REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Slavka Pavkovića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja NU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Šalini, odvjetniku u Zadru, protiv tuženice Sberbank d.d. iz Zagreba, Varšavska 9, OIB: 78427478595, zastupane po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-467/2022-2 od 9. lipnja 2022., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Pagu broj P-1220/2020- 34 od 20. siječnja 2022., u sjednici održanoj 25. ožujka 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Revizija tužitelja se odbija.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine broj 350424, sklopljen između stranaka 25. siječnja 2007. te da isti ne proizvodi pravni učinak, a ujedno je naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 163.679,90 kuna sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, od dospijeća i u visini pa do isplate kako je to pobliže navedeno pod toč. I. izreke prvostupanjske presude. U toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 25.525,00 kn sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a u toč. III. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tuženice da se utvrdi postojanje potraživanja prema tužitelju u iznosu od 23.871,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti sa zateznom kamatom od 25. siječnja 2007. pa do isplate i zahtjev da se prebiju međusobna potraživanja tužitelja i tuženice. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog za prekid postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom revizije tuženice izjavljene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

2. Drugostupanjskom presudom i rješenjem u toč. I. izreke djelomično je prihvaćena, a djelomično odbijena žalba tuženice te su prvostupanjska presuda i rješenje preinačeni u odnosu na toč. I. izreke presude i odbijen je kao neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu broj 350424 od 25. siječnja 2007. i za utvrđenje da taj Ugovor ne proizvodi pravne učinke kao i zahtjev za isplatu iznosa od 163.679,90 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, dok je potvrđena toč. III. izreke prvostupanjske presude, a ukinuta toč. II. izreke prvostupanjske presude kojom je odlučeno o pravu na naknadu troškova postupka. Ujedno je u toč. II. izreke drugostupanjske presude i rješenja predmet vraćen prvostupanjskom sudu na postupanje po eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu i na odlučivanje o pravu na naknadu troškova postupka dok je u toč. III. izreke drugostupanjske presude i rješenja navedeno da nepobijano rješenje kojim je odbijen prijedlog za prekid postupka ostaje neizmijenjeno.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-3786/2022-2 od 6. lipnja 2023. dopustio tužitelju podnošenje revizije protiv toč. I. izreke drugostupanjske presude zbog slijedećeg pravnog pitanja:

"Može li bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatno stopi te ništetne valutne klauzule, kao bitnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnog predmeta tj. valute te djelomično cijene odnosno kamata, predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika opstati, odnosno radi li se o ništetnom ugovoru o kreditu?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), zbog pravnog pitanja u odnosu na koje je dopuštena revizija te je predložio da se pobijana odluka preinači na način da se u cijelosti usvoji tužbeni zahtjev tužitelja, a podredno da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

5. Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

6. Revizija nije osnovana.

7. Na temelju odredbe čl. 391. st. 3. ZPP ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

8. U revizijskom stadiju postupka sporna je ništetnost cijelog Ugovora o kreditu s obzirom na utvrđenu ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

9. Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja te je utvrdio da u cijelosti ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu sklopljen između stranaka 25. siječnja 2007. te da je tuženica dužna isplatiti tužitelju ukupan iznos od 163.679,90 kn sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, a pri čemu je primijenio odredbe čl. 1111. st. 1. i čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO). Pritom prvostupanjski sud zaključuje da predmetni ugovor ne može opstati, odnosno da je isti ništetan u cijelosti obzirom da je ništetna ugovorena valutna klauzula i način promjene kamatne stope, a koji su bitni elementi ugovora o kreditu.

10. Drugostupanjski sud preinačuje prvostupanjsku presudu i odbija tužbeni zahtjev tužitelja te zaključuje da predmetni ugovor može opstati i u situaciji kad je ugovorena valutna klauzula utvrđena ništetnom kao i promjenjiva kamatna stopa, odnosno da zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetan cijeli ugovor.

11. U podnesenoj reviziji tužitelj ustraje u tvrdnji da su navedene ništetne odredbe ugovora bitni sastojci ugovora bez kojih ugovor ne može opstati.

12. Prema odredbi čl. 322. st. 1. ZOO ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO). Ugovor će ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje (čl. 324. st. 2. ZOO).

13. Ugovorom o kreditu se prema odredbi čl. 1021. ZOO banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

14. Predmetnim Ugovorom o kreditu u ovoj pravnoj stvari bila je ugovorena početna kamatna stopa, koja se, zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao bitan element ugovora o kreditu, primjenjuje.

15. Kad obveza ima za činidbu iznos novca, dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi, osim kad zakon određuje što drugo (čl. 21. ZOO), a odredba čl. 22. ZOO dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu, što znači da je dopuštena ugovorna odredba prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti.

16. U ovoj pravnoj stvari, načelno dopuštena odredba o valutnoj klauzuli, utvrđena je ništetnom na temelju posebne odredbe i to odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 56/03 - dalje: ZZP), te unatoč ništetnosti navedene ugovorne odredbe i dalje egzistiraju ugovorne odredbe o kunskom iznosu koji je banka korisniku kredita dala na raspolaganje i koji je iznos primljenog, neovisno o iznosu kamata, korisnik kredita dužan vratiti.

17. U tom smislu valja naglasiti da se ništetnost odredbi predmetnog ugovora o kreditu, makar u dijelu o kojem ovisi mogućnost njegove opstojnosti u cjelini, ne odnosi na bitne elemente ugovora o kreditu iz čl. 1022. st. 2. ZOO u vezi čl. 1021. ZOO, a to su iznos kredita, uvjeti davanja kredita, korištenja i vraćanja kredita. Činjenica je da su odredbe kojima su ugovorene kamatna stopa i valutna klauzula vezane uz uvjete vraćanja kredita, dakle uz jedan od bitnih sastojaka ugovora o kreditu, međutim ugovorna odredba o visini početno ugovorene kamatne stope je valjana, jednako kao što je valjana i ugovorna odredba o kunskom iznosu kojeg je tuženica, kao banka, stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita. Ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli je ustanovljena upravo zbog toga da bi predmetni ugovor o kreditu bio oslobođen tih odredbi. Stoga predmetni ugovor o kreditu, unatoč ništetnosti pojedinih odredbi, može opstati, pa je pravilno drugostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz čl. 21. i čl. 22. ZOO u vezi čl. 322. st. 1. ZOO, te čl. 324. st. 2. ZOO, kada je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu ocijenio neosnovanim.

18. Nasuprot revizijskim navodima tužitelja, navedeno tumačenje nije suprotno sadržaju, značenju ni pravnom domašaju odredbe čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima koje je izrazio i Sud Europske unije u predmetu broj C-118/17 (OU protiv ERSTE Bank Hungary Zrt, ECLI:EU:C:201:207). Kod ovakve ocjene, revizijski sud ustraje u ovoj praksi (odluka ovoga suda broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018.), odnosno u pristupu suđenju prema kojem su hrvatski sudovi obvezni tumačiti nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i njene sveopće pravne stečevine, što uključuje, uz ostalo, i praksu Suda Europske unije.

19. Nisu prihvatljivi revizijski navodi tužitelja u vezi s tumačenjem navedene odluke Suda EU prema kojem je Sud izrazio stajalište da je odredba o tečajnom riziku, valuti CHF, glavni predmet ugovora i kako održavanje takvog ugovora na snazi nije pravno moguće jer se radi o bitnom sastojku ugovora. To stoga što je i presudom C-118/17, jasno i bez ograde, odlučeno, između ostalog da čl. 6. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način:

- da mu se ne protivi nacionalni zakon, koji sud pred kojim se vodi postupak sprječava da prihvati zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, poput one u glavnom postupku, pod uvjetom da utvrđenje nepoštenosti takve odredbe omogućava ponovno uspostaviti pravnu i činjeničnu situaciju u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala i

- da mu se protivi nacionalni zakon koji sprječava, u okolnostima poput onih iz glavnog postupka, sud pred kojim se vodi postupak prihvatiti zahtjev za poništenje ugovora o zajmu koji se temelji na nepoštenosti odredbe o tečajnom riziku kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20. To znači da u skladu s navedenom Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje dopuštaju odbijanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu pod uvjetom da takve odredbe omogućuju ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da ta nepoštena odredba nije postojala. Isto tako nisu u skladu s navedenom Direktivom odredbe nacionalnog zakona koje onemogućuje prihvaćanje zahtjeva za utvrđenje ništetnim ugovora o kreditu koji se temelji na nepoštenosti ugovorne odredbe o tečajnoj razlici, kada je utvrđeno da je ta odredba nepoštena i da se ugovor ne može održati bez navedene odredbe.

20.1. Također u presudi u predmetu Suda EU broj C-932/19 (ECLI:EU:C:2021:673, JZ protiv OTP Jelzálogbank Zrt., OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt., od 24. travnja 2020.) odlučeno je da čak ni nacionalno zakonodavstvo (mađarsko) kojim se zabranjuje poništenje (utvrđenje ništetnim) ugovora o zajmu izraženog u stranoj valuti zbog toga što sadržava nepoštenu odredbu o tečajnoj razlici nije neusklađeno s pravom Unije ako to zakonodavstvo omogućuje ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio bez te nepoštene odredbe, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac na temelju nepoštene odredbe neopravdano stekao na njegovu štetu, i to čak u slučaju ako bi poništenje (ništetnost) ugovora bilo povoljnije za potrošače.

21. Upravo obzirom na navedeno, u primjeni navedenih mjerodavnih odredaba nacionalnog prava tumačenih u duhu prava Europske unije ovaj sud ocjenjuje da je i nakon utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, moguća ponovna uspostava pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. To je temeljni razlog zbog kojeg revizijski sud i cijeni da je drugostupanjski sud odbijanjem zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora pravilno primijenio materijalno pravo.

22. Ovakvo je pravno shvaćanje u duhu prava Europske unije i sadržano je i u presudi Suda EU C-19/20, ECLI:EU:C:2021:341, I.W., R.W. protiv Bank BPH S.A. od 29. travnja 2021. (točka 54.) prema kojoj je cilj koji se nastoji ostvariti Direktivom zaštita potrošača i uspostavljanje ravnoteže između stranaka izuzimajući od primjene odredbe koje se smatraju nepoštenima, a održavajući, u načelu valjanost drugih odredaba ugovora o kreditu (tako i Sud EU u presudi od 7. kolovoza 2018., Banco Santander Escobedo Cortes, C-96/16 i C-94/17, EU:C:2018:643, točka 75.). Identični pristup Sud EU izrazio je u vezi s pitanjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao posljedice nepoštenosti jedne njegove odredbe u spomenutoj presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (točka 51.), istaknuvši da "čl. 6. st. 1. Direktive 93/13 želi ponovno uspostaviti ravnotežu između stranaka, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe". Slično se navodi i u spomenutoj presudi broj C-932/19 od 24. travnja 2020.

22.1. Prema ocjeni ovoga suda udovoljeno je ciljevima Direktive 93/13 ako su utvrđene ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te ako se dosudi preplaćeni iznos po tim osnovama. Time je na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne stane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja s druge, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače strane ugovora, a koja ravnoteža bi bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

22.2. Utvrđenjem ništetnosti cijelog ugovora o kreditu došlo bi do ozbiljnog zadiranja u slobodu ugovaranja jer je zaključenje ugovora o kreditu s valjanim odredbama upravo u skladu s ugovornom voljom stranaka u trenutku sklapanja ugovora, u kojem bi smislu utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora bilo suprotno općem pravnom načelu pacta sund servanda i dovelo bi do narušavanja ugovorne ravnoteže putem miješanja suda nakon što je ugovor sklopljen, kao i do pravne nesigurnosti, posebno u dijelu gospodarskih aktivnosti. U odnosu na obje strane ugovora predmetni je ugovor ispunjen u granicama njegove valjanosti, dok se tužitelju u dijelu u kojem su ugovorne odredbe utvrđene ništetnima zbog nepoštenosti može dosuditi isplata preplaćenih iznosa.

22.3. Zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi valja pružati u okvirima koje određuje Direktiva 93/13 i u okviru balansa koji je njezinim odredbama uspostavljen između pravnih učinaka nepoštenosti ugovornih odredbi i slobode ugovaranja.

23. Pri navedenoj ocjeni ovaj sud ima na umu da je zaštita ekonomskih interesa potrošača, koja uključuje i zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, nužno povezana s unutarnjim tržištem i kao njegov dio upotpunjuje ostvarivanje tržišnih sloboda. Tržišna sloboda je u skladu s odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 5/14 - dalje: Ustav RH), temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske i izvire, između ostalog i iz koncepta socijalne države (čl. 1. Ustava RH), koji obvezuje državnu i javnu vlast da utječe na tržišnu funkciju, odnosno da se miješaju u nju kako bi se osiguralo ostvarenje temeljnih socijalnih prava, ostvarila socijalna sigurnost i izjednačile ili umanjile ekstremne socijalne razlike (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-I-1694/2017 od 2. svibnja 2018.). U kontekstu zaštite potrošača u vezi s pravom na povrat neosnovano isplaćenih iznosa na temelju nepoštene ugovorne odredbe, nacionalni propisi upravo imaju zadatak potrošačima pružiti visoki stupanj zaštite od nepoštenih ugovornih odredbi, ali uz osiguranje urednog funkcioniranja tržišta i tržišnih sloboda.

24. Prema praksi Suda EU (presuda broj C-19/20, točka 56.), u odnosu na kriterije koji omogućuju da se ocijeni može li se ugovor stvarno održati na snazi bez nepoštenih odredaba, tekst čl. 6. st. 1. Direktive 93/19 i zahtjevi u pogledu pravne sigurnosti gospodarskih aktivnosti idu u korist objektivnog pristupa prilikom tumačenja te odredbe, tako da se situacija jedne od ugovornih strana ne može smatrati odlučujućim kriterijem kojim se uređuje buduća sudbina ugovora, dok se prilikom ocjene može li ugovor koji sadržava jednu ili više nepoštenih odredaba nastaviti važiti bez tih odredaba, sud pred kojim se vodi postupak svoju ocjenu ne može temeljiti samo na tome je li ništetnost navedenog ugovora u cijelosti eventualno povoljna za potrošača (tako i u presudi od 15. ožujka 2012., N i O, C-453/10, EU:C2012:144, točka 32.). Sud EU ponavlja i u spomenutoj presudi C-932/19 od 24. travnja 2020. (točka 49.) u kojoj u skladu s objektivnim pristupom Suda Europske unije u njegovoj sudskoj praksi u tom području, nije dopušteno da se u nacionalnom pravu situacija jedne od stranaka ugovora smatra odlučujućim kriterijem koji određuje sudbinu ugovora jer volja koju je izrazio dotični potrošač ne može prevladati nad ocjenom nacionalnog suda o pitanju omogućava li nacionalno zakonodavstvo ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio.

24.1. Ovaj sud je zaključak o neosnovanosti revizije donio u primjeni navedenih mjerodavnih odredbi materijalnog prava, a također imajući na umu praksu iz svih naprijed navedenih presuda Suda EU primjenjivih na okolnosti konkretnog slučaja upravo, kao što je i navedeno, cijeneći da je u opisanim prilikama na način primjeren za uspostavljanje kompromisa i ravnoteže između zahtjeva za visokom razinom zaštite potrošača s jedne strane, i zahtjeva za efikasnim funkcioniranjem tržišta i tržišnog natjecanja s druge strane, uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava potrošača kao slabije ugovorne strane i trgovca kao jače stranke ugovora, a koja je ravnoteža bila narušena nepoštenim ugovornim odredbama.

25. Slijedom navedenog, uzimajući u obzir da se posljedice nevaljanosti ugovora zbog nepoštenosti pojedinih odredbi ugovora rješavaju u okviru nacionalnog zakonodavstva mjerama koje uređuju pravne odnose ugovornih strana nakon utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora prema spomenutim odredbama ZOO, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi:

„Predmetni ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženice može opstati, odnosno ne radi se o ništetnom ugovoru o kreditu u cijelosti ako su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao bitnih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnog predmeta tj. valute te djelomično cijene, odnosno kamata.“

26. Takvo pravno shvaćanje je ovaj sud već zauzeo i u odluci broj Rev-820/2023-2 od 23. travnja 2024. i Rev-274/24 od 22. siječnja 2025.

27. Sve navedeno ne isključuje mogućnost da unutar pojedinih nacionalnih sudova u državama EU, zbog određenih specifičnih okolnosti pojedinog slučaja, ugovor o kreditu bude ocijenjen i u cijelosti ništetnim. Primjer za takvo odstupanje od prakse je presuda Vrhovnog suda Republike Slovenije broj II Ips-18/2022 od 21. prosinca 2022. koja je utemeljena upravo na specifičnim činjeničnim posebnostima tog premeta u kojem su tužitelji kao potrošači imali mogućnost podići kredit samo u CHF, a nisu bili obaviješteni o svim zaprekama svoje odluke, dok je tuženica (banka) znala da tužitelji mogu podići kredit samo u CHF, ali im unatoč tome nije ništa objasnila o valutnom riziku čime je postupanje banke ocijenjeno ne samo nepoštenim, već i obmanjujućim, i to već u trenutku sklapanja ugovora o kredita. U konkretnom se slučaju, međutim, ne radi ni približno o takvoj vrsti nepoštenosti trgovca, već je to iznimka u praksi slovenskih sudova, kako to proizlazi iz citirane presude.

28. Obzirom na sve navedeno, revizija tužitelja nije osnovana te je valjalo presuditi kao u izreci na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP.

Zagreb, 25. ožujka 2025.

Predsjednik vijeća:

Slavko Pavković