Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-576/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Dubravke Ćurko Ventrić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Ljudevita Zoričića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. LĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], ... [adresa], 2. ĐĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa]. ČĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćnici Slađani Čanković, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom građanskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-1249/2024 od 30. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženice kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-1249/2024 od 30. listopada 2024. u dijelu pod točkom I, II i III izreke kojima je tuženici naloženo isplatiti svakom od tužitelja po 29.862,63 Eur na ime naknade neimovinske štete sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2012. do isplate.

II Prihvaća se žalba tuženice, preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-1249/2024 od 30. listopada 2024. u dijelu pod točkom I, II i III izreke kojim je tuženici naloženo isplatiti svakom od tužitelja na ime naknade neimovinske štete daljnji iznos preko iznosa od 29.862,63 Eur sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2012. do isplate i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja 1. LĆ, 2. ĐĆ i 3. ČĆ, da im tuženica, na ime naknade neimovinske štete isplati svakom po daljnjih 13.935,89 Eur sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2012. do isplate. III Preinačuje se točka IV presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. Pn-1249/2024 od 30. listopada 2024. u odluci o troškovima postupka i sudi:

Nalaže se tuženici naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 18.326,78 Eur, sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 30. listopada 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, a to je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke.

IV Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška sastava odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je tuženici naloženo isplatiti tužiteljima na ime naknade neimovinske štete zbog smrti oca, svakom po 43.798,52 Eur sa zateznim kamatama od 1. ožujka 2012. do isplate, kao i naknaditi im troškove postupka u iznosu od 31.485,00 Eur sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženica presudu u pogledu odluke o glavnoj stvari pobija iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), te ju pobija i u pogledu odluke o troškovima postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući ukinuti ju ili preinačiti odbijanjem tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelji osporavaju žalbene navode tuženice.

4. Žalba je djelomično osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi naknade neimovinske štete koju su pretrpjeli zbog smrti oca JĆ, koji je 1991. nestao u mjestu Badljevina, Općina Pakrac, gdje je i živio, te se za njegovu sudbinu nije znalo do 20. srpnja 2009. kad je identificiran.

6. U postupku je bilo sporno: kako je stradao JĆ i je li tuženica odgovorna za štetu nastalu tužiteljima njegovom smrću, kao i visina štete; predstavlja li stradanje JĆ ratnu štetu te je li za tražbinu tužitelja nastupila zastara.

7. Prvostupanjski je sud u postupku utvrdio da su tužitelji djeca pok. JĆ, koji je istovremeno sa sinom ČĆ (Mijom) Danojevićem, nasilno odveden iz kuće od strane uniformiranih osoba; da je u kaznenom postupku za pok. ČĆ (Miju) Danojevića utvrđeno kako je, pored drugih osoba, među kojima nije naveden njegov otac, doveden, uhićen i zatvoren u improvizirani zatvor lociran u podrumu Ribarske kolibe u mjestu Ribnjaci, protivno odredbama čl. 3. st. 1. toč. A, čl. 13. i čl. 32. IV. Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949., te da su ČĆ (Miju) Danojevića, NĆ i ŽĆ, **.**.1991. zajedno s neidentificiranom osobom, nadimka MĆ, kao pripadnici 76. Samostalnog bataljuna Zbora narodne garde, izudarali metalnom šipkom, rukama i nogama, po tijelu i glavi, uslijed kojeg je batinanja zadobio srčani udar i umro na stolici u podrumu baze, njegov leš pronađen je 17. studenog 1991. u Marinom Selu u putnom jarku, a na tijelu krvni podljevi prednje strane grudnog koša i rana nagnječenja desne obrve, u vezi čega su, pored ostalog, presudom Županijskog suda u Osijeku posl. br. Krz-48/2010-244 od **.**.2011. NĆ i ŽĆ osuđeni na kazne zatvora u trajanju od 15, odnosno od 12 godina, zbog počinjenog ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH; da u tom kaznenom postupku lija JĆ nije naveden kao žrtva iako njegov sin jest, te da se tuženica u mirnom postupku nagodila s članovima obitelji pok. ČĆ (Mije) Danojevića o naknadi neimovinske štete. Nadalje, utvrđeno je da je tijelo pok. JĆ pronađeno i ekshumirano 30. kolovoza 2005. na groblju u Okučanima, identificirano 20. srpnja 2009. a činjenica smrti upisana u maticu umrlih **.**.2009. da je tužiteljica ad.3. ČĆ podnijela 14. veljače 2016. kaznenu prijavu protiv NN zbog počinjenja kaznenog djela ratnog zločina iz čl. 120. st. 1. OKZRH na štetu njena oca JĆ te da u dopisu Županjskog državnog odvjetništva u Osijeku, tužiteljima, posl.br. KN-DO-7/2017 od 4. prosinca 2020., vezano za poduzete radnje u tom postupku, stoji kako iz prikupljenih podataka proizlazi da je JĆ žrtva kaznenog djela ratnog zločina počinjenog na štetu civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i da je najvjerojatnije u razdoblju od 15. -17. studenog 1991. od strane pripadnika vojne policije 76. Samostalnog bataljuna ZNG nasilno odveden iz svoje kuće od kada mu se gubi svaki trag.

7.1. Nakon tako provedenog postupka prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev naloživši tuženici naknaditi svakom od tužitelja po 43.798,52 Eur na ime naknade neimovinske štete.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kako u postupku nije nesporno utvrđeno da su JĆ odveli pripadnici hrvatske vojske ili Ministarstva unutarnjih poslova. Naime, to proizlazi ne samo iz iskaza tužitelja već nedvojbeno i iz dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KN-DO-7/2017 od 4. prosinca 2020. u kojem doslovno stoji: ''Iz svih do sad prikupljenih podataka nesporno proizlazi da je JĆ žrtva kaznenog djela ratnog zločina počinjenog na štetu civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH i da je najvjerojatnije u razdoblju od 15. do 17. studenog 1991. od strane pripadnika vojne policije 76. samostalnog bataljuna ZNG nasilno odveden iz svoje kuće od kad mu se gubi svaki trag'', te se potom navodi kako se i dalje radi na prikupljanju podataka radi otkrivanja počinitelja. Kad se s tim u vezu dovedu ranije naznačena utvrđenja u pravomoćno okončanom postupku pred Županijskim sudom u Osijeku pod posl.br. KRZ-48/2010, ovaj sud u potpunosti prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da su JĆ iz njegove kuće odveli pripadnici hrvatske vojske neovisno od toga što nije naveden u činjeničnom opisu kaznenog djela u toj presudi.

9. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da u konkretnim okolnostima postoji čvrsta pretpostavka uzročnosti između nestanka i smrtnog stradanja JĆ, pa je na tuženici bio teret dokaza, da nije nezakonito ubijen od strane hrvatskih vojnika, da je pušten iz zatočeništva odnosno da njihovo postupanje nije bilo uzrok njegove smrti, čime bi otklonila svoju odgovornost. Kako to prvostupanjski sud navodi, sukladno sudskoj praksi Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP) u odlukama Slakhanova i dr. protiv Rusije, Varnava i dr. protiv Turske, Trivakanović protiv Hrvatske, Baljak protiv Hrvatske, te Ustavnog suda Republike Hrvatske (USRH) u predmetima U-III-5567/2020 i U-III-5686/2020, u slučajevima kad je osoba nestala i umrla nakon što je bila privedena od strane predstavnika države, teret dokaza o zakonitosti postupanja državne vlasti, snose vlasti koje trebaju pružiti zadovoljavajuće i uvjerljivo objašnjenje s obzirom na činjenicu da u cijelosti ili velikoj mjeri imaju isključiva saznanja o tim događajima. Stoga pravilno prvostupanjski sud zaključuje, a obzirom da tuženica nije dokazala zakonito postupanje pripadnika hrvatske vojske u konkretnom slučaju, odgovorna je tužiteljima za štetu koju su pretrpjeli smrću oca sukladno odredbama čl. 1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika Hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Narodne novine, broj: 117/03, dalje: ZORHŠ).

9.1. Slijedom navedenog nisu od značaja navodi tuženice kako ne može dokazivati negativnu činjenicu da prednika tužitelja nisu ubili pripadnici hrvatske vojske ili policije, jer sukladno naprijed navedenoj praksi tuženica bi trebala imati saznanja što se s njim događalo nakon što je prisilno odveden iz svoje kuće od strane pripadnika hrvatske vojske i zatočen, o čemu nije dala nikakvo objašnjenje ni predložila kakav dokaz.

10. Neosnovani su i navodi da bi se radilo o ratnoj šteti, te je prvostupanjski sud pravilno taj prigovor odbio, utvrdivši temeljem iskaza tužiteljice ad.3. koja je živjela u istom mjestu u kojem njeni otac i brat, da nije bilo borbenih djelovanja, ali i zato jer to ne proizlazi iz presude Županijskog suda u Osijeku posl.br. KRZ-48/2010-244 od 13. lipnja 2011. koja se odnosi na LĆK i druge civile, ni dopisa Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku br. KN-DO-7/2017 od 4. prosinca 2020., kao ni dokumentacije Središnjeg vojnog arhiva dostavljene u spis.

10.1. Naime, prema čl. 3. st. 1. ZORHŠ ratnom se štetom smatra osobito:

- šteta uzrokovana za vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih akcija svim sredstvima i oblicima ratnih borbenih djelovanja (bombardiranje, granatiranje, mitraljiranje, eksplozije, miniranje, pokreti trupa i sl.),

- šteta od izravne i konkretne vojne koristi ako je, s obzirom na vrijeme i mjesto izvršenja, u izravnoj i neposrednoj funkciji vojnih operacija, i to posebice: a) šteta nastala kao izravna posljedica bilo koje zaštitne ili pripremne mjere nadležnih vojnih vlasti poduzete s ciljem otklanjanja, odnosno sprječavanja izvršenja bilo kojega neprijateljskog napada,

b) šteta nastala kao izravna posljedica zaštitnih ili pripremnih mjera nadležnih vojnih vlasti poduzetih u očekivanju neprijateljske akcije (radovi na zemljištu, oduzimanje pokretnina, zauzimanje nekretnina i sl.),

c) šteta nastala kao izravna posljedica mjera poduzetih s ciljem sprječavanja širenja ili ublažavanja posljedica štete opisane u podstavku 1. ovoga stavka,

- šteta koja je po svojim učincima, te konkretnim okolnostima vremena i mjesta počinjenja štetne radnje, izravno izazvana ratnim stanjem i neposredno se nadovezuje na ratne operacije (izravne posljedice ratnih događaja u svezi s neredima, metežom, panikom, evakuacijom i sličnim zbivanjima neposredno nakon poduzetih ratnih operacija). Prema st. 2. istog čl. pretpostavlja se da je posljedica ratnog čina (ratna šteta) ona šteta koju su tijekom Domovinskog rata od 17. kolovoza 1990. do 30. lipnja 1996. uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi ili u svezi s obavljanjem vojne ili redarstvene službe, ako je počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija, ali oštećenik može dokazivati suprotno.

10.2. Kad se imaju u vidu utvrđenja iz presude Županijskog suda u Osijeku posl.br. KRZ-48/2010-244 od 13. lipnja 2011. koja se odnosi na uhićenje i zatvaranje u improvizirani zatvor većeg broja civila, među kojima i ČĆ (Mije) Danojevića, sina JĆ, te usmrćenje PĆ, sve to u studenom 1991., te utvrđenje da su NĆ i ŽĆ, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba ubijali, mučili, nečovječno postupili prema civilnim osobama i nanosili im velike patnje i ozljede tjelesnog integriteta i zdravlja, zbog čega su pravomoćno osuđeni na kaznu zatvora zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZRH, te navoda dopisa ŽDO Osijek prema kojem je nesporno da je JĆ odveden od pripadnika hrvatske vojske u istom razdoblju kad i osobe obuhvaćene činjeničnim opisom u osuđujućem dijelu izreke kaznene presude, te da je žrtva ratnog zločina počinjenog prema civilnom stanovništvu opisanog i kažnjivog po čl. 120. st. 1. OKZRH, onda njegovo stradanje, kao i drugih civila koji su tad uhićeni i nalazili se pod nadzorom hrvatske vojske, odnosno šteta nastala takvim postupanjem pripadnika hrvatske vojske, ne može imati karakter ratne štete iz ranije citiranog čl. 3. st. 1. ZORHŠ (tako i VSRH u odluci Rev 1275/2017-2).

11. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio i tuženikov prigovor zastare obrazlažući u bitnom da je pok. JĆ identificiran 20. srpnja 2009., a 31. srpnja iste godine činjenica njegove smrti upisana u maticu umrlih, a do tad njegova sudbina nije bila poznata, niti je prethodno vođen postupak radi proglašenja nestale osobe umrlom, pa je šteta nastala datumom upisa činjenice njegove smrti u maticu umrlih (31. srpnja 2009.) od kojeg dana je počeo teći petogodišnji objektivni zastarni rok (tako i VSRH u odluci Rev x 1442/2008-2), koji petogodišnji rok nije protekao od 31. srpnja 2019. kad je pok. JĆ do 26. rujna 2012. kao dana podnošenja tužbe. Za navesti je kako je u konkretnom je slučaju mjerodavan isključivo objektivni petogodišnji rok iz čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 53/91, 7/91, 3/94, 11/3, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO-91), obzirom da su počinitelji nepoznati (tako i VSRH u odluci Rev 1192/2009-2).

11.1. Žalbeni navodi tuženice da je zastarni rok počeo teći od smrti JĆ, **.**.1991. nisu osnovani ne samo jer to u postupku nije utvrđeno, već i stoga što je, kako je već rečeno, za početak tijeka zastarnog roka mjerodavan upis činjenice smrti u maticu umrlih.

11.2. Slijedom navedenog prigovor zastare nije osnovan.

12. Žalbeni navodi u pogledu visine dosuđene štete osnovani su.

12.1. Naime, sukladno Orijentacijskim kriterijima i iznosima za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Su-1331-VI/02 i 1372-11/02 Zagreb, 29. studenoga 2002. te Izmjeni orijentacijskih kriterija broj: Su-IV-47/2020-5 od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. tužiteljima, na ime naknade neimovinske štete pripada iznos od po 29.862,63 Eur, umjesto dosuđenih po 43.798,52 Eur, koji iznos pripada djetetu koje se nalazi na odgoju i skrbi kod roditelja, što se ne odnosi na tužitelje, obzirom na njihovu životnu dob (rođeni između 1935. i 1942.).

13. Slijedom svega navedenog, temeljem odredaba čl. 368. st. 1. ZPP pobijana je presuda potvrđena u dijelu kojim je tuženici naloženo naknaditi tužiteljima svakom po 29.862,63 Eur, dok je temeljem odredaba čl. 373. t. 3. ZPP presuda preinačena i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, za više traženih, svakom po 13.935,89 Eur, sve kao pod točkom I i II izreke presude.

14. Tuženica je osporavala i odluku o troškovima postupka, no kako ovaj sud sukladno odredbama čl. 166. st. 2. ZPP odlučuje o troškovima cijelog postupka, žalbene navode tuženice neće posebno ocjenjivati.

15. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. ZPP i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23, dalje: Tarifa) koja se u ovom postupku primjenjuje sukladno T.br. 52. st. 3. iste.

16. Tužiteljima su kao potrebni priznati slijedeći troškovi: 660 bodova za sastav prijedloga za mirno rješenje spora (Tbr. 32. Tarife), 2 x 660 bodova za sastav tužbe i podneska od 27.11.2012., (Tbr. 8. st. 1. Tarife), 7 x 660 bodova za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i to 3.9.2013., 1.9.2015., 30.11.2016., 5.4.2017., 4.10.2017., 28.2.2018., 17.10. 2018. (Tbr. 9. st.1. Tarife), 25 bodova za sastav podneska od 13.11.2014. (Tbr. 8. st. 4. Tarife, umjesto traženih 660 bodova), zatraženih 330 bodova za sastav podneska od 27.3.2018. (prema Tbr. 8. st.1. Tarife), zatim 990 bodova za sastav podneska od 8.3. 2020. (Tbr. 8. st. 1. Tarife), 25 bodova za sastav podneska od 21.3.2024. (Tbr. 8. st. 4. Tarife, umjesto više traženih 990 bodova) te 990 bodova za zastupanje na ročištu 19.9.2024. (Tbr. 9. st. 1. Tarife), što zbrojeno pomnoženo s vrijednošću boda i uvećano za 20% zbog zastupanja više osoba (Tbr. 40. st. 1. Tarife) iznosi 21.504,00 Eur, a potom uvećano za PDV (25%), ukupno iznosi 26.880,00 Eur.

16.1. Tužiteljima nije priznat: trošak sastava podneska datiranog 4.9. 2013. a predanog sudu 12.9.2013. (radi se o jednom a ne dva podneska) jer su prijedlog iznesen u podnesku mogli iznijeti na ročištu 3.9.2013. kao ni trošak sastava podneska od 1.10.2013. jer takvog podneska u spisu nema.

17. Tužitelji su u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjeli u potpunosti (100%), a u pogledu visine u omjeru od 68,18%, pa su ukupno u postupku uspjeli u omjeru od 84,09%, a tuženici u omjeru od 15,91%. Kad se od postotka uspjeha tužitelja oduzme postotak uspjeha tuženika dobije se 68,18% u kojem je omjeru tuženica dužna naknaditi tužiteljima trošak koji im je priznat kao potreban.

17.1. Slijedom navedenog pobijana je presuda pod toč. IV, u odluci o troškovima postupka, preinačena na način da je tuženici naloženo naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 18.326,78 Eur, sa zateznim kamatama koje teku od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, po stopi određenoj sukladno čl. 29. st. 2 ZOO, radi čega je odlučeno kao pod točkom III izreke presude.

18. Temeljem odredaba čl. 155. ZPP odbijen je zahtjev tužitelja da im tuženica naknadi trošak sastava odgovora na žalbu, jer taj trošak nije bio potreban.

U Šibeniku, 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić