Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-98/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Jasmine Crnić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Boškoviću odvjetniku u Požegi, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, zastupane po punomoćniku OD Porobija & Porobija, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P- 294/2019-37od 8. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj: P-294/2019-37od 8. siječnja 2024.:

- potvrđuje pod toč. I. i toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 2. i čl. 7. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj: 7103671035 od 5. prosinca 2007.;

- potvrđuje pod toč. III. izreke;

- potvrđuje pod toč. IV. Izreke za iznos od 3.123,98 eura;

- preinačuje pod toč. II. izreke u dijelu kojim je utvrđen ništetnim čl. 1. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 7103671035 od 5. prosinca 2007. i odbija se zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnom ove ugovorne odredbe;

- preinačuje pod toč. IV. izreke preko iznosa od 3.123,98 eura, do dosuđenog iznosa od 3.368,86 eura, za iznos od 244,88 eura, na način da se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 244,88 eura odbija kao neosnovan.

II Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom presuđeno je:

„I Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 7103671035, sklopljenog između tužiteljice HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dana 5. prosinca 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića dana 7. prosinca 2007. godine pod brojem OV-19407/07, a koja glasi:

"Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d."

II Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 1 i čl. 7. ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 7103671035 sklopljenog između tužiteljice HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, dana 5. prosinca 2007. solemniziranog kod javnog bilježnika Nike Bagarića dana 7. prosinca 2007. godine pod brojem OV-19407/07, a koja glasi:

"Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 57.844,50 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita.

Korisnik kredita kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važeće na dan plaćanja za CHF."

III Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužiteljici HP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati ukupno iznos od 19.842,98 eura / 149.506,95 kuna1, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 2. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, za razdoblje do 1. siječnja 2008. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 1. siječnja 2023. nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje kamate teku:

- na iznos 0,51 EUR / 3,83 HRK od 16. kolovoza 2007. do isplate,

- na iznos 0,49 EUR / 3,68 HRK od 16. rujna 2007. do isplate,

- na iznos 20,81 EUR / 156,76 HRK od 16. studenog 2007. do isplate,

- na iznos 20,78 EUR / 156,58 HRK od 16. prosinca 2007. do isplate,

- na iznos 20,75 EUR / 156,36 HRK od 16. siječnja 2008. do isplate,

- na iznos 20,73 EUR / 156,18 HRK od 16. veljače 2008. do isplate,

- na iznos 38,79 EUR / 292,29 HRK od 16. ožujka 2008. do isplate,

- na iznos 38,75 EUR / 291,98 HRK od 16. travnja 2008. do isplate,

- na iznos 38,71 EUR / 291,63 HRK od 16. svibnja 2008. do isplate,

- na iznos 38,66 EUR / 291,27 HRK od 16. lipnja 2008. do isplate,

- na iznos 38,62 EUR / 290,96 HRK od 16. srpnja 2008. do isplate,

- na iznos 38,57 EUR / 290,61 HRK od 16. kolovoza 2008. do isplate,

- na iznos 38,53 EUR / 290,29 HRK od 16. rujna 2008. do isplate,

- na iznos 38,48 EUR / 289,94 HRK od 16. listopada 2008. do isplate,

- na iznos 40,89 EUR / 308,08 HRK od 16. studenog 2008. do isplate,

- na iznos 38,38 EUR / 289,18 HRK od 16. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos 54,40 EUR / 409,86 HRK od 16. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos 54,62 EUR / 411,54 HRK od 16. veljače 2009. do isplate,

- na iznos 47,41 EUR / 357,22 HRK od 16. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos 49,07 EUR / 369,68 HRK od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos 49,40 EUR / 372,17 HRK od 16. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos 46,45 EUR / 349, 95 HRK od 16. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos 47,05 EUR / 354,46 HRK od 16. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos 54,40 EUR / 409,85 HRK od 16. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos 57,53 EUR / 433,46 HRK od 16. rujna 2009. do isplate,

- na iznos 54,05 EUR / 407,24 HRK od 16. listopada 2009. do isplate,

- na iznos 56,30 EUR / 424,18 HRK od 16. studenog 2009. do isplate,

- na iznos 55,94 EUR / 421,48 HRK od 16. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos 62,01 EUR / 467,22 HRK od 16. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos 65,91 EUR / 496,59 HRK od 16. veljače 2010. do isplate,

- na iznos 65,06 EUR / 490,23 HRK od 16. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos 68,94 EUR / 519,41 HRK od 16. travnja 2010. do isplate,

- na iznos 76,03 EUR / 572,88 HRK od 16. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos 72,44 EUR / 545,78 HRK od 16. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos 80,63 EUR / 607,53 HRK od 16. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos 80,36 EUR / 605,45 HRK od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos 97,35 EUR / 733,46 HRK od 16. rujna 2010. do isplate,

- na iznos 87,45 EUR / 658,90 HRK od 16. listopada 2010. do isplate,

- na iznos 89,74 EUR / 676,14 HRK od 16. studenog 2010. do isplate,

- na iznos 88,61 EUR / 667,66 HRK od 16. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos 89,54 EUR / 674,61 HRK od 16. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos 85,86 EUR / 646,88 HRK od 16. veljače 2011. do isplate,

