Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-104/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Iris Šoštarić i Velimir Šoštarić u Rovinju, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Leko & Partneri sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču-Porenzo poslovni broj P-318/2021-35 od 5. prosinca 2024., ispravljene rješenjem istog suda poslovni broj P-318/2021-36 od 12. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu Stalna služba u Poreču-Porenzo poslovni broj P-318/2021- 35 od 5. prosinca 2024., ispravljena rješenjem istog suda poslovni broj P-318/2021-36 od 12. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I. Utvrđuje se da su ništetne ugovorne odredbe, te dijelovi ugovornih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenom dana 20. travnja 2007. godine u [adresa] između tužiteljice CJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, broj: 9012429040, koji je ugovor solemniziran dana 08.05.2007. godine kod Denisa Krajcara, javnog bilježnika u Puli, pod brojem: OV-8032/07, a kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru o kreditu promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženice i drugim internim aktima banke.

II. Nalaže se tuženici da tužiteljici plati iznos 17.604,23 EUR s zateznom kamatom koja teče od 1. 10. 2015. godine pa do isplate, a obračunava se za razdoblje od 1. 10. 2015. godine do 31. 12. 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, te od 1. 1. 2023. godine do 29. prosinca 2023. obračunate za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za osam postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 5.292,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom propisanom čl. 29. st. 2. ZOO-a od donošenja Presude pa do isplate, u roku 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška.''

1.1. Rješenjem o ispravku poslovni broj P-318/2021-36 od 12. prosinca 2024. odlučeno je:

''Ispravlja se Presuda i Rješenje Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču- Parenzo posl. br. P-318/2021-35 od dana 05. prosinca 2024. godine, u točki 54.1. obrazloženja, na način da točka 54.1. sada glasi:

"Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, za zastupanje na ročište 04. veljače 2020., 06. rujna 2023., za sastav podnesaka od 12. veljače 2024. i 30. rujna 2024., za zastupanje na ročištu 29. travnja 2024. i 23. listopada 2024., za svaku radnju po 500,00 eura, za sastav podneska od 12. rujna 2023. godine 100,00 eura plus PDV u iznosu od 900,00 eura, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 192,98 eura i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, a što sveukupno iznosi 5.292,98 eura.".

2. Protiv presude u cijelosti, tuženik je izjavio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Presuda se temelji na tvrdnji o ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu, koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu, kao i dodatka istom ugovoru od 03. 12. 2015. Pobijana presuda donesena je u odnosu na ugovor o kreditu koji je prestao postojati, sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kojim je izvršena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Sud je odlučivao o tužbenom zahtjevu radi isplate koji se temelji na tvrdnji o ništetnosti, odnosno nepoštenosti dijela ugovora o kreditu sklopljenog između tuženika i tužitelja, a koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno odluci banke, ovdje tuženika i na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te koji je tužbeni zahtjev temeljen na presudi VTS-a broj Pž-7129/13 i i Pž-6632/17 donesenoj povodom tužbe Udruge „Franak“. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, kreditni odnos između stranaka je izmijenjen. Konverzija je izvršena sa svrhom da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Sud dosuđuje tužitelju pod točkom II. izreke zbirni iznos koji objedinjuje razliku obračunate kamate i tečajnu razliku, iako iz obrazloženja ne proizlazi temeljem čega je sud usvojio tako postavljeni tužbeni zahtjev. Radi se o povišenom tužbenom zahtjevu u odnosu na inicijalno postavljeni, čemu se tuženik izrijekom protivio, a sud je prigovor propustio uvažiti, iako povišenje predstavlja preinaku tužbe. Izreka presuda je kontradiktorna sama sebi. Tuženik ponavlja da je sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tužitelj izgubio pravo na potraživanje bilo kakvih iznosa po osnovi ugovora o kreditu koji je prestao postojati uslijed konverzije. Kod konverzije koja je uređena zakonom, nema mjesta osporavanju izračuna konverzije, niti tvrdnji da potrošač sklapanjem konverzije ne bi bio obeštećen, u cijelosti ili djelomično. Vrhovni sud RH je u svojoj presudi posl.br. Rev-2221/18 utvrdio da pravni interes za vođenje postupaka o utvrđenju ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu imaju samo i isključivo oni korisnici kredita koji nisu iskoristili pravo na konverziju. Drukčiji stav, prema kojem bi cijeli ugovor o kreditu pa posljedično i Dodatak ugovoru zaključen temeljem ZID ZPK bio utvrđen ništetnim, protivan je namjeri zakonodavca, praksi Europskog suda, praksi nacionalnih sudova koju je u okviru oglednog spora potvrdio i Vrhovni sud RH, kao i samoj svrsi konverzije, sudskoj praksi Visokog trgovačkog suda RH, stajalištu Ustavnog suda RH, te volji korisnika kredita kojim pristaje na konverziju. Odluka suda kojom ugovornu odredbu u dijelu koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope utvrđuje ništavom nema uporišta u zakonskim propisima, niti u provedenom postupku. Takvom se odlukom suda stvara pravna nesigurnost posebno iz razloga jer je riječ o bitnom sastojku ugovora. Ukida se pravo tuženika da uopće ugovara promjenjivu kamatnu stopu što je apsolutno pogrešno. Nadalje, valutna klauzula je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Uslijed cjelokupne argumentacije, tuženik pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže se presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku nadoknadi parnični trošak postupka uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno da se pobijana presuda ukine te vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, sve uz zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti i isplatu na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope te ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli.

5. Ispitujući pobijanu presudu suda prvog stupnja kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) pazi po službenoj dužnosti, a suprotno žalbenim navodima obrazloženje presude sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu. U svezi žalbenog navoda, valja reći da je prvostupanjski sud dao jasne razloge u svezi preinake tužbe, te na navode prvostupanjskog suda valja dodati da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), što je ovdje prvostupanjski sud utvrdio, zastara se prekida podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, pa je pravilna i odluka prvostupanjskog suda glede prigovora zastare.

6. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

7. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

8. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

9. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužiteljica na njih pozvala. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

11. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. U obrazloženju presude prvostupanjski sud između ostalog je naveo:

- da je sud prihvatio raspravljati o tužbenom zahtjevu tužiteljice preciziranim podneskom od 30. rujna 2024., jer je sukladno Zaključku Vrhovnog suda RH od 26. studenog 2021. godine (posl. br. Su-IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima preinaka tužbe dopuštena nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem

- da je predmet spora utvrđenje ništetnosti dijelova odredbi ugovora o kreditu i to onih dijelova koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i ugovorenu valutnu klauzulu, te zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa uslijed promjena kamatne stope i rasta tečaja koji su se događali za vrijeme otplate kredita

- da se tužiteljica u pogledu ništetnosti poziva na pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 i Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. i posl.br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018.

- da je nesporno da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik, kao kreditor, 20. travnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu za iznos od 178.000,00 CHF za izgradnju i dovršenje stambenog objekta

- da je ugovorena redovna kamatna stopa koja se tijekom postojanja obveze može mijenjati sukladno odluci banke o kreditiranju građana, te je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,75 %

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, na rok od 240 mjeseci

- da su tužiteljica i tuženik 25. listopada 2007. sklopili Aneks I Ugovora o stambenom kreditu kojim su ugovorili poček otplate kredita u trajanju od 12 mjeseci

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i kao založni dužnik, te BJ kao solidarni dužnik i ĆJ kao založni dužnik sklopili II Dodatak ugovora o kreditu 26. listopada 2009. kojim je regulirana djelomična prijevremena otplata kredita, te da su tužiteljica i tuženik istog dana sklopili Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama i pravu na neposrednu ovrhu

- da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja

- da je sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu 09. prosinca 2015. kojim je izvršena konverzija kredita

- da se redovna kamatna stopa mijenjala

- da je sporno da li su ugovorne odredbe koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu protivne pozitivnim propisima RH i obvezujućim pravom Europske unije i njezine pravne stečevine, odnosno jesu li ništetne

- da li posljedično ništetnosti, navedenih ugovornih odredbi, tužiteljica ima pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK, sve uz nespornu činjenicu da je izvršena konverziju predmetnog Ugovora

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je 2007. sa PBZ bankom sklopila Ugovor o kreditu, kako bi poboljšala stambene uvjete za življenje, tako da je kredit podigla u stambene svrhe

- da joj je službenica banke ponudila kredit u CHF i shvatila je da joj nudi taj kredit kao najpovoljniji kredit

- da je iznosom kredita izvršila rekonstrukciju postojeće stambene zgrade

- da se djelatnicom banke nije pregovarala o sadržaju Ugovora o kreditu

- da se ne sjeća da li joj je banka slala obavijesti o promjeni kamatne stope

- da je iz financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Tomislavu Prpiću utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji, tužiteljici na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te uplaćenih iznosa, pripada iznos od 17.604,23 EUR s zateznom kamatom od 1. 10. 2015. pa do isplate

- da se tuženik nakon provedenog vještačenja, protivio preinaci tužbe u odnosu na isplatu, te je istakao prigovor zastare u odnosu na povećani dio

- da provedenim vještačenjem i preinakom tužbe tužiteljica nije tražila ništa dodatno, po nekoj drugoj pravnoj osnovi, osim po osnovi po kojoj je postavio i tužbeni zahtjev u tužbi, pa je sud prihvatio preinaku

- da je utvrđeno provedenim vještačenjem da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka

- da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla

- da provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule

- da potrošač koji je sklopio Dodatak o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ZID ZPK/15, nakon sklapanja tog Dodatka ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te nije dokazano da se tih prava odrekao

- da su u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Dodatka, tužiteljica i tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15, uredili svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo

- da tužiteljici, na temelju nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te uplaćenih iznosa, pripada iznos od 17.604,23 EUR s zateznom kamatom koja teče od 1. 10. 2015. pa do isplate, po pravilima o stjecanju bez osnove

- da nije osnovan prigovor zastare

- da je tužiteljica novčani tužbeni zahtjev kojim zahtijeva isplatu zbog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, podnijela 11. lipnja 2019., pa nije protekao opći zastarni rok od pet godina.

13. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. ZS i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske - ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. ZS sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

14. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužiteljica je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

18. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 20. travnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 - dalje: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

19. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, te da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 2. travnja 2008., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužiteljici, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

20. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi preplatila tuženiku utuženi iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, te da je njime utvrđen novi iznos glavnice duga, utvrđena redovna kamata, novi otplatni plan i novi mjesečni anuiteti, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bio da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za nju nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

23. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

24. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužiteljica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu, stoga su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani. Utvrđeno je da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba.

25. Treba reći da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 11. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. Za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

27. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a), a i odluka o troškovima parničnog postupka je zakonita jer je donesena na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a u svezi s čl. 155. ZPP-a uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) te sukladno postavljenim zahtjevima. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

28. Zbog navedenog, žalbu tuženika je valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (čl. 368. st. 1. ZPP-a) kao zakonitu.

29. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka iz razloga jer je njegova žalba odbijena kao neosnovana (čl. 166. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a).

U Velikoj Gorici 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina