Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Stalna služba u Opatiji

Maršala Tita 4

51410 Opatija

Poslovni broj P-918/2021-38

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sucu toga suda Adriani Puž, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Diana Milin, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, koju zastupa punomoćnica Marija Bartoluci, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri, u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 10. veljače 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335 st. 4 Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP-a) 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja CĆ u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 4., točka 5. stavak 2., točka 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012322062, a koji Ugovor je dana 8.ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Radosna Mavrinac, pod brojem OV-1303/07, a koje glase:

Točka 4. “Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila ...

Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“

Točka 5.stavak 2: “Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.”

Točka 6.2. “Kredit u iznosu od 22.733,73 CHF (slovima: dvadeset dvijetisućesedamstotridesettri CHF i sedamdesettri C) i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete.

Točka 9. “Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog u točki 6.1. ovog Ugovora, u cijelosti ili djelomično (najmanje u iznosu utvrđenom aktima Banke) ali je o tome dužan obavijestiti Banku. U tom slučaju Korisnik kredita dužan je platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima Banke važećim na dan prijevremene otplate.”

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju na ime preplaćenih tečajnih razlika, 3.398,75 €, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa 30. lipnja 2011.g. po stopi od 14 % godišnje, a od 1. srpnja 2011.g. pa do 31. srpnja 2015.g. po stopi od 12 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015.g. pa do 31. prosinca 2022.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

na iznos od 2,61 € od 15.3.2008. do isplate,

na iznos od 1,23 € od 15.4.2008. do isplate,

na iznos od 4,93 € od 13.11.2008. do isplate,

na iznos od 5,93 € od 12.12.2008. do isplate,

na iznos od 1,34 € od 1.1.2009. do isplate,

na iznos od 14,76 € od 1.3.2009. do isplate,

na iznos od 17,78 € od 1.4.2009. do isplate,

na iznos od 13,12 € od 1.5.2009. do isplate,

na iznos od 13,51 € od 1.6.2009. do isplate,

na iznos od 11,48 € od 1.7.2009. do isplate,

na iznos od 13,05 € od 1.8.2009. do isplate,

na iznos od 10,38 € od 1.9.2009. do isplate,

na iznos od 12,35 € od 1.10.2009. do isplate,

na iznos od 10,27 € od 1.11.2009. do isplate,

na iznos od 11,12 € od 1.12.2009. do isplate,

na iznos od 10,90 € od 1.1.2010. do isplate,

na iznos od 15,73 € od 1.2.2010. do isplate,

na iznos od 19,16 € od 12.3.2010. do isplate,

na iznos od 18,34 € od 10.4.2010. do isplate,

na iznos od 23,14 € od 1.5.2010. do isplate,

na iznos od 25,71 € od 11.6.2010. do isplate,

na iznos od 32,05 € od 10.7.2010. do isplate,

na iznos od 37,60 € od 11.8.2010. do isplate,

na iznos od 31,20 € od 11.9.2010. do isplate,

na iznos od 49,63 € od 8.10.2010. do isplate,

na iznos od 41,58 € od 11.11.2010. do isplate,

na iznos od 41,98 € od 11.12.2010. do isplate,

na iznos od 50,72 € od 12.1.2011. do isplate,

na iznos od 61,48 € od 11.2.2011. do isplate,

na iznos od 50,75 € od 11.3.2011. do isplate,

na iznos od 52,33 € od 11.5.2011. do isplate,

na iznos od 71,44 € od 11.8.2011. do isplate,

na iznos od 80,38 € od 4.10.2011. do isplate,

na iznos od 71,64 € od 30.10.2011. do isplate,

na iznos od 79,21 € od 3.11.2011. do isplate,

na iznos od 72,38 € od 3.1.2012. do isplate,

na iznos od 77,04 € od 2.3.2012. do isplate,

na iznos od 76,06 € od 26.5.2012. do isplate,

na iznos od 77,87 € od 26.5.2012. do isplate,

na iznos od 78,47 € od 26.5.2012. do isplate,

na iznos od 79,14 € od 2.6.2012. do isplate,

na iznos od 77,87 € od 2.8.2012. do isplate,

na iznos od 77,10 € od 4.9.2012. do isplate,

na iznos od 74,90 € od 3.11.2012. do isplate,

na iznos od 77,32 € od 4.12.2012. do isplate,

na iznos od 77,38 € od 4.12.2012. do isplate,

na iznos od 76,86 € od 5.1.2013. do isplate,

na iznos od 77,03 € od 5.1.2013. do isplate,

na iznos od 73,30 € od 5.2.2013. do isplate,

na iznos od 73,02 € od 5.3.2013. do isplate,

na iznos od 75,37 € od 4.4.2013. do isplate,

na iznos od 75,91 € od 4.5.2013. do isplate,

na iznos od 72,02 € od 6.6.2013. do isplate,

na iznos od 69,95 € od 6.6.2013. do isplate,

na iznos od 70,13 € od 6.6.2013. do isplate,

na iznos od 68,79 € od 2.7.2013. do isplate,

na iznos od 68,11 € od 2.7.2013. do isplate,

na iznos od 68,28 € od 1.8.2013. do isplate,

na iznos od 70,33 € od 4.9.2013. do isplate,

na iznos od 73,22 € od 4.12.2013. do isplate,

na iznos od 74,46 € od 4.12.2013. do isplate,

na iznos od 74,58 € od 4.1.2014. do isplate,

na iznos od 74,71 € od 4.1.2014. do isplate,

na iznos od 76,57 € od 4.2.2014. do isplate,

na iznos od 77,34 € od 18.2.2014. do isplate,

na iznos od 154,41 € od 18.2.2014. do isplate."

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja HĆ u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su nepoštene, ništetne i bez pravnog učinka odredbe točke 4. i točke 6.2. Ugovora o kreditu broj 9012322062, a koji Ugovor je dana 8. ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Radosna Mavrinac, pod brojem OV- 1303/07, a koje glase:

Točka 4.: ... i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Točka 6.2.: O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora.”

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju na ime preplaćene kamatne stope iznos od 9.464,53 kuna, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. Srpnja 2015.g. po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. Kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. Stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje na svaki pojedini iznos teku kako slijedi:

- Na iznos od 81,26 kn počev od 01.09.2007.g. do isplate,

- Na iznos od 79,23 kn počev od 01.10.2007.g. do isplate,

- Na iznos od 78,43 kn počev od 01.11.2007.g. do isplate,

- Na iznos od 78,81 kn počev od 01.12.2007.g. do isplate,

- Na iznos od 77,58 kn počev od 01.01.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 78,25 kn počev od 01.02.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 183,41 kn počev od 01.03.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 184,91 kn počev od 01.04.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 178,12 kn počev od 01.05.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 175,38 kn počev od 01.06.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 175,32 kn počev od 01.07.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 170,42 kn počev od 01.08.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 168,92 kn počev od 01.09.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 169,10 kn počev od 01.10.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 182,84 kn počev od 01.11.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 170,59 kn počev od 01.12.2008.g. do isplate,

- Na iznos od 179,71 kn počev od 01.01.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 179,34 kn počev od 01.02.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 178,07 kn počev od 01.03.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 173,75 kn počev od 01.04.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 172,08 kn počev od 01.05.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 167,19 kn počev od 01.06.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 162,76 kn počev od 01.07.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 161,24 kn počev od 01.08.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 160,51 kn počev od 01.09.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 158,24 kn počev od 01.10.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 154,82 kn počev od 01.11.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 154,96 kn počev od 01.12.2009.g. do isplate,

- Na iznos od 154,47 kn počev od 01.01.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 154,82 kn počev od 01.02.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 151,80 kn počev od 01.03.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 152,78 kn počev od 01.04.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 149,63 kn počev od 01.05.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 148,65 kn počev od 01.06.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 155,63 kn počev od 01.07.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 150,98 kn počev od 01.08.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 153,60 kn počev od 01.09.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 149,16 kn počev od 01.10.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 142,96 kn počev od 01.11.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 146,76 kn počev od 01.12.2010.g. do isplate,

- Na iznos od 151,81 kn počev od 01.01.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 143,34 kn počev od 01.02.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 142,28 kn počev od 01.03.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 136,63 kn počev od 01.04.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 133,92 kn počev od 01.05.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 140,39 kn počev od 01.06.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 137,65 kn počev od 01.07.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 142,11 kn počev od 01.08.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 134,76 kn počev od 01.09.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 127,16 kn počev od 01.10.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 123,24 kn počev od 01.11.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 119,29 kn počev od 01.12.2011.g. do isplate,

- Na iznos od 117,35 kn počev od 01.01.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 115,33 kn počev od 01.02.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 111,68 kn počev od 01.03.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 106,94 kn počev od 01.04.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 103,63 kn počev od 01.05.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 100,20 kn počev od 01.06.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 95,62 kn počev od 01.07.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 91,97 kn počev od 01.08.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 87,62 kn počev od 01.09.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 82,78 kn počev od 01.10.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 79,69 kn počev od 01.11.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 76,08 kn počev od 01.12.2012.g. do isplate,

- Na iznos od 71,79 kn počev od 01.01.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 66,05 kn počev od 01.02.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 63,19 kn počev od 01.03.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 59,00 kn počev od 01.04.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 54,25 kn počev od 01.05.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 48,93 kn počev od 01.06.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 44,61 kn počev od 01.07.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 40,57 kn počev od 01.08.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 36,58 kn počev od 01.09.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 32,60 kn počev od 01.10.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 27,86 kn počev od 01.11.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 23,45 kn počev od 01.12.2013.g. do isplate,

- Na iznos od 18,94 kn počev od 01.01.2014.g. do isplate,

- Na iznos od 14,33 kn počev od 01.02.2014.g. do isplate,

- Na iznos od 9,63 kn počev od 01.03.2014.g. do isplate,

- Na iznos od 4,84 kn počev od 01.04.2014.g. do isplate.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos koji će biti određen financijskim vještačenjem, uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do 31. Srpnja 2015.g. po stopi utvrđenoj u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi određenoj, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, odnosno po kamatnoj stopi koja je propisana člankom 29. Stavak 2. Zakona o obveznim odnosima, a koje na taj iznos teku od 10. svibnja 2011. godine, pa do isplate."

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb da naknadi tužitelju UĆ prouzročeni trošak parničnog postupka u iznosu od 2.149,29 EUR, sa zateznim kamatama koje teku počev od dana presuđenja 25. ožujka 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za 3 postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, a odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zatraženog parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 24. svibnja 2021. navodi da su on, kao korisnik kredita, i tuženik kao kreditor, zaključili 7. ožujka 2007. Ugovor o kreditu broj 9012322062, a koji Ugovor je dana 8. ožujka 2007. godine solemniziran od strane javnog bilježnika Radosna Mavrinac, pod brojem OV-1303/07. Na temelju Ugovora navedenog u točki I. ove tužbe, tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.733,73 CHF prema srednjem tečaju tuženika za devize

važećem na dan korištenja kredita, a u svrhu kupnje vozila. U Točki 4. Predmetnog Ugovora, ugovorena je godišnja kamatna stopa koja na dan sklapanja navedenog Ugovora iznosi 5,10% godišnje. Kredit se otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, sve prema otplatnoj tablici. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u kalendarskom mjesecu, počev od dana dospijeća prvog anuiteta, a koji dospijeva istekom mjesec dana od dana prijenosa kredita u otplatu. Ugovoren je rok otplate kredita 84 mjeseca. U Točki 4. Navedenog Ugovora, ugovoreno je da se na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje platiti Banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila i koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10 % godišnje. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima.“ U Točki 5. Ugovora u stavku 2. Navedeno je: “Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.” U Točki 6.2. Ugovoreno je “Kredit u iznosu od 22.733,73 CHF (slovima: dvadesetdvijetisućesedamstotridesettri CHF i sedamdesettri C)i kamata iz točke 4. ovog Ugovora otplaćuju se u 84 (slovima:osamdesetčetiri) jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ovog Ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. Ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci. Ova obavijest sastavni je dio Ugovora.” Prethodno navedene odredbe predstavljaju odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, budući je riječ o odredbama koje su unaprijed formulirane od strane banaka te koje čine sastavni dio standardnih, adhezijskih ugovora koje banke koriste radi pružanja svojih usluga, a u kojima je mogućnost pregovaranja isključena, čime je, posljedično, isključena i mogućnost utjecaja na sadržaj ugovora. Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra se nedopuštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako je to i propisano odredbom čl. 81. ZZP/03. Sporna odredba točke 4. Ugovora među strankama nije lako razumljiva, jer u odnosu na, u vrijeme sklapanja ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar, niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bio informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran, već se takvom odredbom ugovora tuženiku, kao drugoj, jačoj ugovornoj strani, ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj, slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe, te u sporazumu sa tuženikom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva, ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorne kamatne stope tako da je tužitelj, kao potrošač, na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Cijeneći sadržaj sporne odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu, isto konkretno nije slučaj, jer tužitelj na temelju sadržaja sporne odredbe nije ni mogao, niti je bio u mogućnosti, procijeniti potencijalno značenje ekonomskih posljedica koje za njega proizlaze ugovaranjem odredbe čl. 4. Ugovora, obzirom da u toj ugovornoj odredbi nisu na transparentan način objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, niti su dani točni, jasni i razumljivi kriteriji vezano uz koje se veže promjena ugovorne kamatne stope, već se sve prepušta isključivo odlukama tuženika, kao banke, te druge i jače ugovorne strane u odnosu na potrošača, a koje su u konkretnom slučaju kao interni akti banke i donašane nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a u donošenju kojih tužitelj nije sudjelovao, niti je o istima imao mogućnost pregovaranja, te je nedvojbeno da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu, koja nije lako razumljiva, odredba koja, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stvara značajnu neravnotežu u odnosima između stranaka, zbog čega je ista nedopuštena. Posljedično navedenom, u predmetnom ugovornom odnosu došlo je do neravnopravnog položaja stranaka, odnosno, do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, i to iz razloga što je vjerovnik (kreditor), odnosno tuženik, imao mogućnost jednostranog određivanja obveze tužitelja koji pak promjenu po gore navedenim ugovornim odredbama nije mogao predvidjeti, niti mu je takvo što usmeno pojašnjeno, a pravilnost promjene nije mogao ni provjeriti jer za to nema nikakvih valjanih i razvidnih kriterija u samom ugovoru. Nesporno je da je tuženik takvu mogućnost i iskoristio, budući isto jasno proizlazi iz otplatnog plana te izvoda prometa po računu tužitelja iz kojeg su vidljivi iznosi mjesečnih anuiteta koje je tužitelj po predmetnom ugovoru o kreditu isplatio tuženiku. Prethodno opisana neravnopravnost čini navedene odredbe ugovora nepoštenima, a kao takve i ništetnima, što za posljedicu ima neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno čl. 81.,82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.-96/03) koji je bio na snazi do 6. kolovoza 2007.godine, a od 7.kolovoza 2007.godine je postupao suprotno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača. Ujedno, valja naglasiti kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju za koje je kolektivnom presudom potvrđenom od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Revt-249/14 utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika. Predmetni kredit tužitelj je ishodio u privatne svrhe, kao potrošač. Ugovor o kreditu sadrži nepoštene odredbe u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to glede odredaba koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu u članku 4. Ugovora, te su time ništetne. Takav stav o nepoštenim i ništetnim odredbama ugovora o kreditu zauzeli su Trgovački sud u Zagrebu odlukom pod posl.br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013.g., koja je potvrđena odlukom VTS-a RH posl.br. Pţ-7129/13 od 13. lipnja 2014.g., donesenoj na temelju kolektivne tužbe korisnika kredita od 4/2012. godine, a koji stav je osobito obrazložen na str. 53-57 citirane Presude, kao i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015. godine. Temeljem odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Činidba u pogledu kamate koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku nije određena, niti odrediva. Kamatna stopa mijenjala se isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno niti pregovaralo. S tim u svezi, tuženik je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te je o istom obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti, bez da je za takvu promjenu tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata, za vrijeme trajanja ugovora o kreditu, mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. Pri ugovaranju promjenjive kamatne stope koja se mijenjala odlukom tuženika, nije postojala nikakva ugovorena formula niti utvrdivi parametri, niti su određena razdoblja u kojima se pomoću te formule i parametara kamata izračunava i na temelju toga mijenja. Nije niti savjesno, niti pošteno, istovremeno ugovaranje odrednica koje i glavnicu i kamatu čine promjenjivima i to zavisnima o nepredvidivim i neizvjesnim čimbenicima, kao što su ponuda i potražnja na financijskom tržištu, stopa inflacije, te drugi makroekonomski parametri, te da kamatnu stopu mijenja banka jednostranom odlukom na koju korisnik kredita ne može utjecati. Rata kredita se tužitelju povećala iznad granice koju nalaže načelo savjesnosti i poštenja. Tuženik je, dakle, jednostranom odlukom, i bez ikakve obavijesti tužitelju, a protivno načelu savjesnosti i poštenja, te protivno moralu društva, mijenjao godišnju kamatnu stopu, čime je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima u odnosu na prvi otplatni plan kredita. Na taj način, tuženik je prekršio odredbe Zakona o zaštiti potrošača, te odredbe Zakona o obveznim odnosima, Ustav RH, te je postupao protivno moralu društva. V. Glede nepoštenosti, te time i ništetnosti ugovorne odredbe glede ugovorene kamatne stope, pčetna redovna kamatna stopa bila je 5,10 %, ugovoreno je da je promjenjiva, u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama kreditora – dakle jednostranom odlukom. Predmetna odredba koja govori o promjenjivoj kamatnoj stopi je ugovorna odredba formirana unaprijed od strane tuženika, a tužitelji prilikom ugovaranja nije imao mogućnost utjecaja na sadržaj takvih tipskih klauzula. Ista ugovorna odredba sadržana je u svim ugovorima ove vrste za ostale korisnike kredita, dakle nitko od klijenata banke – fizičkih osoba nije imao mogućnost ugovoriti bilo što drugo. Zakon o zaštiti potrošača, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu (NN 96/03) određuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje

značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, posebno se prema navedenom posebnom zakonu nepoštenim ugovornim odredbama smatraju: - odredba kojom se trgovcu dopušta da jednostrano mijenja ugovorne odredbe bez valjanog ugovorom predviđenog razloga, - odredba kojom se potrošač obvezuje na ispunjenje ugovorne činidbe, dok je ispunjenje obveze trgovca uvjetovano okolnošću čije ispunjenje ovisi isključivo o volji trgovca, - odredba kojom se potrošaču nameću određene obveze, a da potrošač prije sklapanja ugovora nije bio u mogućnosti upoznati se s tom odredbom. S time u vezi, općim propisom, ĉl. 272, u svezi sa čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, određeno je da je ugovor, odnosno pojedina odredba ništetna, ako je činidba neodređena ili neodrediva, a činidba je odrediva samo ako sadrži dovoljno podataka pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj strani da ju odredi. Dakle jasno je zabranjeno da jedna ugovorna strana određuje svoju činidbu/obvezu ili pak obvezu druge ugovorne strane, a kao sankcija propusta poštivanja te odredbe jeste ništetnost takve odredbe. Također, činidba mora biti određena u skladu sa člankom 269. st. 2. ZOO-a. Nedopušteno je jednostrano povećanje kamatne stope, mimo ugovorenih kriterija, bez davanja razumljivih, egzatnih i matematički provjerljivih parametara od strane banke, takvo postupanje predstavlja korištenje nedopuštene poslovne prakse, a time i povredu pravila morala (dobrih poslovnih običaja), čime si trgovac neovlašteno prikuplja nepripadnu zaradu, a sa druge strane, korisniku kredita čini štetu umanjenjem njegove imovine. Bez obzira na činjenicu da u RH ne postoji izričita zakonom određena obveza banaka da promjenu kamatne stope čine ovisnom o bilo kakvoj referentnoj kamatnoj stopi, polazeći od načela jednake vrijednosti činidaba kao općeg načela obveznog prava, i prava potrošača na informiranost kao općeg načela zaštite potrošača, promjena kamatnih stopa ne može biti prepuštena jednostranoj odluci poduzetnika pa tako i banaka, bez da su utvrđeni razumni i provjerljivi parametri, kao i egzaktna metodologija tog izračuna. Ovakvom praksom povrijeđeno je i pravo potrošača na informiranje, kao osnovno načelo zaštite potrošača, jer prilikom sklapanja ugovora „potrošaču kao neprofesionalcu nisu pružene dostatne informacije o kalkulaciji koja utječe na promjenjivost kamatnih stopa“. Navedeno je utvrđeno u presudi VTS RH posl. br. Pž-7129/13 od 13. 06.2014. godine „da su banke, (ujedno ovdje tuženik), povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, jer su u potrošačkim ugovorima o kreditiranju koristile nepoštenu ugovornu normu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna”. Ništetna je – nepoštena ugovorna odredba prema kojoj Kreditor zadržava pravo jednostrano mijenjati kamatnu stopu bez referiranja na ikakve određene, egzaktne i razumne parametre. Pri tome, konkretno tužitelj, kao neinformirana i nestručna osoba, nije u trenutku sklapanja ugovora mogao znati da će se kamatna stopa jednostrano mijenjati od strane tuženika, zloupotrebljavajući položaj neusporedivo jače strane, da će tako tuženik uprihoditi nepripadnu dobit, samo zato jer je dogovorena promjenjiva kamatna stopa, sa druge strane pritom čineći štetu tužitelju (konkretno tužitelju koji je kredit vratio), umanjenjem njegove imovine. Time, kako je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna, to visina kamatne stope nije ugovorena te bi potrošač bio dužan platiti kamate po zakonskoj stopi – konkretno 1/4 zakonske zatezne kamate (čl. 26 st. 3 ZOO-a) – tako i u odluci VSRH posl.br. Rev 430/06 od 06.06.2007. godine, a koja konkretno zapravo u periodu otplate kredita odgovara početnoj ugovorenoj kamatnoj stopi od 5,10% - dakle manjoj nego je to bila kamata za kredite vezane za valutu EUR. Slijedom iznesenog, proizlazi da su u predmetnom ugovoru ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Uvidom u Ugovor o kreditu, ne proizlazi da bi tuženik tužitelje upoznao o parametrima za promjenjivu kamatnu stopu – da je banka istog upoznala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene kamatne stope, već isto nije učinio. Banke, tako i tuženik, su u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EURO, jer HNB ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to ĉini u odnosu na EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, što je utvrdio MMF u studiji iz ožujka 1997. te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što sve ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim pa samim time i ništetnim. Logično je da su potrošači, tako i tužitelj, polazeći od načela povjerenja prema banci, temeljem niže stope ugovorene kamate u slučaju ugovaranja valutne klauzule u CHF nego je to bila ponuda za početnu kamatu za kredite vezane za valutu EUR, procijenili da će njihova obveza vraćanja (čija visina ovisi osim o kamatama i teĉaju valuta) dobivenog iznosa u kunama (koji je određen u trenutku sklapanja ugovora) biti najlakše ostvariva i njima najisplativija sklapanjem ugovora s valutnom klauzulom uz koju je vezana najniža ugovorna kamata. Objavljivanjem niske kamatne stope za kredit u CHF i istovremenim propuštanjem davanja informacija o rizičnosti kredita u CHF banke su, tako i konkretno tuženik, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, navodile potrošače na sklapanje ugovora sa valutnom klauzulom u CHF, tako i tužitelja. S obzirom da je tuženik stekao određena novčana sredstva temeljem ništetnih ugovornih odredbi dužan je vratiti stečeno sa zateznom kamatom od dana preplate svakog pojedinog iznosa do isplate tužitelju, a što sa druge strane predstavlja nastalu štetu tužitelju koja je nastala umanjenjem njegove imovine. Time, obzirom na ugovorenu valutu CHF i jednostrano mijenjanje kamatne stope, tužitelj je neosnovano platio razliku pojedinih anuiteta i to anuiteta koji je nastao dospijećem svakog pojedinog iznosa temeljem tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i kamatne stope koja je vrijedila na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni anuitet, i time bi tuženik bio dužan isplatiti tužitelju koji je stvarno vratio iznose anuiteta razliku između pojedinih uplata i stvarnog iznosa koji bi bio tužitelj dužan na dan uplate pojedinih iznosa da nije bilo promjene tečaja i primjenom početno ugovorene kamate odnosno ¼ zakonske kamate na dan dospijeća pojedinog mjesečnog anuiteta. Navedenim nepoštenim i ništetnim promjenama kamatne stope i valutne klauzule, mijenjao se dužni iznos mjesečnog anuiteta, čime je tužitelj ukupno preplatio mjesečne anuitete u ukupnom iznosu od 34.448,71 kn. Slijedom svega navedenog, nesporno je kako je tuženik temeljem ništetnih odredbi Ugovora primio od tužitelja novčani iznos od 34.448,71 kn, da je sukladno odredbi čl. 323. St. 1. ZOO-a propisano kako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj ugovornoj strani sve što je primila na temelju toga, iz čega proizlazi opravdan zaključak o opravdanosti ovog tužbenog zahtjeva tužitelja, te stoga tužitelj predlaže sud prihvati tužbu i tužbeni zahtjev, te potražuje parnični trošak.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te ističe prigovor zastare. Ističe da sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131 ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda. Smatra da presuda u tužbi "Potrošač" se odnosi na stambene kredite i da ne može biti primjenjiva u konkretnom slučaju, obzirom je ovdje riječ o kredtu za kupnju vozila, koji je u cijelosti otplaćen. Tužitelj da je svoju tužbu koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača, te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete! Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna. Ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati. Tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Tužitelj zahtijeva da se Ugovor tretira kao da je sklopljen s fiksnom kamatnom stopom koja je vrijedila prema početnom otplatnom planu, što je u potpunosti neosnovano i u krajnjem slučaju, protivno zakonu. Cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, neosnovano je sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Na taj način se tuženiku gotovo nameće nemoguća činidba, a tužitelja se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.8. ugovora. ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope pa da jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Promjene da se nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan.

