Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-154/2025-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića predsjednika vijeća, Ane Jeleč-Pecirep sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ljudevita Zoričića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OU, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg po punomoći zastupa Berislav Knez odvjetnik u Vinkovcima, Vladimira Nazora 15, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d. d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg po punomoći zastupa Marko Kallay odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & Partneri u Zagrebu, Ilica 1A, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-93/2021-24 od 23. siječnja 2025., u sjednici održanoj dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-93/2021-24 od 23. siječnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđena je ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 198-50-4771023 od 19. ožujka 2008. sklopljen između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora potvrđen kod javnog bilježnika Mirodara Kovača u Vinkovcima broj OV-6801/2008 u dijelu u kojem čl. 7. predmetnog ugovora glasi: "…u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća (točka I. izreke), te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.380,19 eur sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa pobliže označenih u izreci (točka II. izreke), kao i parnični trošak u iznosu od 1.960,32 eur s zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude (točka III. izreke), dok je odbijen tužitelj s dijelom zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 196,18 eur (točka IV. izreke).

2. Navedenu presudu žalbom pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti presudu odbijanjem zahtjeva u cijelosti uz obvezu naknade parničnog troška, podredno, predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva trošak sastava žalbe i sudske pristojbe žalbe u ukupnom iznosu od 383,14 eur.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neutemeljeno tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parnično postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, budući je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoji ni proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

6. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tuženika podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

7. Neosnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu i zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 19. ožujka 2008. sklopili potrošački Ugovor o kreditu za kupnju osobnog vozila kojim je tužitelju odobren i isplaćen kredit od 13.390,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora važećim na dan korištenja kredita, s rokom otplate od 84 mjesečnih anuiteta,

- da je kredit u cijelosti otplaćen.

- da je nakon sklapanja ugovora o kreditu dolazilo do promjene tečaja CHF, pri čemu je istovremeno mijenjan (povećan) anuitet kredita u odnosu na početni,

- da razlika u mjesečnim anuitetima u razdoblju otplate kredita primjenom valutne klauzule prema ugovorenom tečaju za CHF i plaćenom iznosi 2.380,19 eur nakon odbitka negativnih razlika kada je tečaj bio manji od početnog, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke u odnosu na koji stranke nisu imale primjedbe i prigovore u odnosu na preplaćen iznos u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan korištenja kredita i stvarno plaćeni tijekom razdoblja otplate kredita, (dok je tuženik isticao prigovore pravne prirode),

- da se tužitelj u tužbi pozvao na utvrđenja suda u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, koji su pravomoćno okončani presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u kojem je tvrđeno da je između ostalih banaka i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

- zbog čega utvrđujući da tuženik, glede sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postupio drugačije nego što je to bilo predmet raspravljanja i dokazivanja u navedenom kolektivnom postupku, zaključujući da se o spornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo po prirodi stvari jer je unesena u ugovor prema unaprijed formuliranom sadržaju od strane tuženika, čime da je tuženik prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, slijedom čega ocjenjuje da je u ovom postupku sud vezan naprijed navedenim utvrđenjima suda iz pravomoćne presude proizišle iz kolektivnog postupka za zaštitu prava i interesa potrošača prema odredbi čl. 502. a st. 1. i čl. 502. c ZPP.

9. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr. – dalje ZZP) te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje; ZOO).

10. Kako su navedene odredbe ništetne, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju preplaćenu razliku anuiteta prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke, koji je izvršio obračun anuiteta primjenom početnog tečaja CHF na dan puštanja kredita i prihvatio zahtjev za isplatu iznosa od 2.380,19 eur iz osnove povrata preplaćenog iznosa tijekom otplate kredita po pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sve sa zateznim kamatama od dana kada su izvršene uplate (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

11. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore - da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje budući je na apstraktnoj i općenitoj razini utvrdio ništetnost ugovorne odredbe navodeći kratko i paušalno utvrđenja iz navedenog kolektivnog spora, jer nije svaka odredba o valutnoj klauzuli unaprijed protivna načelu savjesnosti i poštenja zbog čega je sud dužan u svakom pojedinom slučaju utvrđivati te činjenice, što u ovom postupku nije učinio jer na navedene okolnosti nije saslušao tužitelja i javnog bilježnika što je tuženik predlagao tijekom postupka, te da tužitelj unatoč svojoj obvezi nije dokazao da je imao status potrošača.

12. Prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima, provođenjem dokaznog postupka utvrdio naprijed navedene odlučne činjenice, čime nije automatizmom primijenio utvrđenja suda iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, te je pravilno odbio dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika smatrajući ga neadekvatnim u situaciji kada je tuženik odustao od prijedloga za saslušanjem djelatnika banke koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, jednako kao što iz opravdanih razloga nije saslušao tužitelja koji zbog nepokretnog stanja uslijed ozljede nije bio u mogućnosti pristupiti na sud. Pored toga, taj dokaz je predložen od strane samog tužitelja, na suprotstavljene okolnosti u odnosu na prigovore tuženika, pa njegov iskaz po prirodi stvari nije podoban za utvrđivanje onih okolnosti za koje tuženik smatra da bi dovele do njegove povoljnije pravne situacije u ovom postupku. Osobito time, jer je prvostupanjski sud okolnost da se o spornoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, te da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač, utvrdio iz samog sadržaja ugovora o kreditu, iz kojeg je vidljivo da je sporna odredba standardna tipska odredba tuženika o kojoj se po prirodi stvari nije niti moglo pregovarati, dok tuženik protivno svojoj obvezi (čl. 219. st. 1. ZPP) nije predložio niti jedan adekvatan dokaz na okolnost da je tužitelju prije i u trenutku sklapanja ugovora o kreditu pružio onu potpunu informiranost koju imaju u vidu utvrđenja iz kolektivnog postupka radi zaštite prava i interesa potrošača, što je dovelo do znatnije neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

13. Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud odbio prijedlog tuženika da se od Porezne uprave pribavi podatak je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu/obrt društva odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, očigledno time jer se tim dokazom ne bi utvrdilo ništa drugo u odnosu na ono što proizlazi iz samog ugovora o kreditu, kako to pravilno ocjenjuje prvostupanjski sud - da je tužitelj ugovor sklopio kao fizička osoba za kupnju osobnog vozila.

14. Nadalje, prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima, pravilno zaključio da su pravni učinci odluka sudova po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezujući za ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene po pojedinačnom restitucijskom zahtjevu. Tome treba dodati u odnosu na vezanost suda učincima pravomoćne presude iz kolektivnog spora, da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, propisano da odluke sudova donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja je mu je uzrokovana postupanjem tuženika, imajući pri tome u vidu i izričitu odredbu čl. 502.c. ZPP.

15. Nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare na ime povrata preplaćenih anuiteta, ističući da je pogrešan zaključak da bi zastara bila prekinuta podnošenjem kolektivne tužbe za zaštitu prava i interesa potrošača, pogrešno smatrajući da je protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO, računajući od dana uplate svakog pojedinog anuiteta, jer suprotno žalbenim navodima, ističe se da je u ovom postupku primjenjivo pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restittucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

16. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli utvrđena danom pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 13. lipnja 2018., te kako je tužba kojom je pokrenut ovaj postupak podnesena 5. ožujka 2021., time nije protekao petogodišnji zastarni rok određen čl. 225. ZOO, nastavno čemu je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

17. Nadalje, suprotno žalbenim prigovorima tuženika, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo i u odnosu na odluku o troškovima postupka kako u odnosu na osnovu (čl.154. st.1. ZPP) tako i glede visine odmjerenih troškova tužitelja (čl.155. ZPP).

18. Naime, osnovano tuženik ističe u žalbi da je tužitelj djelomično povukao tužbu time što je smanjio konačno postavljeni tužbeni zahtjev jer je konačno potraživao iznos od 17.933,54 kn u odnosu na zahtjev iz tužbe kojim je potraživao iznos od 18.228,06 kn, dok je očigledno da tužbu u tom dijelu tužitelj nije povukao zbog toga što je tuženik udovoljio njegovom zahtjevu, slijedom čega bi u smislu čl. 158. st. 1. ZPP tužitelj bio obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak za povučeni dio. Međutim, imajući u vidu da je vrijednost boda na temelju koje se obračunava parnični trošak, jednaka i prije i nakon povlačenja tužbe (100 bodova za svaku radnju), time nema nikakve razlike u obračunu troška prema vrijednosti boda koja bi pripadala tuženiku na temelju čl. 158. st. 1. ZPP.

19. Slijedom naprijed navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tuženika valjalo je odbiti te temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u točki I. izreke.

20. Odluka iz točke III. izreke temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. ZPP, a zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava tužbe i sudske pristojbe žalbe trebalo je odbiti kao neosnovan jer u žalbenom postupku nije uspio (čl. 154. ZPP).

21. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjske presude (točka IV. izreke) ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić