Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-671/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice Ane Jeleč - Pecirep i člana vijeća suca Ljudevita Zoričića, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženika AA, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa]. 603, kojeg po punomoći zastupa Luka Božić odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knežević i partneri j.t.d. u Rijeci, Ribarska 4, radi utvrđenja i donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ps-34/2019-33 od 28. travnja 2022., u sjednici održanoj dana 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ps-34/2019-33 od 28. travnja 2022.

II. Odbacuje se kao nedopuštena žalba tužitelja protiv točke II. izreke rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj Ps-34/2019-33 od 28. travnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja radi utvrđenja zaštićenog najmoprimca stana u [adresa], u zemljišnoj knjizi za k. o. [katastarska općina] u zk. ul. [broj ZK uloška] upisan kao 2. suvlasnički dio s neodređenim omjerom etažno vlasništvo (E-2) 1. jedan stan u I. katu s lijeve strane glavnog stubišta u istočnom dijelu zgrade izgrađene na kč. br. [katastarska čestica], a tuženik najmodavcem istog stana, te da presuda zamjenjuje ugovor o najmu stana sa člancima ugovora od 1. – 13. pobliže naznačeni u izreci (točka I. izreke), te je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 kn u roku od 15 dana (točka II. izreke), a odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (točka III. izreke). Ujedno, rješenjem je odbijen prijedlog tuženika za određivanje prekida postupka do pravomoćnog okončanja postupka pred istim sudom broj P-1522/2018 (točka I. izreke), te određeno da se neće uzeti u obzir dokaz kojeg je tužitelj predložio na ročištu glavne rasprave od 15. ožujka 2022. koji se odnosi na uvid u ispravu kojom bi dokazao da je njegova baka (nona) bila nositeljica stanarskog prava glede stana iz točke I. izreke presude (točka II. izreke).

2. Navedenu presudu i rješenje žalbom pobija tužitelj zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 – dalje: ZPP). Predlaže preinačiti pobijanu presudu prihvaćanjem tužbenog zahtjeva, podredno, predlaže prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovan postupak.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba je neosnovana.

5. Neosnovano tužitelj pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sadržajno iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 219. st. 1. ZPP ističući kako prvostupanjski sud za potrebe ovog postupka nije mogao pregledati spis broj P-1522/2018 kao i da je taj spis pregledao na „nepostojećem“ ročištu glavne rasprave od 30. studenoga 2021. koje nije održano jer je na tom ročištu podnio zahtjev za izuzeće sutkinje, ukazujući i da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov prijedlog da se izvrši uvid u ispravu koja dokazuje da je njegova baka bila nositeljica stanarskog prava na stanu iz izreke prvostupanjske presude, te da je neosnovano odbio prijedloge za izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka koje je predložio (prema sadržaju protutužbe njih ukupno 24) na okolnost da je s bakom neprekidno stanovao u predmetnom stanu od ljeta 1994. do kraja 1996. te da je baka imala u odnosu na predmetni stan status zaštićenog najmoprimca po osnovi ranijeg statusa nositelja stanarskog prava na predmetnom stanu.

6. Naime, iz podataka predmeta proizlazi da je postupak u ovom predmetu spora proizišao iz postupka pred prvostupanjskim sudom broj P-1552/2018, koji je vođen između istih stranaka u obrnutim stranačkim ulogama, radi iseljenja i predaje posjeda stana u [adresa] u zgradi u [adresa] u [adresa], na I. katu s lijeve strane glavnog stubišta zgrade, da je tuženik u tom postupku a tužitelj u ovom, na okolnosti svog prigovora prava na posjed predmetnog stana podnio protutužbu radi utvrđenja statusa zaštićenog najmoprimca u odnosu na predmetni stan i donošenja presude koja nadomješta ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom, kada je prvostupanjski sud odredio da će se o protutužbi tuženika, u odnosu na tužbu, odvojeno raspravljati i donijeti odvojene odluke, u skladu s odredbom čl. 313. st. 3. ZPP i čl. 116. Sudskog poslovnika (Narodne novine broj: 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20, 147/20, 70/21, 99/21, 145/21 i 23/22) povodom čega je formiran predmetni spis poslovni broj Ps-34/19.

7. Prvostupanjski sud je, suprotno žalbenim prigovorima tužitelja, po prijedlogu tuženika iz ovog postupka podnesen do zaključenja prethodnog postupka, izveo dokaz pregledom predmetnog spisa, utvrđujući da je u tom postupku donesena prvostupanjska presuda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev prema kojem je tužitelj iz ovog postupka dužan tuženiku iz ovog, predati svoj posjed predmetnog stana, te da je spis pregledan prije nego je tužitelj na tom ročištu podnio zahtjev za izuzeće sutkinje, nakon čega je sud pravilno obustavio rad na predmetu do donošenja odluke predsjednika suda o zahtjevu za izuzeće sukladno čl. 75. st. 1. ZPP u vezi čl. 74. st. 1. ZPP kojom je zahtjev za izuzeće odbijen kao neosnovan.

8. Pored toga, protivno navodima žalitelja, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada nije izvršio uvid u ispravu iz koje proizlazi, prema navodima žalitelja, "da je njegova nona bila nositeljica stanarskog prava". Naime, taj dokazni prijedlog tužitelj je podnio nakon zaključenja prethodnog postupka (na ročištu glavne rasprave od 15. ožujka 2022.) a pri tome se ne radi o dokazu kojeg bez svoje krivnje nije mogao predložiti do zaključenja prethodnog postupka (čl. 299. st. 2. ZPP), sukladno valjano i dostatno danim razlozima prvostupanjskog suda u točki 5. obrazloženja pobijane presude, pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj prekludiran u podnošenju predmetnog dokaznog prijedloga u smislu čl. 299. st. 3. ZPP.

9. Pored toga, kako tužitelj nije niti naznačio o kakvoj se točno ispravi radi, niti ju je priložio neovisno od toga što se na istu samo općenito pozvao, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka kada nije izvršio uvid u takvu ispravu, odnosno kada je odlučio da takvu ispravu neće uzeti u obzir, pravilno zaključujući da je tužitelj status nositeljice stanarskog prava u odnosu na svoju „nonu“ EA mogao dokazati ispravom koju ima u vidu odredbi čl. 59. st. 1. Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj 51/85 i 42/86; u daljnjem tekstu: ZSO) – pravomoćna odluka o davanju stana na korištenje kao nositeljici stanarskog prava.

10. Nadalje, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka odbijajući dokazni prijedlog tužitelja za saslušanjem svjedoka. Naime, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da u situaciji kada tužitelj pravo na status zaštićenog najmoprimca izvodi, po činjeničnoj osnovi tužbe, iz stanarskog prava svoje bake EA, adekvatan dokaz na tu okolnost bi predstavljala isprava - odluka o dodjeli stana na korištenje kao nositeljici stanarskog prava ili druga odgovarajuća isprava iz koje bi se na posredan način mogla utvrditi činjenica korištenja stana po toj osnovi do 5. studenoga 1996., pa u nedostatku takve neposredne ili posredne isprave, adekvatan dokaz ne mogu predstavljati samo iskazi svjedoka kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

11. Pored toga, tužitelj je predložio saslušanje svjedoka i na okolnost da je stanovao u stanu zajedno s bakom od ljeta 1994. do kraja 1996., između ostalih koje navodi prvostupanjski sud, i saslušanjem PA i SA koji su, kako proizlazi iz podataka predmeta, po pozivu suda pristupili na ročište od 30. studenoga 2021. radi izvođenja dokaza njihovim saslušanjem, međutim, tužitelj je na tom ročištu podnio zahtjev za izuzeće uređujuće sutkinje, zbog čega nije bilo moguće saslušati pristigle svjedoke do donošenja odluke o tom zahtjevu, o čemu su pristigli svjedoci uredno obaviješteni od strane suca, a zahtjev za izuzeće očigledno je neosnovano podnesen jer je odbijen rješenjem predsjednice suca. Kako je tužitelj na prvom slijedećem ročištu na kojem je glavna rasprava zaključena, izričito izjavio da ne predlaže izvođenje daljnjih dokaza, prvostupanjski sud nije povrijedio odredbe parničnog postupka ne izvodeći dokaze saslušanjem svjedoka i iz navedenog razloga, kao i time što tužitelj nije dostavio niti adekvatan dokaz da je na adresi stana imao prijavljeno prebivalište.

12. Kako prvostupanjski sud nije počinio ni koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365. st. 2. ZPP), time je žalba tužitelja podnesena zbog navedenog žalbenog razloga neosnovana.

13. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje statusa zaštićenog najmoprimca na stanu u [adresa], na I katu zgrade u [adresa], između njega kao zaštićenog najmoprimca i tuženika kao najmodavca, utemeljen na tvrdnji da je glede istog imao položaj člana obiteljskog domaćinstva svoje bake EA koja da je do stupanja na snagu Zakona o najmu stanova imala pravni položaj nositelja stanarskog prava a tog dana kada je stupio na snagu navedeni Zakon da je stekla status zaštićenog najmoprimca po samom Zakonu, pa je nakon njezine smrti 25. siječnja 2009. pravo koje je stekla prešlo na njega kao njezinog unuka.

14. Imajući u vidu predmet spora, tužitelj je u smislu čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP trebao dokazati činjenice:

- da je njegova baka predmetni stan koristila kao nositeljica stanarskog prava,

- da je u vrijeme stupanja na snagu Zakona o najmu stanova (Narodne novine 91/96 i 48/98 – dalje: ZNS) 5. studenoga 1996. stekla prava i obveze zaštićenog najmoprimca u smislu čl. 30. st. 1. i 2. i čl. 31. ZNS, neovisno o činjenici što s vlasnikom stana očigledno nije sklopila pisani ugovor o najmu,

- da je tužitelj uselio u predmetni stan i u istom stanovao s nositeljem stanarskog prava prije stupanja na snagu ZNS, čime bi u smislu čl. 12. st. 1. i čl. 67. st. 1. u to vrijeme važećeg Zakona o stambenim odnosima (Narodne novine broj: 51/85, 42/86, 22/92 i 10/93) stekao status člana obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava,

- te da je na temelju ranije stečenog statusa člana obiteljskog domaćinstva nositelja stanarskog prava, sukladno čl. 8. toč. 3., čl. 37. st. 1. i čl. 38. st. 1. ZNS stekao status najmoprimca predmetnog stana s zaštićenom najamninom kao jedini član domaćinstva i nasljednik nositeljice stanarskog prava odnosno kasnije zaštićenog najmoprimca.

15. Protivno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (čl. 8. ZPP) pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje:

- da se u postupku broj P-1522/2018 o pravu tužitelja na posjed stana po činjeničnoj osnovi ove tužbe, rješavalo kao o prethodnom pitanju, te je u tom postupku sud sam riješio to pitanje u smislu čl. 12. st. 1. i 2. ZPP utvrđujući da tužitelj iz ovog postupka nema pravo na posjed predmetnog stana po osnovi statusa zaštićenog najmoprimca, a suviše niti najmoprimca sa slobodno ugovorenom najamninom, te da je tuženiku iz ovog postupka kao vlasniku stana dužan predati svoj posjed predmetnog stana,

- da tužiteljev stranački iskaz iz predmetnog postupka kojeg je sud koristio u ovom postupku, nije potkrijepljen niti jednim drugim adekvatnim dokazom, i da je upravljen isključivo radi postizanja njegovog probitka kako u ranijem tako i u ovom postupku kako bi prolongirao pravo tuženika na mirno uživanje svog vlasništva predmetnog stana, zbog čega stranački iskaz tužitelja sam po sebi ne predstavlja dostatnu osnovu za zaključak o osnovanosti zahtjeva kojeg ostvaruje u ovom postupku,

- da tužitelj osim puke tvrdnje da je njegova „nona“ EA imala pravni položaj nositelja stanarskog prava i da je stupanjem na snagu ZNS stekla položaj zaštićenog najmoprimca, niti jednu od odlučnih okolnosti u postupku nije dokazao niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti, točnije niti jednim adekvatnim dokazom nije dokazao da je njegova „nona“ EA stan koristila kao nositelj stanarskog i da je time stekla pravni položaj zaštićenog najmoprimca stupanjem na snagu ZNS,

- da tužitelj nije dokazao niti svoju tvrdnju da je između njega i tuženika sklopljen pisani ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom na I. katu zgrade u [adresa] u [adresa], niti sa slobodno ugovorenom najamninom, a takav najam, neovisno od toga što isti ne predstavlja činjeničnu osnovu tužbe u smislu čl. 2. st. 1. ZPP, ne proizlazi niti iz jednog dokaza,

- da je neovisno od okolnosti da odredbama ZNS nije predviđen prekluzivni rok unutar kojega se osoba koja za sebe tvrdi da je zaštićeni najmoprimac dužna obratiti najmodavcu sa zahtjevom za sklapanje ugovor o najmu stana, odnosno sudu sa zahtjevom za donošenje presude koja takav ugovor zamjenjuje, te da neovisno od toga imajući u vidu vrijeme stupanja na snagu ZNS i smrti bake tužitelja, ocjenjuje okolnost da je tužitelj po prvi put takav zahtjev podnio predmetnom protutužbom 12. studenog 2019. u postupku kojeg je vlasnik stana pokrenuo protiv njega radi predaje posjeda stana, dakle 10 godina nakon smrti bake i 23 godine nakon stupanja na snagu ZNS.

16. Kraj tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao odlučne činjenice koje su stvarna osnova tužbe, zbog čega primjena pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP) opravdava ocjenu suda da te činjenice nisu dokazane, te je prvostupanjski sud pravilnom primjenom naprijed navedenih odredbi Zakona o stambenim odnosima i ZNS ocijenio neosnovanost zahtjeva odbijajući isti u odnosu na tuženika kao vlasnika stana, za utvrđenje statusa zaštićenog najmoprimca i donošenje presude koja nadomješta ugovor o najmu stana s zaštićenom najamninom.

17. Na takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda o neosnovanosti zahtjeva, ne utječe pogrešan zaključak tog suda da tužitelj ne bi spadao u krug osobe koje su imale pravo biti stanar stana kao član domaćinstva ranijeg nositelja stanarskog prava, jer bi tužitelj imao to pravo kao srodnik u pravoj liniji (unuk) u smislu odredbi čl. 12. st. 1. i čl. 67. st. 1. ranije važećeg Zakona o stambenim odnosima kao nasljednik svoje bake da je tu činjenicu dokazao, a nije, pa takav zaključak prvostupanjskog suda nije odlučan, budući na tom pogrešnom zaključku, protivno navodima žalbe tužitelja, nije utemeljena prvostupanjska presuda, već je presuda utemeljena na okolnosti da u ovom postupku, tužitelj protivno svojoj obvezi, nije dokazao da je njegova baka bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu 5. studenoga 1996. a on prije toga uz nju bio jedini član njezina domaćinstva, odnosno da je u trenutku njezine smrti stekao prava i obveze zaštićenog najmoprimca kao jedini član njezinog obiteljskog domaćinstva i njezin nasljednik.

18. Neutemeljeno tužitelj ističe žalbene prigovore – da je donoseći pobijanu presudu prvostupanjski sud povrijedio njegovo ustavno i konvencijsko pravo na pravično suđenje ističući općenito povredu prava na pristup sudu (zbog preskupog sudovanja), nepristranost suda (iako određeno ne ističe i ne obrazlaže razloge koji bi se odnosili na predmetu povredu), očekujući od drugostupanjskog suda, kako to ističe u žalbi, da ga zaštiti od arbitrarne odluke prvostupanjskog suda.

19. Prvostupanjska presuda, protivno žalbenim prigovorima žalitelja, ima valjano i dostatno obrazloženje, te kako je utemeljena na pravilnoj primjeni odredbi parničnog postupka i materijalnog prava, ne proizlazi osnovanost žalbenih prigovora tužitelja kako nije imao pravično suđenje.

20. Nadalje, kako tužitelj nije određeno istaknuo niti iznio razloge koji se odnose na odluku o obvezi naknade parničnog troška, pa kako drugostupanjski sud po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odnosu na odluku o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), žalba tužitelja u tom dijelu nije posebno razmatrana.

21. Slijedom navedenog, jer nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovanu žalbu tužitelja valjalo je odbiti, potvrditi prvostupanjsku presudu, te temeljem čl. 368. st. 1. ZPP presuditi kao u točki I. izreke presude.

22. U odnosu na odluku iz izreke ovog rješenja, ističe se da se rješenje prvostupanjskog suda kojim je određeno da se navedeni dokaz neće uzeti u obzir iz razloga prvostupanjske odluke, odnosi na rješenja prvostupanjskog suda o upravljanju postupku (čl. 311. ZPP) protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba (čl. 278. st. 2. ZPP), već se rješenje može pobijati samo u žalbi protiv konačne odluke kako je to tužitelj i učinio pobijanjem presude zbog žalbenog razloga relativno bitne povrede postupka, slijedom čega je žalbu kao nedopuštenu valjalo odbaciti (čl. 367. st. 1. ZPP).

23. Ujedno, žalbom nepobijani dio prvostupanjskog rješenja (pod točkom I. izreke) ostaje neizmijenjen.

U Šibeniku 25. ožujka 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA:

Goran Stošić