REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U OSIJEKU

Osijek, Trg A. Starčevića 7/II

Poslovni broj: Us I-329/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja TĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Mirjana Oredić, odvjetnica u odvjetničkom društvu ROŽMAN & OREDIĆ, Karlovac, Dr. V. Mačeka 1, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ravnatelja Direkcije, Margaretska 3, Zagreb, OIB: 02958272670, kojeg zastupa službena osoba ZĆ, radi upućivanja na liječenje u inozemstvo, 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, ravnatelja Direkcije, KLASA: UP/II-504-03/23-01/111, URBROJ: 338-01-06-05-24-02 od 10. siječnja 2024.

II. Poništava se rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/I-504-03/23-01/912, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 1. prosinca 2023.

III. Predmet se vraća prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak u kojemu je prvostupanjsko tijelo obvezno postupiti u skladu s pravnim shvaćanjima i primjedbama suda izraženim u obrazloženju odluke.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje da tužitelju nadoknadi troškove ovoga upravnog spora u iznosu od 1.250,00 (slovima: tisuću dvjesto pedeset) eura, PDV uključen, u roku od 60 dana od dostave odluke o troškovima ovoga upravnog spora. Ako tuženik u ostavljenom roku tužitelju ne nadoknadi troškove spora, tužitelju pripadaju i zatezne kamate, koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-504-03/23-01/111, URBROJ: 338-01-06-05-24-02 od 10. siječnja 2024., odbijena je žalba tužitelja i potvrđeno je rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/I-504-03/23-01/912, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 1. prosinca 2023., kojim je odbačen zahtjev tužitelja za upućivanje na liječenje u inozemstvo na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, primjenom odredbe članka 26. stavak 1. i 3. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj: 80/13., 137/13., 98/19. i 33/23. – dalje: Zakon), kao i članka 25. i 26. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu korištenja prekogranične zdravstvene zaštite („Narodne novine" broj 160/13., 11/15., 16/15., 113/16. i 34/18 . - u daljnjem tekstu: Pravilnik).

2.1. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog (kao i prvostupanjskog) rješenja zbog povreda pravila postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog nacionalnog i europskog prava.Smatra da je tuženik propustio ocijeniti sve žalbene navode, u smislu odredbe članka 120. stavak 3. Zakona o općem upravnom postupku ("Narodne novine" broj 47/09 i 110/23 – dalje: ZUP), posebice u odnosu na povrede ustavnih i konvencijskih prava. Ističe da je u postupku onemogućen u predaji potpuno popunjene tiskanice za upućivanje na liječenje u inozemstvu, iako ispunjava sve zakonske pretpostavke za ostvarenje tog prava iz članka 26. stavaka 1. i 3. Zakona, pri čemu je nesporno da boluje od zloćudne bolesti, što je uvjet za primjenu čl. 25. st. 1. Pravilnika, a koja bolest se prema (također nespornom) mišljenju liječnika i medicinskoj dokumentaciji može liječiti samo kirurški. Također je nesporno da je tužitelj Jehovin svjedok, koji ima pravo liječiti se bez primjene transfuzije krvi sukladno Zakonu o zaštiti prava pacijenata, Zakonu o vjerskim zajednicama, Ustavu Republike Hrvatske i Europskoj konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija).

2.2. Nadalje u tužbi iznosi historijat (medicinski) bitnih činjenica uslijed kojih tužitelj (objektivno) nije mogao dostaviti formalnu tiskanicu zahtjeva za upućivanje na liječenje u inozemstvo popunjenu od odgovarajućih liječnika. Sažeto, iz medicinske dokumentacije proizlazi da je tužitelju: 8. lipnja 2021. – UZV-om abdomena u KBC Osijek otkriven tumor zdjelice; 10. kolovoza 2021. pregledom kirurga dr. sc. IĆ, dr. med., indiciran je operativni zahvat; 19. kolovoza 2021. pregledom anesteziologa GĆ dr. med. te PĆ dr. med. u KBC Osijek potvrđeno je da se tužitelja može operirati u općoj anesteziji; 31. kolovoza 2021. tužitelj je primljen u KBC Osijek radi operativnog zahvata, te je 02. rujna 2021. na predviđeni dan operacije, u prijeoperacijskoj pripremi anesteziolog skinuo tužitelja s programa zbog njegovih vjerskih uvjerenja i zbog nemogućnosti anesteziologa da jamči beskrvno upravljanje operacijom u slučaju masivnog krvarenja, uz preporuku konzultiranja ustanove koja je specijalizirana za anesteziju i operaciju kod bolesnika koji odbijaju primiti krv (Otpusno pismo KBC Osijek); 21. rujna 2021. na sastanku s pomoćnikom ravnatelja za kvalitetu KBC Osijek izv. prof. dr. sc. NĆ, dr. med., pomoćnikom ravnatelja za pravne poslove FĆ i anesteziologom PĆ dr. med. tužitelj je dobio usmeno objašnjenje da ga ne žele operirati bez potpisivanja pristanka na transfuziju; 28. listopada 2021. tužitelj je pregledan u KBC Zagreb (nalaz anesteziologa prim. dr. TĆŽ dr. med.) u kojem je navedeno: "kod bolesnika postoji rizik perioperativnog krvarenja ali je on prihvatljiv uz derivate koje bolesnik pristaje primati te korištenje cell savera"; 24. studenog 2021. tužitelj je zaprimljen u KBC Zagreb radi operativnog zahvata, a sam zahvat prekinut je 26. studenog 2021. jer "zahvat nije mogao biti izveden bez upotrebe krvi", te je tužitelj otpušten 3. prosinca 2021. uz objašnjenje "(. . .) Zbog nemogućnosti izvođenja zahvata bez nadoknade krvi i krvnih pripravaka, a pacijent je Jehovin svjedok, odustane se od daljnjeg zahvata" (otpusno pismo KBC Zagreb); 18. siječnja 2022. tužitelj je ponovno pregledan kod KĆ dr. med. specijalist internističke onkologije u KBC Zagreb koji je u svom nalazu zaključio "S onkološke strane indicirano je kirurško odstranjenje navedenog tumora (…) Ovaj tip tumora nije osjetljiv na kemoterapiju niti radioterapiju"; 25. travnja 2022. tužitelj je pregledan u Sveučilišnoj bolnici Semmelweis u Budimpešti, te je dr. AĆ potvrdio da je moguće izvršiti operaciju bez transfuzije krvi (ovjereni prijevod nalaza bolnice Semmelweis u Budimpešti, Mađarska priložen je uz žalbu); 1. lipnja 2023. liječnici iz bolnice Universitatsklinikum Mannheim Gmbh, Chirurgische Klinik, Mannheim, u Njemačkoj, potvrdili su da je resekcija moguća (nalaz priložen spisu); 20. lipnja 2023. u telefonskom razgovoru prof.dr.med. BĆ, direktor Chirurgischen Klinik, Mannheim, Njemačka ukazao je tužitelju na moguće komplikacije, ali potvrdio da je spreman obaviti operaciju bez transfuzije krvi.

2.3. Tužitelj navodi da je stoga, 10. kolovoza 2023. podnio molbu ravnateljstvu KBC Zagreb za ispunjavanje tiskanice pod nazivom "Zahtjev i prijedlog za upućivanje na liječenje u inozemstvo", te je 6. listopada 2023. KBC Zagreb odbio ispuniti predmetnu tiskanicu smatrajući da operaciju nije moguće izvesti bez transfuzije krvi" (dopis KBC Zagreb, Klinika za kirurgiju Medicinskog fakulteta, dr.sc. UĆ); tužitelju je 26. listopada 2023. dostavljeno pismo Universitatsklinikum Mannheim Gmbh, Chirurgische Klinik, Mannheim, Njemačka, s troškovnikom operacije, koju je moguće izvesti bez transfuzije krvi u toj klinici, te je tužitelj 9. studenog 2023. podnio i zahtjev za odobravanje liječenja u inozemstvu. Dakle, tužitelj nije mogao dostaviti urednu popunjenu tiskanicu jer su referentni liječnici KBC Zagreb odbili izvršiti operaciju bez tužiteljevog pristanka na transfuziju s obzirom na procjenu da takva operacija uopće nije izvediva iako dokazi u spisu upućuju na suprotan zaključak. Prema obavijesti Ministarstva zdravstva od 26. ožujka 2018., koja je dostavljena u privitku tužiteljeve žalbe, KBC Zagreb referentna je bolnica za liječenje bolesnika Jehovinih svjedoka. Tužitelj je samoinicijativno pronašao dvije medicinske ustanove (u Mađarskoj i Njemačkoj), koje provode strategije medicinskog liječenja uz minimiziran gubitak krvi i izbjegavaju korištenje alogene (donatorske) transfuzije krvi (tzv. beskrvna kirurgija ili optimizirana PBM). Medicinski timovi u Mađarskoj i Njemačkoj bili su spremni izvesti operaciju bez transfuzije krvi u skladu s tužiteljevim vjerskim uvjerenjima kao Jehovinog svjedoka, kao i s obzirom na neizbježne rizike i moguće komplikacije povezane s transfuzijom krvi. Smatra da ekscesivnim formalizmom o njegovom zahtjevu uopće nije meritorno odlučeno, pri čemu boluje od zloćudne bolesti koju je potrebno hitno kirurški liječiti, a tužitelj je zdravstveno osigurana osoba u državi članici Europske unije, koja ima pravo na prekograničnu zdravstvenu zaštitu prema čl. 4. t. 1. i čl. 25. Pravilnika i u opsegu utvrđenim Uredbama EU 883/2004 i 987/2009 te Direktivom EU 2011/24. Prema članku 168. stavku 1. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (UFEU) treba osigurati visoku razinu zaštite zdravlja ljudi pri utvrđivanju i provedbi svih politika i aktivnosti Unije; Sukladno načelima utvrđenim propisima Europske unije pacijentima bi trebalo osigurati pokriće troškova zdravstvene zaštite barem u visini predviđenoj za istu zdravstvenu zaštitu da je ona pružena u državi članici čijem sustavu pripadaju. (čl. 29. Direktive EU 2011/24). Smatra da ima pravo na plaćanje troškova liječenja u okviru utvrđenog standarda prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja, koji se osigurava svim osiguranim osobama pod jednakim uvjetima. Smatra i da su Ustavom Republike Hrvatske, Zakonom o zdravstvenoj zaštiti i Zakonom o zaštiti prava pacijenata svakom pacijentu garantirana pravo na samoodređenje te pravo na liječenje u skladu s vjerskim uvjerenjima, a o pravu Jehovinih svjedoka na liječenje bez transfuzije krvi govore i brojne pozitivne presude Europskog suda za ljudska prava i postojeći programi za liječenje beskrvnim postupcima, te se rizik od smrtnih slučajeva zbog iskrvarenja smanjuje. Primjenu Pravilnika u ovoj upravnoj stvari smatra pretjerano formalističkom i suprotnoj međunarodnim pravnim standardima, koji predstavljaju nadnacionalni izvor prava u Europskoj uniji.

2.4. Tužitelj je 2003. godine kršten kao Jehovin svjedok u dobi od 18 godina, te sada, kao osoba od 38 godina, želi živjeti s pravom na osobnu autonomiju u pogledu fizičkog integriteta i vjerskih uvjerenja. U odnosu na medicinsku skrb istu nije odbio već je zatražio medicinski tretman, koji je moguć bez transfuzije krvi. U smislu zaštite slobode vjere (savjesti) poziva se na članak 14. Ustava Republike Hrvatske (dalje: Ustav) i članak 9. Konvencije), kao i na presude Europskog suda za ljudska prava:

Pravo na slobodu misli, savjesti i vjere uključuje pravo na izbor liječenja koje je u skladu s iskrenim uvjerenjima i savješću (Jehovini svjedoci iz Moskve i drugi protiv Rusije, br. 302/02, §§ 132, 135, 136, 10 lipnja 2010.; Taganrog LRO i drugi protiv Rusije, §§ 162- 165, br. 32401/10 i 19 drugih, 7. lipnja 2022.). To je temeljno pravo za ljudsko dostojanstvo, osobnu autonomiju i samoodređenje. (Soares de Melo protiv Portugala, br. 72850/14, §§ 109-110, 16. veljače 2016.; Lambert i drugi protiv Francuske (GC), br. 46043/14, §§ 178, 180, S. lipnja 2015.; i Glass protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 61827/00, 9. ožujka 2004., § 82). Dakle, negativna dužnost države da se ne upliće zahtijeva da poštuje pacijentov odgovoran izbor liječenja. Država ima "pozitivnu obvezu" prema članku 9. stavku 1. Europske Konvencije i članka 10. stavak 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima (dalje: Povelja) poduzeti "razumne i primjerene mjere" kako bi udovoljila zahtjevu pacijenta za pristup medicinskoj skrbi koja poštuje njegovu vjersku savjest (Vartic protiv Rumunjske (br. 2), br. 14150/08, 17. prosinca 2013., §§ 45, 48-51); Slobode i prava, koja su garantirana Ustavom i Konvencijom, mogu se ograničiti samo da bi se zaštitili sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje, sukladno čl. 16. Ustava. Sloboda izbora i samoodređenja temeljne su sastavnice života i ne smiju biti zapreka primanju odgovarajućeg liječenja, na koje kao osiguranik HZZO-a tužitelj ima pravo. U slučaju kada je pacijentu uskraćeno odobrenje za prekogranično liječenje prema članku 8. stavku 1. Direktive 2011/24/EU na temelju toga što je takvo liječenje bilo dostupno, uz transfuziju krvi, u državi pacijentovog prebivališta, Sud Europske unije (Sud EU) primijetio je da "kada država članica prebivališta osigurane osobe odbije dati prethodno odobrenje predviđeno člankom 20. stavkom 1. Uredbe br. 88312004, ta država članica provodi pravo Unije, u smislu članka 51. stavka 1. Povelje, tako da je obvezna poštovati temeljna prava zajamčena Poveljom, uključujući posebno ona sadržana u njezinom članku 21." (presuda Suda Europske unije od 29. listopada 2020., C-243-19, EU:C:2020:872, stavak 34.). Sud EU smatra i da je "zabrana diskriminacije na temelju vjere ili uvjerenja obvezna kao opće načelo prava Unije; Prema ustaljenoj sudskoj praksi Suda, to opće načelo zahtijeva da se usporedive situacije ne smiju tretirati različito i da se različite situacije ne smije se tretirati jednako, osim ako je takvo postupanje objektivno opravdano." (Presuda Suda Europske unije od 29. listopada 2020., C-243-19, EU:C:2020:872, stavci 36, 37; vidi također ECHR, Thlimmenos protiv Grčke, br. 34369/97, stavak 44, 6. travnja 2000.). Sud EU je utvrdio da "članak 8. stavak 5. i stavak 6. točka (d) Direktive 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj zaštiti, treba čitati u svjetlu članka 21. stavka 1. Povelje o temeljnim pravima Europske unije i mora se tumačiti na način da sprječava državu članicu u kojoj pacijent živi da odbije dati mu odobrenje predviđeno u članku 8. stavku 1. te direktive kada je u toj državi članici bolničko liječenje, čija medicinska učinkovitost nema sumnje, dostupno, ali pacijentova vjerska uvjerenja ne odobravaju korištenu metodu liječenja, osim ako je to odbijanje objektivno opravdano legitimnim ciljem koji se odnosi na održavanje sposobnosti zdravstvene skrbi ili medicinske kompetencije, te predstavlja prikladno i neophodno sredstvo za postizanje tog cilja." (Presuda Suda Europske unije od 29. listopada 2020., C-243-19, EU:C:2020:872, stavci 86.2.). Nadalje, zabrana diskriminacije u vezi s liječenjem zajamčena je člancima 8., 9. i 14. Konvencije i odgovarajućom sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Iskrena vjerska uvjerenja i savjest usporedivi su po svojoj važnosti s identitetom osobe. Za mnoge su njihova uvjerenja toliko čvrsta da se smatraju nepromjenjivima i jednaka su nepromjenjivim fizičkim karakteristikama. Prema Europskom sudu za ljudska prava vjerska uvjerenja i savjest mogu biti "dovoljno uvjerljivi , ozbiljni, kohezivni i važni" tako da predstavljaju "nepremostiv sukob" između ponuđenog medicinskog tretmana i savjesti osobe (ECHR, Bayatyan protiv Armenije [GC], § 110). Prilagođavanje medicinskog tretmana stvarnim potrebama i okolnostima pacijenta nužan je zahtjev medicinske prakse i bolničke skrbi. Vjerska uvjerenja i savjest nisu manje važni. Stoga se prema podnositelju zahtjeva postupa drugačije od drugih osoba u sličnim situacijama, poput osoba čije fizičko stanje ograničava liječenje koji mogu primiti ili zahtijeva hitnije liječenje. Zbog toga smatra da je odbijanje popunjavanja tiskanice u ovom slučaju protivno profesionalnim medicinskim standardima i predstavlja diskriminaciju po osnovi vjere. Time se krši i čl. 1. st. 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije, čl. 4 Deklaracije iz Brightona kao i gore navedene odredbe. Zbog nepotpisivanja tiskanice podnositelj zahtjeva se stavlja u nemoguću situaciju da se ili odrekne jednog od svojih najdubljih uvjerenja povezanih s biblijskim stajalištem o svetosti krvi ili da se drži svojih uvjerenja i savjesti te plati sve troškove liječenja u inozemstvu. To nameće značajan financijski teret za ostvarivanje temeljnih prava podnositelja zahtjeva, koji nije nametnut nijednom drugom dijelu stanovništva (presuda Suda Europske unije u predmetu CHEZ Razpredelenie Bugarska, EU:C:2015:480 , stavci 94. - 96.; presuda Suda Europske unije u predmetu G4S Secure Solutions, EU:C:2017:203 , stavci 42-43; i presuda Suda Europske unije u predmetu T i ADDH , EU:C:2017:204 , stavci 32, 40). Slijedom navedenoga predlaže da sud poništi osporavano rješenje u ovoj upravnoj stvari, kao i prvostupanjsko rješenje, da sud usvoji zahtjev tužitelja za upućivanje na liječenje u inozemstvo na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja te se nalaže prvostupanjskom tijelu da o tome donese odgovarajuće rješenje u roku od 60 dana od dostave pravomoćne odluke u ovome sporu, kao i da sud naredi tuženiku naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu, u bitnome, navodi da je osporavano rješenje doneseno u skladu s činjeničnim stanjem utvrđenim u pravilno provedenom upravnom postupku, te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan. Prigovora pasivnoj legitimaciji u ovome upravnom sporu. Tuženik ponavlja sadržaj obrazloženja osporavanog rješenja koji se svodi na izostanak formalnih razloga dopustivosti zahtjeva. U odnosu na tužbene zahtjeve poziva se na primjenu odredbe članka 34. toč. 1. Zakona kojom je propisano da se osiguranim osobama Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje u okviru prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova zdravstvenih usluga koje su pružene na način i po postupku koji nije propisan propisima Europske unije, Direktivom 2011/24/EU, međunarodnim ugovorom, Zakonom, odnosno podzakonskim propisima donesenim na temelju Zakona, kao i za razliku za povećane troškove liječenja koji su posljedica osobne želje osigurane osobe zbog njezina vjerskog, drugog uvjerenja ili bilo kojeg drugog razloga, a koje predstavlja liječenje izvan utvrđenog standarda prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznoga zdravstvenog osiguranja koji se osigurava svim osiguranim osobama pod jednakim uvjetima. Stoga tuženik ističe da, čak i da su ispunjene pretpostavke za provedbu upravnog postupka, odnosno da je tužitelj tuženiku i dostavio uredno ispunjenu i od strane predlagatelja - dr. med., spec. abdominalne kirurgije potpisanu tiskanicu, ne bi bili ispunjeni uvjeti za odobrenje upućivanja tužitelja na liječenje u inozemstvo u predmetnom slučaju jer je odluka imenovanoga da ne prihvaća standardno liječenje (jer ne želi primiti krv), uslijed čega (primjenom Zakona i Pravilnika) nije opravdano priznavanje prava na upućivanje na liječenje u inozemstvo. U odnosu na tužbene navode tužitelja u kojima se poziva na dijelove presude Suda Europske unije od **.**.2020., Z, C- 243/19, EU:C:2020:872, tuženik ističe kako se tužitelj poziva samo na dijelove presude koji mu idu u korist, jer iz navedene presude nije razvidno da je u konkretnom predmetu došlo do diskriminacije iz vjerskih razloga te se poziva na stavak 86. točku 1. predmetne presude Suda Europske unije u kojoj stoji da „članak 20. stavak 2. Uredbe (EZ) br. 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti, u vezi s člankom 21.stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima treba tumačiti na način da mu se ne protivi to da država članica boravišta osiguranika njemu odbije izdati odobrenje iz članka 20. stavka 1. te Uredbe ako je u toj državi članici dostupno bolničko liječenje čija se medicinska učinkovitost ne dovodi u pitanje, ali se metoda liječenja koja se primjenjuje ne slaže s vjerskim uvjerenjima tog osiguranika".

4. Tužitelj je 8. travnja 2024, dostavio podnesak u kojemu je osporio navode iz odgovora na tužbu, ponavljajući tužbene navode, te se pozvao na odredbu članka 26. st. 3. Zakona koji propisuje da se pravo osigurane osobe na upućivanje na liječenje u inozemstvu može ostvariti samo ako se radi o potrebi liječenja, koje se ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u drugim državama članicama EU i trećim državama. Iz dokaza priloženih tužbi nedvojbeno proizlazi da se u ovom slučaju radi upravo o takvom slučaju, jer su ugovorne zdravstvene ustanove utvrdile da ne mogu uspješno provesti liječenje bez upotrebe krvi, dok je to moguće učiniti u druge dvije države članice EU. Nadalje, tužitelj osporava zaključak tuženika o ishodu postupka da je zatražen Nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva, što nadilazi stručna znanja koja bi tuženik bez pribave istoga mogao imati. U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije ističe da prema članku 18. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" broj 36/24 – dalje: ZUS), tuženik u ovom sporu može biti samo ono javnopravno tijelo koje je donijelo pojedinačnu odluku. U odnosu na pozivanje tuženika na odredbu članka 34. Zakona navodi da uopće nije utvrđeno prelazi li zahtijevano liječenje u inozemstvu standarde na koje imaju pravo osigurane osobe kod tuženika. U slučaju da su ti troškovi liječenja povećani, tužitelj prema čl. 34. toč.1 citiranog Zakona ne bi imao pravo samo na plaćanje razlike za povećane troškove liječenja, ali bi mu trebalo omogućiti prekograničnu zdravstvenu zaštitu u financijskom okviru koji pokriva utvrđeni standard prava na zdravstvenu zaštitu na koji imaju pravo sve druge osobe. Tužitelju bi trebalo omogućiti prekograničnu zdravstvenu zaštitu u financijskom okviru koji pokriva utvrđeni standard prava na zdravstvenu zaštitu na koji imaju pravo sve druge osobe u Republici Hrvatskoj osigurane kod tuženika. Sukladno načelima utvrđenim propisima Europske unije pacijentima bi trebalo osigurati pokriće troškova zdravstvene zaštite barem u visini predviđenoj za istu zdravstvenu zaštitu da je ona pružena u državi članici čijem sustavu pripadaju. (čl. 29. Direktive EU 2011/24). Smatra da tuženik pogrešno interpretira presudu Suda EU od **.**.2020. Z, C-243/19, EU:C.2020:872 citirajući stavak 86(1), ali zanemarujući ključni zaključak Suda u stavku 86(2), gdje je, između ostaloga navedeno: „Nacionalni propis koji ovlašćuje tijelo nadležne države da odbije izdavanje prethodnog odobrenja kada je u toj državi članici dostupno bolničko liječenje čija se medicinska učinkovitost ne dovodi u pitanje ali se metoda liječenja ne slaže s vjerskim uvjerenjima konkretnog osiguranika, osim u slučaju kad je odbijanje objektivno opravdano legitimnim ciljem koji se odnosi na održavanje kapaciteta liječenja ili liječničke stručnosti i predstavlja nužno sredstvo za postizanje tog cilja, protivan je čl. 8. st. 5. i čl. 8. st. 6. toč. (d) Direktive 2011/24/EU i toč. 21. Povelje EU o temeljnim pravima". Smatra da se tuženik poziva isključivo na primjenu nacionalnog prava, bez dovođenja istog u korelaciju s nadnacionalnim pravom (Uredbe EU; Konvencija, Povelja, Ustav RH).

5. Sud je održao raspravu 11. ožujka 2025. u nazočnosti tužitelja i službene osobe tuženika. Sud je raspravu zakazao primjenom odredbe članka 6. stavak 1. ZUS- a koji propisuje da će prije donošenja presude sud svakoj stranci dati mogućnost izjasniti se o zahtjevima i navodima drugih stranaka te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora.

6. Na navedenoj raspravi stranke su ostale kod prethodno iznesenih navoda, a tužitelj je naveo i da je zbog rasta tumora koji je prijetio nepovratno oštetiti živce o svom trošku platio operaciju koja je izvedena u bolnici u Mannheimu, Universitaetsmedizin (SR Njemačka), 7. ožujka 2024., bez korištenja krvnih preparata.

7. Sud je izveo dokaze čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje te u spisu ovoga upravnog spora.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Najprije valja otkloniti prigovor promašene pasivne legitimacije, jer je tužitelj pravilno u tužbi kao tuženika, sukladno članku 19. ZUS-a, odredio donositelja pojedinačne odluke.

10. Tuženik se u postupku poziva (isključivo) na nacionalno pravo, te relevantne odredbe propisuju sljedeće:

Prema odredbi članka 34. Zakona osiguranim osobama u okviru prava na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava se plaćanje troškova zdravstvenih usluga koje su pružene na način i po postupku koji nije propisan propisima Europske unije, Direktivom 2011/24/EU, međunarodnim ugovorom, Zakonom, odnosno podzakonskim propisima donesenim na temelju Zakona; Prema odredbi članka 25. stavka 1. Pravilnika osiguranoj osobi može se odobriti pravo na upućivanje na liječenje u inozemstvo zbog liječenja urođenih anomalija, provođenja transplantacijskih programa, te liječenja zloćudnih bolesti, uključujući pretraživanje međunarodnih registara dobrovoljnih davalaca koštane srži ako se potrebno liječenje ne može provesti u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u inozemstvu;

Prema odredbi članka 25. stavka 3. Pravilnika, iznimno, osiguranim osobama može se odobriti upućivanje na liječenje u inozemstvo zbog liječenja bolesti koje nisu obuhvaćene stavkom 1. istoga članka Pravilnika ako se potrebno liječenje ne može provesti u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u inozemstvu. Sukladno odredbi članka 26. stavka 1. Pravilnika, u skladu s odredbom članka 25. Pravilnika, odlučuje se rješenjem koje u prvom stupnju donosi ovlašteni radnik Direkcije Zavoda;

Prema odredbi članka 26. stavka 2. Pravilnika rješenje o pravu na upućivanje na liječenje u inozemstvo donosi se na osnovi zahtjeva osigurane osobe, odgovarajuće medicinske dokumentacije i obveznog prijedloga za upućivanje na liječenje u inozemstvo koji daje nadležni referentni centar Ministarstva zdravstva nadležan prema dijagnozi bolesti osigurane osobe za koju se predlaže upućivanje na liječenje u inozemstvo, odnosno doktor specijalist ili liječnički konzilij ugovorne zdravstvene ustanove na sekundarnoj i tercijarnoj razini u kojoj se osigurana osoba liječi, s prijedlogom jedne ili više inozemnih zdravstvenih ustanova koje mogu obaviti traženo liječenje, te nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva Direkcije Zavoda - na tiskanici koja je sastavni dio Pravilnika;

Prema odredbi članka 26. stavka 14. Pravilnika prijedlog za upućivanje na liječenje u inozemstvo daje doktor specijalista nadležnog referentnog centra ili doktor specijalist, odnosno liječnički konzilij ugovorne zdravstvene ustanove u kojoj se osigurana osoba liječi i to samo u okviru svoje djelatnosti, a daju ga na tiskanici »Zahtjev i prijedlog za upućivanje na liječenje u inozemstvo« (u daljnjem tekstu: tiskanica) čiji je oblik i sadržaj tiskan uz Pravilnik i čini njegov sastavni dio; Prema odredbi stavka 15. članka 26. Pravilnika tiskanica iz stavka 14. istog članka Pravilnika predstavlja ujedno i zahtjev osigurane osobe za upućivanje na liječenje u inozemstvo, te njezinu izjavu kojom svojim potpisom potvrđuje da je upoznata da prema odredbama Pravilnika osigurana osoba koja na liječenje u inozemstvo ode bez rješenja Direkcije Zavoda nema pravo, unatoč podnijetom zahtjevu i prijedlogu iz stavka 2. istog članka Pravilnika, ostvariti to liječenje na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja;

11.1. Direktiva 2011/24/EU od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, u članku 8. stavak 5. propisuje: ne dovodeći u pitanje stavak 6. točke od (a) do (c), država članica čijem sustavu osigurana osoba pripada ne smije uskratiti prethodno odobrenje kada pacijent ima pravo na dotičnu zdravstvenu zaštitu u skladu s člankom 7., a kada se ta zdravstvena zaštita ne može pružiti na njezinom državnom području u roku koji je medicinski opravdan na temelju objektivne medicinske procjene pacijentova zdravstvenog stanja, povijesti i vjerojatnog tijeka pacijentove bolesti, pacijentova stupnja boli i/ili prirode pacijentova invaliditeta u trenutku kada je zahtjev za odobrenje podnesen ili obnovljen.

11.2. Stavkom 6. navedenog članka propisano je da država članica čijem sustavu osigurana osoba pripada može uskratiti prethodno odobrenje iz sljedećih razloga: (a) pacijent će prema kliničkoj procjeni nedvosmisleno biti izložen riziku koji se u pogledu sigurnosti pacijenta ne može smatrati prihvatljivim, uzimajući u obzir potencijalnu dobrobit tražene prekogranične zdravstvene zaštite za pacijenta; (b) šira javnost će nedvosmisleno biti izložena velikom sigurnosnom riziku zbog predmetne prekogranične zdravstvene zaštite; (c) tu zdravstvenu zaštitu pruža pružatelj zdravstvene zaštite koji daje povoda za ozbiljnu i posebnu zabrinutost u vezi s poštovanjem standarda i smjernica o kvaliteti zdravstvene zaštite i sigurnosti pacijenta, uključujući odredbe o nadzoru, bez obzira na to jesu li ti standardi i smjernice propisani zakonima i drugim propisima ili putem sustava akreditacije koje je uspostavila država članica liječenja; (d) ta se zdravstvena zaštita može pružiti na njezinom državnom području u roku koji je medicinski opravdan uzimajući u obzir sadašnje zdravstveno stanje i vjerojatni tijek bolesti svakog navedenog pacijenta.

12. Sud ocjenjuje potpuno pravilnim pozivanje tužitelja na citirane odredbe članka 14. Ustava RH, članka 9. stavak 1. i stavak 2. Konvencije, članka 10. stavak 1.

Povelje i članka 21. Povelje.

13. Iz spisa tuženika proizlazi da je tužitelj 10. studenog 2023. dostavio Direkciji Zavoda tiskanicu Zahtjev i prijedlog za upućivanje na liječenje u inozemstvo.

14. Pri tome je iz spisa tuženika razvidno da je tužitelj u tužbi pravilno iznio kronologiju događanja u svezi postavljanja dijagnoze i potrebe kirurškog liječenja, što je razvidno iz priložene medicinske dokumentacije, te sud neće ponavljati citirane navode.

15. Sumarno, tužitelju je dijagnosticiran tumor zdjelice u odnosu na koji je višekratno indiciran (isključivo) kirurški zahvat, pri čemu je tužitelj, kao Jehovin svjedok, (bezupješno) zatražio zahvat od KBC Osijek kao i od KBC Zagreb, kao referentnog centra Ministarstva zdravstva za liječenje bolesti Jehovinih svjedoka, uz konstataciju abdominalnih kirurga da liječenje odnosno kiruruški zahvat bez korištenja transfuzije nijemoguć (uopće).

16. Obzirom da predmetna tiskanica nije bila ispunjena u svim točkama, kao i da na istoj nije bilo potpisa nadležnog liječnika niti pečata zdravstvene ustanove predlagatelja, odnosno da je ista potpisana samo po tužitelju, Direkcija Zavoda je zaključkom KLASA: UP/I-504- 03/23-01/912, URBROJ: 338-01-06-05-23-02 , dana 14. studenoga 2023., pozvala tužitelja da u roku 15 dana od primitka zaključka dostavi važeću, original tiskanicu (na obrascu iz 2017. godine), ispunjenu u svim točkama, kao i potpisanu po predlagatelju - dr. med. spec. abdominalne kirurgije (iz ugovorne zdravstvene ustanove na sekundarnoj razini i tercijarnoj razini) i ovjerenu faksimilom istog doktora te pečatom zdravstvene ustanove predlagatelja, i potpisanu u točki 12. po podnositelju zahtjeva, kao i svu raspoloživu medicinsku dokumentaciju vezanu uz uputnu dijagnozu, ukoliko ista nije već dostavljena.

17. Dana 28. studenoga 2023. u Direkciji Zavoda je zaprimljena original tiskanica, u točki 12. potpisana po tužitelju, no ista ponovno nije bila ispunjena u svim točkama niti potpisana po nadležnom liječniku niti ovjerena pečatom zdravstvene ustanove predlagatelja.

18. Uz tiskanicu je priložen dopis dr. sc. SĆ, dr. med., spec. iz Zavoda za onkološku kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb u kojem stoji da resekcija i rekonstrukcija obje krvne žile nije moguća bez transfuzije krvi, te da se, obzirom da tužitelj nije želio transfuziju, odustalo od operacijskog zahvata prema dogovoru s tužiteljem. U istom dopisu stoji i da je imenovani prezentiran na onkološkom timu gdje je bio i vaskularni kirurg te su zaključili da takvu operaciju nije moguće izvesti bez transfuzije krvi i da ga zbog toga nema smisla upućivati na liječenje u inozemstvo.

19. Stoga je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje, KLASA: UP/I-504- 03/23- 01/912, URBROJ: 338-01-06-05-23-04 od 1. prosinca 2023., kojim je odbacilo zahtjev tužitelja za upućivanje na liječenje u inozemstvo, na teret sredstava obveznog zdravstvenog osiguranja, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. i stavak 2. ZUP-a, kojom je propisano da kad podnesak sadržava kakav nedostatak koji onemogućuje postupanje po podnesku, odnosno ako je podnesak nerazumljiv ili nepotpun, službena osoba zaključkom će upozoriti na to stranku i odrediti rok u kojem je stranka dužna otkloniti nedostatak , uz upozorenje na pravne posljedice ako u to u određenom roku ne učini.

20. Tuženik smatra da obzirom da tužitelj nije postupio po zaključku od 14. studenoga 2023. prvostupanjsko tijelo nije niti moglo provesti upravni postupak sukladno važećim propisima, a tako niti donijeti odluku o medicinskoj indiciranosti upućivanja tužitelja na liječenje u inozemstvo.

21. Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U- III-4673/2008. od 20. svibnja 2009., koji stav je primjenjiv u ovoj upravnoj stvari, proizlazi zaključak da pogreške (dakle i propusti) nadležnih tijela ne smiju ići na štetu građana koji stav proizlazi i iz presude Europskog suda za ljudska prava, Gashi protiv Hrvatske od 17. prosinca 2007.

22. Sud iz ukupnosti pribavljene dokumentacije zaključuje da je u ovoj upravnoj stvari doista riječ o ekstenzivnom formalizmu Direkcije Zavoda da tužitelju uopće omogući sadržajno razmatranje zahtjeva za ostvarivanja prava na prekograničnu zdravstvenu zaštitu.

23. Pri tome valja istaknuti da se pokazao netočnim i zaključak Zavoda za onkološku kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Zagreb iz 2023. u kojem stoji da "resekcija i rekonstrukcija obje krvne žile nije moguća bez transfuzije krvi (…) odnosno da takvu operaciju nije moguće izvesti bez transfuzije krvi i da ga zbog toga nema smisla upućivati na liječenje u inozemstvo".

24. Stoga polazišna točka u odlučivanju o zahtjevu tužitelja mora biti činjenica da je predmetni zahvat bez transfuzije krvi evidentno izveden u državi članici EU, pri čemu je potrebna i medicinska ocjena uspješnosti iste.

25. Nesporno je i da je tužitelj prije navedenog zahvata podnio pisani zahtjev radi ostvarivanja prava na zdravstvenu zaštitu u smislu članka 7. Pravilnika, pri čemu se ne može smatrati propustom tužitelja odbijanje ispunjavanja tiskanice od strane nadležnih liječnika.

26. U tom smislu valja istaknuti i odredbu članka 27. stavak 5. Zakona o zdravstvenoj zaštiti ("Narodne novine" br. 100/18., 125/19., 133/20., 147/20., 136/21., 119/22., 156/22., 33/23., 145/23., 36/24.) na temelju koje je tužitelj mogao, radi ishođenja ispunjenja tiskanice od strane dr. med. spec. abdominalne kirurgije (iz ugovorne zdravstvene ustanove na sekundarnoj razini i tercijarnoj razini) i ovjerenu faksimilom istog doktora te pečatom zdravstvene ustanove predlagatelja, samostalno zatražiti zaštitu svojih prava.

27. Radi ostvarenja načela svrsishodnosti i efikasnosti, sud upućuje prvostupanjsko tijelo da samostalno otkloni formalne nedostatke tiskanice ili da istu smatra pravilno ispunjenom i nastavi postupak pribavljanjem nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva.

28. U odnosu na nadležno liječničko povjerenstvo nadležnog regionalnog ureda, koje je dužno donijeti nalaz, mišljenje i ocjenu o opravdanosti medicinskih indikacija za odobrenje zahtjeva, prema Zakonu i Pravilniku, potrebno je da isto, bez diskriminatornih učinaka u odnosu na tužitelja, a uvažavajući citirane odredbe Ustava Republike Hrvatske, Konvencije i Povelje EU, u smislu slobode vjeroispovijesti tužitelja, odluči o potrebi liječenja koja se (očigledno) ne provodi u ugovornim zdravstvenim ustanovama u Republici Hrvatskoj, a može se uspješno provesti u drugim državama članicama EU i trećim državama.

29. Na prvostupanjskom je tijelu da po utvrđenju ispunjenja medicinskih indikacija za odobrenje korištenja prekogranične zdravstvene zaštite tužitelju odobri prekograničnu zdravstvenu zaštitu u financijskom okviru koji pokriva utvrđeni standard prava na zdravstvenu zaštitu na koji imaju pravo sve druge osobe u Republici Hrvatskoj osigurane kod tuženika.

30. Također, sud ocjenjuje da je u ovoj upravnoj stvari mjerodavno pravo i citirana presuda Suda EU, od 29. listopada 2020., C-243-19, EU:C:2020:872, u kojoj je navedeno: " Članak 8. stavak 5. i članak 8. stavak 6. točku (d) Direktive 2011/24/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2011. o primjeni prava pacijenata u prekograničnoj zdravstvenoj skrbi, u vezi s člankom 21. stavkom 1. Povelje Europske unije o temeljnim pravima, treba tumačiti na način da im se protivi to da država članica čijem sustavu pacijent pripada pacijentu odbije izdati odobrenje iz članka 8. stavka 1. te direktive ako je u toj državi članici dostupno bolničko liječenje čija se medicinska učinkovitost ne dovodi u pitanje, ali se metoda liječenja koja se primjenjuje ne slaže s vjerskim uvjerenjima tog pacijenta, osim ako je to odbijanje objektivno opravdano legitimnim ciljem koji se odnosi na održavanje kapaciteta liječenja ili liječničke stručnosti i predstavlja prikladno i nužno sredstvo za postizanje tog cilja, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri."

31. Odredbom članka 7. stavak 3. Pravilnika propisano je da o uredno podnesenom zahtjevu kojem je priložena propisana dokumentacija iz stavka 2. ovoga članka odlučuje rješenjem nadležna područna služba odnosno regionalni ured Zavoda na temelju nalaza, mišljenja i ocjene liječničkog povjerenstva nadležnog regionalnog ureda u skladu sa stavkom 1. ovoga članka, kojim se ocjenjuje da li je takvo liječenje utvrđeno kao pravo na zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja u Republici Hrvatskoj i da li se takva zdravstvena zaštita može ostvariti u ugovornim zdravstvenim ustanovama, odnosno kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse ili ugovornog isporučitelja ortopedskih i drugih pomagala u Republici Hrvatskoj unutar medicinski opravdanog vremenskog roka, uzimajući u obzir trenutačno zdravstveno stanje osigurane osobe i vjerojatan razvoj njezine bolesti.

32. Stavkom 4. navedenog članka propisano je da se zahtjev iz stavka 1. ovoga članka ne smije odbiti ako liječničko povjerenstvo u nalazu, mišljenju i ocjeni utvrdi da se zdravstvena zaštita nije mogla ostvariti u ugovornim zdravstvenim ustanovama, odnosno kod ugovornog zdravstvenog radnika privatne prakse ili ugovornog isporučitelja ortopedskih i drugih pomagala u Republici Hrvatskoj u roku koji je medicinski opravdan, a na temelju objektivne medicinske procjene zdravstvenoga stanja osigurane osobe, povijesti i vjerojatnoga tijeka bolesti, stupnja boli i/ili prirode invaliditeta u trenutku podnošenja zahtjeva.

33. Slijedom navedenog, s obzirom da je u tijeku spora utvrđeno da je osporavanim rješenjem, kao i prvostupanjskim rješenjem u ovoj upravnoj stvari, povrijeđen zakon na štetu tužitelja, to je sud na temelju članka 117. stavak 1. ZUS-a usvojio tužbeni zahtjev kao u toč. I. – toč. II. izreke presude.

34. Kako sud ne raspolaže stručnim medicinskim znanjem u pogledu medicinske indiciranosti upućivanja tužitelja na liječenje u inozemstvo, te ne može sam riješiti upravnu stvar, valjalo je odlučiti kao u toč. III. izreke ove presude, primjenom članka 119. stavak 4. ZUS-a. Pri tome javnopravna tijela nisu ovlaštena preispitivati odluku o meritumu ove upravne stvari, sadržanu u točki III. izreke ove presude.

35. Odluka suda o troškovima spora donesena je na temelju odredbi članaka 144. i 147. ZUS-a te Tbr. 27. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 38/23), u okviru troškovnika podnesenog do zaključenja rasprave, polazeći od toga da je tuženik u cijelosti izgubio spor. Kao radnje u odnosu na koje tužitelj može ostvariti pravo na naknadu troškova zastupanja priznat je sastav tužbe (1.000,00 eura), što uvećano za PDV iznosi 1.250,00 eura. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

U Osijeku 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Blanka Sajter

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi ovome sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Tužitelju po opunomoćenici

2. Tuženiku