REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-80/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ines Božić, u pravnoj stvari tužitelja ČI, vl. Obrt [obrt], OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Igoru Slivar, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika AUTOTECHNICA FLEET SERVICES d.o.o., OIB: 79307978677, Ulica grada Vukovara 274, Zagreb, zastupan po punomoćniku Goranu Božić, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave održane dana 17. veljače 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Hrvoja Ciglara, odvjetnika u Zagrebu i punomoćnika tuženika CI, odvjetničkog vježbenika, 25. ožujka 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

"1. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos zaplijenjenih novčanih sredstava temeljem rješenja o ovrsi Ovrv-3799/2019 donesenog od javnog bilježnika Marka Jurline od 10. rujna 2019.

2. Nalaže se tuženiku da tužitelju izvrši povrat sredstava stečenih nedopuštenom pljenidbom i prijenosom zaplijenjenih novčanih sredstava temeljem rješenja o ovrsi Ovrv -3799/2019 donesenog od javnog bilježnika Marka Jurline od 10. rujna 2019., zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tekućom od dana stjecanja sredstava pa do isplate."

II. Nalaže se tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 562,50 eura, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u preostalom dijelu koji iznosi 312,50 eura i zahtjev za naknadu ostalih pristojbi po odluci suda.

Obrazloženje

1. Tužitelju u tužbi navodi da je podnio Općinskom sudu u Velikoj Gorici prijedlog za odgodu i proglašenje nedopuštenom ovrhe koju je pred FINA-om pokrenuo ovdje tuženik, a o kojem prijedlogu je odlučeno rješenjem i zaključkom poslovni broj Ovr- 29/2020 te je ovršenik odbijen s prijedlogom za odgodu, dok je s prijedlogom za proglašenje ovrhe nedopuštenom upućen pokrenuti parnicu. Sukladno uputi suda tužitelj ovom tužbu traži da sud donese odluku o proglašenju ovrhe nedopuštenom. Tužitelj navodi da je doznao da je u Financijskoj agenciji (FINA) 30. prosinca 2019. zaprimljena osnova za plaćanje u vidu rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, poslovni broj: Ovrv-3799/2019 od 10. rujna 2019., koje je izdao javni bilježnik Marko Jurlina radi naplate iznosa od 8.947,46 kn s pripadajućom kamatom i troškovima. U međuvremenu je došlo do promjene tvrtke ovrhovoditelja, odnosno tuženika. Tužitelj podnosi ovaj prijedlog za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava kao i proglašenje pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava sa računa tužitelja kao ovršenika na račun tuženika kao ovrhovoditelja – nedopuštenim, iz svih žalbenih razloga propisanih u čl. 50.-53. Ovršnog zakona, kao i na temelju odredbi čl. 210. Ovršnog zakona (NN 93/14, 73/17). Ističe kako nije bio u nikakvom poslovnom odnosu s ovrhovoditeljem, povodom kojeg bi došlo do izdavanja spornog računa i da je očito došlo do krivotvorenja službene dokumentacije, dok ovdje tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika jer između istih ne postoji takav vjerovničko-dužnički odnos. Potpuno je nejasno iz kojeg razloga je tuženik izdao račun tužitelju. Nadalje, predmetno rješenje o ovrsi nikada nije bilo dostavljeno tužitelju pa mu time nije niti dana mogućnost da iskoristi pravna sredstva u cilju pobijanja osnovanosti rješenja o ovrsi. Očito je kako je prilikom dostave pismena, dostava pogrešno izvršena primjenom pravila kojima je uređena obična dostave, dok je u ovoj pravnoj stvari dostavu pravilno trebalo izvršiti prema pravilima o osobnoj dostavi. Tužitelj ističe kako se radi učinjenih nepravilnosti prilikom dostave predmetnog rješenja o ovrsi, ima smatrati da tužitelju predmetno rješenje o ovrsi nikada nije bilo dostavljeno, uslijed čega nisu bili ispunjeni uvjeti za izdavanje potvrde pravomoćnosti i ovršnosti. Opisano stanje stvari ima za posljedicu da je ostvaren razlog iz čl. 50. st. 1. Ovršnog zakona, a zbog čega ovrha u predmetnoj pravnoj stvari nije dopuštena. Sukladno čl. 56. Ovršnog zakona, tužitelj traži od Naslovnog suda da naloži tuženiku da izvrši povrat novčanih sredstava stečenih nedopuštenom pljenidbom i prijenosom, kao i da naknadi tužitelju štetu nastalu takvim nedopuštenim radnjama, prije svega u vidu zakonske zatezne kamate te sudskih troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan. Tuženik prvenstveno ističe prigovor stvarne nenadležnosti Naslovnog suda jer se u konkretnom slučaju radi o odnosu između pravnih osoba pa je sukladno odredbi čl. 34.b Zakona o parničnom postupku nadležan trgovački sud. Nadalje, iz tužbe proizlazi da tužitelj pokušava anulirati činjenicu da nije pravodobno uložio prigovor protiv Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Marka Jurline od dana 10. rujna 2019., poslovni broj Ovrv-3799/19, a što je nedopustivo. U konkretnom slučaju ovdje tuženik je ovdje tužitelju ispostavio račune kao vlasniku obrta [obrt], dok je u konkretnom slučaju javni bilježnik poštovao sva pravila o dostavi sukladno Ovršnom zakonu i ZPP-u. U tom smislu potpunosti su pogrešni navodi tužitelja da mu je dostava trebala biti izvršena sukladno pravilima o dostavi fizičkim osobama. Nadalje, tužitelj nije iznio niti jedan razlog dopušten odredbom OZ-a kako da bi se ovrha mogla proglasiti nedopuštenom. Nasuprot tome, iz historijata tužbe proizlazi da tužitelj smatra da mu dostava predmetnog Rješenja o ovrsi od 10. rujna 2019. nije bila dostavljena sukladno odredbama OZ-a i ZPP-a što nije razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom, nego eventualno može predstavljati samo razlog za povrat u prijašnje stanje ili eventualni postupak radi naknade štete protiv javnog bilježnika, no ni u kojem slučaju takvi razlozi na mogu predstavljati razlog zbog kojeg bi predmetnu ovrhu trebalo proglasiti nedopuštenom. Dakle, imajući u vidu historijat tužbe i razloge zbog kojih tužitelj smatra da ovrhu treba proglasiti nedopuštenom (tužitelj navodi da mu Rješenje o ovrsi nije dostavljeno) jasno proizlazi da je tužitelj izabrao pogrešan pravni put za ostvarenje svojih navodnih prava jer je očigledno da je u konkretnom slučaju morao podnijeti prijedlog za povrat u prijašnje stanje, a što nije učinio. Imajući u vidu da tužitelj ovu tužbu podnosi zbog toga što smatra da javni bilježnik nije poštovao pravila o dostavi, a što OZ-om nije predviđeni razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom, jasno proizlazi da je ova tužba neosnovana. Tuženik je uvodno već istaknuo da u tužbi radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tužitelj iznosi razloge koji nisu predviđeni čl. 50. st. 1. OZ-a, odnosno koji razlozi nisu predviđeni kao uvjet za proglašenje ovrhe nedopuštenom. U tom smislu niti paušalni navodi tužitelja da sa tuženikom nije bio u nikakvom poslovnom odnosu nisu razlozi koje je moguće u ovakvom postupku istaknuti i tuženik se ne želi detaljnije upuštati u osporavanje takvih navoda tužitelja jer želi izbjeći tužiteljev pokušaj da se u ovom postupku raspravlja o činjenicama o kojima se eventualno trebalo raspravljati u parničnom postupku povodom prigovora protiv platno naloga, u slučaju da je tužitelj podnio prigovor protiv platnog naloga sadržanog u Rješenju o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline od dana 10. rujna 2019. Tuženik u ovom trenutku smatra protivnim načelu ekonomičnosti i pravičnosti upuštati se u raspravljanja o poslovnom odnosu između tužitelj i tuženika jer je tuženik morao voditi računa o svojim pravima i takve navode isticati povodom prigovora protiv Rješenja o ovrsi ili u prijedlogu za povrat u prijašnje stanje. S obzirom da tužitelj nije iskoristio niti jednu od naprijed navedenih mogućnosti, nedopustivo je da se tužitelju omogućuje derogiranje instituta Rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave i derogiranje instituta povrata u prijašnje stanje, a kako to tužitelj podnošenjem ovakve tužbe želi učiniti. Zbog svega naprijed navedenog, tužitelj se protivi svim navodima i dokaznim prijedlozima tužitelja. Tuženik će samo opreza radi u ovom odgovoru na tužbu prezentirati i dio poslovnog odnosa sa tužiteljem, iako i dalje smatra da nema mjesta raspravljanju o predmetnom poslovnom odnosu u situaciji kada ovdje tužitelj nije podnosi prigovor protiv Rješenja o ovrsi, niti Prijedlog za povrat u prijašnje stanje. Tužitelj u svojoj tužbi navodi kako ovdje tuženik kao ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovdje tužitelja kao ovršenika, budući da opet navodi, između istih ne postoji nikakav vjerovničko-dužnički odnos, te da je potpuno nejasno iz kojeg razloga je tuženik izdao račun tužitelju. Tuženik ističe kako su ovakvi tužbeni navodi tužitelja u potpunosti neosnovani i paušalni. Tuženik je izvršio sve svoje obveze temeljem predmetnih ugovora o najmu, međutim ovdje tužitelj je propustio podmiriti dio ispostavljenih računa, zbog čega je posljedično pokrenut ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave. Javni bilježnik je temeljem ovršnog prijedloga ovdje tuženika donio Rješenje o ovrsi dana 10. rujna 2019., koje je sukladno odredbama Ovršnog zakona uredno dostavljeno ovdje tužitelju, te je isto postalo pravomoćno i ovršno dana 3. prosinca 2019., budući da protiv istog ovdje tužitelj nije podnio prigovor, tako da se navodi tužitelja opet ukazuju u potpunosti neosnovanima i paušalnima, te usmjerenima isključivo malicioznom odugovlačenju i sprječavanju naplate osnovane tražbine ovdje tuženika. Tuženik ističe da u konkretnom slučaju nema mjesta izvođenju dokaza na okolnost poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika, jer se u ovom postupku ne radi o parničnom postupku povodom prigovora protiv platnog naloga, a pogotovo nema mjesta raspravljanju o poslovnom odnosu u situaciji kada je Rješenje o ovrsi na temelju kojeg se provodi ovrha pred Financijskom agencijom u potpunosti zakonito. Međutim, opet opreza radi, tuženik ističe da ako bi se ušlo u raspravljanje o poslovnom odnosu tuženika i tužitelja, tada je iz naprijed navedene dokumentacije razvidno da je poslovni odnos postojao, te da je čak tužitelj i plaćao najamnine za vozilo registracijske oznake [registarska oznaka], ali je jednostavno odlučio ne platiti dio računa u odnosu na koje je tuženik pokrenuo ovršni postupak na temelju vjerodostojne isprave.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao isprave: rješenje Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Ovr-29/2020 (str. 4. – 6. spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (str. 7. – 17. spisa), Zahtjev za izravnu naplatu (str. 18. – 19. spisa), rješenje o ovrsi (str. 20. – 23. spisa), Izvod iz otvorenih stavaka (str. 25. spisa), račune (str. 33. – 40. spisa), te je priklopio spis javnog bilježnika poslovni broj Ovrh-3799/2019.

4. Sud nije proveo ostale dokazne prijedloge koje su stranke predložile na okolnost poslovnog odnosa između tužitelja i tuženika jer provođenje takvih dokaza nije bilo potrebno, a s obzirom na to da je u ovom parničnom postupku raspravljanje i dokazivanje ograničeno na razloge zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen na parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Naime, predmet ovog parničnog postupka je proglašenje ovrhe nedopuštenom, dakle, ne radi se o parničnom postupku koji je nastavljen kao u povodu prigovora protiv platnog naloga, pa raspravljanje o poslovnom odnosu koji je obuhvaćen pravomoćnim rješenjem o ovrsi je bespredmetno za ovaj parnični postupak. Sud nije proveo niti dokaze na okolnost uredne dostave javnoilježničkog rješenja (saslušanje tužitelja, javnog bilježnika, svjedoka AI i grafološko vještačenje) jer je na rješenju o ovrsi istaknuta klauzula pravomoćnosti i ovršnosti u odnosu na koju tužitelj nije istaknuo zahtjev za ukidanje zbog neuredne dostave.

5. Nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i u njihovoj ukupnosti te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, dalje: ZPP) ovaj sud je zaključio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Predmet ovoga spora je tužbeni zahtjev radi proglašenja nedopuštenim pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava temeljem rješenja o ovrsi poslovni broj Ovrv-3799/2019, donesenog od javnog bilježnika Marka Jurline od 10. rujna 2019., te zahtjev za povrat novčanih sredstava stečenih nedopuštenom pljenidbom i prijenosom.

7. Odredbom čl. 210. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20 i 114/22, dalje: OZ) je propisano da nakon što primi obavijest o tome da je protiv njega zatražena izravna naplata na temelju isprave iz članka 29. stavka 1. ovoga Zakona, prema odredbi čl. 209. stavka 5. ovog zakona ili nakon što na drugi način sazna da je zatražena takva naplata protiv njega, ovršenik može predložiti sudu da donese rješenje kojim će naložiti Agenciji da odgodi izdavanje naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava odnosno rješenje kojim će se pljenidba i prijenos proglasiti nedopuštenim (st. 1.). Na prijedlog za odgodu prijenosa iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz stavka 1. ovog članka na odgovarajući se način primjenjuju odredbe ovoga zakona o žalbi na rješenje o ovrsi (st. 2.).Ako prijenos sredstava s računa ovršenika bude obavljen prije nego što sud dostavi rješenje kojim prihvaća prijedlog o odgodi ovrhe ili rješenje kojim proglašava pljenidbu i prijenos nedopuštenim (čl. 209.), ovršenik može u posebnoj parnici ostvarivati svoje pravo na povrat tih sredstava, kao i pravo na naknadu štete (st. 4.)

8. Odredbom čl. 284. st. 1. OZ-a je propisano da na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi kojim je određena ovrha na novčanoj tražbini po računu kod banke ili općenito na imovini ovršenika, ovrhovoditelj može izravno zatražiti od Agencije da banci izda nalog da iznos za koji je ovrha određena zaplijeni i prenese sa svih ovršenikovih računa koji se vode pod njegovim osobnim identifikacijskim brojem na račun koji je određen u rješenju o ovrsi, odnosno na ovrhovoditeljev račun kojeg je odredio u zahtjevu za provedbu ovrhe (st. 2.). Dakle, na pravomoćno i ovršno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika se primjenjuju odredbe o izravnoj naplati (čl. 209. – 210. OZ-a).

9. Iz stanja spisa proizlazi da je ovrhovoditelj ANTERRA d.o.o., OIB: 79307978677, Zagreb, Ulica grada Vukovara 274, podnio Zahtjev za izravnu naplatu protiv ovdje tužitelja ako ovršenika, na temelju rješenja o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline poslovni broj Ovrv-3799/2019 od 10. rujna 2019.

10. Iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Marka Jurline iz [adresa] poslovni broj Ovrv-3799/2019 od 10. rujna 2019. proizlazi da je ovrhovoditelj ANTERRA d.o.o., dok je ovršenik ovdje tužitelj, dok je rješenje o ovrsi doneseno na temelju vjerodostojne isprave (otvorenih stavaka od 13. kolovoza 2019.) radi prisilne naplate novčane tražbine u iznosu od 8.947,46 kn s pripadajućim zateznim kamatama, općenito na imovini ovršenika. Iz klauzule pravomoćnosti i ovršnosti proizlazi da je predmetno rješenje o ovrsi postalo pravomoćno 3. prosinca 2019., a ovršno 18. prosinca 2019.

11. Iz stanja priklopljenog javnobilježničkog spisa proizlazi da tužitelj kao ovršenik nije zahtijevao ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti na rješenju o ovrsi poslovni broj Ovrv-3799/2019 od 10. rujna 2019.

12. Iz povijesnog izvatka iz sudskog registra proizlazi da je ANTERRA d.o.o. promijenila ime tvrtke 14. siječnja 2020. u AUTOTECHNICA FLEET SERVICES d.o.o.

13. Zaključkom Općinskog suda u Velikoj Gorici posl.br. Ovr-29/2020-2 od 12. veljače 2020. upućen je tužitelj kao ovršenik u roku od 15 (petnaest) dana od dostave zaključka pokrenuti protiv ovrhovoditelja parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga što ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika. Iz sadržaja zaključka proizlazi da se radi o žalbenom razlogu iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a jer je tužitelj kao ovršenik istaknuo da ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti ovrhu protiv ovršenika.

14. Kako iz pravomoćnog i ovršnog rješenja o ovrsi proizlazi da je ovdje tuženik naznačen kao ovrhovoditelj, a ovdje tužitelj kao ovršenik, to proizlazi da je tuženik bio ovlašten protiv tužitelja tražiti ovrhu sukladno odredbi čl. 284. OZ-a. S obzirom na to da tužitelj kao ovršenik nije podnio zahtjev za ukidanje klauzule pravomoćnosti i ovršnosti sukladno čl. 36. OZ-a (za izdavanje koje tvrdi da nisu bili ispunjeni uvjeti zbog neuredne dostave), a što ovaj sud nije ovlašten ispitivati u ovom parničnom postupku, to je pravna osnova i visina tražbine koja se prisilno ostvaruje obuhvaćena pravomoćnošću rješenja o ovrsi, jednako kao i stranke u odnosu na koje se ostvaruje, odnosno za čiju korist se prisilno ostvaruje.

15. Slijedom navedenog, sud je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim, i s tim u svezi zahtjev za povrat novčanih sredstava stečenih pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava jer je ocijenio da ne postoje razlozi iz čl. 50. st. 1. t. 7. OZ-a. Naime, iz dokaznog postupka ne proizlazi da ovrhovoditelj ne bi bio ovlašten na temelju pravomoćnog i ovršnog rješenja zahtijevati izravnu naplatu, dok je pravomoćno i ovršno rješenje, suprotno tužiteljevim navodima, ovršna isprava jer je na njemu istaknuta klauzula ovršnosti i na temelju takve isprave je ovrhovoditelj po samom zakonu ovlašten zahtijevati izravnu naplatu sukladno čl. 284. st. 1. OZ-a.

16. Tuženik koji je u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom ima pravo na naknadu troškova parničnog postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a, u visini propisanoj Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi u visini od 1.191,11 eura. Dakle, vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr.54.Tarife), dok vrijednost radnje iznosi 75 bodova.

17. Tuženiku su opravdano nastali troškovi sastava odgovora na tužbu u iznosu od 150,00 eura (Tbr.8.1. Tarife), zastupanje na pripremnom ročištu od 3. srpnja 2024. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), te zastupanje na ročištu od 17. veljače 2025. u iznosu od 150,00 eura (Tbr.9.1. Tarife), sve uvećano za 25% pdv-a, što ukupno iznosi 562,50 eura. Slijedom navedenog, sud je o troškovima odlučio kao u točki II. Izreke presude.

18. Tuženiku nije priznati trošak ostalih pristojbi po odluci suda jer tuženik zahtjev za naknadu troškova u tom dijelu nije odredio po osnovi i visini sukladno odredbi čl. 164. st. 1. ZPP-a. Kako je tuženik obračunao vrijednost pojedine radnje u visini većoj od onoga što tuženiku pripada prema naznačenoj vrijednosti predmeta spora, kojoj tuženik nije prigovarao, to je za razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka valjalo odbiti kao neosnovan. Tuženik nije pristupio na ročište za objavu presude pa nema pravo na naknadu troškova za zastupanje na tom ročištu u iznosu od 125,00 eura. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke presude.

Zagreb, 25. ožujka 2025.

Sutkinja

Ines Božić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada je održano ročište na kojem je presuda objavljena ako je stranka bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, odnosno u roku od 15 dana od primitka presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

- tužitelju po pun. – putem eOglasne ploče suda

- tuženiku po pun. – putem eOglasne ploče suda