- na iznos 88,08 EUR / 663,67 HRK od 16. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos 88,20 EUR / 664,55 HRK od 16. travnja 2011. do isplate,

- na iznos 95,00 EUR / 715,76 HRK od 16. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos 109,44 EUR / 824,60 HRK od 16. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos 125,88 EUR / 948,45 HRK od 16. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos 137,74 EUR / 1.037,83 HRK od 16. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos 109,90 EUR / 828,01 HRK od 16. rujna 2011. do isplate,

- na iznos 100,53 EUR / 757,42 HRK od 16. listopada 2011. do isplate,

- na iznos 101,15 EUR / 762,14 HRK od 16. studenog 2011. do isplate,

- na iznos 102,45 EUR / 771,88 HRK od 16. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos 110,53 EUR / 832,78 HRK od 16. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos 112,96 EUR / 851,11 HRK od 16. veljače 2012. do isplate,

- na iznos 110,31 EUR / 831,15 HRK od 16. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos 109,91 EUR / 828,14 HRK od 16. travnja 2012. do isplate,

- na iznos 111,26 EUR / 838,25 HRK od 16. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos 116,24 EUR / 875,83 HRK od 16. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos 110,68 EUR / 833,90 HRK od 16. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos 109,87 EUR / 827,85 HRK od 16. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos 102,74 EUR / 774,06 HRK od 16. rujna 2012. do isplate,

- na iznos 108,89 EUR / 820,43 HRK od 16. listopada 2012. do isplate,

- na iznos 111,76 EUR / 842,02 HRK od 16. studenog 2012. do isplate,

- na iznos 109,85 EUR / 827,68 HRK od 16. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos 107,57 EUR / 810,47 HRK od 16. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos 106,78 EUR / 804,54 HRK od 16. veljače 2013. do isplate,

- na iznos 105,97 EUR / 798,42 HRK od 16. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos 111,65 EUR / 841,23 HRK od 16. travnja 2013. do isplate,

- na iznos 103,29 EUR / 778,24 HRK od 16. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos 101,92 EUR / 767,94 HRK od 16. lipnja 2013. do isplate,

- na iznos 102,74 EUR / 774,09 HRK od 16. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos 101,88 EUR / 767,63 HRK od 16. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos 104,94 EUR / 790,67 HRK od 16. rujna 2013. do isplate,

- na iznos 106,92 EUR / 805,59 HRK od 16. listopada 2013. do isplate,

- na iznos 107,89 EUR / 812,87 HRK od 16. studenog 2013. do isplate,

- na iznos 111,33 EUR / 838,83 HRK od 16. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos 107,85 EUR / 812,63 HRK od 16. siječnja 2014. do isplate,

- na iznos 97,96 EUR / 738,12 HRK od 16. veljače 2014. do isplate,

- na iznos 99,79 EUR / 751,86 HRK od 16. ožujka 2014. do isplate,

- na iznos 98,05 EUR / 738,76 HRK od 16. travnja 2014. do isplate,

- na iznos 95,60 EUR / 720,29 HRK od 16. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos 96,03 EUR / 723,53 HRK od 16. lipnja 2014. do isplate,

- na iznos 97,64 EUR / 735,69 HRK od 16. srpnja 2014. do isplate,

- na iznos 98,92 EUR / 745,30 HRK od 16. kolovoza 2014. do isplate,

- na iznos 99,18 EUR / 747,24 HRK od 16. rujna 2014. do isplate,

- na iznos 100,54 EUR / 757,55 HRK od 16. listopada 2014. do isplate,

- na iznos 102,54 EUR / 772,62 HRK od 16. studenog 2014. do isplate,

- na iznos 102,85 EUR / 774,94 HRK od 16. prosinca 2014. do isplate,

- na iznos 103,07 EUR / 776,58 HRK od 16. siječnja 2015. do isplate,

- na iznos 102,83 EUR / 774,78 HRK od 16. veljače 2015. do isplate,

- na iznos 102,74 EUR / 774,12 HRK od 16. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos 102,65 EUR / 773,45 HRK od 16. travnja 2015. do isplate,

- na iznos 102,57 EUR / 772,78 HRK od 16. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos 102,48 EUR / 772,12 HRK od 16. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos 102,39 EUR / 771,45 HRK od 16. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos 102,30 EUR / 770,74 HRK od 16. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos 102,21 EUR / 770,08 HRK od 16. rujna 2015. do isplate,

- na iznos 102,12 EUR / 769,41 HRK od 16. listopada 2015. do isplate,

- na iznos 102,02 EUR / 768,70 HRK od 16. studenog 2015. do isplate,

- na iznos 101,93 EUR / 767,99 HRK od 16. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos 101,84 EUR / 767,28 HRK od 16. siječnja 2016. do isplate,

- na iznos 127,14 EUR / 957,92 HRK od 16. veljače 2016. do isplate,

- na iznos 125,12 EUR / 942,69 HRK od 16. ožujak 2016. do isplate,

- na iznos 123,46 EUR / 930,22 HRK od 16. travnja 2016. do isplate,

- na iznos 120,66 EUR / 909,09 HRK od 16. svibnja 2016. do isplate,

- na iznos 127,13 EUR / 957,89 HRK od 16. lipnja 2016. do isplate,

- na iznos 123,32 EUR / 929,17 HRK od 16. srpnja 2016. do isplate,

- na iznos 123,70 EUR / 932,04 HRK od 13. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos 2.951,47 EUR / 22.237,83 HRK od 13. kolovoza 2016. do isplate,

- na iznos 314,45 EUR / 2.369,23 HRK od 16. listopada 2016. do isplate,

- na iznos 317,25 EUR / 2.390,30 HRK od 16. studenog 2016. do isplate,

- na iznos 322,43 EUR / 2.429,34 HRK od 16. prosinca 2016. do isplate,

- na iznos 322,11 EUR / 2.426,93 HRK od 16. siječnja 2017. do isplate,

- na iznos 323,70 EUR / 2.438,91 HRK od 16. veljače 2017. do isplate,

- na iznos 321,53 EUR / 2.422,57 HRK od 16. ožujka 2017. do isplate,

- na iznos 318,73 EUR / 2.401,46 HRK od 16. travnja 2017. do isplate,

- na iznos 320,62 EUR / 2.415,69 HRK od 16. svibnja 2017. do isplate,

- na iznos 311,92 EUR / 2.350,18 HRK od 16. lipanj 2017. do isplate,

- na iznos 313,65 EUR / 2.363,21 HRK od 16. srpanj 2017. do isplate,

- na iznos 307,78 EUR / 2.318,98 HRK od 16. kolovoza 2017. do isplate,

- na iznos 298,04 EUR / 2.245,57 HRK od 16. rujna 2017. do isplate,

- na iznos 298,67 EUR / 2.250,33 HRK od 16. listopada 2017. do isplate,

- na iznos 299,79 EUR / 2.258,77 HRK od 16. studenog 2017. do isplate,

- na iznos 297,95 EUR / 2.244,93 HRK od 16. prosinca 2017. do isplate,

- na iznos 297,42 EUR / 2.240,94 HRK od 16. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos 291,42 EUR / 2.195,70 HRK od 16. veljače 2018. do isplate,

- na iznos 297,15 EUR / 2.238,88 HRK od 16. ožujka 2018. do isplate,

- na iznos 292,72 EUR / 2.205,51 HRK od 16. travnja 2018. do isplate,

- na iznos 287,89 EUR / 2.169,10 HRK od 16. svibnja 2018. do isplate,

- na iznos 283,94 EUR / 2.139,31 HRK od 16. lipnja 2018. do isplate,

- na iznos 292,04 EUR / 2.200,36 HRK od 16. srpnja 2018. do isplate,

- na iznos 291,37 EUR / 2.195,34 HRK od 16. kolovoza 2018, do isplate,

- na iznos 301,94 EUR / 2.274,97 HRK od 16. rujna 2018. do isplate,

- na iznos 303,14 EUR / 2.284,03 HRK od 16. listopada 2018. do isplate, u roku od 15 dana.

IV Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužiteljici HP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi parnični trošak u iznosu od 3.368,86 eura, zajedno za zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate u visini stope određene čl. 29 ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri (3) postotna poena, u roku 15 dana. “

2. Pravovremenom žalbom tuženica pobija navedenu presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga propisanih odredbom čl. 353. st. 1 . toč. 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/91, 91/9., 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP), s prijedlogom da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbene zahtjeve u cijelosti te odredi da joj je tužitelj dužan naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zateznu kamatu tekuću od dana presuđenja do isplate, odnosno, podredno, da pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak. Također potražuje i naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Obrazlažući zauzeto materijalno-pravno stajalište, prvostupanjski sud polazi od utvrđenja da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor 5. prosinca 2007. sklopili ugovor o namjenskom stambenom kreditu za kupnju stana, kojim je tuženica odobrila tužiteljici kredit u iznosu od 57.844,50 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 20 godina, sa promjenjivom kamatom prema odluci banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora o kreditu iznosila 4,5% godišnje. Sud je utvrdio i da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice za CHF važećim na dan plaćanja. Sud prvog stupnja nadalje obrazlaže da je u sporu po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava Udruge potrošač protiv osam banaka (između ostalih i prednika tuženice) u pogledu ugovorene promjenjive kamatne stope sukladno odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenoj presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je tuženica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama na način da je ugovorena redovna kamatna stopa promjenjiva jednostranom odlukom banke, a da se prije zaključenja nije pojedinačno pregovaralo o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Sud ističe i da je povodom iste kolektivne tužbe u pogledu ugovaranja valutne klauzule u CHF po odluci banke presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., utvrđeno da je tuženica u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima koristeći se nepoštenim i time ništetnim odredbama i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja ugovora nije u cijelosti informirala potrošače o svim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Vezano uz izneseno sud je nadalje ocijenio i da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju i na način kako je to utvrđeno u postupku povodom kolektivne tužbe, odnosno da su predmetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i tečaju u CHF ništetne sukladno čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03. – dalje: ZZP/03) i da se u konkretnoj pravnoj stvari tužitelj osnovano poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora.

5.1. Tužiteljica je prvotno podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i povrata stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i isplatu iznosa od 21.940,00 kuna te naknadu parničnog troška, a uređenim tužbenim zahtjevom od 15. travnja 2021. istakla je i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te za povrat stečenog bez osnove po toj osnovi za naznačene mjesečne iznose (bez navođenja ukupnog iznosa). Podneskom od 27. veljače 2023. nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja uređuje tužbeni zahtjev na način da potražuje isplatu iznosa od ukupno 19.842,98 eura/149.506,95 kuna, a podneskom od 28. studenoga 2023. objedinjuje i uređuje sve tužbene zahtjeve na način da predlaže utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke( točka I tužbenog zahtjeva), utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ( točka II tužbenog zahtjeva) i isplatu iznosa od ukupno 19.842,98 eura/149.506,95 kuna ( točka III tužbenog zahtjeva), te trošak parničnog postupka ( točka IV tužbenog zahtjeva).

5.2. Pored toga, sud ocjenjuje da je prigovor zastare tuženice neosnovan, obrazlažući da je tužiteljica ovaj postupak pokrenula 11. lipnja 2019. (u odnosu na kamatnu stopu), odnosno podneskom od 15. travnja 2021. (u odnosu na valutnu klauzulu), dakle prije isteka pet godina od pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu (15. lipnja 2018. u odnosu na valutu, a 14. lipnja 2014. u odnosu na kamatnu stopu), pa zaključuje da je zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa na ime promjena valutnog tečaja, kao i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu na temelju ništetnih odredbi podnesen unutar zastarnog roka od pet godina iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.; dalje u tekstu: ZOO).

5.3. Tijekom postupka, sud je iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijske struke Sandre Marinac, utvrdio da je tužiteljica po predmetnom Ugovoru o namjenskom stambenom kreditu platila veći iznos radi razlika anuiteta zbog promjene kamatnih stopa i promjene tečaja CHF, pri čemu razlika anuiteta, radi promjene kamatnih stopa iznosi 2.663,23 EUR, dok razlika obveza radi promjene tečaja ukupno iznosi 17.179,75 EUR (koji iznos se odnosi na pozitivne tečajne razlike). Nakon izrade nalaza i mišljenja tužiteljica prvotno postavljeni kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva na isplatu s osnova preplaćene kamate sa prvotno zatraženog iznosa od 21.940,00 kuna (sada 2.911,94 eura), povisuje na način da objedinjeno potražuje isplatu ukupnog iznosa od 19.842,98 eura, koji se odnosi i na zahtjev za isplatu po osnovi ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, sve sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

6. Slijedom prikazanih utvrđenja i raspolaganja stranaka tijekom postupka, sud zaključuje da su ništetne ugovorne odredbe iz čl. 1., 2. i 7. ugovora o namjenskom stambenom kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci banke, te u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF, pa prihvaćajući nalaz i mišljenje financijskog vještaka, primjenom čl. 1111. i čl. 1115. ZOO obvezuje tuženicu da tužiteljici radi promjene tečaja i kamatne stope isplati ukupan iznos od 19.842,98 eura sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

7. U žalbi tuženica obrazlaže da je sud utvrdio ništetnim iznos kredita i obvezu tužiteljice da kredit otplaćuje anuitetnom otplatom, da je izreka neuredna jer zbroj pojedinačnih iznosa daje 19.843,00 eura, a dosuđen je iznos od 19.842,98 eura, da je sud prekoračio tužbeni zahtjev time što nije odlučio o preinaci tužbe od 15. travnja 2021. niti o preinaci od 28. studenoga 2023. kojima se tuženica protivila, da tužbom nisu kao stranke obuhvaćeni i založni vjerovnici LP i ŠP, zbog čega sud po takvoj tužbi nije mogao postupati, da je na tužitelju bio teret dokazivanja da su sporne ugovorne odredbe ništetne, s obzirom da isto ne proizlazi iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, u kojima su sudovi na apstraktnoj razini utvrđivali jesu li valutna klauzula i odredba o načinu promjene kamatne stope nepoštene. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača, a osporava i utvrđenje suda da je način promjene kamatne stope ništetan, jer je kamatna stopa u cijelom ugovornom razdoblju bila mijenjana u skladu sa promjenom tržišnih uvjeta, a od 1. siječnja 2013. promjene su definirane uz primjenu objektivnih parametara , sukladno čl. 5. i 14. ZID ZPK/12 (6M Libor za CHF). Osim toga smatra da je valutna klauzula dispozitivna norma hrvatskog nacionalnog prava i kao takva izuzeta od primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ, da je pri odluci o visini tužbenog zahtjeva u obzir trebalo uzeti i negativne razlike, te da je neprihvaćanjem konverzije tužiteljica sama ponovo prihvatio tečajni rizik. Osporava i utvrđenje prvostupanjskog suda o razlozima ništetnosti valutne klauzule, smatrajući da su u tom dijelu u obrazloženju presude izostali razlozi o odlučnim činjenicama, kao što su izostali razlozi na temelju kojih sud smatra da je tuženica nepošteni stjecatelj preplaćenih iznosa. Isto tako navodi da sud nije utvrdio jesu li ugovorne odredbe bile razumljive prosječnom potrošaču, koji standard uvodi praksa Suda Europske unije i definira prosječnog potrošača kao osobu koja je razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna, čime smatra da je učinjena bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Konačno, tuženica ustraje i u istaknutom prigovoru zastare.

8. Ispitujući pobijanu presudu i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a. Suprotno žalbenim navodima tuženice, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama te je izreka iste razumljiva i ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, slijedom čega nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Pravilno je i potpuno utvrđeno činjenično stanje i pravilno je primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je prihvaćen tužbeni zahtjev, osim u odnosu na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 1. predmetnog Ugovora o namjenskom stambenom kreditu broj 7103671035.

9. Neutemeljeno tuženica pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, neovisno od toga što zbroj pojedinačnih mjesečnih iznosa ne daje ukupne iznose dosuđene glavnice od 19,843,00 eura (već 19.842,98 eura), jer se radi o neznatnoj razlici očito nastaloj zaokruživanjem iznosa pojedinih mjesečnih anuiteta.

10. Tuženica neosnovano tvrdi da bi pobijanom presudom bila počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354.st.1. u svezi sa čl. 190. ZPP i čl. 191. ZPP. Naime, prema odredbama čl. 190. st. 1., 2. i 3. ZPP, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu, a iznimno od odredbe st. 1. toga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nakon dostave tužbe tuženiku, za preinaku tužbe, potreban je pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Iznimka se prema Noveli iz 2019. primjenjuje na sve postupke u tijeku. Tužiteljica je prije zaključenja prethodnog postupka, povisila tužbeni zahtjev, proširivši ga i na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i isplatu i po toj osnovi. Tuženica se takvoj preinaci protivila, a sud prvog stupnja, iako nije donio posebno rješenje kojim takvu preinaku dopušta, postupao je po tako preinačenoj tužbi i u konačnoj odluci pravilno ocijenio da je takva preinaka dopuštena, jer je svrsishodna za rješenje odnosa među strankama. Također je raspravnim rješenjem dozvolio preinaku po provedenom vještačenju, određenom prema zadatku od strane suda, jer je tužiteljica tek tada mogla znati visinu svog potraživanja, s obzirom na taj zadatak. Navedeno je sukladno odredbi čl. 190. stavak 2. ZPP (istovjetan zaključak zauzet je na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IV Su-162/2021 od 26. studenog 2021.). Valja napomenuti, kako je sud donio odluku u skladu sa zahtjevom koji je tužiteljica sukladno pozivu suda od 20. studenoga 2023. uredila u podnesku od 28. studenoga 2023., a navedenim podneskom nije izvršena preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP, već je tužba uređena na način da su navedeni svi zahtjevi, a da se tužba može urediti i nakon zaključenja prethodnog postupka proizlazi iz odredbe čl. 312. st. 1. ZPP. Dakle, odlukom o tužbenom zahtjevu kako je uređen podneskom od 28. studenoga 2023. sud nije prekoračio tužbeni zahtjev.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 109. i čl. 201. ZPP, odnosno da nije otklonio procesnu smetnju za vođenje postupka, jer tužbom nisu obuhvaćeni založni dužnici koji, prema navodima tužene, kao ugovorna strana imaju položaj nužnih suparničara.

11.1. Suprotno žalbenim navodima da su tužbom radi utvrđenja djelomične ništetnosti ugovora o kreditu trebali biti obuhvaćeni ugovorne stranke sudužnik i založni dužnik, oni nisu nužni suparničari s tužiteljem kao korisnikom kredita, jer je tužitelj osoba koja ima najveći interes ostvariti pravnu zaštitu podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti te posljedično ostvariti i isplatu razlike preplaćene na ime pretplaćene valutne klauzule, pa je taj spor tužitelj valjano pokrenuo bez obuhvata ostalih stranaka ugovora o kreditu jer to nije nužno u smislu odredbe članka 201. ZPP budući sve stranke tog ugovora ne trebaju isticati ništetnost, već je dovoljno da ga istakne tužitelj koji je sklopio ugovor kao korisnik kredita i ima primarni interes za vođenje spora. Da u parnici za utvrđenje ništetnosti pravnog posla stranke tog ugovora nemaju svojstvo nužnih suparničara, izneseno je pravno stajalište u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 299/12-2 od 19. ožujka 2014., a isto vrijedi i kada treća osoba zahtijeva utvrđenje ništetnosti pravnog posla o čemu se Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio kroz više odluka (npr. Rev-x 985/2013-2 od 5. prosinca 2019.).

12. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženice da je odlučujući o zahtjevu tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. toč. 11. ZPP, u pogledu primjene Općih uvjeta poslovanja od 1. siječnja 2013., nakon kojeg razdoblja je redovna kamata definirana uz primjenu objektivnih parametara sukladno čl. 5. i 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12).

12.1. Naime, čl. 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 112/12) iza čl.11. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09) dodan je čl.11.a pod naslovom "Promjenjiva kamatna stopa", koji propisuje obveze vjerovnika za slučaj da su ugovorene promjenjive kamatne stope na način da je banka kao vjerovnik dužna definirati parametre koje prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji su jasni i poznati potrošačima, razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametara i njihova utjecaja na visinu promjenjive kamatne stope time da parametri mogu biti referentna kamatna stopa (npr. EURIBOR, LIBOR), indeks potrošačkih cijena, premija na kreditni rizik Republike Hrvatske i slični parametri čija promjena ne ovisi o volji jedne ugovorne strane. Ako se uslijed promjene ugovorene promjenjive kamatne stope treba provesti povećanje kamatne stope, vjerovnik je sukladno st.5. toga članka dužan potrošaču poslati obavijest o takvom povećanju 15 dana prije njegove provedbe. U roku od tri mjeseca od primitka takve obavijesti, potrošač ima pravo na prijevremeno vraćanje kredita bez obveze plaćanja bilo kakve naknade vjerovniku uključujući i ugovorenu naknadu za raniji povrat kredita. U tom slučaju vjerovnik nema pravo na naknadu štete zbog ranijeg povrata.

12.2. Iz stanja spisa proizlazi međutim, da je tuženica tužiteljici 8. siječnja 2013. uputila dopis - Obavijest o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope - kojom je obavještava da kamatna stopa u njenom Ugovoru o kreditu od 1. siječnja 2013. ostaje nepromijenjena te iznosi 5,25 % godišnje kao i na dan 31. prosinca 2012. i sastoji se od varijabilnog dijela koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena i fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, čime prema ocjeni ovoga suda nije postupila sukladno čl.11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju, niti slanjem obavijesti otklonila razlog ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, koju je već prethodno neosnovano s početnih 4,5% do 31. prosinca 2012. povećala na 5,25% godišnje i po istoj zaduživala tužiteljicu i nakon 1. siječnja 2013. , pa tužiteljica i za razdoblje nakon 1. siječnja 2013. do konačne otplate kredita, osnovano potražuje razliku preplaćene kamate obračunate po stopi većoj od početno ugovorene kamatne stope.

13. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci, a kad se radi o utvrđenju ništetnosti dijela odredbe članka 2. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora i u članku 7. u kojem je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća.

13.1. Nesporno je da je Ugovor o kreditu sastavila tuženica, a tuženica nije dokazala da se u postupku pregovaranja oko zaključenja konkretnog Ugovora pregovaralo o pojedinačnim odredbama Ugovora na način da je tužiteljici dao jasne parametre na temelju kojih može doći do promjene kamatne stope tijekom otplate kredita te ih nije upozorila na rizičnost ugovaranja glavnice vezane uz valutu CHF, s obzirom da ista nije uživala zaštitu HNB-a kao što je to bio slučaj sa eurom.

13.2. Tuženica kao banka, raspolagala je sa svim stručnim potrebnim znanjima na temelju kojih je mogla znati kada i pod kojim uvjetima može doći do promjene tečaja, te do promjene kamatne stope, te je sa svime time trebala na jasan i transparentan način upoznati i tužitelje, a kako bi oni mogli donijeti utemeljenu odluku žele li zaključiti kredit pod navedenim uvjetima.

13.3. Dakle, iako nije bilo zabranjeno zaključivati ugovore o kreditu u kojima je glavnica bila vezana uz valutu CHF, niti je zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, potrošač mora biti detaljno upoznat sa svim rizicima koji se vezuju uz valutnu klauzulu, kao i o parametrima odnosno uvjetima čijim nastupanjem će doći do promjene kamatne stope.

13.4. Time što su odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u Ugovoru bile jasno i lako uočljive, i po ocjeni ovog suda, iste nisu bile razumljive. Tuženica problematizira u žalbi je li tužiteljica prosječni potrošač, a na koje se odnose presude iz kolektivnog spora, međutim, u tom pravcu tuženica nije tijekom postupka ponudila nikakve dokaze zbog kojih bi ili na temelju kojih bi prvostupanjski sud mogao zaključiti da tužiteljica ne bi bili prosječni potrošač.

14. Tuženik je tijekom postupka, a ponavlja u žalbi, osporavao tužiteljici status potrošača, a posljedično da predmetni ugovor o kreditu ne bi bio potrošački ugovor pa da prvostupanjski sud ne bi bio vezan za utvrđenja iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača. Pri otklanjanju ovog prigovora, prvostupanjski sud se jasno poziva na odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, 46/2007, 79/2007 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, a prema kojem, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14.1. Polazeći od navedene zakonske odredbe te imajući u vidu da je prema čl. 6. predmetnog ugovora o namjenskom stambenom kreditu namjena kredita kupnja stana, drugi uvjet koji treba biti ispunjen da bi se radilo o statusu potrošača- tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, a to je da je tužiteljica sklopila pravni posao ili djelovala na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. Sud prvog stupnja ocjenivši iskaz tužiteljice, pravilno zaključuje, da je tužiteljica sklopila predmetni pravni posao isključivo u osobne svrhe, za stanovanje njene obitelji i da kupljeni stan nikada nije iznajmljivala, dakle koristila u poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. U odnosu na žalbene navode kojima se osporava stajalište prvostupanjskog suda o učincima pravomoćnih presuda iz kolektivnog spora na pojedinačne parnice potrošača treba ukazati na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/13 i 110/15) koja je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete uzrokovane mu postupanjem tuženika, pa stoga u smislu te zakonske odredbe, ali i odredbe čl. 502. c ZPP treba zaključiti da je sud u takvim parnicama vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno da takva odluka ima direktni učinak zbog čega se u pojedinačnim parnicama potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude povodom kolektivne tužbe pa tužitelj u konkretnoj parnici nije trebao posebno dokazivati da su sporne ugovorne odredbe nepoštene i time ništetne. Polazeći od navedenog, kao i utvrđenog činjeničnog stanja koje pravilnim prihvaća i ovaj sud, s obzirom da je rezultat temeljite analize i ocjene dokaza, kako to nalaže čl. 8. ZPP, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnim čl. 2. i 7. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu, kojima je ugovoren način promjene kamatne stope jednostranom odlukom tuženice i način ispunjenja ugovorne obveze anuitetnom otplatom vezanom uz valutnu klauzulu u valuti CHF.

16. Na žalbene navode da je ugovaranje valutne klauzule načelno dopušteno jer je tako propisano u odredbi članka 22. st. 1. ZOO-a kao dispozitivnoj normi, valja reći da odredba u predmetnom Ugovoru o kreditu o izračunavanju na temelju valute CHF i o tome da korisnik kredita u cijelosti snosi rizik promjene tečaja u situaciji kada se radilo o specifičnoj valuti i kada tužitelju nije s tim u vezi pružena potpuna informacija, po ocjeni ovoga drugostupanjskoga suda, nije u pravom smislu odraz navedene dispozitivne zakonske odredbe pa slijedom toga nije izuzeta od primjene Direktive 93/13 i ne može se isključiti ispitivanje njezine nepoštenosti.

16.1. Sud Europske unije je doduše već presudio kako izraz iz članka 1. st. 2. Direktive 93/13 o isključenju iz njezina područja primjene ugovornih odredaba koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba ne obuhvaća samo odredbe nacionalnog prava koje se prisilno primjenjuju među ugovornim stranama neovisno o njihovoj volji, već i one koje su dispozitivne i stoga automatski primjenjive onda kada se ugovorne strane u tom smislu nisu drugačije sporazumjele odnosno kada nije utvrđeno drugačije rješenje, pa tako i presudom od 9. srpnja 2020. u predmetu C- 81/19.

16.2. Navedeni je sud u više navrata presudio i da je to isključenje opravdano činjenicom što je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Načelno, dakle u pravilu, valutna klauzula sadržana u odredbi članka 22. st. 1. ZOO/05 nije i ne bi smjela biti izvor neravnoteže između prava i obveza stranaka bilo kojih ugovora pa tako ni ugovora o kreditu kao potrošačkih ugovora, tako da se i Ustavni sud Republike Hrvatske u rješenju broj: U-I-392/2011 i dr. od 13. prosinca 2016. izjasnio kako je ta odredba po svojoj pravnoj naravi dispozitivna odredba koja je neutralna prema svojim adresatima, što znači da u pravnom smislu osigurava jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.

16.3. Kako u konkretnom slučaju predmetni Ugovor o kreditu sadrži odredbu kojom je sav rizik tečajnih razlika valute švicarskog franka prebačen na tužiteljicu kao korisnika kredita, jasno je da ta ugovorna odredba unosi neravnotežu u prava i obveze stranaka na štetu korisnika kredita i da takva odredba ne može biti odraz dispozitivne odredbe iz članka 22. st. 1. ZOO/05.

16.4. Drugačija pravna shvaćanja tuženika koja izlaže u svojoj žalbi nisu prihvatljiva.

17. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava stajalište prvostupanjskog suda da nije uzeo u obzir tzv. negativnu razliku nisu pravno relevantni. Tzv. negativna razlika predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF no što je bio u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravni osnov, time da isti u vezi navedenog niti nije istaknuo prigovor radi prijeboja. Naime, odredba članka 323. stavka 2. ZOO-a propisuje da je ugovaratelj, koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora, odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, pa tuženik nema pravo na isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike.

18. Prvostupanjski sud je pravilno otklonio i prigovor zastare u konkretnom slučaju, a tuženik ispušta iz vida da prema Objedinjenom pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. koje prihvaća i ovaj sud, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, a što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača, pa je zastara potraživanja na ime preplaćene ugovorne kamate zbog promjenjive kamatne stope nastupila 13. lipnja 2019., a za individualne restitucijske zahtjeve povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanjem za CHF zastara počinje teći ispočetka 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. u odnosu na individualni restitucijski zahtjev povodom ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a 15. travnja 2021. u odnosu na individualni restitucijski zahtjev povodom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanjem za CHF, to je sud prvog stupnja pravilno odbio prigovor zastare jer je tužba podnijeta unutar zastarnog roka od 5 godina iz čl. 225. ZOO. Pri tom, u konkretnom slučaju nije odlučno što je tužbeni zahtjev konačno postavljen kao jedinstven i sumaran zahtjev za isplatu. Naime, neosnovan je žalbom ponovljeni prigovor zastare preinačenog dijela tužbe imajući u vidu i da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj dana 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 izrazio pravno shvaćanje prema kojemu u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP) – da se zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.

19. Međutim, osnovano tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu u dijelu koji glasi: "Kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje Korisniku kredita, kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 57.844,50 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita".

19.1. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan isplate kredita, koji je tužena isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača s obzirom da definira obvezu tužene (a ne tužiteljice), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o namjenskom stambenom kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu.

20. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj ugovornoj strani sve ono što je primila na temelju ništetnog ugovora, a ako to nije moguće, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke. Kako se zahtjev za vraćanje primljenog, po osnovi ništetne ugovorne odredbe, smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO, a provedenim vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica tuženici platila 149.506,95 kn (sada 19,842,98 eura) više nego što bi platila da je tuženica obračun tužiteljeve obveze vršila primjenom početno ugovorene stope i tečaja važećeg na dan plasmana kredita, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženicu na isplatu utuženog iznosa sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, koja teče od dana izvršenih uplata s obzirom da se tuženica koja se koristila nepoštenim ugovornim odredbama ima smatrati nepoštenim stjecateljem (čl. 1115. ZOO). Stoga žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u tom smislu nije osnovan.

21. Slijedom svega iznijetog, ovaj je sud djelomično odbio žalbu tuženice te je primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I., i III. izreke presude, te u dijelu toč. II izreke, kojim je utvrđeno da je ništetan čl. 7. Ugovora o kreditu, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP, preinačio presudu pod toč. II izreke u dijelu, kojim je utvrđeno da je ništetan (čl. 1. Ugovora o kreditu) i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbio.

22. U žalbi tuženica navodi, da je radi pogrešne odluke o glavnoj stvari pogrešna i odluka o troškovima postupka, te da prvostupanjski sud nije ocijenio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP. Ovdje valja istaknuti i da tuženica u žalbi posebno ukazuje, da tužiteljica nije troškovnik dostavila putem e-komunikacije, da nije tražila zakonsku zateznu kamatu na trošak, te posebno osporava dosuđeni trošak sastava podnesaka od 15. travnja 2021 i 27. veljače 2023., kao i troškove sudske pristojbe na tužbu i presudu, pozivom na čl. 11. toč. 20. Zaklona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/2018 i 51/23).

22.1. Na gornje žalbene razloge, valja odgovoriti da troškovnik u kojem tužiteljica određuje po vrsti i visini troškove postupka te također potražuje i zatezne kamate od donošenja presude do isplate, nije podnesak kako ga određuju odredbe članka 106. stavak 1. i 2. ZPP, a niti je trošak postupka određen u troškovniku zatražen izvan rasprave, te prvostupanjski sud nije pozvao tužiteljicu da troškovnik podnese u elektroničkom obliku. S obzirom na navedeno, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 106. a ZPP na koju ukazuje tuženica, budući da je člankom 164. stavkom 1 ZPP propisano da sud o naknadi troškova odlučuje na određeni zahtjev stranke bez raspravljanja, a kako stranke u svakom trenutku mogu izvršiti pregled spisa, to se ne mogu prihvatiti osnovanim ni žalbeni razlozi o povredi načela ravnopravnosti i prava na raspravljanje.

22.2. Protivno navodima žalbe, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članka 155. ZPP i Tbr. 8. točke 1. Tarife, tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 15. travnja 2021. i 27. veljače 2023., jer se radi o obrazloženim podnescima.

22.3. Neosnovan je i žalbeni navod, da tužiteljica nije platila trošak sudske pristojbe na tužbu u dosuđenom iznosu, no osnovano tuženica osporava dosuđeni, a neplaćeni trošak sudske pristojbe na presudu, jer tužiteljica u skladu sa čl. 11. toč. 20. Zaklona o sudskim pristojbama kao potrošač nije obveznik plaćanja iste. Stoga je u tom dijelu prvostupanjsku presudu valjalo na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP preinačiti i zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 244,88 eura odbiti.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka, ovaj sud je odbio primjenom odredbe čl. 154. st. 5. ZPP, jer je uspjeh tuženice u žalbenom postupku neznatan.

U Šibeniku 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić