Republika Hrvatska

Županijski sud u Šibeniku

Gž-626/2022-2

Šibenik, S. Radića 81

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, predsjednika vijeća, Ljudevita Zoričića, člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Jeleč-Pecirep, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MT, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Franjo Šebijan, odvjetnik u Varaždinu, protiv tuženika HRVATSKE CESTE d.o.o. Zagreb, Vončinina 3, kojeg po punomoći zastupa zaposlenik LT, dipl. iur., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu broj 8 Pn-7/2022-5 od 12. travnja 2022. godine, u sjednici vijeća održanoj 25. ožujka 2025. godine

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu broj 8 Pn-7/2022-5 od 12. travnja 2022. godine.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju s osnove naknade imovinske štete isplati iznos od 22.498,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama koje po važećoj stopi teku od 10. veljače 2017. godine do isplate, kao i da mu naknadi trošak postupka u iznosu od 6.092,88 kuna s kamatama koje pak po važećoj stopi na taj iznos teku od 12. travnja 2022. godine do isplate.

2. Protiv te presude žalbu je izjavio tuženik zbog žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da drugostupanjski sud uvažavanjem žalbe presudu preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja kao neosnovanog, ili pak presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, ali drugom sucu.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

3. Žalba nije osnovana.

4. Nije u pravu tuženik kada prvostupanjsku presudu pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) jer ovaj sud ne nalazi da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, odnosno da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni.

4.1. Tuženik u bitnome, iako u žalbi navodi da je presuda donesena uz bitne povrede postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. i 11. ZPP, u stvari sadržajno žalbom pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene pravila o teretu dokazivanja, upirući na to da tijekom postupka sud nije utvrdio bitnu činjenicu da li je lovačko društvo od tuženika zahtijevalo postavljanje prometne signalizacije na dijelu ceste na kojem je došlo do štetnog događaja i posljedično tko je prema odredbi članka 50. stavci 1. i 2. Zakona o cestama („Narodne novine“ broj: 84/11, 18/13, 54/13, 148/13, 92/14 i 110/19, dalje: ZC) odgovoran za nastalu štetu tužitelju uslijed naleta srneće divljači na vozilo.

4.2. Pravilno je prvostupanjski sud u pogledu navedenog, a prema navodima stranaka, izvedenim dokazima i na njima utvrđenim činjenicama izveo zaključak da je tuženik odgovoran za nastalu štetu jer na tom dijelu državne ceste, u trenutku štetnog događaja, a u pravcu kretanja vozila tužitelja nije bila postavljena prometna signalizacija koja bi upozoravala sudionike u prometu od opasnosti od naleta divljači. To iz razloga što je tužitelj u tužbi naveo da takve prometne signalizacije nije bilo, dok je tuženik u odgovoru na tužbu sporio osnovu tužbe općenito navodeći „s obzirom na dokaze koji prileže tužbi proizlazi da tužitelj nije dokazao odgovornost Hrvatskih cesta d.o.o. za štetu koju potražuje tužbom“, u bitnome sporeći visinu zahtjeva tužitelja. Tijekom postupka tuženik je predlagao dokaze u svrhu utvrđenja da je takav znak bio postavljen na tom dijelu ceste, ne sporeći i dovodeći u pitanje eventualno utvrđenje da li je osoba koja gospodari lovištem od tuženika zahtijevala postavljanje takvog znaka i eventualnim nepostupanjem tuženika po tom zahtjevu učinila njega odgovornim za nastalu štetu. Uz navedeno tuženik je odgovorio tužitelju na odštetni zahtjev dopisom od 20. lipnja 2018. godine (list 13 spisa) nudeći sklapanje izvansudske nagodbe isplatom naknade štete u ukupnom iznosu od 32.000,00 kuna, a naknadno je tuženik i sačinio (napisao) izvansudsku nagodbu na iznos od 35.000,00 kuna (list 24 spisa), koja nije nikada sklopljena (potpisana), te je tijekom postupka između stranaka prvenstveno sporna bila visina zahtjeva tužitelja. Kod takvog stanja stvari, te kod činjenice da tuženik tijekom postupka nije sporio eventualno postupanje osobe koja gospodari lovištem, već je tvrdio da je znak bio postavljen, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tuženik odgovoran, jer je utvrdio da znak nije bio postavljen, a k tomu imajući u vidu i postupanje tuženika usmjereno na sklapanje izvansudske nagodbe s tužiteljem, iz čaga proizlazi da je tuženik prihvatio svoju odgovornost kada je bio spreman tužitelju naknaditi predmetnu štetu izvansudskom nagodbom, do sklapanja koje nije došlo isključivo zbog nesuglasnosti u pogledu visine nastale štete.

4.3. Kod takvog stanja stvari neosnovano tuženik u fazi žalbenog postupka ističe da tužitelj nije dokazao bitnu činjenicu da je „lovačko društvo postavilo zahtjev za postavljanje znaka“, odnosno da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je ocijenio da tuženik nije dokazao suprotno, odnosno da nije bilo zahtjeva od strane osobe koja gospodari lovištem za postavljanjem takvog znaka, pa u pogledu navedenog neosnovano tuženik u žalbi ističe počinjenje bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točke 6. i 11. ZPP, a niti povrede iz stavka 1. istog članka.

5. Nastavno na navedeno, u situaciji kada tuženik tijekom postupka tvrdi da je znak bio postavljen, ne dovodeći u pitanje da li je to od njega zahtijevano od strane osobe koja gospodari lovištem, a prvostupanjski sud ocjenom izvedenih dokaza utvrđuje da u trenutku štetnog događaja znaka nije bilo postavljenog uz cestu u smjeru kretanja vozila tužitelja, pravilno je primjenom odredbe članka 50. ZC utvrdio tuženika odgovornim za nastalu štetu tužitelju.

6. U pogledu visine zahtjeva i dosuđene naknade, koju tuženik niti ne spori žalbom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio temeljem nalaza i mišljenja vještaka da je na vozilu tužitelja nastala totalna šteta koja iznosi 22.489,00 kuna te isplatom tog iznosa obvezao tuženika da tužitelju naknadi nastalu štetu dosuđujući tužitelju i kamatu od dana kada je predmetna šteta nastala, a koja je svakako u manjem iznosu od po tužitelju zahtijevane (51.970,26 kuna) i one od tuženika nuđene nagodbom (prvotno 32.000,00 kuna, a zatim 35.000,00 kuna).

7. Stoga, a kako se nisu ostvarili žalbeni razlozi tuženika, te kako pobijana presuda nije donesena uz neku od bitnih povreda postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP, na koje povrede ovaj sud kao drugostupanjski pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu tuženika kao neosnovanu valjalo odbiti i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, kako u odluci o glavnoj stvari, tako i u odluci o troškovima postupka, a u kojem dijelu tuženik posebno žalbom niti ne spori prvostupanjsku presudu.

U Šibeniku, 25. ožujka 2025. godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Goran Stošić