Republika Hrvatska

Općinski radni sud u Zagrebu

Ulica grada Vukovara 84

10000 Zagreb

Pr-1818/2023-57

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Jelici Pandurić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije, zastupane po zakonskom zastupniku OGDO u Zagrebu protiv tužene RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Lani Marii Milić, odvjetnici iz Zagreba, Zamenhoffova 4, radi isplate nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 13. ožujka 2025. godine, u prisutnosti z.z. tužiteljice i pun. tužene, temeljem čl. 335. st. 4. ZPP-a, dana 25. ožujka 2025. godine,

presudio je

I. Nalaže se se tuženici RI, iz [adresa], isplatiti tužiteljici Republici Hrvatskoj, za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije na ime troškova specijalističkog ispita, iznos od neto 244,05 € (slovima: dvjestočetrdesetčetirieurapetcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 03.06.2015. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi koje se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Odbija se preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 96.247,94 € kao pravno neosnovan.

III. Nalaže se tužiteljici Republici Hrvatskoj za Ministarstvo pravosuđa, uprave i digitalne transformacije naknaditi tuženoj RI parnični trošak u iznosu od 23.079,70 €, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 18.09.2018. navodi, da je tuženoj RI (ranije KI) odobrena specijalizacija iz psihijatrije, temeljem rješenja Ministarstva zdravstva, i socijalne skrbi broj klasa: UP/I-131-02/09-01/115 od 25.09.2009. Tužiteljica, i tužena sklopile su Ugovor o specijalizaciji iz područja psihijatrije broj klasa: 131-01/10-01/2, i 2 aneksa navedenog Ugovora broj klasa: 131-01/11-01/1 od 11.03.2011., i broj klasa 131-01/12-01/4 od 13.03.2012. Ugovor o specijalizaciji je zaključen temeljem čl. 92. i čl. 95. Zakona o državnim službenicima, o izobrazbi državnih službenika. U razdoblju od sklapanja Ugovora o specijalizaciji 06.10.2009. do svibnja 2012. bio je na snazi Pravilnik o specijalističkom usavršavanju dr. medicine (NN 111/09, 100/11, 133/11, 54/12), a prema čijoj odredbi čl. 12. st. 1. Iznos troškova specijalizacije utvrđuje odlukom ministar. Prema odluci od 08.11.2011. trošak specijalizacije po godini usavršavanja utvrđuje se u iznosu od 100.000,00 kn neto. Prema čl. VII Ugovora o specijalizaciji određeno je, da u slučaju, da službenik samovoljno napusti specijalizaciju, ili ju ne završi u rokovima iz toč 5 Ugovora, ili po završetku ne ostane u državnoj službi vrijeme utvrđeno u toč. VI. Ugovora o specijalizaciji, službenik se obvezuje vratiti utvrđena sredstva za njegovu specijalizaciju. Aneksom ugovora o specijalizaciji od 13.03.2012. mijenja se toč VI. Ugovora o specijalizaciji tako, da glasi: "Po završetku specijalističkog usavršavanja, i položenog specijalističkog ispita, službenik se obvezuje ostati u državnoj službi u vrijeme trajanja specijalizacije.". Tužena je tijekom usavršavanja od studenog 2009. do prosinca 2014. radila u zatvorskoj bolnici u Zagrebu 74 dana, i primala plaću ovlaštene službene osobe odnosno primala poseban dodatak na plaću zbog rada u posebnim uvjetima. Iz navedenog slijedi, da tuženica nije radila puno radno vrijeme, i obavljala poslove na zdravstvenim odjelima u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, osim navedenih dežurstava, već je obavljala poslove specijalizacije u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče i KBC ZAGREB prema utvrđenoj specijalizaciji psihijatrije, i rješenja Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi od 25. rujna 2015. Tužena je pred komisijom Ministarstva zdravstva 15. prosinca 2014. polagala ispit psihijatrije, te je stekla naziv specijalist psihijatrije. Tužena je temeljem Ministarstva pravosuđa klasa UP/I-112-07/15-02/1 od 12.01.2015 raspoređena na radno mjesto liječnik specijalist psihijatar u Odjelu forenzične psihijatrije u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu. Sukladno zaključenom Ugovoru o specijalizaciji, tužena je nakon položenog specijalističkog ispita raspoređena na službeničko radno mjesto doktor medicine specijalist – psihijatar u odjelu forenzične psihijatrije u zatvorskoj bolnici u Zagrebu s danom 15.01.2015. godine. Dana 29.05.2015. tužena je tužitelju dostavila izvanredni otkaz Ugovora o radu temeljem čl. 35. Zakona o radu, te joj je prestao radni odnos s danom 05. lipnja 2015., koji je tuženik primio 03.06.2015., a što je manje od 4 godine koliko je trajalo specijalističko usavršavanje. O obvezama preuzetima Ugovorom o specijalizaciji, te aneksima citiranog Ugovora tužena je obaviještena pisanim putem (preslika obavijesti, ali isto nije preuzela, već je pošiljka vraćena Zatvorskoj bolnici u Zagrebu). Dostava nije izvršena niti rješenjem o prestanku državne službe, i odjave s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja, te je zatvorska bolnica u Zagrebu zatražila uvjerenje o prebivalištu RI od MUP RH. Tužena se javila e-poštom 26.06.2015. dostavljajući svoju e-mail adresu. Dana 29.06.2015. tuženoj je dostavljeno skenirano rješenje o prestanku državne službe otkazom, i specifikacija zahtjeva za povrat sredstava utrošenih na specijalizaciji. Tužena je u obvezi tužiteljici naknaditi na ime troškova specijalizacije za razdoblje od studenog 2009. do svibnja 2012. dužna isplatiti 258.333,33 kn s zateznim kamatama od 03.06.2015., tj. dana kad je tužiteljica kao poslodavac zaprimila otkaz tužene. Tužiteljica je prije podnošena tužbe podnijela zahtjev za mirno rješenje spora, a koji zahtjev nije prihvaćen protekom roka 90 dana od dana dostave putem oglasne ploče. S obzirom, da tužena nije ispunila govornu obvezu iz čl. VII. Ugovora o specijalizaciji i toč. VI. aneksa Ugovora, tužiteljica predlaže, da sud nakon provedenog postupka donese presudu kojom će naložiti tuženoj, da na ime troškova specijalizacije isplati tužiteljici iznos od neto 258.333,33 kn sa zateznim kamatama tekućim od 03.06.2015. do isplate, te, da obveže tuženu, da tužiteljici nadoknadi prouzročeni parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, do isplate.

2. Nakon provedenog financijskog vještačenja, tužiteljica je u skladu s nalazom, i mišljenjem vještaka postavila konačan tužbeni zahtjev podneskom od 27.01.2023. (str. 194-195 spisa) koji glasi kao u izreci ove presude u navodnim znacima pod I.

3. U odgovoru na tužbu tužena je navela, da je odjavila prebivalište u [adresa] u studenom 2015., te smatra, da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti čl. 186. a st. 8 ZPP-a kojim je propisano, da se odredbe stavaka tog člana na odgovarajući način primjenjuju u slučajevima u kojima Republika Hrvatska namjerava tužiti neku osobu s prebivalištem ili boravištem u [adresa]. Opreza radi tužena ističe prigovor zastare. Tužena navodi, da je iz sadržaja tužbe vidljivo, da tužiteljica potražuje isplatu iznosa od 258.333,33 kn na ime troškova specijalizacije za razdoblje od studenog 2009. do svibnja 2012., te se poziva na odredbe Pravilnika o specijalističkom usavršavanju kojim se propisuje, da troškove specijalizacije utvrđuje nadležni ministar posebnom odlukom iako su odredbe pravilnika ukinute. Nadležni ministar donio je odluku 08.11.2011., pa nije jasno na temelju čega tužiteljica potražuje iznos na ime troškova specijalizacije za razdoblje od studenog 2009. do prosinca 2011. Tužena, nadalje, navodi, da je Ustavni sud Republike Hrvatske donio odluku poslovni broj U- 3/187/2015 od 11.07.2017. u kojoj ustavni sud navodi, da čl. 139. i 140. Zakona o zdravstvenoj zaštiti nije dano ovlaštenje nadležnom ministru, da pravilnikom propiše obveze sklapanja Ugovora o međusobnim pravima, i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja Ugovora o radu, i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta, odnosno specijaliste u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću, okolnosti u kojima nije potreban natječaj za zasnivanja odnosa specijalizanta, obveze zdravstvene ustanove u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije, obveze specijaliste, da nadoknadi trošak u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva, te da utvrdi troškove specijalizacije. Tužena napominje kako nije primila zahtjev za mirno rješenje spora poslan od tužiteljice. Jedini dokument koji je tužena primila od tužiteljice je dopis Zatvorske bolnice od 29.06.2015. u kojem se tužena poziva na uplatu iznosa od 607.983,49 kn u roku od 8 dana od dana primitka toga dopisa. Tuženoj nije jasno na temelju čega je tužiteljica obračunala gore navedeni iznos tj. iznos 607.983,49 kn, a jednako tako tužiteljici nije jasno na temelju čega je obračunala iznos 258.333,33 kn. Tužena zaključuje, da tužiteljica potražuje iznose koji su naprijed navedeni bez ikakvog suvislog obrazloženja odnosno uporišta u propisima, ili odredbama ugovora, i/ili aneksa zaključenih između stranaka u ovom predmetu. Ugovorom, a jednako tako, i aneksom ugovora tužena je preuzela obvezu povrata iznosa na ime troškova specijalizacije. U najgorem slučaju troškovi specijalizacije mogu obuhvaćati isključivo stvarno podmirene, stvarne materijalne troškove od strane poslodavca u korist zdravstvene ustanove u kojoj je tužena obavljala specijalizaciju. Zakonom o obveznim odnosima propisano je, da nejasne odredbe ugovora treba tumačiti na štetu sastavljača Ugovora odnosno u korist radnika kao "slabije" stranke. Tužena ističe kako je spremna nadoknaditi troškove specijalizacije u iznosu koji odgovara iznosu na ime troška specijalističkog troška kao i u odnosu na stvarno nepodmirene troškove od strane tužene. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev, te naložiti tužiteljici, da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka.

4. Sud je proveo dokaze: izvršen je uvid u Ugovor o specijalizaciji broj klasa: 131- 01/10-01/2 od 06.10.2009. (str. 6-7 spisa), u aneks broj klasa: 131-01/12-01/4 od 13.03.2012. Ugovoru o specijalizaciji (str. 8. spisa), u aneks broj klasa: 131-01/11-01/1 od 11.03.2011. Ugovoru o specijalizaciji (str. 9. spisa), u dopis Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav, središnji ured od 08.06.2009. Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi kojim se traži, da se dr. KI (RI) odobri specijalizacija psihijatrije za potrebe MPU Zatvorske bolnice u Zagrebu (str. 10 spisa), u tuženičin izvanredni otkaz Ugovora o radu od 29.05.2015. (str. 11. spisa), u Rješenje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, broj:klasa UP/I 131-02-09-01/115 od 25.09.2009. str. 12. spisa, u rješenje Zatvorske bolnice u Zagrebu, Uprave za zatvorski sustav, Ministarstva pravosuđa RH, broj klasa: UP/I-112-07/15-02/1 od 12.01.2015. (str. 13 spisa), u dopis tužitelja, tuženoj od 05.06.2015. o prestanku državne službe (str. 14 spisa), u e-poruku tužene poslodavcu od 26. lipnja 2015. (str. 23 spisa), u e- mail poruku tajništva uprave zatvorske bolnice od 29.06.2015. tuženoj RI (str. 24 spisa), u e-mail RI od 07.07.2015. Upravi zatvorske bolnice u Zagrebu (str. 25 spisa), u tužiteljičin zahtjev za mirno rješenje spora od 13. travnja 2018. (str. 26-29 spisa), u dopis zatvorske bolnice u Zagrebu od **.**.2015. RI kojim se traži povrat troškova specijalizacije (str. 35 spisa), u izvod iz zapisnika s pete sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 28.11.2016. (str. 40 spisa), izvršen je uvid u obračunske liste za tužiteljicu za razdoblje od studenog 2009. do prosinca 2014., u IP obrasce za 2009., 2010., 2011., 2012., 2013., i 2014., godinu, i potvrdu uplate specijalističkog ispita izvadak žiro računa od 20.11.2014. (str. 70-163 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. (str. 171-177 spisa).

5. Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a).

6. U članu 219. st. 1. ZPP-a kaže se da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

7. U članu 221.a ZPP-a kaže se da ako sud na temelju izvedenih dokaza (čl. 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

8. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu troškova specijalizacije u skladu s obvezom tužene preuzetom u točki VII Ugovora o specijalizaciji od 06.10.2009. godine.

9. Između stranaka je sporna i pravna osnovanost tužbe i visina tužbenog zahtjeva.

10. Tužena je u odgovoru na tužbu istaknula prigovor zastare. Čl. 139. st. 1. Zakona o radu/14 propisano je da potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za 5 godina, ako tim zakonom, ili drugim zakonom nije drukčije određeno. Tužba radi isplate troškova specijalizacije tužene, u ovom predmetu, je podnesena 18.09.2018. Tužiteljica je zaprimila izvanredni otkaz Ugovora o radu koji je tužena dala tužiteljici, dana 05. lipnja 2015. Od 05. lipnja 2015. do 18.09.2018. nije prošlo više od 5 godina, pa je neosnovan prigovor zastare. Neosnovano tužena navodi, da se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu štete, pa da treba primijeniti trogodišnji rok zastare, jer se ovdje ne radi o postupku radi naknade štete, već o postupku radi isplate troškova specijalizacije temeljem Ugovora o specijalizaciji od 06.10.2009. godine. Prema čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima zastara počinje teći od prvog dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako Zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo utvrđeno. Tužiteljica je imala pravo zahtijevati ispunjenje obveze najranije nakon otkaza ugovora o radu i prestanka radnog odnosa tužene 05.06.2015. iz čega proizlazi da do podnošenja tužbe 18.09.2018. zastarni rok nije protekao.

11. Tužena RI je sa tužiteljicom dana 06.10.2009. sklopila Ugovor o specijalizaciji kojim se obvezala da će nakon završetka specijalizacije raditi kod tužiteljice najmanje 8 godina (čl. VI Ugovora). Sklapanjem Aneksa I Ugovoru o specijalizaciji dana 13.03.2012., izmijenjen je čl. VI u onoliko vremena koliko je trajala specijalizacija.

12. Prema čl. VII Ugovora o specijalizaciji tužena se, među ostalim, obvezala ako otkaže ugovor o radu prije isteka roka definiranog čl. VI Ugovora nakon položenog specijalističkog ispita vratiti tužiteljici utvrđena sredstva za njezinu specijalizaciju.

13. Tužena je sa specijalizacijom počela 06.10.2009., te je istu završila 16.12.2014., nakon čega je s danom 12.01.2015. raspoređena na radno mjesto liječnik specijalist psihijatar u Odjelu forenzičke psihijatrije u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu.

14. Dana 29.06.2015. tužena RI je otkazala ugovor o radu koji je sklopila s tužiteljicom. Službeni prestanak radnog odnosa je bio dana 05.06.2015.. S obzirom daj e tužena nakon završene specijalizacije dala otkaz prije roka utvrđenog u Ugovoru po međusobnim pravima i obvezama, bez izvršenog rada, tužiteljica potražuje povrat iznosa sredstva uloženih za vrijeme trajanja specijalizacije.

15. Tužena je sa specijalizacijom počela dana 06.10.2009., te je istu završila 16.12.2014., iz čega proizlazi da je ukupno trajanje specijalizacije tužene RI iznosilo 5 godina i 2 mjeseca (62 mjeseca). Tužena RI je po završetku specijalizacije bila zaposlena kod tužiteljice od 12.01.2015. do 05.06.2015. iz čega proizlazi da ukupno trajanje zaposlenja tužene kod tužiteljice iznosi 5 mjeseci.

16. Iz samog Ugovora o specijalizaciji od 14.02.2009. (list 6-7 spisa)vidljivo je da tim ugovorom nije uopće precizirano što konkretno uključuju troškovi specijalizacije, a niti je to definirano Odlukom ministra zdravstva i socijalne skrbi od 08.11.2011., kojom je samo utvrđeno da se trošak specijalizacije po godini specijalističkog usavršavanja utvrđuje u iznosu od 100.000,00 kuna neto. Tužiteljica nije tijekom postupka precizno navela što uključuju troškovi specijalizacije.

17. Ugovor o specijalizaciji od 06.10.2009. je sklopljen u vrijeme kada su na snazi bile odredbe čl. 11. i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 100/11 … 116/15). Čl. 11. toga Pravilnika zdravstvena ustanova čiji je osnivač RH, Županija i grad sa specijalizantom sklapa ugovor o međusobnim pravima i obvezama, a pri sklapanju ugovora obveza rada u radnom odnosu na neodređeno vrijeme nakon završetka specijalističkog usavršavanja i položenog specijalističkog ispita ne smije biti ugovorena u trajanju duljem od vremena trajanja specijalizacije. Čl. 11. st. 3. i 4. Pravilnika, u ugovoru se mora ugovoriti iznos naknade štete sukladno čl. 12. st. 1. Pravilnika, koju je dr. medicine u slučaju kad otkazuje ugovor o radu prije isteka ugovorne obveze, razmjerno izvršenoj obvezi rada obvezan isplatiti zdravstvenoj ustanovi. Prema čl. 12. st. 1. Pravilnika (NN 35/12) troškovi specijalizacije obuhvaćaju bruto plaće doktora medicine, troškove mentorstva, troškove zdravstvene ustanove u kojoj se obavlja specijalističko usavršavanje i druge troškove vezano uz specijalističko usavršavanje.

18. Pravilnikom o izmjeni Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 62/16) odredbe čl. 11. i 12. iz ranijeg Pravilnika, drugačije su definirane. U situaciji kada specijalizant ima obvezu naknaditi troškove iz čl. 12. st. 1. Pravilnika više ne obuhvaća bruto plaće. Čl. 17. novog Pravilnika (NN 62/16) propisana je dužnost zdravstvene ustanove, pa tako i tužiteljice da ponudi specijalizantu pa tako i tuženoj, sklapanje izmijenjenog ugovora o radu sukladno izmijenjenim odredbama čl. 11. i 12. Pravilnika. Bitna novina u odnosu na ranije je da specijalizant više nije u obvezi vratiti isplaćene mu bruto plaće koju su prema ranijem Pravilniku također činile troškove specijalizacije i koje je specijalizant morao vratiti razmjerno izvršenoj obvezi rada.

19. Osim toga Ustavni sud RH je Odlukom br. U-II-187/2015 i drugim odlukama od 11.07.2017. ukinuo čl. 11., 11a i 12. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 100/11, 133/11, 54/12, 49/13, 139/14, 116/15, 62/16, 69/16, 6/17). Tom odlukom ukinuti su čl. 17. i 18. Pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine (NN 62/16, 69/16). Ustavni sud RH je u navedenoj odluci zaključio kako ni čl. 139. st. 2., ni čl. 140. st. 6. Zakona o zdravstvenoj zaštiti (NN 150/08, 155/09, 71/10, 139/10, 22/11, 84/11, 154/11, 12/12, 35/12, 70/12, 144/12, 82/13, 153/13, 22/14, 154/14, 70/16), nije dano ovlaštenje nadležnom ministru da Pravilnikom propiše obveze sklapanja ugovora o međusobnim pravima i obvezama zdravstvene ustanove i specijalizanta, najduljeg trajanja obveze ostanka na radu specijalizanta nakon završetka specijalističkog usavršavanja, uvjetovanja dopuštenosti otkazivanja ugovora o radu u jednoj i zasnivanja radnog odnosa specijalizanta odnosno specijalista u drugoj zdravstvenoj ustanovi prethodnom suglasnošću ministarstva, okolnosti u kojima nije potreban javni natječaj za zasnivanje radnog odnosa specijalizanta u drugoj zdravstvenoj ustanovi, obveze zdravstvene ustanovu u kojoj specijalizant odnosno specijalist zasnuje radni odnos da naknadi trošak specijalizacije, te obveze specijalizanta odnosno specijalista da nadoknadi troškove specijalizacije u slučaju otkazivanja radnog odnosa bez prethodne suglasnosti ministarstva, te da utvrdi troškove specijalizacije. Ustavni sud RH smatra da je propisivanjem obveze sklapanja i sadržaja ugovora o međusobnim pravima i obvezama nadležni ministar propisao obvezni sadržaj obveza iz radnog odnosa za specijalistu po dovršetku specijalističkog usavršavanja, odnosno propisao je obveze iz radnog odnosa specijalizanta i specijalista u slučaju otkaza ugovora o radu prije dovršetka specijalističkog usavršavanja, odnosno prije isteka ugovorenog roka. Pri tome je sklapanje ugovora o međusobnim pravima i obvezama propisao kao uvjet za odobrenje specijalizacije. Ustavni sud RH je utvrdio da je ministar izašao izvan svojih ovlasti. Ustavni sud RH je utvrdio da su navedene odredbe Pravilnika važećih u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o specijalizaciji nezakonite.

20. Imajući u vidu naprijed navedeno, ali i opće propise o radu, obveza isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa ne može predstavljati troškove specijalizacije. Troškovi vezani uz provođenje i trajanje specijalističkog programa i educiranja zaposlenih na izabranim radnim mjestima specijalizacije posebna su novčana kategorija koja predstavlja posebnu obvezu bolnice u kojoj specijalizant provodi odobreni program izabrane specijalizacije. Ti troškovi ne uključuju troškove koje bolnica kao poslodavac ima vezano uz svoju obvezu isplate specijalizantu naknade bruto plaće i ostalih naknada vezanih uz radni odnos, a koji predstavlja poseban pravni odnos između bolnice i specijalizanta kao zaposlenika, što je u pravilu regulirano odvojenim pravnim poslom, sklopljenim ugovorom o radu. U konkretnom slučaju nije jasno utvrđeno kojim je ugovorom ili aktom poslodavca reguliran radni odnos tužene za vrijeme trajanja specijalizacije, koje poslove se njime obvezala obavljati, te pripadajući iznos plaće. Nametanjem obveze specijalizantu da na ime troškova specijalizacije vrati poslodavcu i iznos bruto plaće koja mu je isplaćena za rad obavljen sukladno ugovoru o radu ili drugom aktu predstavljalo bi povredu njegovog prava na zaradu. Takav pravni stav zauzeo je Ustavni sud RH u više svojih odluka primjerice U- III-3526/2019, U-III-2405/2022 i dr..

21. Slijedom naprijed navedenog potrebno je utvrditi koji dio od utuženog iznosa se odnosi na stvarne troškove specijalizacije, u čemu se oni konkretno sastoje, a koji dio se odnosi na isplaćenu bruto plaću i eventualne pripadajuće naknade za rad koju je tužena obavljala sukladno ugovoru o radu ili aktu tužiteljice kojim je bio reguliran radni odnos tužene.

22. Ovaj sud je rješenjem posl. br. Pr-1818/2023-53 od 06.11.2024. (str. 274-275 spisa) naložio tužiteljici da u roku od 30 dana od dana primitka toga rješenja, dostavi popis troškova specijalizacije tužene RI u razdoblju od 06.10.2009. do 16.12.2014., a koji se sastoje od troškova glavnog mentora i mentora, troška zdravstvene ustanove u kojoj je tužena obavljala specijalizaciju odnosno usavršavanje, trošak poslijediplomskog specijalističkog studija, trošak specijalističkog ispita, trošak knjižice o specijalističkom usavršavanju doktora medicine i trošak dnevnika rada doktora medicine na specijalističkom usavršavanju, a kako je propisano Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju doktora medicine iz obiteljske medicine (NN 31/17). Navedeno rješenje zakonski zastupnik tužiteljice je primio 07.11.2024.. Tužiteljica nije postupila po navedenom rješenju suda do ročišta održanog 13.03.2025. na kojem je zaključena glavna rasprava.

23. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. (str. 171-177 spisa), a koje vještačenje je bilo provedeno na okolnost visine troškova specijalizacije, financijski vještak je izračunao da je tužiteljica po osnovi troškova specijalizacije tužene (plaće, prijevoz i edukacije) u razdoblju od 06.10.2009. do 16.12.2014. isplatila ukupno 790.753,55 kuna (od toga 777.734,52 kune troška plaća, 11.019,03 kuna troškova naknade za prijevoz, 2.000,00 kuna troškova edukacije (Tabela 1., stupci d, e i c). Uzimajući u obzir činjenicu da je tužena nakon završetka specijalizacije od ukupno 62 mjeseca odradila 5 mjeseci kod tužiteljice, preostalo potraživanje tužiteljice za troškove specijalizacije tužene (plaće, prijevoz i edukacije) nastalim u razdoblju od 06.10.2009. do 16.12.2014. iznosi 727.018,88 kuna, a od toga 715.049,10 kuna za bruto plaću, 10.130,98 kuna za prijevoz, te 1.838,80 kuna za edukaciju (Tabela 3, stupci d, e i f).

24. Na str. 162 spisa nalazi se izvod o promjenama i stanju na transakcijskom računu Zatvorske bolnice u Zagrebu kod Hrvatske poštanske banke d.d. od 20.11.2014. iz kojeg je vidljivo da je Zatvorska bolnica u Zagrebu platila troškove specijalističkog ispita za RI dr. med. dana 20.11.2014. u visini od 2.000,00 kuna. Financijski vještak je u svom mišljenju (str. 173 u svezi sa str. 177 spisa) naveo da uzimajući u obzir činjenicu da je tužena nakon završetka specijalizacije od ukupno 62 mjeseca odradila 5 mjeseci kod tužiteljice, preostalo potraživanje tužiteljice za troškove edukacije – polaganja specijalističkog ispita iznosi 1.838,80 kuna, što prema fiksnom tečaju konverzije 1 € = 7,53450 kuna iznosi 244,05 €.

25. Provedenim dokazima u ovom predmetu, utvrđeno je da se od ukupnog utuženog iznosa od u visini 96.491,99 € što prema fiksnom tečaju konverzije 1 € = 7,53450 kuna iznosi ranijih 727.018,88 kuna, a nakon što se uzme u obzir činjenica da tužena nakon završetka specijalizacije od ukupno 62 mjeseca odradila 5 mjeseci kod tužiteljice, iznos od 96.491,99 € / 727.018,88 kuna odnosi na bruto plaću; iznos od 1.344,61 € / 10.130,98 kuna odnosi na prijevoz te iznos od 244,05 € / 1.838,80 kuna odnosi na troškove edukacije odnosno troškove specijalističkog ispita od 20.11.2014.. Imajući u vidu naprijed navedene odluke Ustavnog suda RH, isplate plaće i drugih davanja iz radnog odnosa ne mogu predstavljati troškove specijalizacije. To znači da iznosi od 96.491,99 € na ime bruto plaće i 1.344,61 € na ime troškova naknade za prijevoz, ne mogu smatrati odnosno ne predstavljaju troškove specijalizacije, pa je zbroj ta dva iznosa odnosno za ukupno 97.836,60 €, tužiteljica odbijena sa tužbenim zahtjevom kao pravno neosnovanim. Tužiteljica je tijekom ovog postupka uspjela dokazati da se kao trošak specijalizacije ima smatrati trošak polaganja specijalističkog ispita tužene RI na dan 20.11.2014., u visini od 265,45 € / 2.000,00 kuna, odnosno točnije 244,05 € / 1.838,80 kuna, koji iznos se dobije kada se uzme u obzir činjenica da je tužena nakon završetka specijalizacije od ukupno 62 mjeseca odradila 5 mjeseci kod tužiteljice. Iako je traženo od tužiteljice da se decidirano očituje koje je troškove specijalizacije tužiteljica imala vezano za specijalizaciju tužene RI, bez bruto naknade plaće i bez naknade troškova prijevoza, tužiteljica navedene podatke odnosno dokumentaciju koja bi potvrđivala postojanje takvih troškova na strani tužiteljice nije dostavila do dana zaključenja glavne rasprave odnosno u roku koji joj je sud dao za dostavu tih podataka / dokumentacije.

26. Slijedom naprijed navedenog donesena je odluka kao u izreci ove presude pod I i II.

27. Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a koji propisuje da sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje je imala protivna stranka, ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

28. Tužiteljica je u ovom sporu uspjela u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva odnosno sa iznosom od 244,05 € od zahtijevanih ukupno 96.491,99 €. Imajući u vidu navedeno pod točkom 27. ovog obrazloženja, tužiteljica je dužna tuženoj naknaditi u cijelosti prouzročene parnične troškove. Tužena je do zaključenja glavne rasprave postavila zahtjev za naknadom parničnog troška (str. 281 spisa).

29. Odvjetnički trošak odmjeren je u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23). Vrijednost predmeta spora iznosi 96.491,99 eura. Tuženoj je priznat trošak: sastava odgovora na tužba u visini od 726,55 bodova; za zastupanja na ročištima od 22.05.2019., 15.07.2020., 23.09.2020., 14.03.2023, 13.05.2024. i 13.03.2025., u visini od 726,55 bodova za svaki, za sastav žalbe od 08.05.2023. protiv presude u visini od 1089,83 boda, sastava četiri obrazložena podneska od 11.01.2022., 08.03.2023., 27.12.2023. i 07.10.2024. u visini od 726,55 bodova za svaki; za sastav podnesaka od 23.09.2020., 13.05.2022., 03.11.2022., 12.12.2023., 06.02.2024. i 07.01.2025. u visini od 25 bodova za svaki. To sve zbrojeno iznosi ukupno 9231,88 bodova. Vrijednost jednog boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54 važeće OT). Sveukupan broj bodova izražen u novcu iznosi 18.463,76 €. Na sve obavljane radnje, temeljem Tarifnog broja 46 važeće OT, odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost odnosno 25% PDV što iznosi daljnjih 4.615,94 €. Sveukupno je tuženoj RI priznat trošak ove parnice u iznosu od 23.079,70 €.

U Zagrebu, 25. ožujka 2025.

Sutkinja:

Jelica Pandurić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno u 4 primjerka putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove odluke.

Dostaviti:

- z.z. tužiteljice OGDO iz Zgb

- pun. tužene odvj. Lana Maria Milić iz Zgb