REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-208/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JADROPLOV d.d., [adresa], OIB 54431828108, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Kačić & Brbora j.t.d. Zagreb, Ulica Ivana Banjavčića 5, protiv tuženika SPLIT SHIP MANAGEMENT d.o.o., Split, 114. brigade hrvatske vojske 12, OIB 98656583257, kojeg zastupaju punomoćnici Hrvoje Petric i Anita Piližota Petric, odvjetnici u Zagrebu, Marulićev trg 17, radi utvrđenja osporene tražbine i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-156/2021-54 od 4. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se tuženikova i tužiteljeva žalba kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-156/2021-54 od 4. studenog 2024. u točki I. izreke, dijelu točke II. izreke kojim je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.338.512,42 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodio nad tuženikom pod poslovnim brojem St-397/2013, te dijelu točke III. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.797.585,52 eura, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 449.450,79 eura od 17. svibnja 2023. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-156/2021-54 od 4. studenog 2024. u preostalom dijelu točaka II. i III., te u točki IV. izreke i sudi:

1. Utvrđuje se osnovanom tužiteljeva tražbina prema tuženiku u iznosu od 502.757,07 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodio nad tuženikom pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim broj St-397/2013.

2. Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 79.588,62 eura sa zateznim kamatama od 17. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora u roku petnaest dana.

3. Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-156/2021-54 od 4. studenog 2024. utvrđena je osnovanom tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 35.924,65 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku koji se vodi nad tuženikom pred tim sudom pod poslovnim broj St-397/2013 (točka I. izreke), odbijen tužbeni zahtjev za utvrđuje da je osnovana tražbina tužitelja prema tuženiku u iznosu od 1.841.269,49 eura koji se sastoji od glavnice u iznosu od 502.757,07 eura i zateznih kamata u iznosu od 1.338.512,42 eura kao tražbina drugog višeg isplatnog reda u stečajnom postupku nad tuženikom koji se vodi pred tim sudom pod poslovnim brojem St-397/2013 (točka II. izreke), odbijen je i tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da mu tuženik plati iznos od 1.877.174,14 eura sa zateznim kamatama na iznos od 529.039,41 eura od 17. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora (točka III. izreke) te je naloženo tužitelju da tuženiku nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 289.276,87 eura u roku osam dana, dok je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 596.112,69 eura odbijen (točka IV. izreke).

2. Protiv presude obje stranke su pravovremeno podnijele žalbu pobijajući je svaka u dijelu u kojem nije uspjela u sporu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Također su obje stranke podnije odgovor na žalbu protivne strane.

3. Tužitelj u svojoj žalbi navodi kako je pogrešna odluka suda o odbijanju dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zatezne kamate samo zbog toga što ta tražbina nije ispitana u stečajnom postupku, zatim da su u ovom postupku provedena dva vještačenja radi utvrđivanja visine tužiteljeve tražbine i da je tužitelj u skladu s mišljenjem vještaka Milenka Galiota prijavio tražbinu u stečajnom postupku, te ponavlja kako njegova tražbina potječe iz ugovora o zakupu poslovnog prostora, korištenja uredske opreme, kompjutorske i ostale opreme, utroška električne energije i vode, i ostalih troškova na temelju ugovora zaključenim između stranaka i računima tužitelja, a ne proistječe iz BIMCO ugovora kako je to neuspješno i neosnovano prigovarao tuženik tijekom postupka. Tužitelj dalje navodi kako je prvostupanjski sud u ovoj pravnoj stvari već bio donio presudu na temelju istog činjeničnog stanja kojom je utvrđeno da tužitelj ima tražbinu prema tuženiku u iznosu od 3.925.086,27 kuna, a ovom presudom samo u visini od 270.674,27 kuna, a da za to nije dao valjane razloge. Osporava i valjanost ocjene dokaza saslušanjem svjedoka JI i PI i tvrdi da njihove izjave nisu vjerodostojne i ne mogu biti valjan dokaz. Osporava i odluku o troškovima postupka jer prvostupanjski sud uopće nije vodio računa o pravilnoj primjeni odredbe članka 154. stavka 2. Zakona o parničnom postupku i troškove utvrdio izračunom uspjeha stranaka u osnovi i visini. Predlaže da ovaj žalbeni sud uvaži žalbu i pobijani dio presude preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tuženiku da tužitelju nadoknadi parnične troškove, uključujući i troškove žalbenog postupka.

4. Tuženik, pak, u svojoj žalbi ponavlja svoje navode iz prvostupanjskog postupka koji se u bitnom mogu svesti na tvrdnju da pravni i poslovni odnos među strankama treba sagledati tako da se uzme u obzir i sadržaj osnovnog ugovora o trajnom obavljanju usluga managementa flote koji je zaključen među strankama 19. srpnja 1994., BIMCO ugovora, kao i poslovnu praksu i običaje između tužitelja i tuženika. U prilog tome tuženik se više puta poziva na odredbu članka 319. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima, te potom opširno obrazlaže kako po njegovom mišljenju treba tumačiti sklopljene ugovore, te na kraju zaključuje da ni tužiteljeva tražbina u iznosu od 35.924,66 eura nije osnovana. Posebno ukazuje na nedostatke u izvođenju i ocjeni dokaza vještačenjem po vještaku Darki Cecić, zato što se vještačenje ne izvodi da bi se pomirili suprotstavljeni navodi parničnih stranaka. Odluku o troškovima postupka pobija zbog pogrešne primjene odredaba članka 155. stavka 2. i članka 156. Zakona o parničnom postupku tvrdeći da omjer uspjeha stranaka nije pravilno utvrđen s obzirom na vrijednost predmeta spora konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, te potom sam utvrđuje koliki je omjer uspjeha stranaka u odnosu na osnovu svake pojedinačne tražbine tako da osnovu razrađuje posebno za svaki ugovor, te na koncu zaključuje kako je tužitelj uspio samo s 1,9% svog zahtjeva. Predlaže da ovaj drugostupanjski sud uvaži žalbu i pobijanu presudu preinači u točki I. izreke tako da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te da ukine odluku o troškovima postupka i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. U odgovoru na tužiteljevu žalbu tuženik je ponovio sve svoje navode iz žalbe i dosadašnjeg postupka o razlozima neosnovanosti tužiteljeve tražbine, a u prilog osnovanosti onog dijela presude koji tužitelj pobija svojom žalbom. Također ponavlja i svoje navode o odnosima stranaka, počev od osnivanja tuženika, vjerodostojnosti izjava svjedoka i tvrdi kako su neistinite tužiteljeve tvrdnje da su u kaznenom postupku JI i PI bili osuđeni za kaznena djela zbog njihovih poslovnih aranžmana. Predlaže odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i traži naknadu troškova za podnošenje odgovora na žalbu.

6. U odgovoru na tuženikovu žalbu, tužitelj je naveo da su svi žalbeni navodi tuženika neosnovani, posebno ukazujući na pogrešno stajalište tuženika da bi tužiteljeve tražbine bile u vezi s BIMCO ugovorima koje je tuženik sklapao s brodovlasnicima, kao i na nevjerodostojnost izjava svjedoka JI i PI. Predlaže odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu.

7. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana, a tuženikova žalba je neosnovana.

8. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (članak 356. ZPP-a).

9. Predmet spora prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu jest utvrđenje osnovanosti tužiteljeve tražbine prema tuženiku u iznosu od 1.877.194,14 eura, koji se sastoji od glavnice u iznosu od 538.681,72 eura i zateznih kamata u iznosu od 1.338.512,42 eura. Tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa s kamatama koje teku na iznos od 529.039,41 eura od 17. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora, tužitelj je postavio kao alternativni tužbeni zahtjev, a prvostupanjski sud takvu kvalifikaciju prihvatio. Međutim, alternativni tužbeni zahtjev može se u parnici postaviti samo kao zahtjev za ispunjenje alternativne obveze. To u ovom predmetu nije slučaj. S druge strane, prvi tužbeni zahtjev je utvrđenje tražbine osporene u stečajnom postupku, a drugi za isplatu te tražbine zato što je stečajni postupak nad tuženikom okončan usvajanjem i potvrdom stečajnog plana. Stoga se po ocjeni ovoga suda radi o kumuliranim tužbenim zahtjevima o kojima se može raspravljati i odlučivati u ovom postupku.

10. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da su ispunjene procesne i materijalnopravne pretpostavke za odlučivanje o tužbenom zahtjevu za utvrđenje osnovanosti tužiteljeve tražbine, ali samo u odnosu na onaj dio tražbine koji je ispitan u stečajnom postupku. Riječ je o tražbini po osnovi glavnice u iznosu od 538.681,72 eura koju je tužitelj prijavio, a stečajni upravitelj osporio i rješenjem stečajnog suca tužitelj je upućen na nastavak ove parnice koja je već tekla o toj tražbini.

11. Neosnovano tužitelj tvrdi da je na isti način trebalo postupiti i glede tražbine po osnovi kamata od dospijeća pojedinačnih novčanih iznosa do otvaranja stečajnog postupka zato što je on i tu tražbinu prijavio u stečajnom postupku. Naime, točne su tvrdnje tužitelja da se njegova prijava odnosila i na zatezne kamate (s tim da kamate nisu bile obračunate i iskazane u apsolutnom iznosu), ali ta tražbina nije ispitana na ispitnom ročištu, o njoj se stečajni upravitelj nije izjasnio i radi utvrđivanja njene osnovanosti tužitelj nije upućen na nastavak ove parnice. Ako je smatrao da je njegova prijava bila valjana i potpuna, tužitelj je trebao u stečajnom postupku na ispitnom ročištu tražiti ispitivanje te tražbine, pa ako njegovu zahtjevu ne bi bilo udovoljeno, trebao je podnijeti žalbu protiv rješenja o utvrđenim i osporenim tražbinama. S obzirom da tako nije postupio i da njegova tražbina po osnovi kamata nije ispitana, tužitelj ne može osnovano tražiti utvrđivanje njene osnovanosti u parničnom postupku.

12. U odnosu na tražbinu po osnovi glavnice iz obrazloženja presude razvidno je kako prvostupanjski sud smatra da je ta tražbina osnovana samo djelomično u iznosu od 35.924,65 eura, a kao razloge za takvu odluku poziva se na nalaz i mišljenje vještaka Milenka Galiota prema kojem u ukupnom iznosu od 270.674,27 kuna postoje računi s prilozima i to za zakup poslovnog prostora Branimirova obala 16 (za mjesece 11/98 i 12/98), za zakup poslovnog prostora Dražanac (za mjesec 12/98), za korištenje uredske opreme za mjesec 12/98, za zakup poslovnog prostora prema ugovoru o zakupu poslovnog prostora, kompjutorske i ostale opreme [adresa], za utrošak električne energije i vode [adresa], te ostale troškove navedene u tablici 12. vještačkog nalaza i da su ti računi knjiženi u poslovnim knjigama tužitelja. Za tražbine tužitelja u ukupnom iznosu od 3.654.412,00 kuna za koje također postoje računi s prilozima, ali nisu knjiženi u knjigovodstvu tužitelja, prvostupanjski sud zaključuje da njih sudski vještak kao stručnjak za računovodstvo i financije ne smatra osnovanim, pa to mišljenje prihvaća i sud uz dodatak da su računi najvjerojatnije ispostavljeni naknadno, a ne u vrijeme kada je trebala nastati obveza tuženika. Dalje je u obrazloženju navedeno kako te račune ni tužitelj ni tuženik nisu knjižili u svojim poslovnim knjigama, pa ih ne prihvaća ni sud.

13. Iz navedenog proizlazi kako je jedini razlog zbog kojega prvostupanjski sud smatra djelomično neosnovanom tužiteljevu tražbinu činjenica da računi nisu knjiženi u poslovnim knjigama. Takvo stajalište je pogrešno jer obveza ne nastaje knjiženjem u poslovnim knjigama. Osim toga, razdvajanjem računa koji su knjiženi u poslovnim knjigama od onih koji nisu knjiženi, vještak Milenko Galiot je samo ukazao na tu okolnost, ali se ni kao stručnjak za računovodstvo i financije, nije upuštao u pitanje osnovanosti te tražbine (štoviše u svom mišljenju je jasno dao do znanja da pitanje osnovanosti tražbine nije zadatak vještaka). Uostalom, da jest prvostupanjski sud bi takvo postupanje trebao zanemariti jer je zadatak vještaka da utvrdi ili razjasni činjenice za koje je potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže (članak 250. ZPP-a), a ne da daje ocjenu osnovanosti tražbine.

14. Stoga tužitelj s pravom ukazuje na nepravilnost takvog stajališta i k tome ukazuje kako je u ranijoj odluci donesenoj u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka Milenka Galiota zaključio da su osnovane tužiteljeve tražbine u ukupnom iznosu od 3.925.086,27 kuna, dakle i one koje nisu knjižene u poslovnim knjigama, upravo zato što za njih postoje prilozi odnosno proizlaze iz međusobnih ugovornih odnosa stranaka.

15. Osnovano tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud nepravilno cijenio izjave svjedoka JI i PI, doduše ne zato što se protiv njih vodio kazneni postupak (kako je taj postupak završio nije utvrđeno u ovom postupku, a stranke su iznosile oprečne tvrdnje o tome), nego zato što su očito oba zainteresirana za ishod ovoga postupka u korist tuženika. Stoga ni ono što je navedeno pod točkom 18. obrazloženja pobijane presude ne može biti valjan razlog za pravilnu odluku suda u ovoj pravnoj stvari. Tako je potpuno irelevantno je li tužitelj ovaj postupak „inicirao“ promjenom uprave kod tužitelja te tužbom tuženika protiv tužitelja za naplatu naknade za obavljene usluge upravljanja tuženikovim brodovima na temelju ugovora o trajnom obavljanju usluga managementa flote i BIMCO ugovorima, koji je vođen u predmetu prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-717/2000 (u kojem postupku je tuženik uspio) izazvalo ispostavljanje računa tuženiku kako bi se eventualno međusobne tražbine između stranaka prebile.

16. Za ovaj postupak je bilo bitno utvrditi jesu li osnovane tužiteljeve tražbine po osnovi računa koje je tužitelj izdao tuženiku na ime tuženikovih obveza iz ugovora o zakupu poslovnog prostora od 1. listopada 1994. na adresi [adresa], ugovora o zakupu poslovnog prostora, kompjutorske i ostale opreme od 1. listopada 1994. na adresi [adresa], ugovora o obavljanju knjigovodstvenih usluga od 1. listopada 1994., ugovora o zakupu poslovnog prostora od 4. studenog 1996. za Dražanac 3A, ugovora o pružanju usluge zaštite broj 07/97 od 21. siječnja 1997. uz dopunu broj 01/97 tog ugovora, od 1. lipnja 1997. i dopunu broj 01/98 od 1. siječnja 1998. i drugih troškova koji potječu iz međusobnih poslovnih odnosa parničnih stranaka.

17. Točne su i tvrdnje tuženika da prvostupanjski sud nije cijenio ni nalaz i mišljenje vještaka Darke Cecić, budući da je za to vještačenje samo navedeno da nije pomoglo usklađenju stavova stranaka u vezi međusobnih tražbina i slijedom toga mogućnosti prijeboja tih tražbina, posebno zato što su vjerovnici u stečajnom postupku tuženika odlučili ovrhom naplatiti tražbine tuženika prema tužitelju na temelju pravomoćne presude i rješenja poslovni broj P-717/2000 od 23. siječnja 2015. koja je djelomično potvrđena i djelomično preinačena odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2946/2016-2 od 10. srpnja 2018.

18. Naime, iz podataka u spisu proizlazi da je zadatak vještaka bio da „sačini pisano vještvo (pravilno bi bilo nalaz i mišljenje) na okolnost duga koju tužitelj potražuje u ovom postupku a koju je prijavio u stečajnom postupku tuženika sukladno ugovoru o trajnom obavljanju menadžmenta flote koji je zaključen između stranaka za svaki brod pojedinačno te da se posebno obrati pozornost na odredbe točke 3. ugovora o zakupu poslovnog prostora i članka 4. stavka 4., članka 5. stavka 6. tog ugovora dovede u svezu sa člankom 14. stavkom 2., člankom 15. i člankom 18. BIMCO ugovora te razluči koji se troškovi odnose na kojeg korisnika i koje troškove u odnosu na koje su izdani računi tuženik nije u obvezi naknaditi tužitelju na temelju tih ugovora“. Nakon što je vještak izradio nalaz i dao svoje mišljenje, pisano i usmeno na ročištima za glavnu raspravu, prvostupanjski sud taj dokaz nije cijenio. Ovdje se posebno ukazuje na okolnost da je taj vještak izričito naveo da se od ukupno prijavljene tražbine u stečajnom postupku, iznos od 461.389,28 kuna odnosi na troškove koje je u skladu s ugovornim odredbama dužan nadoknaditi tuženik (i nakon što se uzmu u obzir BIMCO ugovori), dakle više od tražbine za koju je prvostupanjski sud utvrdio da je osnovana pozivajući se samo na okolnost knjiženja računa u poslovnim knjigama tužitelja.

19. Po ocjeni ovoga suda, izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku Darki Cecić nije bilo potrebno zato što se tuženik neosnovano poziva na ugovor o trajnom obavljanju usluga managementa flote i BIMCO ugovore u protivljenju tužbenom zahtjevu, jer je, čak i izjava svjedoka, kao i drugih izvedenih dokaza jasno da su obveze koje proizlaze iz ugovora o zakupu i drugih ugovora one koje terete tuženika, pa se te obveze samo mogu prebijati s obvezama tuženika iz ugovora o trajnom obavljanju usluga managementa flote. Uostalom, i sam tuženik se poziva na praksu koja je postojala među strankama po kojoj su se te obveze podmirivale plaćanjem ili prestajale prijebojem s tuženikovim tražbinama prema tužitelju. Još je vještak Slavko Ciko utvrdio da je tuženik podmirivao i one obveze za koje sada tvrdi da ih ne treba platiti jer po njegovom tumačenju BIMCO ugovora svi ti troškovi terete tužitelja, kao brodovlasnika. Tako iz nalaza i mišljenja tog vještaka proizlazi kako je tuženik podmirivao zakupninu po svim ugovorima o zakupu, naknade za knjigovodstvene usluge, utrošak električne energije, vode, vodne naknade, komunalne naknade, avionske karte kupljene preko tužiteljeve agencije, troškove GMDSS. Dakle, upravo je ono što tuženik navodi u žalbi protivno poslovnoj praksi i običajima među strankama. Osim toga, sam tuženik je odvojio prava i obveze stranaka po ugovoru o trajnom obavljanju usluga managementa flote i BIMCO ugovorima i u posebnom postupku tražio plaćanje naknade koja mu pripada po tim ugovorima, ne tražeći pri tome da sud poslovne odnose stranaka sagleda u cjelini kao što to traži u ovome postupku.

20. Pravilno je stajalište prvostupanjskog suda o tome da, osim zakupnine, i tražbine po osnovi prefakturiranih troškova električne energije, vode i telefona u odnosu na ugovorne strane koje su pravne osobe, zastarijevaju u trogodišnjem zastarnom roku iz članka 374. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91), koji se u ovom slučaju primjenjuje u smislu članka 1163. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22; dalje: ZOO/05), a ne u jednogodišnjem zastarnom roku iz članka 378. ZOO/91, kako je tvrdio tuženik.

21. S obzirom na to da je vještak Darka Cecić svoj nalaz i mišljenje zasnivala na podacima o tužiteljevim tražbinama koje je sačinio vještak Milenko Galiot, a ovaj pak uzeo u obzir i ono što je utvrdio vještak Slavko Ciko, na temelju nalaza i mišljenja vještaka Milenka Galiota, može se zaključiti da je osnovana tužiteljeva tražbina u iznosu od 538.681,72 eura (3.925.086,27 kuna), jer za tu tražbinu postoje računi s prilozima koji su izdani u skladu s ugovornim odnosima među strankama.

22. Prema tome, osim tražbine u iznosu od 35.924,65 eura za koju je pobijanom odlukom utvrđeno da je osnovana, osnovana je i tužiteljeva tražbina u preostalom iznosu od 502.757,07 eura.

23. U točki 23. obrazloženja pobijane presude prvostupanjski sud je samo naveo kako je (alternativni) tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.877.174,14 eura odbijen kao neosnovan iz istih razloga koji su navedeni kao razlozi za djelomično odbijanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje osnovanosti te tražbine. Međutim, u točki 20. obrazloženja navedeno je da je u stečajnom postupku tuženika doneseno rješenje poslovni broj St-397/2013-544 od 21. ožujka 2023. kojim je potvrđen stečajni plan za stečajnog dužnika prema kojem je, između ostalog, naloženo stečajnom upravitelju da nakon zaključenja stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom iz sredstava rezerviranih u stečajnoj masi za naknadno namirenje osporenih tražbina drugog višeg isplatnog reda koje naknadno budu pravomoćno utvrđene, izvrši u roku od 30 dana od dostave pravomoćne sudske odluke kojom je osporavanje pojedine tražbine djelomično ili u cijelosti otklonjeno, isplate tim stečajnim vjerovnicima. Iz tog rješenja proizlazi da je za tužiteljevu tražbinu od 530.590,79 eura određen iznos isplate do 15%, dakle, u iznosu od 79.588,62 eura, a u preostalom iznosu je tužiteljeva tražbina otpisana. Stoga tužitelj ima pravo tražiti isplatu svoje tražbine u skladu s uvjetima stečajnog plana, jednako kao i drugi stečajni vjerovnici čije su tražbine priznate u stečajnom postupku.

24. Pored glavnice, tužitelj traži i plaćanje zateznih kamata od 17. svibnja 2023., kao dana kada je doneseno rješenje o zaključenju stečajnog postupka nad tuženikom. U točki VI. rješenja Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-397/2013-544 od 21. ožujka 2023. naloženo je stečajnoj upraviteljici da u roku od 30 dana od dana pravomoćnosti tog rješenja, iz sredstava stečajne mase provede isplatu novčanog namirenja tražbina stečajnih vjerovnika drugog višeg isplatnog reda s utvrđenim tražbinama, i to u visini od 15% njihovih utvrđenih tražbina. Rješenje o potvrdi stečajnog plana postalo je pravomoćno 7. travnja 2023., pa tužitelj, kao i ostali stečajni vjerovnici čije su tražbine utvrđene, ima pravo na zatezne kamate od 7. svibnja 2023. Kako tužitelj traži plaćanje zateznih kamata od 17. svibnja 2023., taj zahtjev je prihvaćen. Tužitelju pripadaju zatezne kamate po stopi koja je člankom 29. stavkom 2. ZOO/05 propisana za odnose iz trgovačkih ugovora, jer tražbina koja je predmet spora potječe iz takvih ugovora.

25. Na temelju navedenog valjalo je odbiti tuženikovu žalbu i potvrditi pobijanu presudu u točki I. njene izreke na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, a u dijelu točaka II. i III. izreke, presudu preinačiti tako da je tražbina tužitelja utvrđena osnovanom i za iznos od 502.757,07 eura i naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 79.588,62 eura sa zateznim kamatama od 17. svibnja 2023. do isplate po stopi propisanoj za odnose iz trgovačkih ugovora na temelju članka 373. točke 2. ZPP-a. U preostalom dijelu tužiteljeva žalba je odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a.

26. Djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude tužitelj je u ovom sporu uspio u cijelosti u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva (sporedni zahtjev po osnovi zateznih kamata odbijen je zato što ta tražbina nije ispitana u stečajnom postupku), a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužiteljev uspjeh je 27%, a tuženikov 73%, računajući prema visini konačno postavljenog tužbenog zahtjeva. Kako primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a (tako da se uzme u obzir uspjeh stranaka u osnovi i visini) proizlazi da je uspjeh obje stranke približno jednak (tužiteljev uspjeh je 54%, a tuženikov 46%) ovaj sud smatra da i ostale okolnosti ovoga spora (posebno činjenica da se unatoč konačno postavljenom tužbenom zahtjevu ovaj spor vodio najprije radi isplate iznosa od 6.003.539,19 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, da bi nakon provođenja vještačenja tužitelj smanjio taj zahtjev na iznos od 3.925.086,27 kuna također s pripadajućim zateznim kamatama, a nakon otvaranja stečajnog postupka tužba je preinačena tako da tužbeni zahtjev glasi na utvrđenje osnovanosti tražbine koja osim glavnice uključuje i zatezne kamate, a nakon potvrde stečajnog plana istaknut je i zahtjev za isplatu sporne tražbine), opravdavaju odluku da svaka stranka snosi svoje troškove. Zato je na temelju članka 166. stavka 2. ZPP-a odluka o troškovima postupka sadržana u točki IV. izreke presude preinačena tako da je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove.

Zagreb, 25. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić