REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Slavonskom Brodu

Trg pobjede 13

35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-588/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sucu Marini Vučetić, u pravnoj stvari tužitelja VZ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Špiranović, odvjetnici iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić i Lui iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 13. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnice tužitelja Krešimira Pencingera, odvjetnika iz Slavonskog Broda i zamjenika punomoćnika tuženika Mirka Jelića, odvjetnika iz Slavonskog Broda i rasprave održane 25. ožujka 2025. na kojoj je objavljena odluka, istog dana

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, tužitelju VZ iz [adresa], isplatiti iznos od iznos od 1.356,16 eura (slovima: tisućutrisopedesetšesteuraičesnaestcenti) s osnova preplaćenog iznosa po razlici u tečaju CHF zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 1,82 eura od 31.08.2005.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,21 eura od 30.09.2005.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,23 eura od 31.10.2005.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,58 eura od 30.11.2005.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,18 eura od 31.12.2005.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,79 eura od 31.01.2006.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,79 eura od 31.10.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,31 eura od 31.12.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,09 eura od 31.01.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,95 eura od 28.02.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,51 eura od 31.03.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 4,11 eura od 30.04.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,14 eura od 31.05.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,27 eura od 31.08.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,38 eura od 30.09.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,33 eura od 31.10.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 2,90 eura od 30.11.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,01 eura od 31.12.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,92 eura od 31.01.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,54 eura od 28.02.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 11,44 eura od 31.03.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 10,98 eura od 30.04.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 12,58 eura od 31.05.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 24,60 eura od 30.06.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 22,44 eura od 31.07.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 30,13 eura od 31.08.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 27,84 eura od 30.09.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 23,98 eura od 31.10.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 32,99 eura od 30.11.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 44,43 eura od 31.12.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,84 eura od 31.01.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 39,92 eura od 28.02.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 36,69 eura od 31.03.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 37,63 eura od 30.04.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 52,99 eura od 31.05.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 54,80 eura od 30.06.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 68,05 eura od 31.07.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 61,88 eura od 31.08.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 55,08 eura od 30.09.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 55,21 eura od 31.10.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 54,85 eura od 30.11.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 58,45 eura od 31.12.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 61,62 eura od 31.01.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 62,22 eura od 29.02.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 60,35 eura od 31.03.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 61,95 eura od 30.04.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 63,10 eura od 31.05.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 61,69 eura od 30.06.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 62,37 eura od 31.07.2012.g. do konačne isplate,

do 31.srpnja 2015. po stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, tužitelju VZ iz [adresa], isplatiti na ime preplaćenog iznosa zbog promjene kamatne stope iznos od 318,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

- na iznos od 3,93 eura od 30.11.2007.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,86 eura od 31.12.2007.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,87 eura od 31.01.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,86 eura od 29.02.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,87 eura od 31.03.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,72 eura od 30.04.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,42 eura od 31.05.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,41 eura od 30.06.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,23 eura od 31.07.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,15 eura od 31.08.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,13 eura od 30.09.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,45 eura od 31.10.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,08 eura od 30.11.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,33 eura od 31.12.2008.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,29 eura od 31.01.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,21 eura od 28.02.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 10,50 eura od 31.03.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 10,32 eura od 30.04.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,93 eura od 31.05.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,59 eura od 30.06.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,43 eura od 31.07.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,29 eura od 31.08.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 9,07 eura od 30.09.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,80 eura od 31.10.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,70 eura od 30.11.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,58 eura od 31.12.2009.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,48 eura od 31.01.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,22 eura od 28.02.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 8,15 eura od 31.03.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,89 eura od 30.04.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,70 eura od 31.05.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,94 eura od 30.06.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,58 eura od 31.07.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,60 eura od 31.08.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 7,23 eura od 30.09.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 6,80 eura od 31.10.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 6,83 eura od 30.11.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 6,89 eura od 31.12.2010.g. do konačne isplate,

- na iznos od 6,34 eura od 31.01.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 6,12 eura od 28.02.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,72 eura od 31.03.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,42 eura od 30.04.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,49 eura od 31.05.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 5,19 eura od 30.06.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 4,49 eura od 31.07.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 4,05 eura od 31.08.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 3,62 eura od 30.09.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,93 eura od 31.10.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,74 eura od 30.11.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,58 eura od 31.12.2011.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,41 eura od 31.01.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,21 eura od 29.02.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 1,01 eura od 31.03.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,81 eura od 30.04.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,62 eura od 31.05.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,41 eura od 30.06.2012.g. do konačne isplate,

- na iznos od 0,16 eura od 31.07.2012.g. do konačne isplate,

do 31. srpnja 2015. pao stopi koja odgovara visini eskontne stope HNB- koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, tužitelju VZ iz [adresa], naknaditi troškove postupka u iznosu od 2.275,00 eura sa zateznom kamatom koje teče od 25. ožujka 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj VZ iz [adresa] dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 100,00 eura, kao neosnovanim.

V. Odbija se tuženik Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69 sa zahtjevom za naknadu troškova u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi je navedeno da je tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 30. lipnja 2005. zaključio Ugovor o kreditu broj: 918-50-2919107, a kojim Ugovorom je kreditor odobrio tužitelju kredit u iznosu od 18.480,00 CHF-a za kupnju automobila, u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF na dan korištenja, na rok otplate od 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu, a anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Člankom 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je otplata kredita uz redovnu kamatu od 5,85%, godišnja, promjenljiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, uz kamatu po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate. Ubrzo nakon sklapanja navedenog Ugovora, a zbog tužitelju nejasnih tržišnih prilika i u vrijeme sklapanja Ugovora izglednog stanja nestabilnosti CHF na novčarskom tržištu, koje tužitelju nisu objašnjene na kvalitetan i stručan način prilikom zaključenja Ugovora, došlo je do znatnih promjena tečaja CHF u odnosu na kunu, što je imalo za posljedicu povećanje obveze tužitelja prilikom otplate anuiteta u protuvrijednosti CHF. U samoj ugovornoj odredbi o valutnoj klauzuli nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj kao potrošač mogao predvidjeti ekonomske posljedice valutne klauzule vezane uz CHF. Kamatna stopa mijenjala se temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te je s ugovorenih 5,85 % dosegnula visinu od 7,75 %, a rast tečaja CHF u kreditu bio je više nego značajan. Tužitelj je unatoč promjeni kamatne stope i promjene visine anuiteta, te promjene tečaja CHF u odnosu na kunu i povećanja ukupne novčane obveze, uredno ispunjavao dospjele obveze otplate predmetnog Ugovora, te u konačnici kredit u cijelosti otplatio. 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je presudu broj: 43 Pž-6632/2017-10 kojom je potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u toč. I. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time tuženik postupao protivno pozitivnim propisima. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbačena je revizija tuženih banaka protiv presude br. P-1401/2021 od 4. srpnja 2013. Na sjednici održanoj 3. veljače 2021. Ustavni sud RH odbio je i odbacio ustavne tužbe banaka protiv citiranih presuda Vrhovnog suda RH i Visokog trgovačkog suda RH u kolektivnom sporu. Predmetna pravomoćna presuda obvezuje tuženika, a koji je u tom postupku sudjelovao kao četvrto tuženik, te se u pogledu ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odnosi na svaki kredit sklopljen kroz period od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., a u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na svaki kredit sklopljen kroz period od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 riješeno je prethodno pravno pitanje ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF kao i ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi za koja pravna utvrđenja je vezan sud temeljem čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. U konkretnom se citirana sudska praksa i stajalište sudova ima primijeniti i na predmetni Ugovor o kreditu broj 918-50-2919107 od 30. lipnja 2005. koji je s tuženikom sklopio tužitelj. Tuženik je koristeći ništetnu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF i ništetnu ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, u razdoblju od mjeseca kolovoza 2005. do kraja otplate kredita (srpanj 2012.), od tužitelja nezakonito naplatio veći iznos u kunskoj protuvrijednosti kako na ime glavnice tako i iznos kamata na glavnicu iz predmetnog Ugovora o kreditu. S obzirom na navedeno tužitelj je ovlašten temeljem stjecanja bez osnove potraživati povrat neosnovano naplaćenih iznosa na ime otplate glavnice. Slijedom navedenog tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik 31. svibnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 528-50-4153636 kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 26.285,99 a da je ugovorena redovna kamata 5,20% godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Tužitelj je u podnesku od 4. lipnja 2024. postavio konačan tužbeni zahtjev i izvršio preinaku tužbe nakon nalaza i mišljenja vještaka, tuženik se protivio preinaci tužbe i sud je dozvolio preinaku tužbe na temelju čl. 190.st.3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje

– ZPP-a), jer je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, a skladu sa zaključkom sa druge sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 27. svibnja 2024. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u preslik Ugovora o kreditu iz kojeg je vidljivo da su isti zaključili tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor na iznos od 18.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje automobila (str. 8 do 10. spisa). Uvidom u otplatne planove je vidljivo da su se isti mijenjali tijekom otplate kredita i da je u svakom bila predviđena jedna rata za cijelo vrijeme otplate kredita (str. 13 do 19 spisa, str. 28 do 32 spisa). Saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja i provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Mirni Tot Nužda.

4.1. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je zaključio Ugovor o kreditu s tuženikom 30. lipnja 2005. za kupnju osobnog automobila Polo, za iznos od 18.480,00 CHF. Ugovor o kreditu je zaključen u banci. Sam je vraćao sve rate kredita, kredit je otplaćen i nije bio u konverziji. Automobil je korišten samo za obiteljske potrebe, nije korišten niti za kakve poslovne potrebe. Što se tiče Ugovora zaključen je u CHF jer mu je rečeno da je to najpovoljnije. Prije potpisivanja je samo na brzinu pregledao taj Ugovor. Nije posebno išao u banku kada je došlo do povećanja rata kredita. Tijekom školovanja nije imao ekonomske predmete, završio je za strojobravara. Nisu mu poznati i ne zna što stvarno znače pojmovi promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Dobio je Ugovor, potpisao, rečeno mu je daje najpovoljniji, nije bilo nikakvog njegovog utjecaja na odredbe Ugovora.

4.2. Vještak Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju je navela da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu 30. lipnja 2005. na iznos od 18.480,00 CHF s ugovorenom kamatnom stopom od 5,85%, godišnje, promjenjiva. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope i to od 1. studenog 20o7. do 30. travnja 2008. kamata je bila 6,45%, od 1. svibnja 2008. do 28. veljače 2009. je bila 6,75%, od 1. ožujka 2009. do 30. lipnja 2011. je bila 7,75%, od 1. srpnja 2011. do 30. rujna 2011. je bila 7,50% te od 1. listopada 2011. do 21. srpnja 2012. je bila 6,75%. U razdoblju obračuna (ukupno razdoblje otplate kredita) za koje je provedeno vještačenje, utvrđeno je da se do 28. anuiteta na kredit obračunavala kamatna stopa 5,85% koja je i ugovorena. Od 28. do konačne otplate kredita obračunavala se kamatna stopa viša od ugovorene. Temeljem izračuna utvrđena je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 318,65 EUR. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 318,65 eura. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.120,05 eura. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 1.356,16 eura. Manje je plaćeno zbog promjene tečaja 236,11 eura. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 1.674,81 eura (318,65 eura + 1.356,16 eura).

4.3. Na nalaz i mišljenje prigovore je istaknuo samo tuženik, a kojima nije osporio matematički izračun vještaka, već su prigovori isključivo pravne naravi usmjereni na sam zadatak vještaku, zbog čega je ovaj sud smatrao da nalaz i mišljenje vještaka nije potrebno dopunjavati. Po ocjeni ovog suda nalaz i mišljenje vještaka je stručan, obrazložen i nepristran i sud ga je u cijelosti i prihvatio.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka sud je odlučio kao u izreci presude.

6. Tijekom postupka je utvrđeno kao nesporno da:

- je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom, sklopio ugovor na iznos od 18.480,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, za kupnju automobila,

- je kredit otplaćen i da nije bio u konverziji.

- je iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka utvrđeno da je razlika između iznosa redovnih kamata obračunatih prema naknadnim odlukama banke o promjeni kamatnih stopa i iznosa redovnih kamata obračunatih po osnovnom ugovoru o kreditu u iznosu od 318,65 EUR. Više je plaćeno zbog promjene kamatne stope 318,65 eura. Razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 1.120,05 eura. Više je plaćeno zbog promjene tečaja 1.356,16 eura. Manje je plaćeno zbog promjene tečaja 236,11 eura. Ukupan iznos više plaćenog po osnovi promjene kamatne stope i valutne klauzule iznosi 1.674,81 eura (318,65 eura + 1.356,16 eura).

- je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spisu predmeta P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka, među njima i protiv ovdje tuženika radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. U navedenom predmetu je 4. srpnja 2013. donesena presuda koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koje su potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik iz predmetne parnice, u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovarana redovna kamata po promjenjivoj stopi koja se utvrđuje jednostranom odlukom kreditora, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nisu

- iz odluke VSRH, u dijelu u kojem su potvrđene navedene odluke Trgovačkog suda u Zagrebu i VTSRH, proizlazi da navedene ugovorne odredbe o promjenjivoj stopi ugovorne kamate odlukom kreditora, nisu bile razumljive jer je u ugovorima korištena formulacija na temelju koje su potrošači samo znali za visinu stope ugovorne kamate u momentu sklapanja ugovora, ali ni približno nisu mogli znati zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa, iz čega proizlazi da buduća kamatna stopa ugovorena kao primjenjiva nije bila ni određena ni odrediva,

- je navedenom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, potvrđenom presudom VTSRH i VSRH utvrđeno da su banke a među njima i tuženik, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana,

- su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivosti kamatne stope ugovorene kamate, odlukom tuženika kao kreditora, odredbe unaprijed pripremljenog i sačinjenog tipskog ugovora od strane tuženika kao kreditora.

7. Po ocjeni ovog suda tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

8. Na temelju članka 84. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i članka 99. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.; dalje ZZP/07) koji je bio na snazi tijekom daljnje otplate kredita, sporne odredbe ugovora o kreditu, su nerazumljive za potrošača, pa tako i za tužitelja u konkretnom slučaju, nepoštene pa time i ništetne, te kao takve ne proizvode pravne učinke. U njima nisu bili navedeni za potrošača jasni parametri koji će utjecati na promjenu visine kamatne stope ugovorene kamate, unaprijed su unesene u predmetni ugovor po tuženiku i o njima stranke nisu pojedinačno pregovarale na način da bi tuženik tužitelju parametre za promjenu stope redovne kamate objasnio niti ga upozorio na rizike ugovaranja valutne klauzule, što je sve uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

9. U svezi navedenog, po ocjeni ovog suda, primjenom odredbe članka 1111. (koji sadrži opće pravilo o stjecanju bez osnove) u svezi s člankom 1115. (koji određuje opseg vraćanja), Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15. – dalje: ZOO/05), tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenog iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi te zatezna kamata od dana izvršene preplate svakog pojedinog anuiteta.

10. Prigovor zastare, koji je istaknuo tuženik, je djelomično osnovan, jer se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnova stjecanja bez osnove u smislu članka 1111. ZOO, a ZOO kod instituta stjecanja bez osnove ZOO ne predviđa posebni zastarni rok, pa se primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina iz članka 225. ZOO koji propisuje da tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

11. Ništetnost odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatu stopu utvrđena presudom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12, koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a zastara počinje teći od 14. lipnja 2014. kao prvi dan nakon nastupa pravomoćnosti presude (sudska praksa Županijski sud u Dubrovniku Gž- 236/2020-2) i od tog dana počinje teći rok zastare od 5 godina, a tužba je podnesena 12.lipnja 2023. i rok zastare je protekao i sud je u svezi navedenog odlučio kao pod točk. II. izreke presude i odbio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao neosnovan.

11.1. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. objavio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ono glasi: "Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržanoj istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kreditu u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite."

11.2. Nesporno je da zastarni rok teče od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu, kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi, Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. U svezi navedenog nesporno je da utužena tražbina tužitelja nesporno nije zastarjela u pogledu valutne klauzule, jer je zastarni rok 14. lipnja 2023., a tužba je podnesene 12. lipnja 2023., dakle podnesena je prije isteka zastarnog roka.

13. Prema zaključcima Visokog trgovačkog suda, sadržanima u presudi poslovni broj Pž-7129/2013 nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu ali činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, sadržanog u odluci poslovni broj Revt-249/14-2, banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne su maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Tužena je kao banka kreditor, bila dužna svakog svog potrošača ozbiljno i u cijelosti informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, što u konkretnom slučaju nije učinjeno. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača jest u području primjene prava Europske unije i regulirano je uz ostalo Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštene odredbe - dalje: Direktiva 93/13 EEZ), a koje odredbe su implementirane u nacionalno zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 78/12 - dalje: ZID ZZP/12) te se sada primjenjuju i kao nacionalni propis. U odnosu na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, u tim slučajevima postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005.

14. S obzirom da je tuženik tijekom ugovornog razdoblja obračunavao i naplaćivao tužitelju dospjele anuitete obračunavao temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćenog u otplaćenom iznosu, na temelju odredbe članka 323. stavak 1. ZOO/05. Taj preplaćeni iznos, utvrđen je temeljem nalaza i mišljenja vještaka i predstavlja razliku obveza, a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita i iz razlike između tečaja valute za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita.

15. Tuženik je u obvezi platiti i zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja, na temelju članka 1115. ZOO/05, jer se u ovom predmetu radi se o povratu onog što je tuženik stekao temeljem ništetnih ugovornih odredbi, i to odredbi koje je sam tuženik unio u ugovor, pa je iz tog razloga tuženik nesavjestan stjecatelj, te da je stoga temeljem navedene zakonske odredbe, dužan tužitelju platiti zateznu kamatu na svaki iznos preplate i to od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuitete u kojem je sadržan i iznos preplate.

16. Nesporno je da tužitelj ima svojstvo potrošača, što je utvrđeno iz njegovog iskaza u kojem je naveo da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopio u svrhu kupnje osobnog automobila, jer mu je automobil trebao isključivo u privatne svrhe. Tužitelj je kao slabija strana zaključio ugovor s tuženom bankom (trgovcem) te je vršio otplatu kredita upravo tuženiku. Iz samog ugovora je razvidno da je zaključen s tužiteljem kao fizičkom osobom.

17. U svezi tzv. negativne razlike sud nije posebno odlučivao o istoj jer tuženik nije postupio u skladu sa odlukom VSRH Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. i podnio protutužbu, prigovor prijeboja ili prigovor prebijanja koji su kvantitativno određeni do zaključenja prethodnog postupka.

18. U svezi troškova postupka prema sudskoj praksi odlukama Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2038/2024-2 i Županijskog sud u Rijeci Gž-1220/2022-3 nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka jer ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C- 244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“ 19. U svezi navedenog tužitelju, iako nije uspio u dijelu zahtjeva za isplatu, sud je u cijelosti dosudio trošak postupka. Sud je tužitelju priznao trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (tbr. 7.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23; dalje - OT), troška sastava obrazloženog podneska od 21. prosinca 2023. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), troška pristupa ročištu 7. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1. OT), trošak sastava podneska od 7. ožujka 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1:OT), troška predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 eura, troška sastava podneska od 4. lipnja 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1OT), troška sastava podnesaka od 29.kolovoza 2024. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 8.t.1.OT), troška pristupa na ročište 13. veljače 2025. u iznosu od 200,00 eura (tbr. 9.t.1OT), trošak pristupa na ročište za objavu odluke od 25. ožujka 2025. u iznosu od 100,00 eura. Pripadajući porez iznosi 375,00 eura, što ukupno iznosi 2.275,00 eura, kako je to i navedeno u izreci presude, pod točk. III.

20. Zatezna kamata teče od 25. ožujka 2025. kao dana presuđenja do isplate na temelju čl. 29.st.2. i 8. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23).

21. Tužitelju nije priznat trošak konferencije sa strankom u iznosu od 100,00 eura, jer to nije trošak koji se može potraživati od protivne stranke u postupku, pa je sud u svezi navedenog odlučio kao pod točk. IV. izreke presude i odbio tužitelja sa zahtjevom za naknadu tih troškova, kao neosnovanim.

22. U svezi navedenog, tuženik je u cijelosti odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka jer isti nije osnovan (toč. V. izreke presude).

Slavonski Brod, 19. ožujak 2025.

Sudac

Marina Vučetić

Uputa o pravu na žalbu: Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda na Županijski sud. Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude.

O tom obavijest:

1. tužitelj po pun.

2. tuženik po pun.