Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž 564/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice PV (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici VV, SV, Iva Kovačev Radić i Ivan Jukić, odvjetnici Zajedničkog odvjetničkog ureda u Osijeku, protiv tuženika Addiko bank d.d. Zagreb (OIB: 14036333877), koje zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-198/2024 od 9. listopada 2024., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu broj P-198/2024 od 9. listopada 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu zatraženih troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđene su ništetnima odredbe članka 1., 3. i 4. Ugovora o namjenskom kreditu broj 5140230452-20010424896/2007, zaključenog između stranaka 13. srpnja 2007., kojima je ugovorena izmjena visine kamatne stope sukladno odlukama tuženika, kao i valutna klauzula u valuti švicarskog franka (točka I izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od ukupno 6.832,34 eura sa kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u točki II izreke, kao i naknaditi joj parnični trošak u iznosu od 2.906,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate (točka III).

2. Protiv te presude žalbu je podnio tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno, istu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Potražuje naknadu troška nastalog povodom žalbe u iznosu od ukupno 312,50 eura.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je utvrđenje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zaključenog između stranaka i restitucijski zahtjev tj. isplata stečenog bez pravnog osnova.

6. Prvostupanjski sud je u postupku koji je prethodio ovom žalbenom postupku u bitnome utvrdio:

- da su tužiteljica, kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek kao kreditor, 13. srpnja 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 5140230452- 20010424896/2007 (dalje: Ugovor, list 7-15 spisa) kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 31.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan korištenja, uz otplatni rok od 7 godina u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za CHF, važećem na dan dospijeća;

- da su svi uvjeti kredita bili unaprijed određeni od strane tuženika, da je predmetni kredit sastavljen kao standardni ugovor tuženika te da se o svim odredbama kredita nije posebno pregovaralo;

- da je tuženik nakon sklapanja ugovora o kreditu višekratno i jednostrano mijenjao visinu kamatne stope, kao i da je došlo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita;

- da razlika u mjesečnim anuitetima koji su plaćeni u odnosu na mjesečne anuitete, da kamatna stopa nije bila promjenjiva te da nije mijenjan tečaj CHF u odnosu na početni, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke iznosi ukupno 6.832,34 eura.

6.1. Pri tome je prvostupanjski sud je otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare uz obrazloženje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude donesene u tim postupcima, pa da je tužba od 7. lipnja 2019. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO).

7. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud je, pozivajući se na pravna shvaćanja izražena u odluci Visokog trgovačkog suda donesenoj povodom pokrenutog parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te primjenom odredbe čl. 502.c. ZPP i ocjenjujući da tuženik nije dokazao da je tužitelj bio informiran o rizicima ugovaranja uz valutnu klauzulu u CHF, niti o načinu promjene kamatne stope, odnosno da je tužitelj dobio neke posebne i drugačije informacije od onih koje je Trgovački sud u Zagrebu utvrdio u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, ocijenio pozivom na odredbe čl. 323. st. 1. ZOO i čl. 1111. ZOO, tužbeni zahtjev osnovanim.

8. S obzirom na vrijeme pokretanja postupka, prema odredbi čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP) drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

9. Ovaj sud je ispitujući pobijanu presudu prvostupanjskog suda kao i postupak koji je prethodio donošenju iste, utvrdio da nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Neosnovano tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

11. Neosnovano tuženik ističe i žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1 u vezi čl. 186.b i čl. 325. st. 1. ZPP, ističući da je navedena bitna postupovna povreda počinjena time što je prvostupanjski sud dopustio da nakon zaključenja prethodnog postupka tužbeni zahtjev ostane neodređen do provođenja dokaza financijskim vještačenjem.

12. Naime, neovisno od toga što je tužba od 7. lipnja 2019. postavljena kao stupnjevita u smislu odredbe čl. 186. b. ZPP, jer je tužitelj predložio sudu naložiti tuženici dostaviti dokumentaciju naznačenu u manifestacijskom zahtjevu, te isplatu novčanog iznosa kojeg će odrediti nakon provedenog financijskog vještačenja, propust prvostupanjskog suda da do zaključenja prethodnog postupka donese formalno rješenje o tom dijelu zahtjeva u smislu čl. 325. a st. 1. i 2. ZPP nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude, jer iz podataka predmeta proizlazi da je prvostupanjski sud faktično prihvatio kao osnovan predmetni zahtjev, jer je rješenjem s pripremnog ročišta od 3. veljače 2020. naložio tuženici dostaviti zatraženu dokumentaciju, kao i da je tuženica dobrovoljno udovoljila zahtjevu tako što je istu dostavila 22. veljače 2020., nakon čega je tužitelj po provođenju financijskog vještačenja i odredio visinu zahtjeva.

13. U odnosu na žalbene navode, valja reći da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na učinke presude iz spora za zaštitu kolektivnih interesa potrošača imajući u vidu vođenje postupaka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, pravomoćno okončanih presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 13. lipnja 2014. i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i prednica tuženika povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke, i valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03, u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

13.1. Žalbeni navodi tuženika da se na njegova prednika – Slavonsku banku d.d. ne odnose utvrđenja iz kolektivne tužbe, jer navedena banka nije bila stranka u tom postupku, odnosno tuženik u tom postupku, nisu osnovani iz razloga što je Slavonska banka d.d. u veljači 2009. bila pripojena Hypo Alpe Adria Bank d.d., koja je bila jedan od tuženika u kolektivnom sporu, a njezin slijednik je sadašnji tuženik. Kako je tužba za zaštitu kolektivnih interesa potrošača podnesena tek 2012., Slavonska banka d.d. dakle nije niti mogla biti tuženica u tom postupku, već Hypo Alpe Adria Bank d.d., pod kojim nazivom je tuženica poslovala u vrijeme pokretanja spora.

14 . Nadalje, odredba čl. 502. c ZPP propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP. Stoga je sud u kojem pojedini potrošač ostvaruje svoja prava, na temelju odredbe čl. 502. c ZPP, vezan za postojanje povrede propisa zaštite potrošača, a slijedom toga i obvezan primijeniti već utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu, s obzirom na to da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji pokrene potrošač osobno, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP. Dakle, u navedenom kolektivnom sporu odlučeno je o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u CHF, a iz dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredbi kojima se glavnica veže uz valutu CHF, te informirano odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama.

15. Pri tome valja dodati da je tuženik, na kojemu je teret dokazivanja, na okolnost obaviještenosti tužitelja kao potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora odustao od saslušanja svjedoka DV, a da je tužiteljica u iskazu danom u ovom postupku iskazala da je kod sklapanja ugovora o kreditu potpisala već pripremljen ugovor o kojem nije pregovarala, pa su žalbeni navodi u dijelu u kojem tuženik ističe žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neosnovani.

16. Neosnovano tuženik u žalbi ističe žalbeni razlog iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP navodeći da sud nije odredio provođenje dopunskog vještačenja na okolnost izrade mišljenja po promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na kunske kredite koja je važila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Naime, to što je predložio tuženik ne predstavlja prigovor na izrađeni nalaz i mišljenje, već sadržajno predstavlja prijedlog za vještačenje na druge okolnosti koje nisu predmet spora, jer je sud utvrdio da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odlukom banke i o ugovorenoj valutnoj klauzuli nišetene, slijedom čega takav prijedlog tuženika nije odlučan za rješenje ove pravne stvari.

17. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnim, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj na temelju ništetnih odredbi ugovora koje se odnose na promjenjivost kamatne stope i na ugovorenu valutnu klauzulu preplatio iznos od ukupno 6.832,34 eura, sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužiteljici taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od plaćanja do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17.1. Pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

18. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik ustraje na prigovoru zastare, valja reći da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Takav stav je izražen u pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. S obzirom na to da se tužiteljica pozvala na naprijed navedene pravomoćne presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 7. lipnja 2019., suprotno žalbenim navodima, nije nastupila zastara potraživanja.

19. Odluka o troškovima postupka sadržana u točki III izreke prvostupanjske presude, kojom je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak je pravilna i zakonita, jer je prvostupanjski sud o troškovima postupka odlučio pravilnom primjenom odredbi čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika da se radi o retroaktivnoj primjeni Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), jer je prema Tbr. 52. Tarife u st. 3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, te je sud prvog stupnja pravilno primijenio važeću Tarifu prilikom odmjeravanja dosuđenih troškova.

20. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I izreke ove odluke).

21. S obzirom na to da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP u vezi odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, odbijen je njegov zahtjev za naknadu zatraženih troškova (točka II izreke ove odluke).

U Šibeniku, 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić