REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-3894/2023-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sutkinji Lidiji Prica, uz sudjelovanje zapisničarke Gordane Katarine Ronyi, u upravnom sporu tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenica Ana Doležal, odvjetnica u Zagrebu, Prilaz Grge Antunca 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Koturaška 43/IV, OIB: 18683136487, radi poreznog nadzora, 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II- 471-02/23-01/76, URBROJ: 513-04-23-2 od 30. lipnja 2023.

Obrazloženje

1. Osporenim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/23-01/76, URBROJ: 513- 04-23-2 od 30. lipnja 2023., odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja Ministarstva financija - Porezne uprave, Područnog ureda Zagreb, KLASA: UP/I-471-02/23-01/20, URBROJ: 513-07-01-23-2 od 1. veljače 2023., kojim je nadzorom poreza na dohodak po osnovi razlike vrijednosti imovine i visine sredstava kojima je stečena za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. utvrđena obveza poreza i prireza u iznosu od 49.952,53 eura (376.367,31 kn), naloženo je uplatiti utvrđene obveze poreza na dohodak u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja, jer će se u protivnom naplata izvršiti ovrhom.

2. Tužitelj u tužbi navodi da je porezni nadzor započet dostavom obavijesti o poreznom nadzoru od 26. rujna 2022. zbog čega je upitan postupak prvostupanjskog tijela koje kao dokaz u ovom postupku koristi izjavu tužitelja danu 3. veljače 2022. godine u drugom poreznom postupku. Drži da je prvostupanjsko tijelo nakon pokretanja postupka poreznog nadzora bilo obvezno od njega zatražiti za potrebe pokrenutog postupka izjavu o stanju gotovog novca ili barem omogućiti tužitelju da se očituje na svoju izjavu od 3. veljače 2022. potvrdom ili dopunom ili izmjenom iste. Tvrdi da je prvostupanjsko je tijelo, onemogućavanjem tužitelju da se očituje o svojoj izjavi iz drugog postupka, postupilo protivno pravilima postupka i onemogućilo mu dokazivanje činjenica koje mu idu u prilog te na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja donijelo porezno rješenje na njegovu štetu. S obzirom na žalbene navode smatra da se drugostupanjsko tijelo trebalo očitovati glede činjenice da se prema odredbama Općeg poreznog zakona porezni nadzor ne može smatrati dovršenim barem do zaključnog razgovora predviđenog člankom 125. Općeg poreznog zakona, a koji se tijekom prvostupanjskog postupka obavio dana 19. prosinca 2022. godine. Dodaje kako ni Općim poreznim zakonom niti Zakonom o općemu upravnom postupku stranka nije ograničena na dostavu dokaza tijekom trajanja postupka utvrđivanja činjenica, odnosno u konkretnom poreznom postupku tijekom trajanja poreznog nadzora. Kako je tužitelj prvu/dopunsku izjavu o stanju gotovog novca u ovom postupku priložio u spis predmeta tijekom trajanja poreznog nadzora, odnosno prije 19. prosinca 2022. godine kao dana obavljenog zaključnog razgovora, smatra da su i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo postupili nezakonito kada su istu odbacili, iako je izjava dana pravodobno – u fazi utvrđivanja činjenica tijekom poreznog nadzora. Zaključuje da je prvostupanjsko tijelo bilo obvezno omogućiti mu davanje nove/dopunjene izjave te istu cijeniti u skladu s načelom samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, jer je novu/dopunjenu izjavu stavio na raspolaganje prvostupanjskom tijelu skoro dva mjeseca prije okončanja poreznog nadzora, a nije istu namjeravao dati, kao što se to pogrešno navodi u obrazloženju poreznog rješenja, po okončanu poreznog nadzora.

2.1. Vezano za njegovu izjavu da je naslijedio gotovinski iznos od 300.000,00 €, tužitelj ističe da su tuženikovi razlozi neprihvaćanja iste protivni pravomoćnom rješenju o nasljeđivanju i načelima nasljednog prava, a samo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama za tuženika je nevjerodostojna isprava, kao i nasljednička izjava tužitelja od 11. listopada 2006., iako je na istoj potpis javnobilježnički ovjeren i iako vjerodostojnost iste tijekom prvostupanjskog postupka nije dovedena u pitanje. Tužitelj obrazlaže da je prvostupanjsko tijelo navedene isprave interpretiralo proturječno i protivno osnovnim pravilima nasljednog prava, dok u drugostupanjskom rješenju tuženik osporava vjerodostojnost isprava, a ne očituje se o žalbenim navodima tužitelja glede nelogične, neživotne i interpretacije protivne pravilima Zakona o nasljeđivanju. Pojašnjava da je prvostupanjsko tijelo potpuno pogrešno i bez temelja u izvedenim dokazima utvrdilo da je tužitelj naslijeđeni iznos gotovog novca od pok. oca „…u cijelosti ustupio majci OI“ i dalje: „…da je porezni obveznik predao majci naslijeđeni novac u iznosu od 300.000,00 € u 2006. godini…“, dok tuženik u svom obrazloženju – sasvim suprotno završnom zaključku prvostupanjskog tijela o tome tko je naslijedio gotov novac iza pok. AI – odjednom i iz ničega izvodi zaključak kako je prvostupanjsko tijelo „dalo iscrpan osvrt, tj. razloge zbog kojih nije prihvaćena izjava da je naslijedio navedenu svotu gotovinskih sredstava.“ Iako temeljem javne isprave – pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju, izvodi pogrešan i prvostupanjskom rješenju proturječan zaključak o nasljedniku, tuženik u svom obrazloženju nekritički prihvaća daljnji zaključak prvostupanjskog tijela da je tužitelj naslijeđeni gotov novac predao majci, kao što ostaje nejasno na kojem je pravnom temelju naslijeđeni gotov novac predao majci. I takvim prihvaćanjem konstrukcije o „predaji“ naslijeđenog novca majci tužitelja, tuženik dolazi u kontradikciju sa samim sobom, jer je prema tuženiku tužitelj „predao“ nenaslijeđeni novac svojoj majci. S obzirom da je nasljedstvo iza pok. oca tužitelju izvor znatnog iznosa gotovine kojom je u narednim godinama financirao svoje poslovne poduhvate, smatra kako je nedopustivo i nezakonito na ovako kontradiktoran, nedokazan i nelogičan način utvrditi mu poreznu obvezu. Tužitelj podsjeća da se konstrukcija o „predaji“ gotovog novca majci pojavila tek u prvostupanjskom rješenju, bez da bi tužitelj o navodnoj „predaji“ bio upitan od strane prvostupanjskog tijela, bez da bi iz očitovanja tužitelja tako nešto proizlazilo, bez da bi se iz bilo koje isprave u spisu mogao izvesti zaključak o „predaji“ naslijeđenog gotovog novca majci.

2.2. Tužitelj ističe kako daljnji neprihvatljivi konstrukti, izvedeni bez provođenja bilo kakvog dokaza na te okolnosti i bez davanja mogućnosti tužitelju da se na iste očituje tijekom prvostupanjskog postupka, jesu ti što mu primici od prodaje nekretnina po ugovorima iz 2005. i 2008. godine nisu tretirani kao izvor gotovinskih sredstava koje je uplatio na svoj račun tijekom 2018. godine iz razloga proteka vremena te što je ocijenjeno životno neuvjerljivim da je 2012. godine primio pozajmicu od BI, istu isplatio s računa te gotovinu čuvao za podmirenje troškova u 2018. godini. Obrazlaže kako navedeni konstrukti nisu životno uvjerljivi, jer su mnoga bankarska i sociološka istraživanja utvrdila da znatan broj građana Hrvatske svoju ušteđevinu/gotov novac ne čuvaju u bankama, nego u „čarapama“. Predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod razloga navedenih u obrazloženju osporenog rješenja i predlaže sudu da tužbu odbije kao neosnovanu.

4. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u sudski spis i spis tuženika dostavljen uz odgovor na tužbu.

5.1. Sud je raspravu 13. ožujka 2025. proveo u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, koji izostanak nije opravdao, na temelju članka 91. stavka 3. u vezi članka 89. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24, dalje ZUS). Opunomoćenik tužitelja je na raspravi ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva te nije imao dokaznih prijedloga.

6. Iz spisa predmeta je razvidno kako je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Zagreb, kod tužitelja obavio porezni nadzor po članku 76. Zakona o porezu na dohodak (Narodne novine br. 115/16, dalje Zakon) za razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. U provedenom postupku je usporedbom podataka o stečenoj imovini i učinjenim izdacima te izvorima stjecanja imovine, utvrđena razlika između vrijednosti učinjenih izdataka i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje, odnosno nerazmjer između primitaka i izdataka za nadzirano razdoblje. Naime, temeljem prikupljene dokumentacije i obavijesti te analizom uplata i isplata s osobnih bankovnih računa, izvršena je usporedba svih zakonito ostvarenih izvora imovine s izdacima za stjecanje imovine te je utvrđeno da tužitelj nije vjerodostojno dokazao stjecanje imovine u smislu članka 76. Zakona. Razlika između vrijednosti stečene imovine i dokazane visine sredstava za njezino stjecanje predstavlja dohodak temeljem odredbi članka 88. stavka 3. i članka 76. Zakona te je primjenom propisanih stopa utvrđena obveza poreza na dohodak.

7. Nije osnovan prigovor tužitelja da je upitan postupak prvostupanjskog tijela koje kao dokaz u ovom postupku koristi izjavu tužitelja danu 3. veljače 2022. godine u drugom poreznom postupku, s obzirom da je porezni nadzor započet dostavom obavijesti o poreznom nadzoru od 26. rujna 2022. Naime, iz spisa je razvidno da je u postupku provjere nerazmjera imovine i izvora za njeno stjecanje, koji je proveden sukladno čl. 89. st. 3. Zakona, nakon što je 24. siječnja 2022. zaprimio poziv uz koji su priložena četiri obrasca za ispuniti, tužitelj dana 3. veljače 2022. godine dostavio ispunjene obrasce, uključujući i „Izjavu fizičke osobe o stanju gotovine“, kojom izjavljuje da je na dan 1. siječnja 2018. raspolagao gotovinom od 50.000,00 eura od nasljeđa.

7.1. Prema čl. 89. Zakona, ako usporedba podataka iz stavaka 1. i 2. ovoga članka pokazuje znatna odstupanja između uobičajenih primitaka poreznih obveznika i nastalih izdataka za nabavljenu imovinu i utrošena sredstva za potrošnju, Porezna uprava će kroz postupak provjere pozvati poreznog obveznika da popuni obrazac Izjava fizičke osobe o izvorima stjecanja imovine, propisan odredbama posebnog propisa (st. 3.).

Ako u postupku provjere podataka porezni obveznik dostavi vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava će navedene podatke pridružiti već poznatim podacima za poreznog obveznika (st. 5.). Iznimno od stavka 5. ovoga članka, ako se porezni obveznik ne odazove pozivu ili ne dostavi vjerodostojnu dokumentaciju, Porezna uprava će u roku od 60 dana putem ovlaštenih osoba pokrenuti postupak utvrđivanja drugog dohotka iz članka 76. ovoga Zakona (st. 6.).

7.2. Porezno tijelo je u konkretnom slučaju postupilo po citiranim odredbama i kroz postupak provjere je pozvalo tužitelja da dostavi izjavu o izvorima stjecanja imovine te je tužitelj 3. veljače 2022. dostavio pisanu izjavu. Budući da uz izjavu nije dostavio vjerodostojnu dokumentaciju kojom dokazuje izvore sredstava, Porezna uprava je pokrenula postupak utvrđivanja drugog dohotka, u kojem je sasvim osnovano koristila pisanu izjavu tužitelja od 3. veljače 2022.

8. Nadalje, nakon što je tužitelj 29. rujna 2022. putem elektroničke pošte obaviješten o ishodu provjere nerazmjera imovine i izvora za 2018. godinu te nakon što mu je 30. rujna 2022. uručena obavijest o poreznom nadzoru KLASA: 471-02/22- 01/992, URBROJ: 513-07-01-22-1 od 26. rujna 2022., tužitelj je 25. listopada 2022. dostavio u Poreznu upravu dokumentaciju kojom je dodatno nastojao dokazati da je u 2018. godini raspolagao novčanim sredstvima dostatnim za podmirenje izdataka, a u pisanom očitovanju od 25. listopada 2022. tužitelj je naveo da je na dan 1. siječnja 2018. godine raspolagao gotovinom u iznosu od barem 500.000,00 kn.

8.1. Suprotno prigovorima iz tužbe, porezno tijelo je uzelo u obzir i dodatnu izjavu tužitelja od 25. listopada 2022. te ju je ocijenilo na način da je nije prihvatilo vjerodostojnom, jer nije potkrijepljena vjerodostojnom dokumentacijom u smislu čl. 89. st. 9. Zakona, što je porezno tijelo obrazložilo u svome rješenju. Treba dodati kako porezno tijelo nije cijenilo vjerodostojnom ni izjavu tužitelja od 3. veljače 2022.

8.2. Naime, porezno tijelo obrazlaže da je u postupku nadzora utvrđeno da je tužitelj 2006. godine naslijedio od oca iznos od 300.000,00 eura u gotovini, kojeg je u cijelosti ustupio majci OI. Zatim, nakon smrti majke, tužitelj je u 2020. odnosno 2021. godini naslijedio 200.000,00 eura. Zbog činjenice da je tužitelj ustupio majci naslijeđeni novac u iznosu od 300.000,00 eura u 2006. godini, a 200.000,00 eura je naslijedio od majke tek u 2020. i 2021. godini, nasljedstvo iz 2006., a zatim i 2020./2021. godine, ne može se tretirati kao izvor gotovine u iznosu od 50.000,00 eura na dan 1. siječnja 2018., pa izjava tužitelja o stanju gotovog novca na dan 1. siječnja 2018. nije prihvaćena.

8.3. Dakle, porezno tijelo je cijenilo sve izjave tužitelja koje su dane upravo za potrebe ovoga postupka, samo što ih nije prihvatilo kao vjerodostojne iz razloga koje je navelo. Stoga nije osnovan prigovor tužitelja kojim tvrdi da su i prvostupanjsko i drugostupanjsko tijelo odbacili njegovu izjavu od 25. listopada 2022. te nije sporno da je izjava dana pravodobno – u fazi utvrđivanja činjenica tijekom poreznog nadzora.

9. Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj u razdoblju u 2018. godini na račun broj [broj bankovnog računa] kojeg je imao otvorenog kod Erste&Steiermarkische bank d.d., uplatio gotovinu u ukupnom iznosu od 380.000,00 kn. Tužitelj je naveo da su izvori gotovine prodaja nekretnina u 2005. i 2008. godini, pozajmice od BI i nasljedstvo od oca. Radi dokazivanja izvora gotovine u iznosu od 380.000,00 kn koju je u 2018. godini uplatio na gore navedeni račun tužitelj je dostavio: 1. ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen 03.08.2005. sa FDS trgovina d.o.o., Zagreb, Majstorska 3, u iznosu od 609.449,80 kn,

2. ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen **.**.2005. sa VI iz [adresa], u iznosu od 225.000,00 kn,

3. ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen **.**.2008. sa DI iz [adresa], u iznosu od 408.000,00 kn.

9.1. Uvidom u Informacijski sustav Porezne uprave utvrđeno je da je tužitelj u razdoblju ranijem od kontroliranog, osim što je evidentiran kao otuđitelj nekretnina, evidentiran i kao stjecatelj nekretnina: 2005. godine kupio je građevinsko zemljište u [adresa] za iznos od 49.333,33 kn, 2006. godine kupio je građevinsko zemljište u [adresa] za iznos od 44.400,00 kn, 2007. godine građevinsko zemljište u [adresa] za iznos od 125.000,00 kn, 2011. godine stambeni objekt u [adresa] za iznos od 370.000,00 kn. U 2014. godini tužitelj je evidentiran u Informacijskom sustavu Porezne uprave kao otuđitelj nekretnina u ukupnoj vrijednosti od 746.785,44 kn i kao stjecatelj nekretnine u vrijednosti od 750.000,00 kn (kupio je stambeni objekt u Njivicama na otoku Krku).

9.2. Dakle, tužitelj je u godinama koje prethode kontroliranom razdoblju ostvarivao primitke od prodaje nekretnina i izdatke vezane uz kupnju nekretnina. U očitovanju od 25. listopada 2022. istaknuo je da nije siguran kolikim iznosom od prodaje nekretnina je raspolagao na dan 1. siječnja 2018. godine. Zbog navedenog, kao i zbog proteka vremena te zbog činjenice da je u Izjavi o stanju gotovog novca naveo da je na dan 1. siječnja 2018. godine imao gotovinu u iznosu od 50.000,00 eura koju je stekao nasljeđem, dok iznos ušteđene gotovine od prodaje nekretnina nije spominjao, primici od prodaje nekretnina po ugovorima iz 2005. i 2008. godine u postupku nadzora nisu tretirani kao izvor gotovinskih sredstava koja je tužitelj uplatio na svoj račun u 2018. godini.

10. Nadalje, tužitelj je dostavio Potvrdu Erste&Steiermarkische bank d.d. od 7. veljače 2018., u kojoj je navedeno da je na račun tužitelja broj 2402006-8701750322 uplaćen sa računa BI broj 2402006-8701807291 dana 22. listopada 2012. godine iznos od 750.000,00 kn te dana 23. studenoga 2012. godine iznos od 195.000,00 kn, uz opis plaćanja „pozajmica“.

10.1. Izvršen je uvid u račun broj 2402006-8701750322 kojeg je tužitelj imao otvorenog u Erste&Steiermarkische bank d.d. Na dan 1. siječnja 2018. na navedenom računu početno stanje je iznosilo 783,41 kn. Dana 20. travnja 2018. godine izvršena je gotovinska isplata iznosa od 783,44 kn te je račun zatvoren. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj novčana sredstva koja mu je na navedeni račun u 2012. godini uplatio BI kao pozajmicu isplatio s računa u ranijim godinama. Tužitelj u postupku nadzora nije učinio vjerojatnim da je raspolagao novcem primljenim u 2012. godini od BI, jer porezno tijelo pravilno smatra životno neuvjerljivim da je isti u 2012. godini primio pozajmicu na račun, isplatio ju s računa te gotovinu čuvao za podmirenje troškova u 2018. godini.

11. Tužitelj je dostavio i izjavu od 11. studenoga 2008. u kojoj je izjavio da je dana 11. studenoga 2008. godine na ime beskamatne posudbe primio 300.000,00 eura (protuvrijednost u kunama) od BI i da se navedeni iznos obvezuje vratiti do 7. studenoga 2010. Navedena izjava se ne može tretirati kao dokaz da je tužitelj navedena novčana sredstva imao na dan 1. siječnja 2018. godine, zbog proteka vremena te zbog činjenice da je pozajmica od BI imala određen rok povrata do studenoga 2010. godine. Uz to što je pozajmica trebala biti vraćena osam godina prije nadziranog razdoblja, sud u cijelosti prihvaća zaključak poreznog tijela da je životno neuvjerljivo da je tužitelj primio pozajmicu u 2008. godini te da je pozajmljena sredstva čuvao u gotovini do 2018. godine kada ih je trošio.

12. Nadalje, tužitelj je u postupku nadzora dostavio dokumentaciju radi dokazivanja da je od pokojnog oca Ante Antunovića 2006. godine naslijedio 300.000,00 eura i to rješenje Općinskog suda u Sesvetama, donesno po javnom bilježniku Milki Čergar iz [adresa], posl.broj: 0-156/04, UPP/OS-93/04 od 10. listopada 2006., prema kojemu tužitelj nasljeđuje iza pokojnog oca GI devizna novčana sredstva u gotovini u iznosu od 300.000,00 eura te nasljedničku izjavu ovjerenu kod javnog bilježnika Milke Čergar iz [adresa] dana 11. listopada 2006. godine, kojom tužitelj prihvaća nasljeđe iza pokojnog oca GI i ustupa ga majci OI.

12.1. Iz navedenog pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju je razvidno da je iza pok. GI utvrđena naknadno pronađena ostavinska imovina koju sačinjavaju, između ostaloga, devizna novčana sredstva u gotovini u iznosu od 300.000,00 EUR- a, koja su prema izjavi supruge ostavitelja nakon završetka ostavinske rasprave pronađena kod nje. Na temelju danih nasljedničkih izjava, navedena naknadno pronađena imovina uručuje se tužitelju, sinu ostavitelja.

12.2. Iz obrazloženja navedenog rješenja o nasljeđivanju proizlazi da je prethodnim rješenjem o nasljeđivanju broj: 0-156/04, UPP/OS-93/04 od 2. lipnja 2004., uručena poznata imovina ostavitelja njegovoj zakonskoj nasljednici, supruzi OI, a sve temeljem tada danih nasljedničkih izjava. Prijedlogom za naknadno pronađenu imovinu od 10. listopada 2006. nasljednica OI zatražila je da se naknadno pronađena imovina ostavitelja, i to pokretnine pobliže opisane u točki I. rješenja, rasporede temeljem ranijeg rješenja. Međutim, na ostavinskoj raspravi zakazanoj povodom prijedloga, a jer se radi o imovini veće vrijednosti, zakonski nasljednici ostavitelja dali su nasljedničke izjave na način da su sin MI i supruga OI prihvatili nasljedni dio na naknadno pronađenoj imovini, ali su ga ustupili sunasljednicima TI (ovdje tužitelj) i EI. Sinovi TI i EI prihvatili su nasljedstvo temeljem Zakona, kao i ustup po sunasljednicima na naknadno pronađenoj imovini, s time da su se sporazumjeli o diobi na način opisan u točki II. 1.-2. ovoga rješenja.

12.3. Dakle, na ostavinskoj raspravi povodom naknadno pronađene imovine 10. listopada 2006. dane su nove nasljedničke izjave, temeljem kojih je tužitelj iza pok. oca naslijedio iznos od 300.000,00 EUR-a u cijelosti. Tužitelj je prihvatio nasljedstvo, kao i ustup po sunasljednicima na naknadno pronađenoj imovini. Rješenje je postalo pravomoćno istoga dana 10. listopada 2006.

12.4. Idućeg dana nakon ostavinske rasprave, 11. listopada 2006. tužitelj kod istog javnog bilježnika, Milke Čergar iz [adresa], ovjerava potpis na nasljedničkoj izjavi od 11. listopada 2006., kojom tužitelj izričito izjavljuje da se prihvaća nasljedstva koje ga temeljem Zakona pripada iza smrti oca pok. ŽI te ga ustupa majci OI, [adresa].

12.5. Budući da je tužitelj prethodnog dana na ostavinskoj raspravi već dao nasljedničku izjavu kojom je prihvatio nasljedstvo i ustup po sunasljednicima na naknadno pronađenoj imovini te da je njegova majka na ostavinskoj raspravi dala nasljedničku izjavu kojom je prihvatila nasljedni dio na naknadno pronađenoj imovini, ali ga je ustupila sunasljednicima TI (tužitelj) i EI, a koje rješenje o nasljeđivanju je postalo pravomoćno istoga dana, jedini logičan zaključak je da je navedenom izjavom od 11. listopada 2006. tužitelj naslijeđeni iznos od 300.000,00 EUR-a darovao majci.

12.6. Tužitelj je u očitovanju od 25. listopada 2022. koje je dostavio poreznom tijelu naveo: „Nadalje, neprihvatljivim smatram utvrđenje Naslova da sam iznos od 300.000,00 eura koje sam 2006. godine naslijedio od oca u gotovini, u cijelosti ustupio majci OI. Rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Sesvetama, 0- 156/04 od 10. listopada 2006. godine kojim sam iza pok. oca naslijedio iznos od 300.000,00 eura u gotovini postalo je pravomoćno istog dana, odnosno 10. listopada 2006. godine. Pravomoćnošću Rješenja o nasljeđivanju postao sam isključivi vlasnik iznosa od 300.000,00 eura i taj iznos više nije dio ostavinske mase iza mog oca GI. S obzirom da s majkom nisam sklopio ugovor o darovanju tog iznosa niti bilo koji drugi pravni posao kojim bi na majku OI prenio vlasništvo gotovinskog iznosa od 300.000,00 eura kao niti bilo kojoj trećoj osobi, ne postoji razlog za zaključak da dijelom tog iznosa (50.000,00 eura) nisam raspolagao na dan 1. siječnja 2018. godine. Pogrešan je stav Naslova da sam dokumentom naziva Nasljednička izjava od 11. listopada 2006. godine naslijeđeni iznos ustupio majci OI. To stoga što je predmetna Nasljednička izjava dana nakon što je Rješenje o nasljeđivanju od 10. listopada 2006. godine postalo pravomoćno, a ja pravomoćno naslijedio iznos od 300.000,00 eura. Predmetna je Nasljednička izjava dana za eventualno buduće pronađenu imovinu, a ne unatrag za već raspoređenu ostavinsku imovinu. Nakon što sam postao vlasnik gotovinskog iznosa, isti više nije bio dio ostavinske mase i na njega se niti u kojem slučaju ne odnosi Nasljednička izjava od 11. listopada 2006. godine.“

12.7. Izjavu tužitelja da je nasljednička izjava od 11. listopada 2006. dana za eventualno buduće pronađenu imovinu, a ne unatrag, za već raspoređenu ostavinsku imovinu, sud ne nalazi uvjerljivom ni logičnom, jer se prethodnog dana vodila ostavinska rasprava upravo o naknadno pronađenoj ostavinskoj masi te ukoliko je tužitelj imao saznanja da postoji još neka imovina koja nije raspoređena, logično bi bilo da je to naveo na ostavinskoj raspravi ili da je barem tu svoju tvrdnju potkrijepio navođenjem koju konkretno buduću naknadno pronađenu imovinu je imao u vidu kada je davao izjavu od 11. listopada 2006. Naime, nije uobičajeno ni životno logično da netko daje nasljedničku izjavu dan nakon što je doneseno pravomoćno rješenje o naknadno pronađenoj imovini i prije nego što je još neka imovina pronađena. Objašnjenje koje je tužitelj dao nema smisla, jer nije naveo na koju konkretno imovinu u budućnosti bi se to trebalo odnositi, niti je dokazao da je iza pok. oca pronađena još neka imovina na koju bi se takva izjava mogla odnositi, a niti je u samoj izjavi navedeno da se ista odnosi na imovinu koja bi se tek mogla pronaći.

12.8. Tužitelj se o smislu davanja navedene nasljedničke izjave, odnosno o zaključku poreznog tijela da je naslijeđeni novac predao majci, s obzirom da iz sadržaja izjave proizlazi kako se zapravo radi o darovanju, kao uostalom i o svim ostalim zaključcima poreznog tijela, mogao očitovati u žalbi, u tužbi i na raspravi tijekom upravnog spora, međutim, na raspravi dokaznih prijedloga nije imao. Stoga, suprotno prigovorima tužitelja, sud smatra da zaključak o ustupanju naslijeđenog gotovog novca majci proizlazi iz isprave u spisu i to izjave koju je tužitelj potpisao kod javnog bilježnika 11. listopada 2006., a tužitelj nije pružio drugačije životno logično obrazloženje za davanje navedene izjave. Pri tome nije uopće upitna ni sporna vjerodostojnost pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju i nasljedničke izjave tužitelja od 11. listopada 2006.

13. Slijedom navedenoga, prema ocjeni suda prigovori tužitelja nisu od utjecaja na zakonitost osporenog rješenja te je sud na temelju članka 116. stavka 1. ZUS-a odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

U Zagrebu 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Lidija Prica

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave ove presude

Dna:

1. Odvjetnica Ana Doležal, Prilaz Grge Antunca 3, [adresa] Zagreb

2. Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, Koturaška 43/IV, [adresa] Zagreb

3. U spis