REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-250/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Mirku Kovaču, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Šibeniku, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-241/2023-2 od 29. prosinca 2023., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-348/2020-13 od 25. listopada 2023., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.,
p r e s u d i o j e:
I. Prihvaća se revizija tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Varaždinu broj Gž R-241/2023-2 od 29. prosinca 2023. i sudi:
Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj Pr-348/2020-13 od 25. listopada 2023.
II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju trošak revizijskog postupka od 468,73 EUR u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici platiti tužitelju na ime terenskog rada iznos od 736,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 16. kolovoza 2019. izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Ujedno je u toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka od 1.468,75 EUR s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja je pobliže navedena pod toč. II. prvostupanjske presude.
2. Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženice te je preinačena prvostupanjska presuda na način da je u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev tužitelja te je u toč. II. izreke drugostupanjske presude naloženo tužitelju naknaditi tuženici trošak parničnog postupka od 597,25 EUR, a u toč. III. izreke drugostupanjske presude naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak žalbenog postupka u iznosu od 186,64 EUR.
3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-2786/2024-2 od 9. listopada 2023. dopustio tužitelju izjavljivanje revizije zbog slijedećeg pravnog pitanja:
"Mogu li se poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen smatrati poslovima stalnog radnog mjesta tužitelja na koje je raspoređen, s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojbene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenog u aktu u unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (članak 56 st. 1. i 2. KU)?".
4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju temeljem odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i preinači pobijanu presudu te odbije žalbu tuženice i potvrdi prvostupanjsku presudu.
5. Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.
6. Revizija je osnovana.
7. Temeljem odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. U postupku je utvrđeno:
- da je tužitelj bio zaposlen kao državni službenik – mlađi pravosudni policajac u Odjelu osiguranja Zatvora u Šibeniku,
- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za zatvorski sustav od 4. studenoga 2015. privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru na razdoblje od 9. studenoga do 8. prosinca 2015.,
- da je u navedenom rješenju određeno da za vrijeme privremenog premještaja na rad u Zatvor u Zadru ostvaruje prava iz državne službe u Kaznionici i Zatvoru u Šibeniku,
- da je u Zatvoru u Zadru obavljao poslove svog radnog mjesta,
- da je rješenjem Ministarstva pravosuđa Uprave za zatvorski sustav i probaciju od 21. svibnja 2019. privremeno premješten na rad u Zatvor u Zadru na razdoblje od 15. srpnja do 21. srpnja 2019.,
- da je u tom rješenju navedeno da za vrijeme privremenog premještaja na rad u Zatvoru u Zadru ostvaruje prava iz državne službe u Kaznionici i Zatvoru u Šibeniku.
9. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti zaključivši da se sukladno Zakonu o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13 i 98/19 – dalje: ZIKZ) premještaj na rad u drugu kaznionicu ne smatra privremenim premještajem na radno mjesto i da je tužiteljevo stalno mjesto rada ostalo u Kaznionici i Zatvoru u Šibeniku slijedom čega se radi o mjestu rada na koje je tužitelj privremeno premješten i ispunjeni su uvjeti iz čl. 56. Kolektivnog ugovora državnih službenika i namještenika ("Narodne novine", broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 i 104/13 – dalje: KU).
10. Drugostupanjski sud, za razliku od prvostupanjskog suda, zaključuje kako se u konkretnom slučaju rješenjem kojim je tužitelj premješten iz mjesta rada u Šibeniku u drugo mjesto rada u Zadru ima smatrati mjestom rada tužitelja za vremensko razdoblje na koje je premješten u smislu čl. 56. st. 2. KU te da tako određen rad nema karakter rada na terenu radi kojeg bi tužitelj imao dodatne troškove, uzimajući u obzir da su mu plaćeni stvarni troškovi prijevoza, a terenski dodatak upravo služi za pokriće povećanih troškova koji nastaju zbog rada na terenu.
11. Tužitelj u reviziji ističe da se kod tužitelja stalnim mjestom rada ima smatrati mjesto gdje je tužitelj stalno raspoređen na rad i primljenu državnu službu, a ne mjesto gdje je državni službenik privremeno raspoređen, slijedom čega su ispunjeni uvjeti iz čl. 56. st. 1. KU.
12. Odredbom čl. 123. KU, između ostalog, određeno je da se ugovorne strane potpisom tog kolektivnog ugovora obvezuju pridržavati daljnjih tumačenja zajedničke komisije za tumačenje kolektivnog ugovora sklopljenog 2. kolovoza 2012., osim tumačenja onih odredbi koje nisu u skladu s kolektivnim ugovorom.
13. Odredbom čl. 56. st. 1. KU određeno je da za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegova stalnog boravka, službenik i namještenik ima pravo na dodatak za rad na terenu, ako je na terenu proveo najmanje osam sati bez obzira na to koliko je dana radio. U čl. 56. st. 2. KU propisano je da se pod pojmom stalno mjesto rada podrazumijeva mjesto odnosno područje u kojem službenik i namještenik obavlja poslove radnog mjesta na koje je raspoređen s obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojstvene jedinice u koju je raspoređen, utvrđeno u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela.
14. Slijedom navedenog, prema odredbi čl. 56. st. 1. KU pravo na isplatu dodatka na terenu ostvaruje službenik ako se ostvare kumulativno uvjeti da obavlja poslove izvan svog mjesta rada u kojem je zaposlen i da je to mjesto rada izvan mjesta njegovog stalnog boravka.
15. To znači da se kao mjesto rada na kojem po redovnom tijeku stvari državni službenik obavlja poslove i zadatke smatra ono u kojem je primljen u državnu službu, a ako je privremeno upućen na neke druge poslove onda bi se radilo o tome da je ostvario pravo na terenski dodatak jer se ti poslovi moraju obavljati izvan mjesta stalnog boravka.
16. Prema tumačenju broj 12/56 od 18. svibnja 2015. službenik za vrijeme rada izvan stalnog mjesta rada u kojem je zaposlen i izvan mjesta njegovog stalnog boravka ima pravo na terenski dodatak, ako su ispunjeni uvjeti iz odredbe čl. 56. KU te zajednička komisija je utvrdila da davanje naloga za obavljene poslove više složenosti ne isključuje pravo na terenski dodatak.
17. Stoga bi odgovor na pravno pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasio:
Poslovi na koje je državni službenik privremeno raspoređen ne mogu se smatrati poslovima stalnog radnog mjesta na koje je raspoređen, a obzirom na opis poslova radnog mjesta iz Pravilnika o unutarnjem redu i nadležnosti ustrojbene jedinice u koju je raspoređen, utvrđenog u aktu o unutarnjem ustrojstvu državnog tijela (čl. 56. st. 1. i 2. KU).
18. Drugim riječima, u konkretnom i sličnim slučajevima ispunjene su pretpostavke za ostvarenje prava službenika na dodatak za rad na terenu, a koje pravno shvaćanje je već zauzeo ovaj sud u više svojih odluka (primjerice broj Rev 1199/2022-2 od 13. ožujka 2024. i broj Rev-598/2024-2 od 3. rujna 2024.).
19. Stoga je valjalo prihvatiti tužitelja i preinačiti pobijanu drugostupanjsku presudu i odbiti žalbu tuženice i potvrditi prvostupanjsku presudu, a sve primjenom odredbe čl. 391. st. 7. ZPP.
20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP te je tuženica dužna tužitelju naknaditi trošak sastava prijedloga za dopuštenje revizije kao i sastava revizije od po 187,50 EUR svaki, odnosno zajedno s PDV-om iznos od 468,73 EUR.
Zagreb, 25. ožujka 2025.
Predsjednik vijeća:
Slavko Pavković
