Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž R-22/2024-3

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Lana Humljak Gugić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika VINDIJA d.d. Varaždin, Međimurska 6, OIB 44138062462, kojeg po punomoći direktora zastupaju odvjetnici OD MIHALIĆ & PIKIJA d.o.o. Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj 1 Pr- 395/2021-32 od 8. studenog 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalbe i tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj 1 Pr-395/2021-32 od 8. studenog 2023. godine.

II. Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev te je naloženo tuženiku da tužitelju s osnove naknade neimovinske štete isplati iznos od 4.375,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od 2. listopada 2020. do isplate, te s osnova naknade imovinske štete iznos od 332,50 eura s kamatama koje po važećoj stopi na taj iznos teku od 8. studenog 2023. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske štete u iznosu od 2.625,00 eura, te imovinske u iznosu od 278,50 eura s kamatama. Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi troškove postupka u iznosu od 1.432,54 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi na taj iznos teku od 8. studenog 2023. godine do isplate.

2. Protiv te presude žalbe su izjavili i tužitelj i tuženik.

2.1. Tužitelj pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je odbijen njegov zahtjev i u odluci o troškovima postupka „iz svih zakonskih razloga“ te predlaže da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja u cijelosti, zahtijevajući i naknadu troškova cijelog, pa i žalbenog postupka.

2.2. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu u dosuđenom dijelu i u odluci o troškovima postupka zbog žalbenih razloga bitne povrede odredba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešna primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe u tom dijelu presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva kao neosnovanog u cijelosti i dosudom tuženiku zahtijevanih troškova postupka, pa i žalbenog, podredno presudu u tom pobijanom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

2.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

3. Žalbe stranaka nisu osnovane.

4. Nije u pravu tuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) jer ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama odnosno da su ti razlozi nejasni i proturječni, te da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika, kako to očito neosnovano žalbom ističe tuženik. Kako donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud nije počinio navedenu povredu na počinjenje koje žalbom upire tuženik, te kako ovaj sud povodom žalbi i tužitelja i tuženika, a postupajući po odredbi članka 365. stavak 2. ZPP, nije našao da je presuda donesena uz neku drugu bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, a na koje povrede pazi po službenoj dužnosti, to se žalbe stranaka izjavljene zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuju neosnovanima.

5. Nisu u pravu ni tužitelj ni tuženik kada u žalbi ističu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdi činjenično stanje te da je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja dao djelomično osnovan prihvatio i naložio tuženiku da tužitelju naknadi neimovinsku štetu u iznosu od 4.375,00 eura s kamatama te imovinsku štetu u iznosu od 332,50 eura s kamatama, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio i to neimovinske štete u iznosu od 2.625,00 eura i imovinske u iznosu od 278,50 eura s kamatama.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadom neimovinske i imovinske štete koju je pretrpio ozljeđivanjem u štetnom događaju od 29. travnja 2020. godine, kada je tužitelj kao zaposlenik treće osobe, vozač kamiona, došao na utovar robe u skladište - pogon tuženika u Varaždinu, posljedica čega je teška tjelesna povreda tužitelja, prijelom gležnja lijeve noge.

7. Iako je predmetni postupak evidentiran kao radni spor, i iako se smatra da je tužitelj pretrpio ozljedu na radu, tuženik nije poslodavac tužitelja i ovaj postupak nije vođen kao radni, već pravilno je prvostupanjski sud primjenjivao odredbe obveznog prava o izvanugovornoj odgovornosti za štetu, konkretno o odgovornosti od opasne stvari ili djelatnosti, a na koju odgovornosti tuženika se tužitelj poziva u tužbi.

8. Između stranaka nije sporno kako je došlo do štetnog događaja, već je sporna odgovornost za štetni događaj, samog tužitelja ili pak tuženika, kao imatelja opasne stvari ili pak zbog protupravnog postupanja njegovog zaposlenika ČŠ, a sporna je i visina nastale štete.

9. Prema okolnostima slučaja, kod činjenice da je do štetnog događaja došlo u pogonu - skladištu tuženika, prilikom utovara robe, koji je utovar vršio zaposlenik tuženika LŠ upravljajući viličarem i tužitelj upravljajući paletnim viličarem, pravilno prvostupanjski sud izvodi zaključak da tuženik kao pravna osoba u čijem je pogonu - skladištu došlo do štetnog događaja uslijed korištenja sredstava rada, viličara, odgovara po pravilima o odgovornosti od opasne stvari ili opasne djelatnosti a prema odredbama članka od 1063. do 1067. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO).

10. Zaposlenik tuženika LŠ, koji je jedini vršio utovar robe u vozilo (kamion) kojim je upravljao tužitelj, i kojem je prilikom utovara „pomagao“ tužitelj, pravomoćno je za štetni događaj osuđen u kaznenom postupku zbog počinjenja kaznenog djela protiv opće sigurnosti, uz činjenični opis pored ostalog da je „podižući paletni viličar marke Linde tip T 16, tvornički broj [tvornički broj], inventarni broj 13385 metalnom platformom povišenog ruba s tla na kamion marke Mercedes reg. oznaka [registarska oznaka], podignuo i vozača kamiona ZŠ, koji je stao na takvu rampu radi bržeg istovara stvari, pa nakon što je ZŠ na metalnoj platformi pokrenuo paletni viličar, predmetni paletni viličar je potom krenuo unatrag i udario ga u unutarnji dio lijeve potkoljenice uslijed čega mu se lijevo stopalo ukliještilo između povišenog ruba metalne platforme i viličara, zbog čega je pao s metalne platforme i ostao visjeti jer mu je noga bila priklještena, zadobivši pritom prijelom gležnja lijeve noge, ozljedu teške naravi, dakle, iz nehaja nije postupao po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama i time izazvao opasnost za tijelo ljudi, pa je zbog toga prouzročio tešku tjelesnu ozljedu neke osobe“, te je prvostupanjski sud, a temeljem odredbe članka 12. stavak 3. ZPP, u ovom postupku, a u pogledu postojanja kaznenog djela i kaznene odgovornosti učinioca, zaposlenika tuženika, vezan za pravomoćnu presudu kojom je isti oglašen krivim.

11. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio tuženika odgovornim kao imatelja opasne stvari, te tuženik žalbenim razlozima nije doveo u sumnju takvo utvrđenje prvostupanjskog suda. Tuženik u bitnome žalbom ističe da je tužitelj isključivo kriv za štetni događaj jer se nije držao posebnih mjera zbog korona virusa, te je i pored upozorenja od strane tuženika da vozači kamiona u pogonu tuženika ne smiju napuštati vozilo, da je tužitelj samovoljno i protiv tih mjera izišao iz vozila i na „svoju ruku“ sudjelovao u utovaru robe, koristeći se ručnim viljuškarom i pritom ozlijedivši se. Uz to tuženik upire žalbom da je prvostupanjski sud pogrešno radni stroj, viličara smatrao opasnom stvari obzirom je isti bio ispravan odnosno da je predmetni viličar zadovoljavao sve zakonom propisane tehničke uvjete te da je posjedovao sve potrebne dozvole uz poduzete sve potrebne mjere sigurnosti i zaštite. Naime, stav je ovog suda da mjere koje je donio tuženik uslijed epidemije korona virusa, a kojima je zabranio vozačima koji dolaze na utovar u skladište tuženika da izlaze iz vozila, nisu mjere kogentne naravi i da time što se nije držao tih mjera da je tužitelj odgovoran za štetni događaj, tim više što se zaposlenici tuženika nisu ponašali tako da bi od vozača, pa i samog tužitelja i pored pismene naredbe, usmeno ih upozoravali da mjere moraju poštovati i da ne smiju izlaziti iz vozila dok su u pogonu tuženika, u konkretnom slučaju, tužitelj ne da nije upozoren od strane zaposlenika tuženika, već je zaposlenik tuženika, sam, bez pomoći drugog zaposlenika, a uz pomoć samog tužitelja započeo proces utovara robe u kamion, uslijed kojeg je i došlo do štetnog događaja.

12. Međutim, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj doprinio šteti i time djelomično oslobodio tuženika odgovornosti u omjeru od 30%, jer tužitelj nije bio u trenutku štetnog događaja osposobljen za rukovanje ručnim viljuškarem, niti je bio opremljen potrebnom zaštitnom opremom, i time je svakako doprinio nastanku štete, a što je utvrđeno temeljem inspekcijskog nalaza, prvenstveno zbog nekorištenja sredstava za zaštitu nogu, te je stav ovog suda da je pravilno prvostupanjski sud u pogledu odgovornosti za štetni događaj utvrdio odgovornim tuženika, uz doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, a što tužitelj u bitnome žalbom niti ne osporava, već isključivo tužitelj osporava kvalifikatorne elemente u utvrđivanju visine nastale štete i dosuđene naknade.

13. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud, a u pogledu visine nastale neimovinske štete tužitelju, kod nedvojbeno utvrđenih činjenica da je posljedica štetnog događaja ozljeda tužitelja prijelom u području lijevog gornjeg nožnog zgloba - prijelom donjeg okrajka goljenične i lisne kosti, uslijed koje je povrede tužitelj trpi fizičke boli i to jakog intenziteta 3 dana srednje jakog 5 tjedana i slabog daljnja dva i po mjeseca, da je pretrpio strah, primarni jak i kratak, a sekundarni jaki u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 2 tjedna te slabog intenziteta kumulativno do 3 mjeseca, da je kao posljedica umanjenje životnih aktivnosti tužitelja od 5% i naruženost blagog stupnja povremeno vidljiva trećim osobama, cijeneći duljinu oporavka tužitelja te dob tužitelja u vrijeme štetnog događaja, utvrdio primjenom odredbe članaka 19. i 1100. ZOO utvrdio pravičnu novčanu naknadu u iznosu od 6.250,00 eura, te tužitelju dosudio 70% tog iznosa, umanjujući ga za njegov doprinos nastanku štete, a koji iznosi 4.375,00 eura. Žalbenim navodima stranaka nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost dosuđene pravične novčane naknade tužitelju, a imajući u vidu ranije navedene kvalifikatorne elemente i Orijentacijske kriterije za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete Vrhovnog suda Republike Hrvatske, te tužitelj neosnovano u žalbi ističe da je dosuđeni iznos znatno manji od onog utvrđenog u kriterijima, dok tuženik pak neosnovano ističe da su previsoko, znatno iznad tih kriterija dosuđeni iznosi.

14. Što se pak tiče imovinske štete pravilno je prvostupanjski sud, uz nedvojbeno utvrđenje da je tužitelju bila potrebna nestručna pomoć druge osobe u opsegu od po tri sata dnevno 18 dana, a zatim po sat i po u trajanju od jednog mjeseca te dva mjeseca po jedan sat dnevno utvrdio da je pomoć druge osobe kao posljedica štetnog događaja tužitelju bila potrebna i da mu je pružena od ukućana, utvrdio vrijednost te naknade od 3,00 eura po satu, što je u skladu sa socijalnim prilikama i praksom sudova, te po tom osnovu tužitelju dosudio 70% ukupnog iznosa, a što je 332,50 eura.

15. Shodno svemu navedenom pravilno je prvostupanjski sud temeljem pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijenio materijalno pravo, odredbe ZOO o odgovornosti za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti, jer je tuženik kao pravna osoba vlasnik opasne stvari, a koja je stvar upotrijebljena u njegovom pogonu i u svezi obavljanja njegove djelatnosti, uz doprinos tužitelja nastanku štete od 30%, te je uz pravilno utvrđenje visine nastale štete, zakonita odluka kako u dijelu kojim je prihvaćen kao osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, tako i u dijelu kojim je isti djelomično odbijen.

16. K tomu nije u pravu tužitelj kada u žalbi ističe da je nezakonita odluka suda prvog stupnja o troškovima postupka, jer suprotno navodima iz žalbe tužitelja, pravilno je prvostupanjski sud primjenom odredbe članka 155. ZPP naknadu za pojedine opravdane radnje punomoćnika tužitelja obračunao po važećoj tarifi u vrijeme donošenja pobijane odluke, uz tadašnju vrijednost boda od 15,00 kuna, te je pravilno utvrdivši ukupno opravdano nastale troškove tužitelja primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP, srazmjerno uspjehu, tužitelju troškove i dosudio, čime žalbenim navodima tužitelja kojima upire na pogrešnu primjenu prava od strane prvostupanjskog suda u odluci o troškovima postupka nije dovedena u sumnju zakonitost te odluke.

17. Slijedom svega navedenog, a kako se nisu ostvarili niti žalbeni razlozi tužitelja niti tuženika, te kako nije počinjena koja od povreda postupka na koje ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti to je žalbe i tužitelja i tuženika kao neosnovane valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu i u dosuđenom dijelu koju pobija tuženik i u odbijajućem dijelu koji pobija tužitelj i u odluci o troškovima postupka koju pobijaju obje stranke te potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti, a kako je i odlučeno točkom I. izreke ove presude.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u svezi članka 154. ZPP, te s obzirom na uspjeh u žalbenom postupku neosnovano i tužitelj i tuženik zahtijevaju naknadu troškova nastalih povodom žale od suprotne strane, pa je o tim zahtjevima stranaka valjalo odlučiti kao u točci II. izreke ove presude.

U Šibeniku, 25. ožujka 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić