REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-937/2023-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Darka Milkovića, mr. sc. Senije Ledić i mr. sc. Neri Radas, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada Siska, Sisak, Rimska 26, OIB 08686015790, protiv tuženice KD, iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], radi iseljenja i predaje stana u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3490/2020-4 od 25. listopada 2022., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-18/2020 od 24. srpnja 2020., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za iseljenje tuženice iz stana broj 62 – trosobni stan na IV katu lijevo, sastojeći od 3 sobe, kuhinje, balkona, pomoćnih prostorija, u površini od 64,70 m2, a koji je kao poseban dio povezan s 1/64 dijela k. č. br. [katastarska čestica] stambena zgrada [adresa], 3, 5, 7 od 843 m2, upisanoj u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina] te predaju u posjed tužitelju slobodnog od osoba i stvari, uz naknadu troškova postupka tužitelju.
2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja, kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku, poslovni broj Ps-18/2020 od 24. srpnja 2020.
3. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem, poslovni broj Revd 1841/2023-2 od 24. svibnja 2023., tužitelju dopustio podnošenje revizije protiv presude Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-3490/2020-4 od 25. listopada 2022., u odnosu na slijedeće pravno pitanje:
"Predstavlja li miješanje tužitelja kao javne vlasti u ostvarivanju tuženikovog prava na dom predstavlja opravdan i legitiman cilj, imajući u vidu
- da je zakonito otkazan ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) zbog neplaćanja najamnine i drugih režijskih troškova te se da se ista i nakon otkaza ugovora o najmu stana neovlašteno nalazi u stanu;
- te činjenice da je riječ o stanu koji služi za rješavanje stambenog pitanja socijalno ugroženih osoba s tužiteljevog područja?"
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu odluku na način da se tužiteljev tužbeni zahtjev kao i zahtjev za dosudom parničnog troška u cijelosti prihvati, a podredno ukine nižestupanjske odluke i predmet vrati na ponovno suđenje.
5. Na reviziju nije odgovoreno.
6. Revizija je neosnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, i 114/22 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz članka 385.a ovoga Zakona zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet tužbenog zahtjeva je iseljenje tuženice i predaja u posjed tužitelju, slobodnog od svih osoba i stvari predmetne nekretnine (stana) koja je vlasništvo tužitelja, a koji zahtjev temelji na otkazu ugovora o najmu stana tuženici.
9. 1. Prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju u posjed utužene nekretnine pozivom na čl. 8. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori", broj 18/97, 6/99, 8/99, 14/02 i 1/06 - dalje: Konvencija), utvrđujući da predmetni stan predstavlja dom tuženice, da se tužitelj otkazom ugovora o najmu stana umiješao u pravo tuženice na dom, a da joj nije pružio dovoljnu zaštitu osiguranjem drugog smještaja, dok sama tuženica zbog svog materijalnog i socijalnog statusa nije u mogućnosti riješiti svoje stambeno pitanje na drugi način. Nižestupanjski sudovi su utvrdili i da je tuženica, 30. travnja 2004. zaključila s tužiteljem Ugovor o najmu stana (za socijalno ugrožene osobe) na neodređeno vrijeme, kojeg sukladno Ugovoru, koristi zajedno s članovima obiteljskog domaćinstva, a sve temeljem Odluke Gradskog poglavarstva od 29. ožujka 2004. i Anexa Ugovora o najmu stana (za socijalno ugrožene osobe) od 15. travnja 2015., te da je ugovoreno da je najmoprimac dužan plaćati troškove u svezi stanovanja, dok je Odlukom o utvrđivanju plaćanja najamnine od 4. listopada 2018. utvrđeno da se KD utvrđuje plaćanje slobodno utvrđene najamnine i pričuve, što ona nije činila, zbog čega joj je tužitelj otkazao navedeni ugovor i zatražio njezino iseljenje iz predmetnog stana.
9.2. Uz to je zaključio da je tužitelj imao zakonsko ovlaštenje temeljem čl. 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 148/06, 38/09, 153/09, 90/10., 143/12 i 152/14 - dalje: ZV) tražiti od tuženice predaju u posjed predmetne nekretnine, ali da nije dokazao da bi mu ta nekretnina bila potrebna radi vlastitog korištenja ili zbrinjavanja potrebitih, dok ekonomski interes tužitelja, da mu treća osoba plaća režijske troškove stana nije dovoljan razlog da se umiješa u pravo na dom tuženice. Stoga cijeneći da je tuženica ekonomski slabija i ugrožena osoba, da stan koristi sa mlljt. kćerkom, da u predmetnom stanu živi već šesnaest godina, da je osoba bez imovine veće vrijednosti i da nema drugog adekvatnog smještaja u koji bi preselila, prvostupanjski sud na temelju provedenog testa razmjernosti zauzima stav da u konkretnom slučaju prednost treba dati privatnom interesu tuženice nad javnim interesom tužitelja, zaključio da miješanje tužitelja kao vlasnika nekretnine u pravo na dom tuženice iz čl. 8 Konvencije nije opravdano, pa odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. 1. Drugostupanjski sud je ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev, jer je pravilno utvrdio, da predmetni stan predstavlja dom tuženice u smislu čl. 8. Konvencije, da otkaz ugovora o najmu stana tuženici, odnosno zahtjev za iseljenje predstavlja miješanje u njezino pravo na dom, s obzirom da je miješanje čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, a da činjenica da je otkaz ugovora o najmu stana dat u skladu sa čl. 19. Zakona o najmu stanova ("Narodne novine" br. 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20 - dalje: ZNS) istome ne otklanja značaj miješanja u pravo na dom tuženice. Stoga je po tome sudu pravilno prvostupanjski sud pristupio provođenju testa razmjernosti, a na temelju kojeg je pravilno zaključio da bi u konkretnom slučaju iseljenje tuženice predstavljalo neopravdano miješanje u njezino pravo na dom.
10. 2. Cijeneći da je tuženica osoba koja nema stalnih primanja, dok su njezina povremena primanja dostatna samo za podmirenje osnovnih životnih potreba, da je korisnica socijalnih potpora, da s obzirom na svoje materijalne prilike nije u mogućnosti osigurati sebi i mlljt. kćerki drugu nekretninu za život, dok tužitelj s druge strane, kao jedinica lokalne samouprave, nije pružio dokaza da bi iseljenje tuženice bilo nužno, odnosno društveno prijeko potrebno radi zašite javnog interesa ili interesa trećih osoba, drugostupanjski sud, nadalje, smatra da iseljenje tuženice iz predmetnog stana i predaja istog u posjed tužitelju predstavlja neopravdano miješanje u pravo na dom tuženice, koje nije bilo nužno u demokratskom društvu, pogotovo što je općepoznata činjenica da jedinice lokalne samouprave u pravilu dodjeljuju stanove u najam socijalno ugroženim osobama, a u konkretnom slučaju tužitelj tijekom postupka nije dostavio nijednog dokaza da bi postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženice i da bi skrb o takvoj osobi bila nužna i opravdavala iseljenje tuženice iz predmetnog stana u smislu čl. 8. Konvencije.
11. Tužitelj u podnesenoj reviziji, osporavajući zaključke nižestupanjskih sudova navodi da je vlasnik predmetne nekretnine te ima sasvim opravdano pravo i legitiman cilj za miješanje budući da tuženica neovlašteno boravi u tuđoj nekretnini, da je tužiteljev zahtjev za iseljenje i predaju stana u posjed nakon otkaza Ugovora o najmu usmjeren na zaštitu prava vlasnika stana da može slobodno raspolagati svojom imovinom, da je miješanje javne vlasti u ostvarivanju tuženikovog prava na dom utemeljeno na zakonu, a kako to proizlazi iz odredbe članka 161. Zakona, u konkretnoj situaciji radi se o stanovima koji služe za zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba te tužitelj, kao jedinica lokalne samouprave, ima obvezu skrbiti i brinuti za socijalno ugrožene osobe te im osigurati adekvatan smještaj. Takvim stavom drugostupanjskog suda smatra da se potiče neravnopravnost prema najmoprimcima koji uredno ispunjavaju svoje obveze, da tužitelj očito nikada ne može otkazati niti iseliti socijalno ugrožene osobe iz nekretnina u svojem vlasništvu, stvara se daljnja neravnopravnost između samih korisnika socijalnih stanova.
12. 1. Prije svega je potrebno navesti da odredba čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - nadalje: Konvencija) propisuje pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života, a prema toj odredbi svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. Da bi se pojedinac mogao pozvati na čl. 8. Konvencije, on mora dokazati da se njegov prigovor prava na dom odnosi na barem jednu od četiri odlučne činjenice-okolnosti navedene u tom članku, (privatnim životom, obiteljskim životom, domom i dopisivanjem).
12. 2. Prema odredbi čl. 34. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14) dom je nepovrediv, a pravo na dom ustavom zaštićeno pravo. Slobode i prava mogu se ograničiti samo zakonom da bi se zaštitila sloboda i prava drugih ljudi te pravni poredak, javni moral i zdravlje (čl. 16. st. 1. Ustava). Svako ograničenje ustavom zaštićenih sloboda i prava mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.
12. 3. Prema navedenom, odredba čl. 8. Konvencije sadrži negativnu i pozitivnu obvezu države. Osnovna svrha članka 8. Konvencije je zaštita pojedinca od proizvoljnog miješanja javne vlasti u privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje je negativna obveza koju ta odredba nameće državama. Ona traži od države da se suzdrži od proizvoljnog miješanja u pravo pojedinca. Pozitivna obveza, s druge strane, znači da države članice moraju osigurati poštovanje prava iz članka 8. Konvencije, čak i između privatnih stranaka (Bărbulescu protiv Rumunjske [VV], § 108. - 111.1). Te obveze mogu uključivati usvajanje mjera čiji je cilj osigurati poštovanje privatnog života čak i u području odnosa između pojedinaca (K protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 75.2).
12. 4. U odnosu na pravo na dom članak 8. Konvencije ne može se tumačiti kao da priznaje pravo na pružanje doma (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine [VV], § 99.) ili kao da dodjeljuje pravo na stanovanje na određenom mjestu (Garib protiv Nizozemske, §141.3). Pitanje prava na dom relevantno je u predmetima iseljenja u kojima je iseljenje neovlaštenih posjednika tražila država, ali i kada je iseljenje tražila jedinica lokalne vlasti ili trgovačko društvo u vlasništvu države budući da se oni u konvencijskom smislu smatraju državom (Škrtić protiv Hrvatske; McCann protiv Ujedinjene Kraljevine) ili pak u privatnopravnim odnosima. U privatno pravnim odnosima glavna obveza države su postupovna jamstva koja će osigurati provođenje djelotvornog i pravičnog postupka. Pitanje razmjernosti miješanja u pravo na dom ne postavlja automatski u svakom predmetu iseljenja (Petolas protiv Hrvatske, §72., Paulić protiv Hrvatske, §43.), već samo kada se stranka pozove na to svoje pravo.
12. 5. U konvencijskom smislu "dom" je autonoman pojam koji ne mora odgovarati pojmu „doma“ u domaćem pravu. Hoće li se neka nekretnina smatrati „domom“ činjenično je pitanje koje ne ovisi o zakonitosti posjeda prema odredbama nacionalnih zakona (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, § 46., Tijardović protiv Hrvatske, § 29.). Stoga je "dom" činjenični, a ne pravni pojam i ne ovisi o definicijama danim u domaćem pravu (Paulić protiv Hrvatske, § 33). „Dom“ prema shvaćanju ESLJP, koje prihvaća i ovaj sud, čine prostrije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu (kontinuiranu) povezanost, bez obzira na to nastanjuje li ih zakonito ili bez ovlaštenja (Bjedov protiv Hrvatske, § 57.). „Dom“ nije ograničen na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene (Orlić protiv Hrvatske, § 53.). Pravo na „dom“ ne obuhvaća pravo na određeni dom pa niti pravo na vlasništvo nad nekretninom koja predstavlja dom. Ne mora se raditi o stanu ili kući, pa „dom“ prema shvaćanju navedenog suda može, biti i kamp kućica ili drugi prostor ako ga pojedinac opravdano smatra svojim domom i koristi ga kao dom (Chapman protiv Ujedinjene Kraljevine, [VV] § 171.-174.). Zaštitu temeljem čl. 8. uživaju i poslovne prostorije (Zahi protiv Hrvatske, § 54.).
13. 1. Miješanje, koje je je u načelu zabranjeno, je svaki čin državne vlasti kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Tako je navedeno miješanje i nalog za iseljenje koji još nije izvršen (Ćosić protiv Hrvatske, § 22.). Međutim, ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu Konvencije. Iznimke su propisane čl. 8. st. 2. Konvencije. Da bi miješanje u pravo na dom bilo dopušteno moraju biti kumulativno ispunjene tri pretpostavke. Prva je zakonitost. Miješanje u pravo na dom mora biti utemeljeno na određenom nacionalnom propisu. Izraz „zakonitost“ ne podrazumijeva samo nužnost usklađenosti s domaćim pravom, već se on također odnosi na kvalitetu tog prava, koje mora biti u skladu s vladavinom prava. Naime, nacionalni propis mora biti jasan, predvidiv i dovoljno dostupan (Ć i drugi protiv Ujedinjene Kraljevine, § 87.) Nacionalno pravo mora biti dovoljno predvidljivo kako bi se pojedincima na odgovarajući način naznačilo u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima vlasti imaju pravo pribjeći mjerama koje utječu na njihova prava iz Konvencije (Fernández Martínez protiv Španjolske [VV], § 117.5). Stoga, već samo utvrđenje da miješanje u pravo na dom nije „u skladu sa zakonom“ dovodi do povrede članka 8. Konvencije. Stoga ako miješanje nema uporište u propisu koji je jasan, predvidiv i dostupan nije potrebno dalje niti ispitivati je li predmetno miješanje težilo „legitimnom cilju“ i je li bilo „nužno u demokratskom društvu, jer već sam nedostatak valjane pravne osnove dovodi do povrede prava na dom.
13. 2. Druga pretpostavka je postojanje legitimnog cilja. U tom pogledu miješanje u pravo na dom mora težiti ostvarenju legitimnog cilja tj. cilja kojim je moguće opravdati miješanje u pravo na dom. Ti su ciljevi navedeni u st. 2 čl. 8. Konvencije: interesi državne sigurnosti, javni red i mir, gospodarska dobrobit zemlje, sprječavanje nereda i zločina, zaštita zdravlja ili morala ili zaštite prava i slobode drugih. Europski sud je utvrdio da postoji legitimni cilj države za miješanje u pravo na dom kad donosi mjere koje se odnose na useljavanje koje se mogu opravdati očuvanjem gospodarske dobrobiti zemlje u smislu stavka 2. članka 8., a ne sprječavanjem nereda, ako je cilj vlade, zbog gustoće naseljenosti, bio regulirati tržište rada (Berrehab protiv Nizozemske, § 26.). Legitimni cilj postoji i kada gospodarska dobrobit i zaštita prava i sloboda drugih predstavljaju projekate vlada, kao što je širenje zračne luke (Hatton i drugi protiv Ujedinjenje Kraljevine [VV], § 121.); radi očuvanja šume/okoliša i zaštite „prava i sloboda drugih“ (Kaminskas protiv Litve, § 51.).
13. 3. Treća pretpostavka je prosudba je li takva mjera nužna u demokratskom društvu. Miješanje u pravo na dom mora biti „nužno u demokratskom društvu“. Kako bi se utvrdilo je li miješanje u pravo na dom „nužno u demokratskom društvu“, potrebno je provesti test razmjernosti. Pod „testom razmjernosti“ podrazumijeva se da će domaći sud pred kojim se stranka pozove na svoje pravo na dom morati utvrditi: a) može li se isti legitiman cilj (npr. zaštita prava vlasništva) postići primjenom blaže mjere, b) postoji li „neodgodiva društvena potreba“ za mjerom kojom se miješa u pravo i c) je li miješanje razmjerno toj potrebi. Europski sud naglasio je u brojnim odlukama da bi „svakoj osobi kojoj prijeti rizik od miješanja u njezino pravo na dom, načelno trebalo biti omogućeno da nezavisni sud ocijeni razmjernost i razumnost mjere s obzirom na mjerodavna načela sadržana u članku 8. Konvencije, neovisno o tome što ta osoba nema, temeljem domaćeg prava, pravo stanovati u stanu“ (Bjedov protiv Hrvatske, § 66.). Pri utvrđivanju jesu li mjere kojima dolazi do miješanja u pravo na dom bile „nužne u demokratskom društvu“, domaći sud treba razmotriti jesu li, u svjetlu predmeta kao cjeline, razlozi navedeni kao obrazloženje za miješanje u pravo na dom bili relevantni i dostatni te je li miješanje bilo razmjerno legitimnim ciljevima kojima se težilo (Orlić protiv Hrvatske, § 69., Z protiv Finske, § 94.). U presudi Orlić protiv Hrvatske Europski sud je utvrdio da u situaciji kada nacionalne vlasti u svojim odlukama kojima je naloženo i potvrđeno iseljenje podnositelja zahtjeva nisu dale nikakvo objašnjenje ni iznijele nikakve tvrdnje koje bi pokazale da je iseljenje podnositelja zahtjeva bilo nužno, legitiman interes države za kontrolom svoje imovine dolazi iza prava podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog doma.
13. 4. Domaći sud prilikom ocjene postojanja prevladavajuće društvene potrebe koja opravdava miješanje u pravo na dom ima slobodu procjene koja je u stambenim pitanjima široka (Elezović protiv Hrvatske, § 53., A protiv Ujedinjene Kraljevine, § 82.). Naime, u predmetima prava na dom sporna pitanja mogu ovisiti o brojnim lokalnim čimbenicima i odnositi se na odluke o politici planiranja grada i okruga (Hudorovič i drugi protiv Slovenije, § 141., 144., 158.6.).
14. Pri odlučivanju o pravu na dom posebno je važno, da je pojedincima osigurana dostatna postupovna zaštita, odnosno da je postupak donošenja oduke o miješanju u pravo na dom pošten, i da je takav, da je pojedincu osigurao poštovanje njegovih interesa koje jamči čl. 8. Konvencije (Yordanova i drugi protiv Bugarske, § 118.). U predmetu Škrtić protiv Hrvatske domaći su se sudovi ograničili na zaključak da stanovanje podnositeljice zahtjeva nije imalo pravnog temelja, no, nisu dodatno analizirali razmjernost mjere koja bi se trebala primijeniti protiv podnositeljice zahtjeva, odnosno njezino prisilno iseljenje iz stana u kojem živi od 1991. godine. Ne ispitavši prethodno navedene tvrdnje, domaći sudovi nisu podnositeljici zahtjeva osigurali prikladnu postupovnu zaštitu. Stoga postupak donošenja odluka koji je doveo do miješanja u takvim okolnostima nije bio pošten i nije omogućio dužno poštovanje interesa koji su podnositeljici zahtjeva zajamčeni člankom 8. (Škrtić protiv Hrvatske, § 35.-36., vidi, usporedno, Ćosić protiv Hrvatske; Paulić protiv Hrvatske; Orlić protiv Hrvatske; i Bjedov protiv Hrvatske).
15. Ustavni sud Republike Hrvatske je u odlukama broj U-III-7534/2014 i U-III- 3039/2015., kao i revizijski sud u odluci broj Rev- 1300/2022-2 od 17. siječnja 2023., pozivom na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu Galović protiv Hrvatske upozorio "da se u konkretnoj situaciji radi o konkurenciji dva pojedinačna prava (pravo vlasništva predlagatelja i eventualno pravo na dom tuženice kao suvlasnice predmetne nekretnine) pa je prvostupanjski sud dužan brižljivo razmotriti sve okolnosti koje su bitne za odluku kojem od tih prava dati prednost."
16. Prema odredbi čl. čl. 163. st. 1. ZV-a posjednik ima pravo odbiti predaju stvari njezinom vlasniku ako ima pravo koje ovlašćuje na posjedovanje te stvari (pravo na posjed). Prema shvaćanju ovoga suda nižestupanjski sudovi su, na pravilan način odlučili o prigovoru tuženice o pravu na dom i kada su u navedenim okolnostima konkretnog slučaja pravilno proveli test razmjernosti.
17. Prema presudi Europskog suda za ljudska prava broj 48833/07 od 21. lipnja 2011. u predmetu Orlić protiv Republike Hrvatske, a koja se odnosi na činjenično i pravno vrlo sličan slučaj, radi se o povredi čl. 8. Konvencije ukoliko se tuženik u postupku za iseljenje poziva na to svoje pravo, te ukoliko su ispunjene određene pretpostavke. Te pretpostavke su da se mora raditi o pravu koje štiti čl. 8. Konvencije (pravo na dom), mora zaista doći do miješanja u pravo na dom tuženika, miješanje mora biti propisano zakonom i mora težiti ostvarenju legitimnog cilja, te miješanje mora biti nužno u demokratskom društvu.
18. Slijedom iznesenog odgovor na postavljeno pitanje glasi:
Miješanje tužitelja kao javne vlasti u ostvarivanju tuženikovog prava na dom načelno može predstavljati opravdan i legitiman cilj, imajući u vidu da je zakonito otkazan ugovor o najmu stana (sa zaštićenom najamninom) zbog neplaćanja najamnine i drugih režijskih troškova te da se ista i nakon otkaza ugovora o najmu stana neovlašteno nalazi u stanu, te činjenice da je riječ o stanu koji služi za rješavanje stambenog pitanja socijalno ugroženih osoba s tužiteljevog područja, pri čemu je sud u sporovima radi iseljenja/predaje nekretnine u posjed vlasniku dužan po istaknutom prigovoru povrede prava na dom provesti test razmjernosti i, vodeći o svim okolnostima konkretnog slučaja, iznijeti razloge radi li se u konkretnom slučaju o pravu koje podliježe zaštiti u smislu čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda, pa tek ako bi test razmjernosti pokazao da je odgovor na sva tri pitanja pozitivan tada takvo miješanje ima opravdan i legitiman cilj.
19. Nižestupanjski sudovi su u ovom slučaju ispitali je li zahtjev tužitelja za iseljenje tuženice opravdan u konkretnom slučaju, imajući u vidu sve konkretne okolnosti, te su ocijenili da intervencija nije bila nužna i razmjerna legitimnom cilju koji se teži ostvariti. Pritom su imali u vidu da dom čine prostorije s kojima je pojedinac ostvario dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost, bez obzira na to da li ih nastanjuje zakonito ili bez ovlaštenja (odluka Europskog suda za ljudska prava Bjedov protiv Republike Hrvatske) jer dom nije ograničen samo na prostorije koje su u zakonitom posjedu i koje su zakonito nastanjene jer je miješanje svaki čin državne vlasti ( pod kojom se podrazumijevaju i jedinice lokalne uprave i samouprave) kojim se pravo na dom ograničava ili oduzima, ali i propust države da zaštiti prava pojedinca od miješanja trećih osoba. Miješanje je, kako je naprijed navedelo, u načelu zabranjeno, ali ako su ispunjene određene pretpostavke, miješanje neće predstavljati povredu čl. 8. Konvencije.
20. U konkretnom slučaju, na strani tuženice se radi o domu u smislu prakse Europskog suda za ljudska prava, te je po nižestupanjskim sudovima pravilno proveden test razmjernosti pomoću navedena tri eliminacijska pitanja radi ocjene je li u konkretnom slučaju došlo do povrede čl. 8. Konvencije, odnosno predstavlja li zahtjev za iseljenje neovlaštenog korisnika neopravdano miješanje u njezino pravo na dom. To podrazumijeva da su morali utvrditi je li se opravdani cilj mogao postići blažom mjerom i ispitati je li miješanje (iseljenje) razmjerno potrebi tužitelja kao osobe javnog prava u odnosu na potrebe tuženice.
21. Imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, posebno da su stranke zaključile Ugovor o najmu stana upravo za socijalno ugrožene osobe, na neodređeno vrijeme, (jer to proizlazi iz samog ugovora) na temelju Odluke Gradskog poglavarstva od 29. ožujka 2004. i Anexa Ugovora o najmu stana za socijalno ugrožene osobe od 15. travnja 2015., i da u tom stanu živi preko 16 godina sa svojom mlljt. kćerkom, da nije u mogućnosti za sebe i kćerku osigurati drugi dom, neovisno što tuženica ne ispunjava uredno sve mjesečne obveze na koje se obvezala tim ugovorom i ovaj sud smatra da u takvim okolnostima tuženica ima legitimno pravo na dom, odnosno da je u odnosu na predmetnu nekretninu ostvarila dovoljno jaku, stvarnu i trajnu povezanost živeći u stanu, te da postoje čvrsti elementi za zaključak da je riječ o domu tuženice koji uživaju zaštitu ne samo po propisima domaćeg prava, nego i Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (čl. 8.).
22. Ovaj sud prihvaća navode tužitelja prema kojima najam stanova socijalno ugroženim osobama ne znači besplatno stanovanje bez potrebe podmirenja ikakvih obveza, međutim, prema ocjeni ovoga suda ta činjenica u okolnostima ovog slučaja nije odlučna, jer tužitelj niti ne tvrdi da je od tuženice pokušao putem suda naplatiti dug iz predmetnog ugovora, što bi po ovome sudu bila blaža mjera, u smislu postizanja legitimnog cilja, a to bi po činjeničnim navodima tužitelja bilo zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba. Tvrdnja tužitelja da tuženica nije postupila prema svojim obvezama i tužitelju dostavila dokaz o statusu korisnika socijalne pomoći također nije odlučna, jer iz samog predmetnog ugovora i anexa tom ugovoru proizlazi da se radi o ugovoru o najmu stana za socijalno ugrožene osobe, pa ukoliko je tužitelj smatrao da tuženica nije više u tome materijalno pravnom statusu tada je, kako su i ocijenili nižestupanjski sudovi, upravo tužitelj trebao dokazati da tuženica više ne ispunjava kriterije navedenog statusa ili da bi postojala osoba koja bi bila u nepovoljnijem socijalnom položaju od tuženice i da bi skrb o takvoj osobi bila nužna te ujedno i opravdavala iseljenje tuženice iz predmetnog stana, u smislu čl. 8. Konvencije.
23. Prema tome, i ovaj sud smatra da tužitelj nije dokazao da se njegov legitimni cilj (pravo na zbrinjavanje socijalno ugroženih osoba temeljem čl. 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi „Narodne novine“ broj 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, 123/17, koji su stavljeni u djelokrug lokalne samouprave i to posebno poslova koji se odnose na stanovanje i socijalnu potrebu građana), mogao ostvariti na drugi način, npr. prisilnom naplatom putem suda, niti je dokazao da je iseljenje tuženice u „višem“ interesu državne sigurnosti, javnog reda i mira, gospodarske dobrobiti zemlje, ili je potrebno radi sprečavanja nereda i zločina (….), a kada javna vlast ne dokaže da je iseljenje stanara bilo nužno (to jest da je postojala prijeka društvena potreba za njim) radi zaštite vlasničkih prava same te vlasti, presudna je činjenica za ocjenu nužnosti mjere iseljenja u demokratskom društvu to što ne postoje nikakvi interesi drugih privatnih stranaka na spornom stanu, osim interesa stanara (stajalište iskazano u presudama ESLJP-a Škrtić protiv Hrvatske, § 34., i Bjedov protiv Hrvatske, § 70.).
24. U predmetnoj situaciji, pravo tuženice na dom pripada području njezine vlastite osobne sigurnosti i dobrobiti. Za nju je predmetni stan egzistencijalno važan, jer nema drugi prostor u kojem bi živjela sa mlljt. kćerkom, niti dostatnih sredstava da im to osigura. Iseljenjem iz predmetnog stana one ostaju bez ikakvog stambenog smještaja, a vlasnik stana [adresa] je javna vlast (jedinica lokalne samouprave), u čijem je djelokrugu obavljanje poslova kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a osobito onih koji se odnose na stanovanje. Neupitno je da tužitelj iseljenjem podnositelja i stupanjem u posjed predmetnog stana po naravi stvari ne bi mogao sam koristiti taj stan za stanovanje, te se čini razumnim zaključiti da bi tužitelj u stan uselio drugu osobu (koja bi ga koristila na isti način kao i tužiteljica, i za to eventualno plaćala najamninu. Tužitelj nesporno ima obvezu zbrinjavanja socijalno ugroženih osoba, jer je u njegovoj nadležnosti i briga o stambenom zbrinjavanju osoba kojima je to potrebno. Međutim, i tuženici bi u situaciji iseljenja iz predmetnog stana takvo zbrinjavanje također, nedvojbeno, postalo potrebno kad bi se provelo njezino prisilno iseljenje, jer tužitelj nije dokazao da je tuženica izgubila status socijalno ugrožene osobe kojoj takvo zbrinjavanje ne bi bilo potrebno.
25. 1. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1479/2018 od 29. siječnja 2020., na koju se poziva tužitelj u reviziji, a prema kojoj: „Do prestanka najamnog odnosa, odnosno do njegovog otkaza došlo je iz razloga što podnositelj nije plaćao najamninu za stan kojeg je bio u posjedu, iako ga je tužitelj uredno opominjao na to. S obzirom na navedeno u ovom slučaju ne postoje okolnosti koje bi upućivale na ustavnopravno neprihvatljivo zadiranje u pravo na dom podnositelja, a nalog podnositelju da se iseli iz predmetnog stana zbog neplaćanja najamnine u visini tržišne vrijednosti bio je usmjeren na zaštitu prava vlasnika stana koji ima pravo slobodno raspolagati svojom imovinom te između ostalog i zahtijevati podnositeljevo iseljenje najprije u parničnom, a nakon toga u ovršnom postupku.“, nije primjenjiva na ovaj slučaj, jer se u tom predmetu radilo o najmu stana između fizičkih osoba, a o čemu se u ovom slučaju ne radi.
25. 2. Jednako tako ni odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-
III/2073/2010 od 4. ožujka 2014., na koju se također poziva tužitelj u reviziji, nije primjenjiva na ovaj slučaj, jer se radi o drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji i to iseljenjem podnositelja iz zamjenskog stana, osiguranog po tužitelju do obnove stana u kojem je ranije živio do potresa i u kojem je imao status zaštićenog najmoprimca,
26. Nižestupanjski sudovi su, prema navedenom, poštovali zahtjev koji proizlazi iz Ustava i Konvencije da zadiranje u pravo podnositelja na poštovanje njihova doma ne smije biti osnovano samo na zakonu, nego - sukladno članku 16. Ustava i članku 8. stavku 2. Konvencije - i razmjerno legitimnom cilju koji se nastoji postići, pri čemu se moraju uzeti u obzir i prijeka društvena potreba za iseljenjem i osobite okolnosti konkretnog slučaja (usp., mutatis mutandis, presudu Ćosić protiv Hrvatske, 2009., § 21.).
27. Stoga je na temelju svega navedenog, valjalo odbiti reviziju tužitelja pozivom na odredbu po čl. 391. st. 6. ZPP-a.
Zagreb, 25. ožujka 2025.
Predsjednica vijeća
Marina Paulić
