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama i Zakona o potrošačkom kreditiranju, koji je zamijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani.

1.10. Tužiteljica navodi da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagala sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donijela informiranu odluku.

1.11. Nadalje, tužiteljica smatra da je primjena valutne klauzule u švicarskom franku, prema navedenom, u trenutku u kojem nije bilo značajnijeg pada platežne moći kune, nepoštena i nedopuštena, jer je tuženiku omogućila stjecanje nepripadajuće dobiti korištenjem aprecijacije franka u odnosu na euro, o kojoj mogućnosti tužiteljica nije bila unaprijed upozorena, a što joj direktno uzrokuje štetu zajedno s nepoštenom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je istovremeno s rastom tečaja švicarskog franka, tuženik netransparentno podizao i kamatnu stopu.

1.12. U tužbi se navodi da su stranke 4. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem kojeg su izmijenile ugovorne odredbe u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita.

1.13. Tužiteljica smatra da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. godine nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetne ugovorne odredbe po kojoj je glavnica i kamata vezana uz valutu CHF te da sklopljenim Dodatkom nije nestao uzrok ništetnosti jer učinkom konverzije tužiteljici nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredbi za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope te tuženik nije izvršio isplatu tužiteljici na koju ista ima pravo zbog više plaćenog tuženiku.

1.14.Tužiteljica navodi da primjenom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača te članka 502.c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu te je ovaj sud vezan za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

1.15. Tužiteljica je specificirala tužbeni zahtjev u pogledu točke II. – radi isplate podneskom od 3. veljače 2021., nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja, te je istim tužiteljica tražila isplatu iznosa ukupno 112.622,70 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini iznos preplate.

2.Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

2.1. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 12. lipnja 2014. godine.

2.2. Navodi da je predmetni kredit konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK/15) s obzirom da su stranke 4. siječnja 2016. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom.

2.3. Tuženik navodi da su sve tužiteljeve uplate (i s osnova svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete u obzir prilikom izrade konverzije odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK.

2.4.Tuženik navodi da je sukladno čl. 19. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije banka bila dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka i takvo mišljenje objaviti na mrežnim stranicama. Navodi da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu sa Zakonom s obzirom da je to potvrdio i neovisni revizor.

2.5.Tuženik navodi da je konverzija kredita nastupila na temelju očitovanja volje tužiteljice i nakon što je tužiteljica u skladu s odredbama ZID ZPK dobila od banke iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li prihvatiti konverziju uključujući podatak o preplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu, a sam način izračuna konverzije propisao je zakonodavac odredbama ZID ZPK te je tužena bila u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementira volja tužiteljice da konvertira svoj kredit, što je banka i učinila. Navodi da je tužiteljica stavljena u položaj kao da je od početka odnosno cijelo vrijeme koristila kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodom izboru izjednačena s položajem potrošača koji su se zadužili s kreditom u EUR na način koji je bio utemeljen na od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i uvjetima koje je normirao zakonodavac uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate.

2.6. Tuženik navodi da je tužiteljica slobodom voljom prihvatila konverziju, a sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka je nastao pravni odnos koji je zakonodavac imao u vidu kada je tužiteljici ponudio mogućnost konverzije, koju joj banka nije mogla uskratiti.

2.7.Navodi da su sklapanjem dodatka tužiteljica i tuženik trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji u skladu s odredbama ZID ZPK te su konverzijom posljedice nepoštene i ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što isključuje pravo tužiteljice da uz provedenu konverziju istodobno traži povrat stečenog bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF koji je konverzijom otpao i nadomješten je novom zakonitom osnovom. Navodi da je obračun svih uplata po ranijoj pravoj osnovi plaćanja izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu pa tužiteljica više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita.

2.8. Tuženik navodi da su tužiteljici bile poznate povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite.

2.9.Tuženik navodi da tvrdnje tužiteljice u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi uzeta u obzir kako je propisano ZID ZPK/15.

2.10. Navodi da su sve uplate tužiteljice uvrštene u izračun konverzije iskorištene za namirenje duga po kreditu s EUR s valutnom klauzulom, a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kreditu ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Izračun preplate je uzeo u obzir sve promjene CHF tečaja, a svi uplaćeni iznosi su preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate i to Zakonom određenom tečaju, a na iznos preplate, sukladno čl. 19.c. st. 1. toč. 5. ZID ZPK/15, banka nije bila dužna obračunati ni kamatu ni tečajnu razliku.

3. Presudom ovog suda broj P-459/2019-32 od 24. ožujka 2022. usvojen je tužbeni zahtjeva tužiteljice u cijelosti i naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici troškove postupka.

4. Protiv citirane presude tuženik je podnio žalbu te je Rješenjem Županijskog suda u Splitu broj Gž-1285/22-3 od 5. srpnja 2023. ukinuta pobijana prvostupanjska presuda i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

5. Tužiteljica je podneskom od 15. listopada 2024. specificirala tužbeni zahtjev sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj jer je raniji tužbeni zahtjev za isplatu bio postavljen u kunama, a vještak je u dopuni nalaza od 21. rujna 2024. iskazao iznose preplate u EUR te je u skladu s tom dopunom nalaza vještaka tužiteljica postavila konačni tužbeni zahtjev. Suprotno tvrdnji tuženika u konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe u smislu odredbi čl. 191. ZPP-a.

6. Radi utvrđenja spornih činjenica u dokaznom postupku pročitane su priložene isprave: Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210389960/2007, kreditna partija:

7103754837 od 27. srpnja 2007. (list 6-12), izvadak iz zemljišne knjige (list 13), prilozi tužiteljice (list 14-22 i 23-34), pregled promjene kamatne stope po kreditu broj 7103754837 od 25.5.2019. (list 35), Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N.102/15) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2016 od 4.1.2016.(list 36-42), prilozi tužitelja (list 43-55, 56-63), Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF) odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama (list 73-75),dopis upućen tuženiku od 12. 11. 2015. (list 76), izračun konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 78-82), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015. (list 84), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. 9. 2015. (list 86), prijedlog izmjene ugovora o kreditu (list 88), izvršen je uvid u priloge tužiteljice (str. 94-96 i 97), uvid u priloge tuženika (str.110) obrazac VR- 1, Izvješće o izloženosti valutnom riziku po pojedinim valutama (str.111), prilog str. 112, izvadak iz obrtnog registra (str. 113), izvadak iz zemljišne knjige (str. 114-115), prilozi tuženice (str.116-125 i 132-138), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 145- 173), prilozi tužiteljice (str.178-226), uvid u priloge (str. 229-246), pročitan je nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka Vlaste Santo-Olđa koji je dostavljen sudu 13. siječnja 2021. (str. 252-279 s prilogom str. 280), pročitano je usmeno očitovanje vještaka s ročišta (str. 397-398), očitovanje vještaka od 9. veljače 2022. (str. 402), u nastavku postupka usmeno je saslušan vještak na ročištu glavne rasprave 20. rujna 2024. (str. 502), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka od 21. rujna 2024. (str. 506- 507), saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja.

7. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.

8. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.

9. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita i založni dužnik te HC kao založni dužnik, dana 27. srpnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj 3210389960/2007 kojim se je Banka obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 149.850,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, a korisnik kredita se obvezao navedeni iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i način utvrđen Ugovorom, kako je to ugovoreno čl. 1. Ugovora.

10. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužiteljice 4. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2016.

11. Sud je utvrdio da u konkretnom slučaju tužiteljica ima status potrošača.

11.1. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.

11.2. Stranke su čl. 6. Ugovora ugovorile namjenu kredita: kupnja i adaptacija obiteljske kuće.

11.3. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopila radi kupnje kuće u kojoj je nakon kupnje s obitelji stanovala do 2016. godine, a u vrijeme sklapanja Ugovora radila je u Podravki d.d..

11.4. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da kredit nije iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom.

11.5. Činjenica da je HC, založni dužnik, vlasnik obrta za poljoprivredu osnovanog 2017. godine, kako to proizlazi iz neslužbene kopije izvatka iz obrtnog registra koji je dostavio tuženik, ne upućuje na zaključak da tužiteljica nema status potrošača. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je [obrt], za poljoprivrednu proizvodnju, u vlasništvu njezinog supruga i registriran je na adresi [adresa].

11.6. Također ni činjenica da su kao suvlasnici nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] u zemljišnoj knjizi upisani BC i HC, svaki u ½ dijela, kako to proizlazi iz neslužbene kopije izvatka iz zemljišne knjige od 26. veljače 2020. koji je dostavio tuženik, ne upućuje na zaključak da tužiteljica nema status potrošača. Odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu ugovoreno je da založni dužnici BC i JC zalažu nekretninu upisanu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], u naravi kuću. br. 10, terasa, nadstrešnica i dvorište u [adresa].

11.7.Prema ocjeni suda sadržaj navedenih isprava ne dovodi u pitanje činjenicu da predmetni ugovor izlazi iz okvira poslovne djelatnosti tužiteljice.

12. Nesporno je utvrđeno da je kredit u otplati.

12.1. Prema praksi Europskog suda za pojam "potrošača" nije odlučno je li potrošački ugovor prestao.

13. Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka tvrdi da su ništetne odredbe članka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s važećim odlukama Banke, te navedene odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

14. Tuženik tvrdi da tužiteljica nema pravni interes za ovaj postupak, s obzirom na nespornu činjenicu da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu.

15. Sud smatra da tužiteljica unatoč sklopljenom Dodatku Ugovoru o kreditu ima pravni interes za ovaj spor, jer iz provedenih dokaza proizlazi da je to samo dodatak osnovnom Ugovoru o kreditu te da se tužiteljica sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu.

16. Odredbom čl. 322. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO5) propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

17. Predmetni Ugovor o namjenskom kreditu sklopljen je 27. srpnja 2007. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora ugovoreno je da je korisnik kredita dužan platiti kreditoru u anuitetima iznos kredita od 149.850,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i Ugovorom o odobravanju stambenih kredita, kredita za kupnju motornih vozila i gotovinskih nenamjenskih kredita zaposlenicima društva Podravka d.d. i zaposlenicima članica grupe Podravka d.d. od 15. srpnja 2005.

18.1.Odredbom čl. 2. st. 2. Ugovora stranke su ugovorile redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji i na dan sklapanja ugovora iznosi 4,50% godišnje, a čl. 2. st. 3. je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne da se po isteku razdoblja iz prethodnog stavka pa do konačne otplate kredita obračunava promjenjiva redovna kamatna stopa u visini u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

19.Odredbom čl. 7. Ugovor o namjenskom kreditu ugovorena ja otplata kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem za CHF na dan plaćanja, a prvi iznos anuiteta iznosi 751,27 CHF te iznos anuiteta sadrži glavni dug i kamatu obračunatu temeljem kamatne stope važeće na dan sklapanja Ugovora, a za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora, korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate s tim da anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno mjesečno prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a prvi anuitet dospijeva na naplatu prvog dana u narednom mjesecu od onog mjeseca u kojem je kredit stavljen u otplatu ili od onog mjeseca u kojem je istekao poček otplate kredita.

20. Suprotno stajalištu tužiteljice, tuženik je tvrdio da zaključci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u postupku kolektivne zašite nisu primjenjivi na konkretni slučaju.

21. Sud je utvrdio da je neosnovan prigovor tuženika da presuda u tužbi Potrošač ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju te je prema ocjeni suda na odluku u ovom postupku od utjecaja činjenica da je predmet kolektivnog spora koji se je vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.

21.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.

22. Sud je i u ovom postupku provodio dokaze radi utvrđenja jesu li ispunjene pretpostavke za ništetnost ugovornih odredbi koje se odnose na primjenu valutne klauzule vezane uz CHF i jednostrano promjenjivu kamatnu stopu vezano uz Odluku o kamatnim stopama Banke.

23. Suprotno tvrdnji tužiteljice, tuženik tvrdi da su tužiteljici bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu na način da je mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže uz valutu CHF te da su kamatnu stopu ugovorne strane predvidjele kao promjenjivu a tuženik je u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužiteljicu o izmjeni kamatne stope.

24. Sud je tijekom postupka na okolnost pregovora i sklapanja Ugovora saslušao tužiteljicu, iz čijeg iskaza proizlazi da joj je kredit bio potreban za kupnju kuće i zatražila je kredit u eurima, no u Banci joj je rečeno da je za nju najpovoljniji kredit uz valutnu klauzulu u CHF, da se radi o sigurnom kreditu jer je u pitanju stabilna valuta i sigurna zemlja. Tužiteljica navodi da je u vrijeme sklapanja Ugovora bila upoznata da je kamatna stopa 4,50% godišnje, a nitko joj nije predočio što bi u konkretnom slučaju značila promjenjivost kamatne stope odnosno o čemu konkretno ovisi i na temelju kojih parametara se obračunava kamatna stopa. Kao ekonomist znala je da kamatna stopa ako je promjenjiva može varirati, ali nitko joj nije rekao na koji način se izračunava promjena kamatne stope. Nikakve brošure vezane uz kretanje tečaja CHF joj u banci nisu predočene, a s obzirom da je ugovorena valutna klauzula znala je da se kredit veže uz tečaj CHF. Prema izračunu banke iznos anuiteta bio je 3.000,00 do 3.500,00 kn mjesečno, što je bilo manje od trećine njezine plaće pa joj je takav kredit bio prihvatljiv. Tužiteljica navodi da ju nitko nije upozorio na valutni rizik, a ranije nije imala sklopljen ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu. Navodi da je prihvatila ono što joj je rečeno u banci i smatrala je da neće doći do oscilacije. Tužiteljica je navela da je revizor za gospodarstvo i nije radila u financijskoj instituciji, a Ugovor o kreditu pripremila je banka. S vremenom je došlo do povećanja rate kredita do iznosa 5.300,00 kn mjesečno, a njoj se plaća u međuvremenu smanjila i povećale obveze uzdržavanja. Kredit je otplaćivala putem trajnog naloga. Tužiteljica je izričito navela da ne bi sklopila predmetni Ugovor o kreditu da je znala da bi rata kredita mogla tako porasti. Kad je banka ponudila sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu – konverziju tužiteljica je isto prihvatila kako bi joj se smanjila rata kredita. Konverzijom je utvrđeno da je u preplati, a izračun banke je prihvatila s povjerenjem. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla utjecati na pojedine ugovorne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu. Tužiteljica izričito navodi da se nije odrekla potraživanja prema Banci po osnovnom ugovoru o kreditu.

24.1. Tužiteljica tijekom postupka ne tvrdi da je bila poslovno nesposobna u vrijeme sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu i Dodatka Ugovoru o kreditu.

25. Iz provedenih dokaza proizlazi da tuženik, na kojem je u tom dijelu teret dokaza u smislu odredbi čl. 219. ZPP-a, tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljici dao odgovarajuće informacije o spornim ugovornim odredbama prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu.

26. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza sud je utvrdio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu nepoštena te da se o njoj nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru. Sud je utvrdio da je položaj tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu u tom smislu bio slabiji, jer je tužiteljica pristupila sklapanju tog pravnog posla bez potrebnog znanja o financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu, a tuženik je za razliku od tužiteljice raspolagao stručnim znanjem koje tužiteljici u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano i tuženik je iskoristio nestručnost tužiteljice na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru unio navedene ugovorne odredbe na koje tužiteljica nije mogla utjecati pa je tuženik prilikom sklapanja ugovora postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Iako je tužiteljica po zanimanju diplomirani ekonomist, tužiteljica nije radila u banci ni drugoj financijskoj instituciji i nema iskustva s bankarskim poslovanjem, a u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu radila je u Podravki.

27. Prema utvrđenju suda, nepoštena je i ugovorna odredba sadržana u čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu glede promjenjive kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke.

27.1. Naime, odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, koja u trenutku ugovaranja iznosi 4,50% godišnje, s tim da se za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračuna i naplate u skladu s važećom Odlukom o kamatnim stopama kreditora.

27.2. Na temelju kritičke analize provedenih dokaza sud je utvrdio da navedena ugovorna odredba nije bila predmetom pojedinačnih pregovora, a dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama kreditora i korisnika kredita, jer omogućuje jednoj ugovornoj strani – banci da promijeni ugovorne kamate bez mogućnosti tužiteljice kao ugovorne strane da utječe na visinu kamatne stope, čime je uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Terminologija koju koristi Banka u Ugovoru i u svojim općim aktima u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna razumljiva je osobama koje se bave bankarskim poslovanjem, a tužiteljici kao potrošaču nije omogućeno provjeriti opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita. Ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi o odluci banke, no ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već su u ugovoru na transparentni način morali biti objašnjeni razlozi i mehanizam promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da tužiteljica kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze. Na temelju provedenih dokaza, sud je utvrdio da je tužiteljica sklapanjem Ugovora o namjenskom kreditu kao potrošač bila dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, jer je formulacija ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora takva da je tužiteljica kao korisnik kredita znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, no nije mogla ocijeniti zašto, kako i u kojem smjeru će se mijenjati kamatna stopa kredita tijekom budućeg kreditnog razdoblja. Odredba o promjenjivosti kamatne stope koja je ovisna isključivo o odluci banke bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice koja kao dužnik ne može predvidjeti promjenu obveze niti može provjeriti pravilnost promjene jer za to nema egzaktnih kriterija. Takvom ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice na kamate, što je suprotno i odredbi čl. 247. ZOO-a.

28. Budući da su odredbe čl. 1., čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužiteljica obvezala otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednost po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećim za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju odluke o kamatnim stopama Banke protivne prisilnim propisima, jer je banka tužiteljici kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ju stavljaju u neravnopravni položaj i koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sud je primjenom citiranih zakonskih odredbi utvrdio da su navedene ugovorne odredbe nepoštene i prema tome ništetne.

29. Tuženik smatra da tužiteljica nakon provedene konverzije nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog Ugovora o kreditu.

30. Nesporno je utvrđeno da je između tuženika i tužiteljice 4. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2016.

30.1. Iz odredbe čl. 2. st. 1. Dodatka Ugovoru o kreditu proizlazi da stranke suglasno utvrđuju da su 27. srpnja 2007. sklopile Ugovor o kreditu broj računa: 7103754837. Dodatak osnovnom ugovoru sklopljen je radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.

31. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.

32. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu nije u cijelosti podmiren dug budući da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni.

33. Iz obrazloženih razloga sud je utvrdio da su ništetne odredbe članaka 1., 2. i 7. Ugovora o namjenskom kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti švicarski franak i u kojem se tužiteljica obvezla otplaćivati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja i u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke te je presuđeno kao u točki I. izreke presude.

34. Tužiteljica tužbom traži povrat više plaćenog iznosa zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o namjenskom kreditu i tvrdi da ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih anuiteta kredita od početka otplate, dok tuženik smatra da tužiteljica nema pravo na bilo kakvo potraživanje s obzirom na provedenu konverziju.

35. Kako je to naprijed obrazloženo, između stranaka nije sporno da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR broj 01/2016.

36. Odredbom čl. 1. st. 2. Dodatka Ugovoru o kreditu ugovorne strane ugovaraju da je Dodatak Ugovoru o kreditu akt kojim se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz osnovnog Ugovora te eventualno sklopljenih dodataka osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje plaćenog iznosa sve na način kako to nalaže Zakon.

37. Tužiteljica navodi da je pristala na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu kako bi joj se smanjila rata kredita. Navodi da na pojedine ugovorne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu nije mogla utjecati već je sklapanje takvog Dodatka mogla prihvatiti ili odbiti.

38. Odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/2015, dalje ZID ZPK/15) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.

39. Sud je utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno ZID ZPK/15 te da je konverzija izvršena zakonito, kako to proizlazi i iz provedenog financijskog vještačenja.

40. Tužiteljica ne osporava da je tuženik izvršio konverziju sukladno odredbama ZID ZPK/15.

41. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK, a ni Dodatkom Ugovoru o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope te se ne rješava pitanje kamata koje su preplaćene u razdoblju prije konverzije zbog nepoštenog postupanja banaka odnosno primjenom ništetnih ugovornih odredbi. Konverzija kredita se ne odnosi na restitucijske zahtjeve korisnika kredita s osnova ništetnih ugovornih odredbi.

42. Sud je utvrdio da unatoč provedenoj konverziji tužiteljici pripada pravo na potpuno obeštećenje i to kroz povrat svih iznosa koji su preplaćeni zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.

42.1. Prema utvrđenju suda u konkretnom slučaju konverzijom nije postignut učinak zaštite tužiteljice kao potrošača, jer Dodatkom Ugovoru o kreditu od 4. siječnja 2016. nije otklonjena posljedica ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana u smislu principa fiksnog tečaja na dan isplate kredita iz osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu do konverzije, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka, kako to proizlazi i iz knjigovodstveno- financijskog vještačenja provedenog tijekom postupka. Konverzijom tužiteljica nije dovedena u položaj kao da ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu nije bilo. U trenutku konverzije još nije bilo pravomoćno presuđeno da je valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna pa su u izračun konverzije i obračun konvertirane glavnice ušle sve tečajne razlike koje su do tada nastale u odnosu na početni tečaj, kao i kamate koje su obračunavane na takve osnovice.

43. S obzirom na sadržaj Dodatka Ugovoru o kreditu sklopljenog 4. siječnja 2016., odredbe ZID ZPK, stajalište Suda Europske unije iznijeto u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. i C-452/18 od 9. srpnja 2020. te naprijed iznijeto stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sud smatra da osnovano tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope koju je tuženik mijenjao jednostranom odlukom i s osnova valutne klauzule i to za razdoblje do 30. rujna 2015. kada je stupio na snagu ZID ZPK/15 i izvršen je izračun konverzije.

43.1. Činjenica je da je tužiteljica pristala na sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu, no kako je obrazložila u svojem uvjerljivom iskazu bilo je to zbog stalnog rasta mjesečnih anuiteta kredita u odnosu na stanje u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu pa joj je alternativa bila ostati u ugovornom odnosu u kojem je njezina obveza nepredvidiva s obzirom na kretanje tečaja CHF.

43.2. Činjenica je da se tužiteljica Dodatkom Ugovoru o kreditu nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o namjenskom kreditu.

43.3. Prema odredbama čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15, 14/19), potrošač se ne može odreći prava niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju tog Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača. Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih tim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita prava potrošača ništetne su. Stoga se tužiteljica nije ni mogla odreći prava radi kojih je pokrenula ovaj postupak niti joj se ta prava mogu ograničiti odredbama ZID ZPK/15.

44. Iz Rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22 od 8. studenoga 2022. proizlazi da se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.

45. Radi utvrđenja visine tražbine tužiteljice, tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za ekonomiju, financije i računovodstvo Vlasti Santo-Olđa iz Varaždina, koja je dostavila pisani nalaz i mišljenje te se je usmeno očitovala na ročištu glavne rasprave.

46. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje knjigovodstveno-financijskog vještaka Vlaste Santo-Olđa, kao objektivan i u skladu s pravilima struke, jasan i neproturječan te istome nije prigovorila tužiteljica, a prema ocjeni suda nalaz i mišljenje vještaka nije doveden u pitanje prigovorima tuženika na koje je vještak dao jasne i obrazložene odgovore.

47. Iz nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka i priloženih isprava proizlazi da iznos odobrenog kredita po sklopljenom Ugovoru broj 3210389960/2007, kreditna partija: 7103754837, iznosi 149.850,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita, rok otplate kredita iznosi 360 mjeseci s otplatom u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 751,27 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je trebao biti uručen korisniku kreditu po isplati kredita.

47.1. Iz priloženih isprava i nalaza vještaka proizlazi da je tužiteljici kredit isplaćen 31. srpnja 2007. po tečaju 1 CHF=4,435528 kn tj. ukupno 664.663,87 kn, a anuitet iznosi 751,27 CHF x tečaj na dan korištenja = 3.332,28 kn.

48. Vještak u nalazi navodi da je tužiteljica u razdoblju od 1. rujna 2007. do 16. lipnja 2008. uplaćivala manji iznos od mjesečne obveze iskazane za opisani način pa je za navedeno razdoblje obračunata zatezna kamata u tabeli 5. pisanog nalaza vještaka. Također je vještak u tabeli 6. pisanog nalaza obračunao zatezne kamate na dužne iznose s osnova glavnice koja je obveza podmirivana iz prve uplate.

49. Prema nalazu vještaka ukoliko se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita tužiteljica je do 30. rujna 2015. tj. do izračuna konverzije više uplatila 126.451,14 kn s dospijećem kako je to navedeno u tabeli 8. pisanog nalaza vještaka.

50. U Tabeli 2. pisanog nalaza i mišljenja vještaka prikazan je otplatni plan uz primjenu izmijenjenih kamatnih stopa po kojem je tužiteljica plaćala anuitete, a u tabeli 3. pisanog nalaza vještaka prikazana je razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa.

51. Vještak je utvrdio ukupnu razliku s osnova promjene kamatnih stopa i tečaja u iznosu od 126.451,14 kn.

51.1. U točki 5. pisanog nalaza primijenjena je kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 4,50% godišnje i preračunate obveze po tečaju na dan korištenja kredita te je obračunata zatezna kamatu u iznosu od 48,02 kn radi kašnjenja u podmirenju obveza te su prikazane izvršene uplate i utvrđeno da je tužiteljica više platila 126.451,14 kn.

51.2. Prema nalazu vještaka razlika anuiteta po ugovoru o kreditu od 27. srpnja 2007. i anuiteta po promjenama kamatne stope za razdoblje od 1 rujna 2007. do 1. rujna 2015. iznosi ukupno 7.328,88 CHF odnosno preračunato po tečaju korištenja od 1 CHF=4,435528 kn iznosi 32.507,34 kn, a razlika obveza radi promjene tečaja prema nalazu vještaka ukupno iznosi 93.991,82 kn .

52. Prema tuženikovom izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. neotplaćena glavnica kredita iznosi 80.892,52 EUR, a preplata iznosi 25.929,60 kn koja će se koristiti za namirenje budućih anuiteta.

53. Prema nalazu i mišljenju vještaka, ukoliko se iz preplate utvrđene u izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. namire više uplaćeni iznosi 13.828,44 kn u razdoblju od 15. studenoga 2007. do 15. srpnja 2009. i obračunata kamata na te iznose 12.101,16 kn, preplaćeni iznosi do 30. rujna 2015. iznose, s uračunavanjem preplate, 112.622,70 kn, kako je to prikazano u rekapitulaciji u tabeli 10. pisanog nalaza vještaka dok je dospijeće preplate prikazano u tabeli 11. pisanog nalaza.

54. Vještak je utvrdio koje je parametre primjenjivao tuženik prilikom obračuna kamata, kako je to pobliže obrazloženo u pisanom nalazu vještaka.

55. Prema nalazu i mišljenju vještaka, konverzijom nije uspostavljena ravnoteža između stranaka u smislu principa primjene kamatne stope iz osnovnog ugovora do konverzije i primjene tečaja na dan isplate kredita.

56. Zaključno vještak navodi da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o kreditu ukupno tuženiku pretplatila do dana konverzije, uz uračunavanje preplate iz konverzije, iznos od 112.622,70 kune s dospijećima pojedinih iznosa preplata kako je to pobliže navedeno u pisanom nalazu i mišljenju vještaka koji je vještak obrazložio na ročištu glavne rasprave.

56.1. U dopuni nalaza i mišljenja od 21. rujna 2024. vještak je novčani iznose preplate iskazao u EUR te iz navedenog proizlazi da ukupno preplata tužiteljice do dana konverzije, uz uračunavanje preplate koju je tuženik priznao u konverziji, iznosi 14.947,60 EUR.

57. Budući da je sud utvrdio da su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF, proizlazi da tužiteljica osnovano od tuženika potražuje povrat iznosa koji tuženik primio na temelju ništetnog dijela ugovora, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, kako je to naprijed obrazloženo.

58. Tuženik je u istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine.

59. U konkretnom slučaju primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina propisan odredbom čl. 225. ZOO-a.

60. Sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju tuženikov prigovor zastare neosnovan.

60.1. „Potrošač“ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu 4. travnja 2012. pokrenuo parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 protiv osam banaka radi utvrđenja nepoštenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF, a tužba je pokrenuta u smislu čl. 502a. ZPP-a te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502c. ZPP-a i podnošenjem navedene kolektivne tužbe prekida se zastara temeljem čl. 241. ZOO/05, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe tj . 13. lipnja 2014. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-7129/13, odnosno 14. lipnja 2018. kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/17, a tužba u ovom postupku je podnesena 12. lipnja 2019.

60.2. I iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 proizlazi da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare temeljem čl. 241. ZOO/05.

60.3. Također, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zastara zahtjeva za vraćanje onoga što je dano na temelju ništetnog ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora.

60.4. S obzirom na opći zastarni rok i činjenicu da je tužba u ovom postupku podnesena 12. lipnja 2019., sud je utvrdio da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara tužiteljičine tražbine. Prema ocjeni suda za prigovor zastare nije odlučna činjenica da je tužiteljica specificirala tužbeni zahtjev nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja već je zastara prekinuta podnošenjem tužbe s obzirom da tužiteljica konačni tužbeni zahtjev nije mogla postaviti prije provedenog vještačenja. Navedeno proizlazi i iz pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 27. svibnja 2024. godine.

61. Iz naprijed obrazloženih razloga, tužbeni zahtjev tužiteljice radi plateža je usvojen te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 14.947,60 eura i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa kako je to utvrđeno na temelju provedenog financijskog vještačenja, sve primjenom odredbi čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. te čl. 29. st. 2. ZOO-a i presuđeno je kao u točki II. izreke presude.

62. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.

63. Parnični troškovi tužiteljice utvrđeni su u iznosu od 7.574,28 eura, prema priloženom troškovniku (str. 568) te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tužiteljice za sastav tužbe u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 7. točka 1.), za zastupanje na ročištima 24. listopada 2019. i 3. ožujka 2020. u iznosu od 125,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 5.), za zastupanje na ročištima 2. srpnja 2020., 8. prosinca 2021. i 8. veljače 2022. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 29. lipnja 2020. i 3. veljače 2021. u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak (Tbr. 8. točka 1.), pristup ročištu radi objave i uručenja presude 24. ožujka 2022. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 3), za zastupanje na ročištima 16. studenoga 2023., 20. rujna 2024., 10. veljače 2025. u iznosu od 500,00 eura za svako ročište (Tbr. 9. točka 1.), za sastav podneska od 15. listopada 2024. u iznosu od 500,00 eura (Tbr. 8. točka 1.), pristup ročištu radi objave i uručenja presude u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. toč. 3), PDV u iznosu od 1.362,50 eura (Tbr. 46.), predujam za vještačenje u iznosu od ukupno 369,45 eura, sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 196,43 eura i sudsku pristojbu na presudu u iznosu od 195,90 eura.

64. Sud je naložio tuženiku da tužiteljici naknadi parnične troškove u cijelosti na temelju odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

64.1. Sud je vodio računa o činjenici da je tužiteljica s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspjela u cijelosti, a tuženik je osporavao osnov i visinu tužbe.

65. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužiteljici je dosuđena zakonska zatezna kamata od dana donošenja presude do isplate, primjenom odredbe čl. 151. st. 3., po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

66. Iz obrazloženih razloga odlučeno je kao u točki III. izreke ove presude.

U Koprivnici, 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Marijana Jurenec

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu u Splitu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri istovjetna primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).

Dostaviti:

1.Odvjetnik Bruno Čer, Koprivnica

2.Odvjetnik Sanja Porobija, Zagreb