2.1. Nastavno na ranije izneseno, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima.

2.2. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 1.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. No temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka.

2.3. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena. Banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ali takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju.

2.4. Zaključno, tuženik ističe kako: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu; konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva; nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate; u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom; valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula; te je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Naslovljenom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U podnesku od 7. prosinca 2021. tuženik ponovno obrazlaže prigovor zastare. U podnesku od 4. siječnja 2021. tužitelj se očituje na odgovor na tužbu, te osporava navode tuženika kao neosnovane. U podnesku od 1. ožujka 2022. tužitelj se očituje i na podnesak tuženika od 7. prosinca 2021., te i njegove navode osporava. Na ročištu održanom 7. ožujka 2022. tužitelj navodi da je prijevremeno otplatio kredit i da je platio naknadu za prijevremenu otplatu, navodi da će u kratkom roku postaviti precizirani tužbeni zahtjev. Na istom ročištu tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na potraživanje s osnova kamate, a pozivajući se na pravno shvaćanje Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., točke 4. U podnesku od 22. ožujka 2022. tužitelj preinačuje tužbeni zahtjev, odnosno proširuje, postavlja zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe točke 9. predmetnog Ugovora, te postavlja i zahtjev za isplatu za koji navodi da će ga odrediti nakon financijskog vještačenja. Navodi da nije prilikom sklapanja ugovora pregovarao s tužiteljem tuženik o ugovornoj odredbi koja se odnosi na ovlaštenje banke da korisniku kredita zaračuna novčanu naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita sukladno odluci tuženika, pa da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi sukladno čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača, a posljedično i o ništetnoj ugovornoj odredbi. Smatra da je ta odredba suprotna čl. 1024 st. 2 i 3 Zakona o obveznim odnosima, te da se zaključno radi o ugovornoj kazni koja se za novčane obveze ne može ugovoriti. Ugovor da je ponuđen na potpis tužitelju po principu "uzmi ili ostavi". Tužitelj da nije bio u mogućnosti raspravljati o strožim uvjetima ugovora tuženika. Na ročištu od 11. svibnja 2022. tuženik navodi da između ostalog spori i visinu izlazne naknade. U podnesku od 24. listopada 2022. tužitelj specificira zadaću za financijsko vještačenje. U podnesku od 2. veljače 2023. tužitelj nakon primitka nalaza i mišljenja financijskog vještaka izjavljuje da je suglasan s istim, da smanjuje tužbeni zahtjev. Navodi da je u zastari za potraživanje za preplaćenu kamatu, ali smatra da je bez svoje krivnje u zastari i smatra da nije potreban prema odredbi čl. 191 ZPP-a pristanak tuženika za smanjenje tužbenog zahtjeva. Napominje da i dalje traži deklaraciju ništetnosti o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, ali da neće tražiti isplatu. U podnesku od 25. ožujka 2023. tuženik se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te ustvari ističe prigovore pravne prirode, a ne prigovara matematičkom izračunu. Smatra da je nalaz zasnovan na pogrešnoj premisi i predlaže da se provede dopunsko vještačenje, te utvrdi kolika bi bila realna kamatna stopa, obzirom na sve kriterije koji su utjecali na kretanje parametara uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope u periodu otplate kredita. Na ročištu 5. ožujka 2024. tuženik je odustao od prijedloga da se sasluša osobni bankar i javni bilježnik,a predložio je da se vještak pisanim putem očituje na podnesak tuženika od 25. ožujka 2023. U podnesku od 25. studenog 2024. tužitelj specificira tužbeni zahtjev u važećoj valuti EUR sukladno nalazu i mišljenju vještaka. U podnesku od 28. studenog 2024. tuženik navodi da ne pristaje na djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu s osnove promjene kamatne stope, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

3.1. Za povlačenje dijela tužbenog zahtjeva potreban je pristanak tuženika, a budući ga je tuženik uskratio, to je valjalo odlučiti o svim tužbenim zahtjevima tužitelja.

4. Tijekom postupka sud je proveo dokaze čitanjem Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika 8. ožujka 2007. broj 9012322062 (list 18 - 22 spisa), plana otplate (list 23 – 24 spisa), pregleda uplata po kreditu (list 25 – 27 spisa), knjigovodstvene kartice za predmetni kredit (list 28 – 48 spisa), dokumentacije koja se odnosi na visinu izlazne naknade zbog prijevremene otplate kredita (list 159 – 164 spisa), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Tomislava Prpića, dipl.oec. od 19. siječnja 2023. (list 170 – 186 spisa), saslušan je tužitelj (list 211 – 212 spisa), čitanjem očitovanja vještaka na primjedbe tuženika (list 218 spisa).

5. Nesporno je u ovom postupku da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu. U čl. 1 banka se obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.733,73 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan korištenja kredita, na kredit u otplati prema čl. 4.1. korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila, a koja na dan sklapanja ovog Ugovora iznosi 5,10% godišnje. U istom članku ugovoreno je da se kamata obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima. U članku 5. ugovoreno je da se kamata na zakašnjela plaćanja obračuna u CHF, a naplaćuje u kunama po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja kamate. U članku 6.2. propisano je da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. U slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4 Ugovora korisnik kredita da pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, a o čemu da će banka pisano obavijestiti korisnika kredita. U članku 9. propisno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka, a da je dužan platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita u visini utvrđenoj aktima banke važećim na dan prijevremene otplate.

6. Sporno je među strankama u ovom postupku da li su odredbe o valutnoj klauzuli, te o promjenjivoj kamatnoj stopi, o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetne, te da li je tuženik temeljem istih odredbi stekao nepripadajuće iznose, dakle bez pravne osnove.

7. Tužitelj CĆ u svom iskazu naveo je da je bio u auto kući Dujmović i tamo je htio kupiti automobil marke Peugeot. Iz te auto kuće su ga poslali kod tuženika radi uzimanja i odobravanja kredita. U banci su mu ponudili ovaj kredit vezan za valutu CHF, po tom kreditu mu je odgovarala visina anuiteta koji je iznosio između 1.400,00 – 1.500,00 kn. Ništa mu se drugo posebno nije objašnjavalo niti za promjenu kamatne stope, a niti za ovu valutu, nije mu se niti nudio kredit u nekoj drugoj valuti. Kasnije mu je narastao anuitet do 2.400,00 kn, a uspio je prijevremeno otplatiti ovaj kredit tako što je sklopio drugi ugovor o kreditu i dobio sredstva da plati ovaj kredit. To je bilo godinu dana prije isteka. Nije ništa pregovarao pri zaključenju ovog ugovora. Zna što znači promjenjiva kamatna stopa, to znači da se može mijenjati. Vjerojatno je dobio neku obavijest od banke o promjeni kamatne stope i plaćao je ono što je trebao plaćati, a možda mu se dogodilo da je koju ratu i zakasnio zbog financijske situacije. U banci nije razgovarao sa bankarom o promjenjivog kamatnoj stopi i nije mu nitko to objašnjavao. Nije ga nitko upozorio na mogućnost promjene tečaja.

7.1. Sud je iskaz tužitelja cijenio kao životan i uvjerljiv, i iz njega proizlazi da nije bio u poziciji da pregovara o bilo kojoj odredbi kredita, te da mu tuženik nije dao dovoljno informacija o promjeni kamatne stope, o valutnoj klauzuli, te o naknadni za prijevremenu otplatu.

8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13–4 od 13. lipnja 2014. koja je donesena po žalbi izjavljenoj na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P–1401/12 od 4. srpnja 2013. u parnici tužitelja Udruge potrošač, protiv ovdje tužene banke i drugih radi zaštite kolektivnih interesa, utvrđeno je u točki 2 da su kamatne stope banke mijenjale bez ugovorenih parametara, s jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle o kojoj promjeni se nije pojedinačno pregovaralo, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe. Istovremeno je sud u točki 1 izreke preinačio navedenu presudu Trgovačkog suda i odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su banke, među njima i tužena banka, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese prava potrošača, kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koji je vezana glavnica CHF, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.1. Vrhovni sud je u svojoj odluci Revt–249/14 od 9. travnja 2015. odbio revizije tuženika od 1 – 7, a koje su izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž–7129/13–4 od 13. lipnja 2014. kojom je djelomično potvrđena, djelomično preinačena i djelomično ukinuta presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P–1401/12 od 4. srpnja 2013.

8.2. Odlukom broj U–III–2521/2015, U-III–2536/2015, U-III–2547/2015, U-III– 2565/2015, U-III–2603/2015, U-III–2604/2015, U-III–2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud RH je djelomično usvojio ustavnu tužbu tužitelja, te je ukinuo odluku VSRH broj Revt–249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014., a kojim je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8.3. Ponovno odlučujući o reviziji VSRH je rješenjem broj Revt-575/16–5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu VTSRH broj Pž–7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su 1 do 7 tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koji je vezana glavnica CHF.

8.4.VTSRH je donio novu presudu po posl.br. Pž–6632/2017–10 od 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu TS u Zagrebu posl.br. P– 1401/2012. od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koji je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke temeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, VTSRH je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 tuženih banaka koristile nepoštene ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

8.5. Vrhovni sud RH je po podnesenim revizijama donio odluku broj Rev–2221/2018- 11 od 3. rujna 2019., kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja VTS-a o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

8.6. Ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio je potrošačima da u individualnim restitucijskim sudskim parnicama kakva je i ova potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope, te s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja švicarskog franka došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF.

8.7. Odredbom čl. 81 st. 2, 3 i 4 Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03; dalje ZPP/03) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84 ZZP/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87 st. 1 ZZP/03 bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2 da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

8.8. Prema odredbi čl. 502.a st.1 ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koji se u sklopu svoje registrirane ili propisane određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja s obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502.c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1 ZPP-a da su u određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

8.9. Sukladno čl. 138 ZZP/03 presude u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

9. Šteta koju je tužitelj pretrpio postupanjem tužene se sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koji je vezana glavnica CHF, te povećanjem anuiteta kao posljedica povećanja tečaja CHF.

10. Citiranim odredbama ZPP i ZZP/03 propisan je direktan učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu štete mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen iz tužbe iz čl. 502 st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi i na tuženicu, po stavu ovog suda zahtjev tužitelja je osnovan i svakako je obavezan sud u ovom postupku odlukom iz kolektivnog spora.

11. Nije sporno da se o predmetnom dijelu odredbi Ugovora nije pregovaralo. Očito se radilo o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru na sadržaj kojeg potrošač nije imao utjecaja.

11.1. Nije za ovaj postupak odlučan navod tuženika da je on tijekom trajanja perioda u kojem su se vraćali anuiteti odobrenog kredita slao obavijesti o promjeni kamatne stope i smatrao da je bilo dovoljno da on posluje sukladno zakonskoj regulativi, a pritom zanemarujući činjenicu da o istoj potrošač ne zna ništa. To što je kasnije tuženik objavio informaciju o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke ne utječe na sadržaj spornih odredbi ugovora, a niti su se one promijenile na način da je njihov sadržaj bio odraz pregovora tijekom otplate kredita. Odredbe ugovora se uopće nisu tijekom cijelog razdoblja mijenjale. Iz nejasne i nerazumljive odredbe o promjeni kamatnih stopa u čl. 4. ugovora od koje zavisi cijena proizvoda koji je "kupio" tužitelj se uopće ne može zaključiti kakva će biti cijena u narednom periodu, koji uvjeti i razlozi će utjecati na njenu promjenu, od kojih parametara će zavisiti njezina visina, zato je doveden tužitelj kao korisnik kredita u nezavidni položaj u odnosu na banku tj. tuženika, pa je ta odredba nepoštena. Jedina poznata vrijednost je početno ugovorena kamatna stopa. Iz dijela odredbi ugovora o promjeni kamatne stope proizlazi znatna neravnoteža u pravima i obvezama između stranaka u predmetnom ugovornom odnosu. Takva odredba je i nemoralna, jer dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj u potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca tj. ovdje tuženika, što je i suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja. Uzimajući u obzir sve navedeno proizlazi da je odredba za koju sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Ona je bila podobna za procjenu da li je nepoštena, obzirom je utvrđeno da odredba o promjeni kamatne stope nije bila jasna, lako razumljiva i uočljiva. To što piše da je kamata promjenjiva, a koja riječ je kao takva jasna, razumljiva i uočljiva, ne znači da se iz same te riječi može zaključiti koja će biti visina kamatne stope odnosno dug tužitelja, tj. da to itekako utječe na cijenu proizvoda. Sporna odredba je ništetna i zbog odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima, obzirom da nije određena tj. ne sadrži ova odredba Ugovora podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja. Zbog te neodredivosti ne može se odrediti činidba tužitelja tj. visina anuiteta koju je on dužan platiti. Ne može se smatrati da je visina anuiteta odrediva ako ju može odrediti tuženik, a tužitelj ne. Nisu odredbe odredive ako su odredive samo za jednu stranu, tj. ako na temelju njih dužnu činidbu tužitelja može izračunati samo tuženik.

11.2. Dakle, sud utvrđuje da je dio odredbe iz čl. 4. predmetnog ugovora o kreditu ništetan iz svih gore navedenih razloga.

11.3. Nadalje, ugovorna odredba kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču je nerazumljiva, te nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema Euru, dok tečaj svih ostalih valutu u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja eurozone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja švicarskog franka, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, stoga je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tužena za taj rizik znala, ali ga je prešutila dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tužena privlačila potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF. Na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule na predmetni kredit upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, kao i cijena kredita, budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora. Sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovanom načelu obveze pravnih odnosa.

12. Zbog svega gore navedenog sud smatra da osnovano tužbenim zahtjevom tužitelj traži utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu o načinu promjene kamatne stope i o valutnoj klauzuli. Nadalje, sud smatra da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti klauzule iz točke 9. Ugovora, kojom se obvezuje tužitelja na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita. Ta odredba je nemoralna, dovodi tužitelja tj. korisnika kredita u poziciju u kojoj potpunosti njegov dug ovisi o volji trgovca, a što je suprotno općem načelu savjesnosti i poštenja, i zbog toga sud smatra da je ništetna, ustvari nepoštena i prema odredbi čl. 81 Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/08), te kasnijeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09). Odredba je ništetna i temeljem odredbe čl. 272 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08,125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 – dalje ZOO-a), obzirom da nije određena, tj. ne sadrži podatak na temelju kojeg se može odrediti obveza tužitelja, nisu u istoj sadržane bilo kakve odredbe na temelju kojeg bi potrošač mogao znati od čega ovisi njegova obveza, odnosno od čega bi se sastoji troškovi prijevremene otplate kredita i na što se odnosi visina tih troškova. Slijedom navedenog je odlučeno kao u točki I.I. izreke.

13. Sud smatra da je neosnovan dio zahtjeva koji se odnosi na ništetnost točke 6.2. u dijelu da će banka obavijestiti pisanim putem korisnika kredita o izmijenjenom iznosu anuiteta, te o načinu dostave obavijesti. Taj dio odredbe nije protivan interesu tužitelja, ne prouzrokuje neravnopravnost odnosa između stranaka, te svakako je u interesu tužitelja da dobije obavijest o izmjeni anuiteta. Isto tako neosnovano smatra tužitelj da je ništetan i dio točke 4. u dijelu gdje se navodi kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora, jer je u tom dijelu odredba jasna i određena. Slijedom toga je odlučeno kao u točki II.I. izreke.

14. Neosnovano tuženik prigovara da se na ovaj postupak ne bi trebala primijeniti pravna shvaćanja iz kolektivnog spora zbog toga što je tužitelj, prije podnošenja tužbe otplatio kredit, kada navodi da nema više povrede u vrijeme podnošenja tužbe. Zbog te činjenice ništetne odredbe to nisu prestale biti, a niti je zbog toga u razdoblju kada je otplaćivao kredit nestalo nepošteno postupanje tuženika spram njega, povreda je tada postojala. On nije u ugovornom odnosu koji je imao sa tuženikom izgubio svojstvo potrošača.

15. Nadalje, Vrhovni sud RH u svojoj odluci br. Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. izrazio je pravno shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori, nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106 st. 1 ZZP/14, a slijedom toga i obveze primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Naime, ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnosti i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Samo ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Tuženik nije osporavao da bi tužitelj bio potrošač.

16. Prigovor zastare tuženika je dijelom osnovan. Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedan drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. (identično pravno shvaćanje zauzeto je i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. i 31. siječnja 2022.). Tuženik je stekao novčane iznose bez valjane pravne osnove. U tom slučaju na potraživanje tužitelja ima se primijeniti opći zastarni rok od pet godina. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 4. travnja 2012. došlo je do prekida zastare, te je ona počela teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tom postupku. U odnosu na zahtjev koji se odnosi na preplatu na temelju ništetne odredbe koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope zastara je počela ponovo teći s danom 13. lipnja 2014. kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-7129/13, za dio zahtjeva koji se odnosi na stjecanje bez osnove na temelju ništetne odredbe o valuti zastara je ponovno počela teći od 14. lipnja 2018., kada je pravomoćna odluka Visokog trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17. Tužbu je tužitelj podnio 24. svibnja 2021., dakle nije protekao rok od pet godina tj. zastarni rok za stjecanje bez osnove od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora na dio koji se odnosi na potraživanje zbog ništetnosti valutne klauzule, ali je protekao zastari rok za potraživanje po osnovi ništetnosti klauzule o promjeni kamatne stope.

17. Kako je tuženik osporavao i visinu tužbenog zahtjeva provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije Tomislavu Prpiću, dipl.oec. Zadaća vještaka je bila da iskaže razliku pojedinih anuiteta i to anuiteta koji je nastao dospijećem svakog pojedinog iznosa temeljem tečaja CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta i kamatne stope koja je vrijedila na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta u odnosu na početni anuitet, te da iskažu razliku između pojedinih uplata i stvarnog iznosa koji bi tužitelj bio dužan uplatiti da nije bilo promjene tečaja i primjenom početno ugovorene kamate, sve s obzirom na Ugovor o kreditu broj 9012322062 od 7. ožujka 2007. Navedene razlike potrebno je iskazati zasebno za povećanje kamata, a zasebno za povećanje tečaja. Također je potrebno prikazati samo pozitivne razlike. Uz sve navedeno, predmet vještačenja je i izlazna naknada koju je tužitelj platio zbog prijevremene otplate kredita.

17.1. Vještak Tomislav Prpić dipl. oec. u nalazu i mišljenju navodi. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak daje sljedeće mišljenje: 1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužitelj je, na ime kamata, u utuženom razdoblju otplate kredita više uplatio iznos od 1.249,20 € / 9.412,21 HRK.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, više uplatio 3.398,75 € / 25.607,78 HRK. Ukoliko se priznaje potraživanje pod točkom 1, tada potraživanje pod točkom 2 umanjeno za pripadajuću tečajnu razliku već prikazanih preplaćenih kamata iznosi 3.241,15 € / 24.420,49 HRK.

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužitelj je, na ime tečajnih razlika, manje uplatio 75,90 € / 572,03 HRK.

4. Tuženik nije naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, odnosno ista je iznosila 0,00 € / 0,00 HRK.

17.2. U podnesku od 14. srpnja 2024. vještak se očituje obzirom na istaknute primjedbe tuženika iznijete u podnesku od 25.ožujka 2024., kako slijedi: Iz navedenog podneska ističem da je tuženik naveo kako je njegova primjedba zapravo primjedba na zadatak vještaku, što predstavlja primjedbu pravne prirode. Primjedbe na sam matematički izračun ili korištene metodologije nisu vidljive u predmetnom podnesku. Vještak ostaje pri svojem nalazu i mišljenju u potpunosti i ne ulazi u pravna tumačenja.

17.3. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje u cijelosti, smatra da je sačinjen stručno i nepristrano. Niti stranke nisu prigovarale u konačnici izračunu vještaka.

18. Tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev sukladno nalazu i mišljenju vještaka i to u dijelu nalaza u kojem je vještak izračunao više plaćene iznose stečene bez osnove zbog promjene tečaja CHF u odnosu na početni tečaj spram valute kune, pa je stoga valjalo u prihvatiti tužbeni zahtjev u tom dijelu i odlučiti kao u točki I.II. izreke, odnosno odbiti tužitelja s tužbenim zahtjevom u dijelu iz ranije točke I.II. koja se odnosi na zahtjev za isplatu po osnovi preplaćene kamatne stope. Taj dio zahtjeva ne samo što je u zastari već ga tužitelj nije specificirao sukladno nalazu i mišljenju vještaka. Isto tako valjalo je odbiti i dio zahtjeva koji se odnosio na nespecificirani zahtjev za isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, budući je utvrđeno da niti tužitelju nije naplaćen bilo koji iznos po osnovi te ništetne odredbe ugovora, a niti je postavio određeni zahtjev. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama II.II. i II.III. izreke.

19. Tuženik je dužan platiti i zakonsku zateznu kamatu koja teče od dana primljenih uplata za svaki pojedini mjesec u kojem je došlo do stjecanja bez osnove obzirom je nepošteni stjecatelj. Visina stope zatezne kamate sukladna je odredbi čl. 29 ZOO-a.

20. Tužitelj je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika. Tuženik je osporavao i osnov i visinu. Sa osnovom, a koja se odnosi na točku I. tužbenog zahtjeva tužitelj je uspio u cijelosti tj. 100%, uspio je sa dijelom zahtjeva za isplatu u omjeru od 73% (9.464,53 kn – prvotni zahtjev za isplatu s osnove ništetne odredbe o promjeni kamatne stope predstavlja iznos od 1.256,16 EUR, a zahtjev po osnovi ništetne valutne klauzule je u visini od 3.398,75 EUR), tuženik u omjeru od 27%, pa je odluka o zahtjevu za isplatu parničnog troška donesena temeljem odredbe čl. 154 st. 2 ZPP- a, odnosno kada se od ukupnog uspjeha tužitelja oduzme uspjeh tuženika od 27%, dobije se postotak od 73% (173/2=86,5, 27/2=13,50, 86,5-13,50=73).

20.1. Trošak odvjetnika tužitelja sukladan je Tarifi HOK-a i odnosi se na sastav tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7 toč. 1), na zastupanje na pet ročišta 7. ožujka 2022., 11. svibnja 2022., 10. veljače 2025. – svaki 200,00 EUR, 13. studeni 2023. – 100,00 EUR, 26. studeni 2024. – 100,00 EUR,. u ukupnom iznosu od 800,00 (Tbr. 9 toč. 1 i 2), na sastav šest podnesaka u ukupnom iznosu od 1.000,00 EUR (4. siječnja 2022., 28. veljače 2022., 22. ožujka 2022., 24. listopada 2022. – svaki 200,00 EUR, 2. veljače 2023., 25. studeni 2024. – svaki 100,00 EUR – Tbr. 8 toč. 1 i 3), a ovi iznosi uvećani za PDV od 500,00 EUR. Tužitelj je potraživao i trošak sudske pristojbe na tužbu u visini od 46,08 EUR, te trošak vještačenja u iznosu od 398,16 EUR, pa je tako ukupan trošak 2.944,24 EUR, a stavljen u omjer sa uspjehom u sporu je to iznos od 2.149,29 EUR. Naime, ne pripada punomoćniku tužitelja za sve podneske nagrada prema Tbr. 8 toč. 1, kao ni za sva ročišta prema Tbr. 9 toč. 1. Odluka o kamatnoj stopi na trošak temelji se na odredbi čl. 151 st. 3 ZPP-a, a odluka o trošku za pristup na ročište za objavu presude uslijediti će naknadno ukoliko punomoćnik pristupi na to ročište. Sa preostalim dijelom zahtjeva za nadoknadu troška tužitelj je odbijen, jer je previsoko zatražen, te nema obvezu plaćanja sudske pristojbe na presudu.

U Opatiji 25. ožujka 2025.

S u d a c

Adriana Puž

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

Pun. tužitelja

Pun. tuženika

Po pravomoćnosti:

Pristojba za odgovor na tužbu, presudu