Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

Poslovni broj: Gž-590/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Blanke Pervan, predsjednice vijeća, Katije Hrabrov, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Sanje Dujmović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Zoranu Vukeliću, odvjetniku u Bjelovaru, Antuna Mihanovića 8b, protiv tuženice CV, [adresa], [osobni identifikacijski broj], zastupane po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnicima-odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d. o. o. u Zagrebu, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-5/2023-19 od 15. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice CV kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-5/2023-19 od 15. veljače 2024. u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku CV sa sjedištem u [adresa], [osobni identifikacijski broj], da tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 4.350,01 eur/32.775,52 kn sa zateznim kamatama tekućim po stopi od 14% godišnje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine, po stopi od 12% godišnje tekućim od 1. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od jedne godine nefinancijskim trgovačkim društvima izračunata izračunate od strane Hrvatske narodne banke za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koje teku:

- na iznos od 5,03 kn/0,67 eur od 01.05.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 kn/0,67 eur od 01.12.2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 kn/0,67 od 01.02.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 kn/0,67 od 01.03.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 kn/0,67 eur od 01.04.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,03 kn/0,67 od 01.05.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 115,77 kn/15,37 eur od 01.06.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,89 kn/15,51 eur od 01.07.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,44 kn/15,45 eur od 01.08.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,40 kn/15,58 eur od 01.09.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,68 kn/15,49 eur od 01.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 117,17 kn/15,55 eur od 01.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,27 kn/15,43 eur od 01.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 116,74 kn/15,49 eur od 01.01.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,95 kn/15,26 eur od 01.02.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 114,51 kn/15,20 eur od 01.03.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 169,03 kn/22,43 eur od 01.05.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,43 kn/21,43 eur od 01.06.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,08 kn/21,11 eur od 01.07.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,41 kn/21,02 eur od 01.08.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,69 kn/20,66 eur od 01.09.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,01 kn/20,97 eur od 01.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,19 kn/20,86 eur od 01.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,42 kn/20,89 eur od 01.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,08 kn/20,05 eur od 01.01.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,87 kn/20,42 eur od 01.02.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 929,43 kn/123,36 eur od 01.03.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 151,94 kn/20,17 eur od 01.04.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,48 kn/20,50 eur od 01.05.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,39 kn/19,96 eur od 01.06.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 548,68 kn/72,82 eur od 01.07.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 544,57 kn/72,28 eur od 01.08.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 541,99 kn/71,93 eur od 01.09.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 548,09 kn/72,74 eur od 01.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 549,79 kn/72,97 eur od 01.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 573,52 kn/76,12 eur od 01.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 523,59 kn/69,48 eur od 01.01.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,85 kn/69,26 eur od 01.02.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,52 kn/69,22 eur od 01.03.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 522,06 kn/69,29 eur od 01.04.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 522,04 kn/69,29 eur od 01.05.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,44 kn/69,21 eur od 01.06.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,54 kn/69,22 eur od 01.07.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,97 kn/69,28 eur od 01.08.2012. godine pa do isplate,

-na iznos od 522,15 kn/69,30 eur od 01.09.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 523,18 kn/69,44 eur od 01.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 521,93 kn/69,27 eur od 01.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 536,74 kn/71,24 eur od 01.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 614,34 kn/81,53 eur od 01.01.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 558,30 kn/74,10 eur od 01.02.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 529,70 kn/70,30 eur od 01.03.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 570,18 kn/75,68 eur od 01.04.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 584,79 kn/77,61 eur od 01.05.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 573,97 kn/76,18 eur od 01.06.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 574,01 kn/76,18 eur od 01.07.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 573,52 kn/76,12 eur od 01.08.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 573,01 kn/76,05 eur od 01.09.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,24 kn/75,95 eur od 01.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,64 kn/76,00 eur od 01.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,36 kn/75,97 eur od 01.12.2013. godine pa do isplate,

-na iznos od 572,03 kn/75,91 eur od 01.01.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,04 kn/75,92 eur od 01.02.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 2.871,37 kn/381,10 eur od 01.03.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 571,52 kn/75,85 eur od 01.04.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 572,01 kn/75,92 eur od 01.05.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,13 kn/75,93 eur od 01.06.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 572,10 kn/75,93 eur od 01.07.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 571,61 kn/75,87 eur od 01.08.2014. godine pa do isplate,

-na iznos od 571,39 kn/75,84 eur od 01.09.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 571,48 kn/75,85 eur od 01.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 571,06 kn/75,79 eur od 01.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 570,81 kn/75,76 eur od 01.12.2014. godine pa do isplate

-na iznos od 570,94 kn/75,77 eur od 01.01.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 560,78 kn/74,42 eur od 01.02.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 911,27 kn/120,95 eur od 01.03.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 956,82 kn/126,99 eur od 01.04.2015. godine pa do isplate, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, isplati iznos od kn 990,31 / EUR 131,57 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- kn 11,42 / EUR 1,52 od 02.01.2007. pa do isplate,

- kn 23,44 / EUR 3,11 od 02.02.2007. pa do isplate,

- kn 17,86 / EUR 2,37 od 02.03.2007. pa do isplate,

- kn 21,12 / EUR 2,80 od 02.04.2007. pa do isplate,

- kn 51,53 / EUR 6,84 od 02.05.2007. pa do isplate,

- kn 59,01 / EUR 7,83 od 02.06.2007. pa do isplate,

- kn 67,87 / EUR 9,14 od 02.07.2007. pa do isplate,

- kn 68,79 / EUR 9,13 od 02.08.2007. pa do isplate,

- kn 55,29 / EUR 7,34 od 02.09.2007. pa do isplate,

- kn 75,39 / EUR 10,01 od 02.10.2007. pa do isplate,

- kn 75,88 / EUR 10,07 od 02.11.2007. pa do isplate,

- kn 61,78 / EUR 8,20 od 02.12.2007. pa do isplate,

- kn 63,32 / EUR 8,40 od 02.01.2008. pa do isplate,

- kn 33,12 / EUR 4,40 od 02.02.2008. pa do isplate,

- kn 13,09 / EUR 1,74 od 02.03.2008. pa do isplate,

- kn 39,71 / EUR 5,27 od 02.05.2008. pa do isplate,

- kn 52,60 / EUR 6,98 od 02.06.2008. pa do isplate,

- kn 38,52 / EUR 5,11 od 02.07.2008. pa do isplate,

- kn 66,58 / EUR 8,84 od 02.08.2008. pa do isplate,

- kn 60,27 / EUR 8,00 od 02.09.2008. pa do isplate,

- kn 32,56 / EUR 4,32 od 02.10.2008. pa do isplate,

- kn 1,16 / EUR 0,15 od 02.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

III. Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 23057039320, da tužitelju IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.039,72 eura, sa zakonskom zateznom kamatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

2. Protiv citirane presude u dijelu pod toč. I. i III. izreke žalbu je izjavila tuženica pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti te tuženici naknadi trošak postupka, zajedno s troškom sastava žalbe, koji popisuje. U žalbi prvenstveno predlaže da se razmotri postoje li okolnosti koje dovode do potrebe za ocjenom subjektivne i objektivne nepristranosti suda u smislu odredbe čl. 71. st. 7. Zakona o parničnom postupku. Nadalje, ističe kako se status potrošača ne presumira, već je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li fizička osoba za privatne svrhe sklopila ugovor, pri čemu je teret dokaza te činjenice na tužitelju. Navodi kako pravno shvaćanje da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti sud Europske unije ponavlja i u recentnoj odluci u predmetu C-243/20, u kojoj pojašnjava da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, isključene iz primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. i da se ne može ispitivati jesu li nepoštene. Sve i kad bi se zauzeo stav da je dopušteno utvrđivati nepoštenost odnosno ništetnost te ugovorne odredbe, nije dovoljno samo pozivati se na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, kao i na iskaz tužitelja, budući da iz dokumentacije predane u spis i iskaza službenika banke proizlazi u potpunosti drugačije činjenično stanje, na koje se sud prvog stupnja u obrazloženju niti jednom riječju nije osvrnuo. Time je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku, kao i ona iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. i čl. 338. istoga Zakona. Pogrešno je stajalište suda prvog stupnja u pogledu tijeka zakonskih zateznih kamata, budući da kolektivni spor, jer nije predviđen odredbom čl. 241. Zakona o obveznim odnosima niti bilo kojom drugom odredbom drugog zakona koja regulira prekid postupka, ne utječe na činjenicu da je potraživanje koje tužitelj potražuje predmetnom tužbom u trenutku podnošenja tužbe već zastarjelo. Osporava i početak tijeka zatezne kamate ističući da ista počinje teći idućeg dana od dana dospijeća, tj. od dana pravomoćnosti sudske odluke. Ugovorne strane iz ništetnog ugovora treba smatrati savjesnim pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. U odnosu na prigovor mjesne nadležnosti sud nije izveo ni jedan dokaz. Osporava i troškove postupka, te smatra kako je sud prvog stupnja trebao primijeniti odredbu čl. 154. st. 2. Zakona o parničnom postupku, budući da povlačenje tužbe, makar i djelomično, predstavlja neuspjeh tužitelja. Osim toga, sud prvog stupnja je za sve radnje kao vrijednost boda uzimao 2,00 EUR, a da pri tome nije uzeo u obzir koja je vrijednost boda bila na snazi podnošenja tih radnji. Ističe i da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u predmetima za zaštitu kolektivnih interesa, pa je neosnovano sud prvog stupnja tužitelju priznao trošak pristojbe na presudu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvenstveno je u odnosu na istaknuti prigovor mjesne nadležnosti istaći da je odredbom čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) propisano ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan uz uvjet da je isti stvarno nadležan. Stavkom 3. toga članka propisano je da sporazum važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova koji proistječu iz određenog pravnog odnosa.

6. Iz odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da su stranke prilikom sklapanja istog ugovorile za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke.

7. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 96/03 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (st. 2.).

8. Odredbom čl. 82. ZZP propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, između ostalih, odredba kojom se isključuje, ograničava ili otežava pravo potrošača da prava iz ugovora ostvari pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza ležao na trgovcu, a odredba čl. 87. st. 1. ZZP propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

9. Identične odredbe sadrži i čl. 53. i 54. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine”, broj 19/2022), koji je na snazi u ovom trenutku, a koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993, dalje - Direktiva).

10. Prema čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st. 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (st. 1), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koju mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (st. 2).

11. Sud Europske unije je u presudi od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 - Océano Grupo Editorial SA protiv Rocío Murciano Quintero te I Editores SA protiv IAĐ i dr. zaključio da se ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog mjesta poslovanja prodavatelja ili dobavljača treba smatrati nepoštenom u smislu čl. 3. Direktive ako se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, tom odlukom Sud Europske unije presudio je da zaštita potrošača propisana Direktivom uključuje mogućnost da nacionalni sud prilikom odlučivanja jesu li nacionalni sudovi nadležni za raspravljanje određenog tužbenog zahtjeva ocijeni odredbu ugovora kojeg razmatra nepoštenom, a presudio je i da obveza tumačenja nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom zahtijeva da nacionalni sud prednost dade tumačenju koju omogućuje da se sud, čija je nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim.

12. O odredbi Ugovora o kreditu koja regulira mjesnu nadležnost, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, nije se posebno pregovaralo pa tužitelj nije mogao utjecati na njezin sadržaj, a ona uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, kao potrošača, jer bi on, čije je prebivalište na području Općinskog suda u Bjelovaru, radi zaštite svojih prava, u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Rijeci bio izvrgnut dodatnim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena.

13. Budući da je ranije navedeno da prema odluci Suda Europske unije treba favorizirati tumačenje nacionalnih odredbi u skladu s Direktivom koja omogućuje da se sud po službenoj dužnosti oglasi nenadležnim onda kada je njegova nadležnost prorogirana nepoštenom ugovornom odredbom, u kontekstu svega navedenog treba zaključiti da se na temelju nepoštene odredbe ugovora ne može zasnovati nadležnost Općinskog suda u Rijeci.

14. Prema tome, proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe čl. 70. st. 1. do 4. ZPP.

15. Prema odredbi čl. 2. st. 1. točka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 – dalje: ZPK), potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima tim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka. Prema odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK, u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište, što je lex specialis u odnosu na odredbe ZPP.

16. Stoga u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 46. i čl. 48. ZPP o opće mjesnoj nadležnosti suda, već odredbi čl. 19.l st. 1. ZPK (tako i Vrhovni sud u odluci Gr1-143/2019 od 11. prosinca 2019.).

17. Tužitelj ima prebivalište na području nadležnosti prvostupanjskog suda, koji je nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, pa prigovor mjesne nenadležnosti istaknut od strane tuženice, nije osnovan.

18. Stoga sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 344. i 345. ZPP, na koju u žalbu ukazuje tuženica, budući da ne donošenje posebnog rješenja po prigovoru mjesne nadležnosti nije utjecalo na zakonitost i pravilnost donesene presude.

19. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP.

19.1. Međutim, iako izvedene dokaze sud prosuđuje po slobodnom uvjerenju, dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu, a što je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud i učinio. Stoga nije utemeljen prigovor tuženice da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP.

20. Tužitelj u žalbi ukazuje i na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. ZPP koja, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije počinjena pred sudom prvog stupnja, budući da obrazloženje presude sadrži sve pretpostavke propisane navedenim člankom.

21. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi ukazuje tuženica, budući da pobijana presuda ima razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, slijedom čega se ista može ispitati.

22. Prvostupanjski sud nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem čl. 365. st. 2. istoga Zakona.

23. Predmet spora u ovoj fazi postupka je zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime ništetnih odredaba u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF isplati razliku preplaćenih iznosa do kojih je došlo zbog takvih odredaba u iznosu od 4.350,01 EUR za razdoblje od 1. svibnja 2008. pa do 1. travnja 2015.

24. Sud prvog stupnja je, na temelju izvedenih dokaza, ocijenivši neosnovanim po tuženici istaknuti prigovor zastare potraživanja, utvrdio da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovoren povrat kredita vezan za određenu valutnu klauzulu, da tuženica, kao trgovac, nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o kreditu kod ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica CHF, pa kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, tuženice, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora ništetne.

24. Što se tiče prigovora zastare prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev 2245/17 od 20. ožujka 2018., kojeg prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u smislu odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

25. Tužitelj je u konkretnom slučaju podnio tužbu 26. siječnja 2022., dakle, prije isteka petogodišnjeg roka iz čl. 225. ZOO u kojem nastupa zastara u konkretnom slučaju, a koji rok se računa od pravomoćnosti presuda donesenih po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim istaknuti prigovor zastare.

26. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev 2221/2018-11 je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženica u ovom postupku povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP/07), te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

27. Odredbe čl. 502.c ZPP i ZZP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

28. Osim toga, u postupku su saslušani tužitelj, kao stranka i svjedokinja MA, djelatnica tuženice, slijedom čega je prvostupanjski sud odluku u postupku utemeljio i na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na predmetni Ugovor o kreditu, pri tome pravilno smatrajući neosnovanim navode tuženice da je s tužiteljem pojedinačno pregovarala o spornim odredbama, odnosno da su mu objašnjene pravne posljedice ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Naime, odabir valute u kojoj će se kredit uzeti, kao ni odluka da li će se kredit uzeti ili ne pod ponuđenim uvjetima banke i uz promjenjivu kamatnu stopu, ne znači da je postojala mogućnost pregovaranja, a sama ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena i ništetna, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na rizik vezan uz valutnu klauzulu. Prosječnom potrošaču, a kakvim se može okarakterizirati i tužitelj, nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF.

29. Iz nespornih činjenica vidljivo je da je tužitelj sa tuženicom Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za uređenje kuće u kojoj živi, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača, posebno stoga što iz stanja spisa ne proizlazi da je predmetni Ugovor sklopljen u svrhu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti korisnika kredita.

30. Provedenim financijskim vještačenjem po sudskom vještaku financijsko- knjigovodstvene struke, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, na koje vještačenje u smislu matematičkog izračuna nije bilo primjedbi, je utvrđeno da je tužitelj zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita platio veći iznos od ukupno 4.350,01 EUR za utuženo razdoblje, pa mu je taj iznos pravilno dosuđen zajedno sa zateznom kamatom od datuma dospijeća pojedinog anuiteta do isplate, sukladno čl. 29. ZOO.

31. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

32. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonom, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

33. Sukladno čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Kako je u konkretnom slučaju tuženica nepoštena od dana stjecanja, to je tužitelju zakonsku zateznu kamatu valjalo dosuditi na svaki pojedini preplaćeni iznos od dana kada ga je preplatio, a kako je to obračunato u nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno-financijske struke.

35. Stoga je sud prvog stupnja na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je udovoljio postavljenom tužbenom zahtjevu, kao i prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

36. Neosnovano tuženica ukazuje kako sud prvog stupnja pri donošenju odluke o troškovima nije uzeo u obzir vrijednost boda koja je bila na snazi za vrijeme podnošenja pojedinih radnji. Ovo stoga što je Tbr. 52. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. U konkretnom slučaju odluka o troškovima postupka donesena je donošenjem presude 15. veljače 2024., slijedom čega se primjenjuje vrijednost boda od 2,00 EUR, sukladno citiranoj odredbi.

36.1. Pravilno je sud prvog stupnja tužitelju troškove postupka dosudio prema odredbi čl. 154. st. 5. ZPP, budući da tužitelj nije uspio samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi.

36.2. U odnosu na žalbene navode u odnosu na troškove postupka zbog djelomičnog povlačenja tužbe, za istaći je da tuženica (koja se povlačenju usprotivila), nakon što sud prvog stupnja u tom dijelu nije donio odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva, nije zatražila donošenje dopunske presude, slijedom čega se smatra da zahtjev za smanjeni dio nije niti podnesen.

37. Slijedom iznesenog valjalo je, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, odbiti žalbu tuženice kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja u dijelu pod toč. I. i III. izreke.

38. U ne pobijanom dijelu pod toč. II. izreke presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena.

Zadar, 25. ožujka 2025.

Predsjednica vijeća

Blanka Pervan